12.

DŽUZ AL-SAꜤDĪ

'Istikbār – napast arogancije

O, Šuajbe" – rekoše oni – "mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si ti među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te protjerali. Ti nama nisi drag. (Hud, 91)

Poslanik Šuajb, a. s., je obilježio razvojnu fazu ljudske povijesti u kojoj su poslovne prilike bile razvijene na nivou razmjene dobara koje su zahtijevale uspostavu vrijednosnog okvira, etičkih propisa i normi trgovanja, kako bi se održao inetegritet zajednice i zaštitili sudionici u trgovini.  Al-SaꜤdī u svome tefsiru navodi kako je Šuajb svoj narod pozivao da posudu za mjerenje i vagu pravedno koriste jer će zakidanje ljudi dovesti do propasti društva, vjere, imanja i potomstva.

Još u doba Nuha, a. s., zapažamo isticanje pojedinaca, plemstva MELE' ( ملأ) s posebnim statusom koji imaju autoritet među svojim narodima. Međutim, u Šuajbovom narodu vrhovni autoriteti razvijaju aroganciju i oholost –  'ISTIKBĀR  – koja se pretežno javlja tamo gdje je moć i uspjeh. Jasno je da su ovaj stalež na samom vrhu društvene hijerarhije činili uspješni trgovci koji su iz obijesti počeli da krše etičke norme poslovanja i koji su, hraneći svoj uspjeh, postali ravnodušni prema Istini i moralu. Jedna od manifestacija arogancije jeste oglušivanje i isključivanje drugoga i drukčijega mišljenja, što je dovelo i autoritete Šuajbovog naroda do toga da ne razumiju šta im govori. Potcjenjivali su ga i smatrali manje vrijednim od sebe jer nije bio moćan trgovac i prijetili mu protjerivanjem da nije moćnika i uspješnih trgovaca iz njegove porodice. Povijest čovječanstva je zabilježila kako su, kao posljedica arogancije i isključivosti, razorene cijele zajednice, nacije i carstva na vrhuncu moći.

 

13. DŽUZ

EBŪ BAKR AL-ĞAZĀIRĪ

 

Sigurni hram

Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Sigurnog hrama, da bi molitvu obavljali; zato učini da srca ljudi čeznu za njima… (Ibrahim, 37)

Sunce prema kojem su se okretale Ibrahimove oči, zađe kako bi osvanulo u njegovom srcu. Svoj put ka promišljanju i spoznaji apstraktnog putem induktivnog zaključivanja na osnovu posmatranja konkretnog, završio je odlukom: Idem svome Gospodaru! On će me uputiti! (As-Saffat, 99) Ovim riječima Ibrahim, a. s., postavlja temelje fenomenu hodočašća ili pohodu ka susretu s Bogom. 

U dolini podiže temelje hramu koji će biti BEYT, bit ili suština u konkretnom obliku, sjecište svih ljudi u potrazi za Bogom. Ebū Bakr Al-Ğazāirī u svome tefsiru smatra da atribut AL-MUḤARRAM ima značenje zabranjenog, tj. da se u Hramu zabranjuju lov i ubistvo. U povijesti čovječanstva, atribut ḤARĀM se prvi put spominje uz hram kojeg  Ibrahim, a. s., sa sinom podiže.   

Kada Ibrahim spozna Jedinog, nepromjenljivog Boga, za razliku od nebeskih tijela koja su obožavali u njegovo vrijeme, počinje ga proganjati opsesija o žrtvovanju jer su se žrtvom ljudi oduvijek nastojali približiti Bogu. U to vrijeme je u hramovima, koji su bili posvećeni božanstvima, čin žrtvovanja ljudi bio ritualizovan proces kojim se odavala najveća čast božanstvima. Pošto žrtva koja se prinosi, kao smisao pobožnog doživljaja, vrijedi po duhovnoj dimenziji, ne materijalnoj, on vidi kako svome Bogu žrtvuje ono što mu je najdraže – svoje dijete. Upravo kada je Ibrahim dokazao svoju želju za Božijom blizinom, Bog mu naređuje da umjesto sina žrtvuje ovna. Od tada Allah, dž. š., objavljuje čovječanstvu da se završava ritual žrtvovanja ljudi, koji On ne prihvata i garantuje da: Ko uđe u njega (Hram), bit će siguran (Al-Imran, 97). 

 

14. DŽUZ                                                                

 ISMAIL HAKKI BURSEVI

 

Udahnjivanje duše u Adema

 

I kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite! (El-Hidžr, 29) 

Udahnjivanje pripisuje Sebi, Svom Zatu, jer On upotpunjuje i završava; On ga je stvorio, završio i usavršio Sobom, a onda u njega Sobom udahnuo, bez ikakvog posrednika, od Svoga ruha, a to je dašak Svemilosnog za koji se kaže: postojanje sjenom (vudžud zilli) na koji se ukazuje riječima: Zar nisi vidio svog Gospodara kako je sjenu učinio opruženom (El-Furkan, 45) – udahom koji je nužno uzrokuje. Većina učenjaka ehli-sunneta, među kojima i Imam Gazali i Razi, dijeleći mišljenje s doktorima i sufijama, kažu da je ruh trag, a nije stanje i vezan je za tijelo, kao što je vezan zaljubljeni za objekat žudnje koji upravlja njegovim ponašanjem i to je poznato samo Allahu.  Tumačenje toga je da je ruh i sultanski (vlast) i hajevani (životni), pa je prvo iz svijeta naredbe (emra Kun – Budi!) i kaže se, također, da je to mufarik, jer se odvaja od tijela, ali je i vezan za njega na način upravljanja i komandovanja. Ruh ne nestaje  nestankom tijela, nego prestaje njegov uticaj na organe. Mjesto gdje je on smješten je fizičko srce, a srce je iz svijeta duha.“

U Et-Ta'rifatu se kaže: „Najveličanstveniji ruh je ljudski ruh koji pokazuje Božansko biće kojem se robuje, a drugi je iz svijeta stvorenog. Kaže se za njega da je fizičko srce i proširuje se kroz vene na sve tjelesne organe. Životni ruh je lepršavo tijelo koje izvire iz šupljine fizičkog srca i širi se pomoću vena i arterija kroz čitavo tijelo. Najjači njegov pokazatelj je krv, a mjesto gdje obitava je mozak i to je uticaj sultanskog ruha i izvorište djelovanja i kretanja i to je kao osobina biću i kako god Božansko djelovanje uzrokuje da se spoje biće i svojstvo, tako i djelovanja utiču da se spoje sultanski i životni ruh. Kako god su Božanska nutarnja svojstva bila u skrivenom Jedinstvenom biću, prije nego su postala ova djela i uticaji, tako je i s ovim životnim ruhom bio u nutrini sultanskog ruha, prije nego se vezao za ovo tijelo.“

Uzvišeni Allah je u jednoj od Svojih objava rekao: Spoznaj svoj nefs, o čovječe, i spoznat ćeš svog Gospodara. – Poslanik, s. a. v. s., je rekao: „Onaj ko najbolje poznaje svoj nefs, najbolje poznaje svog Gospodara.“

Kako bi čovjek kroz razmišljanje o tome dospio do svijesti i znanja o Allahu koje je najbolje znanje i najčasnija spoznaja.

Značenje ajeta je: Pa kada se upotpuni njegova spremnost i kada u njega učinim ruh pa se njegov uticaj počne širiti šupljinom njegovih organa, postane živ i imadne osjećaj, vi mu se – ovo je naredba i u tome je dokaz da nije bio naređen samo naklon – kao što neki kažu – nego: padnite mu, poklonite!" (El-Hidžr, 29) – na sedždu – pokoravajući se Allahovoj naredbi i pozdravljajući Adema, ukazujući mu čast, a pokorite se, padnite na sedždu Allahu, jer je Adem, a. s., kao kibla, jer se u njemu ogledaju začudnosti uticaja i djelovanja Njegove moći i mudrosti.

U Et-Te'vilatu-n-nedžmijje stoji: „Pa kada ga dovršim – na način da ga učinim podobnim za Moje udahnjivanje i ruh koji se pripisuje Meni; i u Njega udahnem od Svog ruha – ukazuje čašću ovog pripisivanja na osobenost ruha jednim od najvećih stepena iz višnjeg svijeta i cjelovitost njegove blizine Allahu – kao što kaže: I Mi smo mu bliži od žile kucavice (Kaf, 16) – i njegovu odliku da prihvati udahnjivanje, jer počašćen je ovim i odlikovan nad ostalim stvorenjima; padnite mu na sedždu – a to je zbog toga što je ruh, pošto je poslan sa najviših stepena Blizine, udahnjivanjem Hakka, na najniže stepene – kalup tijela, njegov prolaz je bio kroz meleke i Bliske, a oni su stvoreni od nura (svjetlosti), pa su svjetla njihovih svojstava uklopila se u svjetlo njegovih svojstava kao što se svjetla zvijezda uklapaju u sunčevo svjetlo, a onda je prošao kroz džine i šejtane i uzeo je neka od njihovih svojstava, a onda je prošao kroz životinje i od njih uzeo osjetila i potencijale, a onda se vezao za srce (kalb) koje je stvoreno od Allaha i u kojem je umiješana blagost i sila koje ga čine podobnim za primanje ukazanja (tedžellijata). Kada je Allah stvorio Adema, rekao je melekima: padnite mu na sedždu – jer to priliči njegovoj cjelovitosti u formi, počašćenošću znanjem i sposobnosti da podnese ukazanje (tedželli).“