Mukabela

Božije ime Milostivi je ime koje se uči svakodnevno izgovorom Bismile u različitim prilikama, s kojom se, uz Euzu, otpočinje učenje Kur'ana. Za razliku od čovjeka, koji se predstavlja drugim ljudima shodno svojim stečenim titulama kojima želi ukazati na svoju sposobnost i porijeklo, Stvoritelj se ljudima, pored svih drugih osobina, predstavlja u prvom redu kao Milostivi Bog. To je Njegova osobina na koju čovjek može računati shodno brojnim ajetima, ali i hadisima. Koliko god se čovjek plašio Gospodara toliko, a i više, svog Gospodara će voljeti zbog ovakvog milostivog odnosa prema njemu. S druge strane, čovjek se treba plašiti čovjeka, koji se ne predstavlja kao milostivi ili škrtari na milosti i već na Ovom svijetu pokazuje nemilosrdnost, a kako će biti tek na Budućem svijetu kada će bježati od svojih najbližih, kamoli poznanika i stranaca, te imati mogućnost da traži svoje pravo od drugog čovjeka? Stoga, čuvajmo se kršenja Allahovih propisa, ali i nepravde prema ljudima koji ne opraštaju već na Ovom svijetu. Upravo su ovi osvrti na džuzeve uveliko usmjereni na međuljudske odnose. Za vjernika, stvorenja Milostivog, nije dovoljno samo da ne ugrozi sebe i drugoga, već da mu i pomogne da bude spašen.

Prvi džuz sadrži suru El-Fatiha i jedan dio sure El-Bekare. Fatiha je sura koju vjernik uči svakodnevno i, nažalost, ponekada samo formalno, ne razmišljajući o njenim ajetima. To je dio Kur'ana koji vjernik u Bosni najviše prouči u toku života i jedina je sura koja se često uči kao dova ili zamjena za dovu u različitim prilikama. Kako je prva sura u Kur'anu Fatiha, ona koja otvara Kur'an, što govori i njeno ime, tako njezin prvi ajet otvara skoro svaku našu dovu i hutbu. Zahvala pripada Gospodaru svjetova je izjava kojom se otvara Božija poruka i koja bi vjerniku trebala biti temelj razumijevanja postojanja na Ovom svijetu: da ne bude nezahvalnik (kafir) dok zajedno sa džinnima na Ovom svijetu postoji samo kako bi Mu se klanjao (Ez-Zarijat, 56). Upravo su te dvije vrste stvorenja: ljudi i džinni spomenuti u zadnjem ajetu Kur'ana (En-Nas, 6), kojim se zatvara Ovozemaljska poruka Gospodara svjetova. Također, da je zahvalnost mudrost života nalazimo u suri En-Nisa te opisu šta je mudrost kod Lukmana, čovjeka koji je sinonim za mudraca: „A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: "Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan - pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan." (Lukman, 12)

„Elif, lam, mim. Ova Knjiga, u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je“ – riječi su Uzvišenog kojima započinje sura El-Bekare. Dragi Bog nam u ovom ajetu kaže da je ova Knjiga uputa bogobojaznima, potvrđuje da bez obzira koliko neko bio bogobojazan, u vjeri čist i jak, uvijek će trebati Kur'an, jer je on bogobojazan uz pomoć ove Knjige. Bogobojaznost osobe se ogleda u utjelovljenju kur'anskih ajeta, ophođenju prema njima, a ne njihovom prepričavanju. Zato Aiša, r.a., opisuje Pejgambera, a.s., riječima: „Njegovo ponašanje je bilo Kur'an.“ Riječ koju Uzvišeni Allah koristi za bogobojaznu osobu je riječ tekij otuda mutekkin (bogobojazni). Ova riječ kod starih Arapa nije značila bogobojaznost, niti je bila vezana za obožavanje njihovih kipova. Označavala je osobu koja ne govori mnogo.

Ibn Omer prenosi da je Allahov Pejgamber, a.s., rekao: “Ne govorite mnogo, osim ako spominjete Allaha, jer mnogo govora, ako nije spominjanje Allaha, okamenjuje srca, a najudaljeniji od Allaha je čovjek kamenog srca.” Ovo se odnosi na isprazni govor koji nema svrhe, a šta je tek sa ogovaranjem, lažnim optuživanjem itd? Naš jezik je najbrži u brisanju dobrih djela i udaljava od Allaha pa se može zaključiti da je malo govora osobina bogobojaznosti. U savremenom značenju na arapskom jeziku jetteki znači izbjeći nešto. U vjerskom smislu, muttekin bi označavalo one koji se izbjegavaju grijehe. Otuda i Besim Korkut ovaj ajet prevodi: „Uputa onima koji se budu grijeha klonili“, a ne kao bogobojazni.

Kao što je slučaj s Ademom prvi detalj iz povijesti čovjeka tako je ovo i prva pripovijest po redoslijedu u Kur'anu. U ovom džuzu se po prvi put u Kur'anu spominje slučaj oholosti i protivljenja Iblisa Allahu, dž.š., (od 30. do 39. ajeta), koja se do danas ponavlja u različitim oblicima. Primjer oholosti jeste što se ljudi i danas suprotstavljaju Stvoritelju kao nevjernici, nezahvalnici, ali i nepopravljivi grješnici, jer Iblis se nije suprotstavio Allahu negiranjem Njega kao Gospodara, već griješenjem: odbijanjem naredbe. S druge strane, čak i vjernici mogu biti skloni ovoj osobini Iblisa kroz promatranje sebe vrjednijim od drugih, kao što je Iblis smatrao sebe vrjednijim od Adema, a.s. Oholost Iblisa je i svojevrsna forma ili posljedica nezahvalnosti položajem kojeg je imao kod Gospodara svjetova. Neki vjernici bi mogli izbjeći primisli oholosti i osjećaja superiornosti nad nekim kada bi razmišljali o svom aktuelnom položaju kod Boga, a ne među ljudima, te bili zahvalni na njemu. Nečija oholost ostaje na nivou misli i osjećaja pa se zadovolji u duši i smiri kada shvati da je „bolji“ od drugoga, dok praktična oholost za posljedicu ima ponižavanje i činjenje nepravde prema drugome.

Slučaj Musaovog, a.s., naroda (od 57. do 61. ajeta), kada je, umjesto izgovora riječi bliskih značenju prvog ajeta Fatihe, tražio i dodatnu hranu pored one koju je imao, trebao bi čovjeku biti na umu kada nije zadovoljan svakodnevnom sofrom od Boga i hranom koju čak i kudi. To pretjerivanje u zahtjevima, uporedo s griješenjem, dovelo je narod Musaov do srama i poniženja te uskraćivanja Božijih blagodati, a jedna od njih je i glad.

U ovom džuzu objašnjava se i drugi slučaj pretjerivanja (od 67. do 71. ajeta). To je slučaj kada je Musa, a.s., prema naredbi Allaha, dž.š., kazao svom narodu da zakolje kravu. Trebali su zaklati jednu običnu kravu, ali zbog svoje oholosti i pretjerivanja s pitanjima morali su zaklati posebnu kravu, odnosno otežali su sami sebi. Naime, postavljanjem mnoštva pitanja, tzv. cjepidlačenjem, odugovlačili su svoju obavezu te svaki put otežavali sebi zadatak. I danas ljudi, umjesto slijeđenja imama i alima, sebi otežavaju vjeru mnoštvom pitanja iz domena fikha, akaida, nerijetko unoseći nemir i među druge muslimane.

Ova sura nam općenito poručuje da je čovjek Božiji namjesnik na zemlji, da mu je osnovna zadaća djelovati u skladu s Božijim propisima i u skladu s odgovornošću koju je preuzeo. U ovom smislu, u prvom džuzu sure El-Bekare spominju se tri primjera namjesništva na zemlji. Prvi primjer je priča o prvom čovjeku Ademu, a.s. (30-39 ajet). Ovo je priča o čovjeku koji je zgriješio, pokajao se, pa nastavio činiti dobro. Drugi primjer su Sinovi Israilovi koje je Bog odlikovao iznad drugih ljudi, a oni su iznevjerili blagodati i nezahvalni ostali (40-103 ajet). Treći primjer je primjer Ibrahima, a.s., kojeg je Allah prvo na kušnju stavio, pa kada je kako treba ispunio sve zadatke (kelimat), Allah ga je predvodnikom (imamom) ljudi učinio (124-134 ajet).

U drugom džuzu uči se sredina sure El-Bekare. Budući da je ovo prva objavljena sura u Medini, njezino objavljivanje koincidira sa formiranjem prve zajednice muslimana u Medini. U ovom periodu počinju ajeti i sure koje uređuju život, ponašanje, vjerske obaveze vjernika i slično. U ovom džuzu nalaze se ajeti o ramazanu i postu (183-187). U ovim ajetima se ističu tri stvari vezane za ramazan. Prva je sami post, ali kako se kaže u Kur’anu “da biste se grijeha klonili“, odnosno bili bogobojazni. Ovo je propisani post, a post onoga koji se susteže od jela i pića, ali svađa se ili čini bilo koji grijeh, izmijenjena je vrsta posta koji je sam sebi propisao, a ne Allah.

Druga odlika ramazana jeste Kur'an. Kaže se da Kur'an pomaže čovjeku da razlikuje dobro od zla, a jedno od imena Kur'ana jeste upravo Furkan – rastavljač istine od neistine, svjetla od tame, dobra od zla. Povezano s ranije spomenutim ajetom o postu i principu nečinjenja grijeha, kako čovjek može izbjegavati grijeh ako ne vidi razliku između dobra i zla? Kur'an je tu da mu olakša razlikovanje i ustrajavanje na ovom principu. Stoga nije ni čudno da određeni muslimani čine grijeh ne smatrajući, odnosno ne uviđajući da je to grijeh. Treća odlika ramazana jeste dova, koja se spominje u ovim ajetima, posljednjem ajetu poznatog ramazanskog ašereta. Zar nije mudrost da nakon ajeta o postu i Kur’anu odmah dolazi ajet o dovi? Inače, ono što privlači pažnju jesu dva odstupanja u ovim ajetima koji donose propise, a to su ajet 186. i dio ajeta 185. Citirani ajeti nisu izravni propisi, ali upućuju na djela koja je potrebno činiti u ramazanu, a to su učiti Kur'an i činiti dovu. Način obraćanja i navođenje vjernika na činjenje ovih djela oni ukazuju na blagost Božiju kojom On prilazi svom robu. On zna da je post težak, da su ljudi zaokupljeni svojim dnevnim obavezama, namazom, teravijom, iftarima i redovnim obavezama, pa pokušava na vrlo blag i suptilan način spomenuti da bi trebalo učiti i Kur'an i dovu činiti. Na jednom mjestu u Kur'anu Uzvišeni u formi naredbe kaže „Pozovite me i zamolite, Ja ću vam se odazvati“ (Gafir, 60.), ali kada govori o ramazanu i postu On blago, da ne bi još više otežao vjernicima koji poste, kaže: „Odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli“.

Na kraju ovog džuza (249-252) spominje se slučaj muslimanskog vojskovođe Taluta kada je rekao svojoj vojsci da ne pije iz rijeke preko koje bude prelazila, osim onoliko koliko dohvate rukom. To je bio test za vjernike. Upravo ovaj džuz počinje stranicom koja govori o još jednom testu za vjernike kada je došlo do promjene kible prema Kabi, nakon što je ranije kibla bila Mesdžidu-l-Aksa (142-150 ajet). Ovo je dovelo u sumnju određene vjernike, a promjena nije bilo samo puko okretanje prema Istoku ili Zapadu, već ima veze s iskrenim vjerovanjem u Boga i slušanjem nadređenih: u prvom slučaju Taluta kao običnog čovjeka, a u drugom Muhammeda, a.s. Interesantno je da je slušanje i slijeđenje obojice bilo najveći problem gradskim uglednicima koji su spočitavali vladajuću titulu Talutu jer nije od gradskih uglednika, a Muhammedu, a.s. da ga slijede siromašni i oni koji nisu bili ugledni u tadašnjem društvu.

Treći džuz obuhvata kraj sure El-Bekare i početak sure Ali Imran. Na prvoj stranici trećeg duža nalazi se najveličanstveniji ajet u Kur'anu, Ajetu-l-Kursijja, koji opisuje Allaha, dž.š. kao nijedan drugi ajet. Spomenimo samo cjelinu u kojoj se kaže da Ga ne obuzima drijemež ni san. U ajetu se mogao spomenuti samo san, ali se navodi i drijemež. Čovjek uslijed bolesti, dugotrajne nesanice, može biti budan duže vrijeme, ali svaki čovjek mora drijemati što dalje ukazuje na umor. Uzvišenog Gospodara ne obuzima ni drijemež, On se ne umara, niti san i uvijek je budan. Ovdje obratimo na jednu dimenziju ovog Božijeg stanja. Kada bismo ga ispravno shvatili naše ponašanje bi se uveliko promijenilo: ne bismo ni pokušali uraditi ili reći nešto loše, jer On ne samo da sve vidi, već uvijek u svakom času sve vidi, jer ne spava, nije umoran i budno nas prati. Hazreti Osman se zbog svjesnosti o Bogu kratko zadržavao u kupatilu, bilo ga je stid Gospodara, kao i vrli ashab Ebu Musa el-Ešari koji je kazao: "Ja se kupam u zamračenoj prostoriji, ali i pored toga sagnem svoja leđa iz stida prema svom Gospodaru."

Nakon ovog ajeta dolazi ajet kojeg muslimani često citiraju kako bi ukazali na plemenitost islama: “La ikrahe fi-d-din“ – Nema prisile u vjeru... Međutim, sami ga krše u međusobnoj komunikaciji. Naime, dok drugima, nemuslimanima govore kako je islam plemenit i kažu da nema prisile u vjeri, u mijenjanju stavova, oni nastoje prisiliti jedni druge u svoj mezheb, akaidsku školu, svoje mišljenje. Prisiljavaju jedni druge na mijenjanje stavova. Na istoj stranici se nalazi i 254. ajet koji poziva da vjernik udjeljuje drugima i do kraja sure govori se na različite načine o udjeljivanju. Ovdje obratimo pažnju na jedan interesantnu dimenziju ove tematske cjeline: nakon ajeta o udjeljivanju dolazi ajet (282) o dugovanju, odnosno pravilima prilikom posudbe novčanih ili drugih vrijednosti. Kao što je sadaka dobro djelo, tako je i posudba jedna vrsta udjeljivanja odnosno dobro djelo. Interesantno je kako su muslimani u BiH spremni udjeljivati sadaku, naročito tokom ramazana, ali nisu spremni olahko posuditi novac nekome pa čak ni u ramazanu.

Također, prije ovog ajeta se govori o kamati, da muslimani ne budu zelenaši, kamatari, ali kao da nam se govori još: umjesto posezanja za kreditima koje prate kamate, posuđujte jedni drugima! Zaista, kada bismo posuđivali jedni drugima možda mnogi ne bi izgubili svoje živote, zdravlje i imetke uslijed kredita koje su bili prinuđeni da uzimaju. Brojni su primjeri propasti, čak u našim gradovima, onih ljudi koji su davali ljudima novac uz kamate, a poznajemo li ijedan slučaj čovjeka koji je propao zbog davanja drugima odnosno posuđivanja? Naravno, prilikom posuđivanja treba imati mjeru i držati se principa o čemu se govori u nastavku, u 282. najdužem ajetu u Kur'anu.

U ovom džuzu se nalazi i priča Imranove žene koja je zavjetovala svoje nerođeno dijete da služi Bogu, pa je dragog Boga zamolila da njen zavjet primi. Kada je vidjela da je rodila žensko dijete od iskrene želje koju je imala nije odustala. Ona napominje u svom razgovoru da ona zna da muško nije kao žensko kada je u pitanju služba u Hramu, ali pored toga ona ustrajava u svom iskrenom zavjetu, pa kaže da joj je dala ime Merjem“ – što u prijevodu znači ona koja služi/robuje Bogu. Na ovom mjestu Gospodar dekonstruira mišljenje o prednosti muškarca nad ženom u bogobojaznosti. Sama ova sura nosi ime po muškarcu, ali centralni lik je žena, supruga Imranova.

Tradicionalni tefsiri kazuju da kada bi Zekerijja obilazio Merjem nalazio bi kod nje ljeti plodove koji rađaju zimi, a zimi plodove koji rađaju ljeti. Ubijedi ga u ono što posvjedoči svojim očima da Bog može dati plodove i kada im nije vrijeme pa zamoli Gospodara da njemu starom i njegovoj supruzi nerotkinji podari potomka (38-39). Kada smo u prilici da prisustvujemo nekoj blagodati, budimo svjesni da je to Allahov dar i odmah Ga prizivajmo, ali bez želje da drugima nestane ta blagodat već da i nas Allah počasti. Ne zaboravimo i šta je Zekerijja činio nakon dove. Klanjao je i zikrio, jer kada su mu došli meleki saopćiti vijest on je bio u stanju obraćanja Allahu, dž.š. Stoga, učenje dove trebaju pratiti dobra djela, ali i šutnja (41) koja je odlika, kako je ranije kazano, bogobojaznih i onih koji mnogo spominju Allaha.

Četvrti džuz se sastoji od sura Ali Imran i En-Nisa. U drugom dijelu sure Ali Imran centralni događaji koji se opisuju jesu bitke na Bedru i Uhudu. Jedna od pouka Bedra jeste važnost kvaliteta spram kvantiteta odnosno brojnosti. Muslimani su bili malobrojni, ali taj broj od oko 300 boraca bio je najkvalitetnije što je Muhammed, a.s., imao. Bili su čistog srca, uvjereni u Allahovu pomoć i bili su okupljeni radi dobra, stoga uspjeh je bio zagarantovan. Koliko puta smo bili svjedoci da se u Bosni skupi mala grupa ljudi, mali džemat i bez posebnih donacija napravi iz temelja džamiju, česmu, asfaltiraju ulicu... dok s druge strane cijeli grad, naselje ili selo, odnosno ljudi koji ne učestvuju s njima u džematu ne mogu u toku života ni sanirati svoju ulicu? Stoga, kvantitet, brojnost može biti važna, ali nije presudna. Interesantno je da je ajetima o bici na Bedru, bici koju su muslimani dobili protiv mekkanskih mnogobožaca iako su bili daleko malobrojniji od svojih neprijatelja prethodili ajeti u suri el-Bekare koji govore o bitci Taluta koji je sa svojom malobrojnijom vojskom porazio Džalutovu mnogobrojniju vojsku (El-Bekare, 246-252. ajeta). Stoga, troje trebamo imati kada krećemo u svakodnevne projekte ili želimo realizirati određene ideje: kvalitetne ljude, čistu namjeru i uvjerenje da će pomoć doći od Gospodara. U bici na Uhudu gdje su muslimani poraženi došla su u pitanje sva tri ova principa. Broj muslimanskih boraca se povećao, ali je bio upitan kvalitet, jer jedna grupa ljudi je napustila Muhammeda, a.s., iz straha od smrti u samom jeku borbe. Zamislimo situaciju koju i Kur'an opisuje: Pejgamber, a.s., doziva vjernike, a oni bježe s bojnog polja. Okreću mu leđa kao što danas ljudi okreću leđa imamu i džematu u sredini važnih projekata. Dalje, namjera je na Uhudu bila upitna, jer je jedna grupa krenula po plijen i nisu slušali naredbu Pejgamberovu, a.s. I na kraju, njihovo uvjerenje, čvrsto uvjerenje u Allahovu pomoć, bilo je iskušano strahom što je rezultiralo njihovim bijegom s bojnog polja.

S bitke na Uhudu uzimamo još jednu pouku, a to jeste pogubnost vezanja određene ideje za jednu osobu. Kršćani su vezali svoju vjeru za jednu osobu i kada je Isa, a.s., uzdignut to je bio šok za vjernike koji su počeli onda lutati i smišljati različite legende. Jevreji bez Musaa, a.s., ponovo su se izgubili i očekivali novog spasitelja. I određena grupa muslimana na Uhudu kada je čula glasinu da je Muhammed, a.s., poginuo počela je napuštati bitku, napuštati svoj projekat i ideju. Sličan strah i izgubljenost se pojavila nakon smrti Muhammeda, a.s. Stoga, kod muslimana ideja ne smije umrijeti s osobom, ali nažalost to se često i danas događa. Mnogi džemati, stranke, udruženja ne znaju funkcionirati bez osobe koju izgube. Razlog je oslanjanje na ljude, a ne na sistem, kodekse ponašanja i poslovanja. Muhammed, a.s. je iza sebe ostavio islam kao sistem, stoga vjernici danas trebaju graditi institucije sa sistemom. Primjera radi Islamska zajednica, koja nikada nije ovisila samo o jednoj osobi, utemeljana je na sistemu kojeg poboljšava stoljećima i kao takva je nadživjela mnoge države kao i druge projekte i vjerske organizacije iza kojih je stajala cijela država i halife.

Također, ova sura govori o slozi i jedinstvu; muslimanima se preporučuje da nastupaju jedinstveno, da slušaju nadređene, stoga je interesantno, kako smo naveli, da nosi naziv Imranova porodica, a porodica je upravo simbol sloge i jedinstva. Muslimani moraju biti kao jedna porodica. Naravno, u ovoj suri je posebno zanimljivo da se govori o jednoj porodici, koja nosi ime po muškarcu, a temeljna ličnost je zapravo žena, Imranova supruga. Pored nje važna ličnost u suri je i hazreti Merjem, odnosno ženski lik što nam dalje govori da bez žene, majke, supruge porodica ne može postojati te da u islamskoj tradiciji žena nije sporedna uloga, već jedan od temelja porodice. Nakon ove sure dolazi En-Nisa, sura koja upravo nosi naziv Žene, i to s određenim članom „el“. U arapskom jeziku to su određene žene.

Ajeti petog džuza su ajeti sure En-Nisa (Žene). Kada se govori o ženi u islamu treba se uvijek prisjetiti činjenice da je Muhammedu, a.s., kada je dobio Objavu, prvo povjerovala supruga Hatidža i odmah ga podržala.

Sura En-Nisa generalno govori o temeljima socijalne etike u islamu, o pravednosti i milosti, naročito spram siročadi, žena i nasljednika. Prvi ajet ove sure napominje nas da su svi ljudi stvoreni od Adema i Have. Dakle, svi ljudi su djeca Ademova, i iz tog razloga u ovom ajetu se odmah nakon bogobojaznosti spominje čuvanje rodbinskih veza....“ I Allaha se bojte - s imenom čijim jedni druge molite - i rodbinske veze ne kidajte...“ (En-Nisa', 1. ajet) Nadovezujući se na rodbinu i rodbinske veze, u drugom i trećem ajetu se spominju jetimi - siročad i žene. Jetimi i žene imaju veliku povezanost sa kidanjem rodbinskih veza. Jetimi su smrću jednog ili oba roditelja odvojeni od svojih roditelja, dok su žene udajom odvojene od svojih roditelja. Značenje riječi jetim u arapskom jeziku je onaj koji je spor ili ono što se sporo kreće, odnosno ono što se odvoji od svog korijena. Odvojen od korijena, jer je odvojen od oca ili oba roditelja, a povezan je i sa riječju spor, jer njemu dunjalučke blagodati sporije dolaze u odnosu na djecu koja imaju oca. Dok će dijete koje ima svoga oca brže doći do opskrbe, jer je otac obavezan da ga izdržava, jetim će čekati dok mu neko ne da ili vrijeme dok ne bude mogao sam zarađivati.

Slično je i sa ženama. Udajom one su odvojene od svojih zaštitnika ali kako žene kod starih Arapa, prije islama nisu nasljeđivale nikakav imetak tako i mnoga ženska djeca kod nas udajom ostaju bez nasljednog imetka, po logici „Ona se udala!“ Uzvišeni Allah ovom surom, koja i nosi naziv „Žene“ upozorava da žene imaju pravo na nasljedstvo i njihov udio u nasljedstvu se jasno određuje. Koliko god se bogato udala kćerka, ona ima pravo na ono što joj pripada osim ako se svog prava dobrovoljno ne odrekne. Dakle, u prvim ajetima, dragi Bog nas upozorava na hakk ili pravo siročeta i pravo žene, da se njihovim imecima nije igrati, jer svi mogu biti iskušani istim. (9. ajet)

U ovoj 147. ajet posebno ulijeva čovjeku nadu u lijep život i radost, jer nam Gospodar poručuje da nas neće kažnjavati ako vjerujemo i zahvaljujemo. Zar je tako teško vjerovati i biti zahvalan, što Allah od nas traži već prvim ajetom u Kur'anu?

Ljudi su stvoreni različito, različite rase, visine itd. Mnoge savremene duševne bolesti dolaze od ličnog uspoređivanja sa drugim osobama. Otuda dolazi i lično nezadovoljstvo, zavist itd. Uzvišeni Allah u 32. ajetu ove kaže: „Nikako ne poželite ono čime vas je Allah jedne iznad drugih odlikovao!...“ Dalje Allah kaže u istom ajetu da muškarcima pripada udio što ga steknu, a i ženama pripada udio što ga steknu! Dakle, svako ima nagradu onoga što je od dobrih djela učinio i ono u čemu se mogu uspoređivati je u činjenju dobrih djela.

Duž šesti čine ajeti sure En-Nisa i El-Maide. Prvi ajet u ovom džuzu upućuje vjernika da o lošem, ružnom, zlu ne govori glasno. To pravo ima samo onaj kome je učinjena nepravda. Nažalost, u današnjici ljudi komentarišu različite informacije i sporove i ne znajući ko je uistinu u pravu. Razlika od vremena kada je ovaj ajet objavljen jeste što ako u današnjici vjernik kaže, napiše, fotografiše, to se širi višestruko i mnogo dalje, zbog tehnologije i prijenosa informacija. Također, nekada se taj glas znao izgubiti, nestati, zaboraviti, a danas može ostati godinama na društvenim mrežama i u medijima, čak i poslije smrti onoga ko je to izgovorio.

Kraj sure En-Nisa govori o Isau, a.s., i kršćanima (171-172), a ista tema se nastavlja u suri El-Maide. Allah je uzeo zavjet od jevreja kao i od kršćana (od 12. ajeta pa dalje) da budu ispravni vjernici pa su oni prekršili dato obećanje. Jedna od stvari kojom su prekršili zavjet jeste što su “dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili“ (14), odnosno izostavljanje Allahovih naredbi i činjenje onoga što je On zabranio vodi kršenju zavjeta, a trenutni zavjet muslimana jesu principi islama, ono što su prihvatili kao obaveze od Pejgambera, a.s. Stoga, kako posmatrati osobu koja se smatra muslimanom, a izostavlja značajan dio vjere? Od njih se čuju izjave kako su bolji muslimani „od pola onih koji idu u džamiju“, kažu da ne poste i ne klanjaju, ali su „u duši dobri“. Pola vjere bi uzeli, a pola odbacili i to onaj dio koji podrazumijeva obaveze. Ova sura i počinje riječima “O vjernici, ispunjavajte obaveze...“, odnosno poručuje nam se da neispunjavanje obaveza vodi ka kršenju zavjeta datog Allahu, dž.š. i Pejgamberu, a.s.

U ovoj suri se govori o onome šta muslimani smiju činiti, a šta ne, odnosno Allah, dž.š., podsjeća vjernike na sve ono o čemu je Pejgamber, a.s., govorio u toku cijelog svog života, te upravo u ovoj suri stavlja pečat na islam riječima: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio...“ (3. ajet) Jevreji i kršćani prekršili su zavjet čak i s hranom: „i rado ono što je zabranjeno jedu...“ (42. ajet) Stoga, Allahu je bitno šta jedemo, a da li je današnjim muslimanima? Danas, kada postoji mogućnost izbora halal hrane postoje muslimani koji ismijavaju pokušaje označavanja dozvoljene hrane halal-certifikatom, ismijavaju druge što provjeravaju koja hrana je čista/dobra/halal hrana, a koja ne, i to nazivaju cjepidlačenjem, često po principu: Grijeh ne ulazi na usta nego izlazi iz usta. Upravo su se evreji i kršćani ismijavali sa svojom vjerom i upravo s haram hranom i pićem počeli kršiti principe svoje vjere.

Još jedan interesantan detalj s ovom surom jeste da uz govor o potrebi za čistom hranom Allah govori kako da se čisti tijelo i objašnjava se uzimanje abdesta, gusula i tejemuma. Muslimani svoja tijela čiste i kada umru; kupaju se, gasule, da opet čisti odu svom Gospodaru. S ovako objedinjenim temama u jednoj suri, skoro ajet do ajeta, može se nazrijeti pouka: Vjerničke duše trebaju biti čiste, ali i njihova hrana, piće, odjeća, kuće, avlije, mahale... A, jesu li?

Ajeti sure El-Maide čine sedmi džuz. Obratimo pažnju na ono što nam Allah, dž.š., govori kada se obraća riječima: O vjernici. Na mukabeli sedmog džuza vjernici će proučiti i čuti čak 16 puta kako Allah, dž.š. doziva vjernike. Umjesto posebnog komentara dovoljno je da samo pročitamo sebi i porodici ove pozive. Kako je prelijep Kur'an u svom stilu i logičkom slijedu ukazuju i ova dozivanja vjernika u ovoj suri, naročito prvo dozivanje, to jeste prvi ajet kojim se dozivaju vjernici, i zadnji. Prvo dozivanje kreće s obavezama, objašnjavaju se obaveze i propisi čovjeka u životu, a kako se završava sura tako se vjernici podsjećaju na završetak života, odnosno i onu posljednju obavezu koju imaju prije smrti.

“O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, ali ne ona koja će vam se navesti; dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno loviti. Uistinu, Allah propisuje što On hoće.“

“O vjernici, ne omalovažavajte Allahove odredbe hadždža, ni sveti mjesec, ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene, ni one ljude koji su krenuli ka Časnome hramu želeći nagradu i naklonost Gospodara svoga. A kad obrede hadža obavite, onda loviti možete. I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu,* nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“

“O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka; a ako ste džunubi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite.* Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.“

“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“

“O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su neki ljudi htjeli da vas se dočepaju, a On je zadržao ruke njihove.* I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!“

“O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite i na Putu Njegovu se borite da biste postigli što želite.“

“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine. O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici.“

“O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“

“O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici.“

“O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.“

“O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.“

“O vjernici, Allah će vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja će biti na dohvat ruku vaših i kopalja vaših – da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi. A onoga ko i poslije toga nasilje učini čeka bolna patnja.“

“O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadža! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe, ili postiti, da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je već oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi – Allah će kazniti. Allah je silan i strog.“

“O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur’an objavljuje, objasniće vam se, ono ranije Allah vam je već oprostio. – A Allah prašta i blag je.“

“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.“

“O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih rođaka vaših ili neka druga dvojica, koji nisu vaši – ako ste na putu, a pojave se znaci smrti. A ako posumnjate, zadržite ih poslije obavljenog namaza i neka se Allahom zakunu: “Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati makar se radilo i o kakvu rođaku i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti, jer bismo tada bili, doista, grješnici.”

Osmi džuz čine ajeti sure El-Eanam i El-Earaf. Sura El-Eanam je prva mekkanska sura u Kur'anu nakon niza medinskih. Prilikom njenog dostavljanja 70.000 meleka je veličalo Allaha, stoga ova činjenica trebala bi nas usmjeriti da srcem i umom čitamo ovu suru. Nekada se čovjeku čini da se određeni ajeti pa i ove sure odnose samo na nevjernike, naročito u mekkanskim surama koje govore o zabludi nevjernika i postojanju Allaha. Međutim, istraživanja o religioznosti pokazuju nam da i sami muslimani, oni koji klanjaju i poste, sumnjaju u određene stvari koje su objavljene. Npr. u nedavnom istraživanju u BiH veliki broj ispitanika vjernika izrazio je sumnju o postojanju meleka. Ovo može izgledati nevjerovatnim, ali čak možemo biti svjedoci ovakvom mišljenju kada vidimo muslimane koji su skeptični po pitanju događaja s prošlim narodima ili onih na Budućem svijetu pa komentarišu: Nije se niko vratio da potvrdi je li tako. Drugi ne vjeruju da udjeljivanje sadake produžuje život i nafaku itd. Drugim riječima, postoji ta trunka skeptičnosti, sumnje ili neke vrste nevjerovanja čak i kod muslimana koji poste, klanjaju i iskreno vjeruju da postoji Gospodar. Stoga nije ni čudo da Kur'an počinje surom El-Bekara i kaže se i vjernicima i nevjernicima "zalike-l-kitabu la rejbe fiih" - ovo je knjiga u koju nema sumnje. I ne zaboravimo da u životu šejtan iskrenog vjernika ne može učiniti nevjernikom, ali može ga učiniti sumnjičavim; da ubacuje sumnju u ispravnost života Pejgambera, a.s., u vjerodostojne hadise, u moral njegovih ashaba, u događaje nakon smrti itd.

Između svih ajeta u ovoj suri Allah vjernicima, bogobojaznima kaže da neće odgovarati zbog nevjerovanja nevjernika, ali „dužni su da ih opomenu ne bi li i oni postali bogobojazni“.

Kada bismo jednog čovjeka, poznanika, kolegu lijepim savjetom, a Allahovom voljom, uputili da klanja, posti i sl. imamo udjela u njegovim ibadetima. I ne samo to, ovo nam nije ostavljeno na izbor, već nam je to dužnost kako se kaže u 69. ajetu ove sure. Allah cijelu suru posveti ukazivanju na pravi put nevjernicima, a mi se stidimo razgovarati s njima o toj temi, barem onda kada se principi vjere dovode u pitanje. Obaveza je pozivati lijepim savjetom. Postoje danas ljudi koji pozivaju u vjeru, ali njihov pristup čini više štetu. Allah nam kaže da je On taj koji upućuje na pravi put (107. ajet) te nam kaže u 108. ajetu da ne psujemo, grdimo odnosno ne provociramo nevjernike kako oni ne bi vrijeđali Allaha, dž.š. Stoga, ako će naše pozivanje vjeri biti takvo da kolega ili rođak opsuje Boga, onda bolje da ne pozivamo. Pozivanje u vjeru jeste lijepo ponašanje i korisna djela za druge, bez obzira na vjeru i naciju. Zamislimo kakav je status kod Allaha današnjih tzv. muslimana zbog čijih djela i prijetnji nemuslimani u Evropi i cijelom svijetu spaljuju Kur'an i vrijeđaju Allaha na svaki mogući način? Kada se pojavio islam je donio humanističku, pravnu i moralnu revoluciju. U narednim stoljećima muslimani su proširili svijetom filozofsku i znanstvenu revoluciju. U oba slučaja muslimani su doprinijeli svjetskoj civilizaciji i cijeli svijet je imao koristi od njih. Danas, preciznije u 20. i 21. vijeku, kakve koristi svijet ima od muslimana i zbog koje naše vjerske općekorisne manifestacije bi drugi prihvatili ili poštovali islam?

Na kraju ove sure uči se poznato ašere Men džae... i u njemu se nalazi ajet, odnosno blagodat koja je jedno od najvećih bogatstava muslimana i koja nije data nijednom drugom narodu. U 160. ajetu Allah nam kaže da će nas za jedno dobro djelo deseterostruko nagraditi. Koliko čovjek treba biti ohol da počini u svom životu više grijeha od dobrih djela koja se pišu desetorostruko?

U suri El-Earaf se nalazi 26. ajet u kojem se kaže da je najbolja odjeća „odjeća bogobojaznosti“. Ovaj ajet često muslimani zloupotrebljavaju pa kažu da nije bitan kodeks oblačenja kod muslimana/ki, već je bitnija bogobojaznost. Ko je bogobojazan to će se odraziti i na njegovo oblačenje. Njegovo unutarnje stanje će se odraziti na vanjsko. Prije ovog ajeta objašnjava nam se da je posljedica grijeha, smanjivanje bogobojaznosti, bilo upravo ukazivanje stidnih mjesta Adema i Have, odnosno gubitak odjeće.

Ajeti sure El-Earaf i El-Enfal čine deveti džuz. Ovaj džuz nastavlja opis naroda Šuajba, a.s., koji je varao prilikom vaganja i otimao od ljudi pa ga je Allah kaznio. Nažalost, njihove osobine imaju i pojedini muslimani. Kada smo na pijaci muslimani nas varaju na vagi, kada kupimo proizvod s oznakom težine vidimo na svojoj kućnoj vagi da je druga težina, kada kupujemo naftu vidimo razliku od jedne do druge benzinske pumpe, jer neki sipaju vodu, kao što se sipala voda u mlijeko u vrijeme hazreti Omera. Neko će primijetiti da vozači prodavači ne varaju u zapadnoevropskim zemljama ili barem ne onoliko koliko u tzv. muslimanskim zemljama. Varanje na vagi, koje se spominje kod Šuajba, simbol je svakog drugog varanja: u trgovini, ali i u drugim oblastima. Nakon agresije na BiH muslimani su ti koji su malverzacijama certifikata oštetili državu, ali i mnoge druge muslimane koji nisu znali dovoljno o privatizaciji niti certifikatima. Sve je ovo varanje i najgore jeste što dolazi od muslimana, a ne nemuslimana ili neprijatelja. Samo varanje počinje od sitnih stvari koje vremenom počne vjernik smatrati da nisu grijeh, kao, primjera radi, kada osoba počne koristiti javni prijevoz bez kupljene karte ili koristi resurse firme, poput telefona ili materijala, za lične potrebe smatrajući da je to beznačajno i nevažno, a kod Allaha je sve važno, jer nam poručuje u Kur'anu da ćemo vidjeti na Sudnjem danu učinjeno dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice.

U nastavku džuza govori se o Musau, a.s., i sudbini njegovog naroda iz koje se mogu uzeti stotine pouka. Uzmimo za primjer 145. ajet u kojem Allah kaže Musau da uzme ploče, objavu, „svom snagom“. To je poruka i nama da se objava odnosno vjera uzima svom snagom i čuva se. Bit ćemo u prilici zbog posla, prijatelja i sl. da mijenjamo svoju vjeru, njene principe, ali treba ostati čvrst i nepokolebljiv. Kako biti čvrst i nepokolebljiv bez obzira na iskušenje? Neka nam primjer budu čarobnjaci koji se spominju na početku priče o Musau. Prihvatili su vjeru i pali na sedždu. Faraon im je prijetio, ali ostali su stameni pri svojoj odluci. Stoga, sedžda je ta koja nas osnažuje i čini čvrstim i jakim. Upravo sedždom, sedžda-i tilavetom, završava ova sura, odnosno ko god čita ovu suru na kraju mora pasti na sedždu, te ujedno time pokazati svoju nepokolebljivost da se pokorava samo Allahu, a ne šefu, direktoru, predsjedniku i drugim osobama koje žele da čovjek promijeni svoje principe vjere radi ovosvjetskih interesa. Pejgamber, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: "Ko želi da pošteno živi Allah će mu to omogućiti, ko želi da bude samo o Allahu ovisan, Allah će ga takvim učiniti, ko želi da bude strpljiv u iskušenjima i nedaćama, Allah će ga učiniti takvim. Nikom nije dato ništa bolje i duševno rasterećenije od strpljivosti."

Iako i sura El-Enfal i sura Et-Tevbe, koje čine ovaj džuz, govore o borbi, podstiču vjernike na borbu, obje sure pozivaju vjernike da teže miru (El-Enfal 61. ajet) i čak da pomognu nemuslimanima, onima koji traže zaštitu, kada je rat u toku (Et-Tevbe 6. ajet). Ovo je posebno važno danas kada ima muslimana koji uslijed nepravde u svijetu, ali često uslijed ličnih frustracija koriste ratnu retoriku, podržavaju nasilje i napade na nemuslimane u svijetu i sl. Ljudi vole mir, a Gospodar još više. Cijela vjera islam je prožeta mirom, počevši od imena islam i pozdrava selam koji upućuju na mir i pokoravanje životu u miru s Bogom i ljudima. Danas se islam kritikuje upravo zbog nedostatak mira. A nije do islama i njegove prirode, već muslimana. Stoga, kao što bi se osobe, koje čine napade u islama širom svijeta, trebale ne samo plašiti već stidjeti što su promijenile karakter islama u očima svijeta, tako i muslimani bi trebali imati na umu da njihovo ponašanje u javnosti, u porodici, u džamiji, na poslu treba odražavati vjeru mira, a ne svađe, nereda, vike i vrijeđanja.

Također, sura Et-Tevbe u prijevodu znači tevba – pokajanje i govori da nevjernici i svi ljudi, bez obzira ko su, imaju pravo na pokajanje. Ako je Allah objavio da je spreman oprostiti i najvećim neprijateljima, možemo li mi biti spremni oprostiti onima s kojima smo u svađi pa makar bili u pravu? Također, ako bi Allah oprostio najvećim neprijateljima možemo li u ramazanu, mjesecu milosti, i to u prvoj trećini, koja je trećina milosti, zamoliti Allaha da se smiluje i oprosti i drugim ljudima, našim neprijateljima te da ih uputi na Pravi put? Zar Omer bin Hattab i Halid ibn Velid nisu bili najveći neprijatelji muslimana pa su se promijenili? Zar mislimo da se naši najveći neprijatelji ne mogu promijeniti pa čak i postati bolji od nas? Upravo je to početna tačka od koje vjernik treba krenuti: želim li da moj neprijatelj bude na Ispravnom putu, želim li da druga osoba osjeti slast imana kao što ja osjećam, želim li da osoba s kojom sam u svađi postane bolja pa čak i bolja od mene ili samo želim biti bolji od nje?

Sura Et-Tevbe nosi i druga imena, poput 'Ona koja sramoti', jer je u njoj pobrojano 55 svojstava munafika. Allah u ovoj suri upozorava muslimane na licemjere i ukazuje na jednu njihovu osobinu, koje se i vjernici trebaju čuvati. Naime, govorili su Pejgamberu, a.s., da će udijeljivati ako im Allah da imetak i bogatstvo (75. ajet). Nakon što bi dobili imetak, prekršili bi svoj zavjet i postajali škrti. Neki muslimani govore da su bogati udjeljivali bi svima i gradili bi hajrate. Potrebno je samo gledati u procenat koliko čovjek izdvaja, a ne u količinu, te na taj način pretpostaviti i koliko bi čovjek davao kada bi zaista imao više.

Također, Allah ukazuje na licemjere, na ovu vrstu ljudi koji se podruguju onima koji daju sadaku. I danas postoje oni koji ismijavaju ili uvijek komentarišu kada vide da drugi udjeljuju, grade džamije ili daju zekat.

Ajeti sura Et-Tevbe, Junus i manji dio sure Hud čine 11. džuz. Ponekada u životu čovjek mukotrpno radi, iz dana u dan, poslove koje ne vide ni članovi društva kojem pripada. Nije im potrebno priznanje ili nagrada, ali žele razumijevanje kada učine grešku ili nedovrše određene obaveze. U tim situacijama kao lijek dolaze riječi Gospodara iz sure Et-Tevbe: „Radite! Allah će vidjeti djelo vaše. I Njegov Pejgamber i vjernici...“ (105). Međutim, ne treba zaboraviti, ipak, da će se odgovarati za sve učinjeno, čak i za dobre stvari i to poručuje kraj ovog ajeta: da će čovjeka Allah obavijestiti o onome što je činio: ako je govorio da je nešto u ime Boga – je li uistinu bila čista namjera; ako je bio vrijedan radi halal plate – je li radio najbolje što je mogao...

Poslije ovog ajeta, odnosno sure, dolazi sura Junus, odnosno sjećanje na poslanika Junusa, kada ovaj ajet dolazi do posebnog izražaja. Naime, Junus, a.s., je napustio svoj narod, nije polagao nade da će njegovi sugrađani postati vjernici, napustio je svoju misiju misleći da se uzaludno trudi. Allah ga je zbog ovakvo negativnog stava iskušao i uvjerio u suprotno: svi su iz njegovog naroda postali vjernici, cijeli narod je postao vjernički što se nikada nije desilo nekom narodu koji je trebao propasti, odnosno kao da je Allah poručio Junusu, ali i svakom drugom čovjeku da je njegovo da se trudi i iskreno radi; to je do njega, a Allah ako želi preuzet će onaj dio koji nije u našoj moći.

U suri Junus stoji: „Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi, uistinu, stradali.“ (11) Neki smatraju da se to odnosi na proklinjanje, što je osobina i nekih vjernika koji u srdžbi izgovore riječi protiv sebe, bližnjih ili neke pojave, kao npr. ”Dabogda prestao padati (snijeg)…”; “Još nam je samo to trebalo…“ itd. Jedna od osobina čovjeka jeste da kada ga zadesi bilo kakvo zlo vidi, uglavnom, samo njega, pored svih drugih blagodati. Čovjeka zaboli zub pa zaboravi na ostatak ili cijelo tijelo. To je jedna od osobina onih koji ne vjeruju iskreno u Boga. Stoga u slijedećem ajetu ove sure Allah kaže da čovjek, kada ga zadesi nevolja, dugo se moli, a kada ga nevolja prođe zaboravlja na Allaha. Prirodno je da čovjek bude zaokupljen nevoljom, ali kao vjernik ne smije zaboraviti da će to stanje proći i da onda na Allaha ne zaboravi; kada prođe glavobolja, dugovanje, stanje prirodne nesreće… Stoga, zlatno je pravilo, na osnovu hadisa, da će se onog ko se sjeća Allaha u blagodati, Allah sjetiti kada bude u nevolji.

Sura Junus pred kraj ukazuje na temelj stabilnosti vjernika na Ovom svijetu. (107. ajet) Naravno, nije jednostavno preporučivati drugima da budu strpljivi i zadovoljni Božijom odlukom dok gube posao, ispraćaju bližnje s Ovog svijeta i sl. Stoga, možda je bolje da se usmjeravaju da u tim trenucima samostalno čitaju Božije Riječi, u kojima će, ako Bog da, pronalaziti pouke i veći smiraj nego u našim preporukama.

U suri Junus govori se i o drugim poslanicima, o Nuhu kao i Musau. Kada je riječ o Musau, a.s. poznato je da su poziv u ispravnu vjeru njega i brata Haruna nazivali čarobnjaštvom koje je tada bilo rasprostranjeno. Faraon je nazivajući ispravan put čarolijom vjeru nastojao poniziti kao nešto što nema veze s razumom i istinom. U današnjem dobu, dobu nauke i tehnologije, vjera se i dalje smatra sklonošću ljudi za magijom i čarolijom, koja nema uporište u razumu i upravo se spram vjere stavlja nauka čime se poručuje da su vjernici u Boga zapravo ljudi koji vjeruju u čarolije i magiju. Kao što je faraon želio korištenjem vještina svojih čarobnjaka ismijati vjeru, danas zloupotrebom nauke pojedinci želi ismijati postulate vjere.

Glavninu 12. džuza čine ajeti sure Hud. Na prvoj stranici ovog džuza nalazi se ajet koji je tematski sličan onome iz sure Junus, prema kojem čovjek zna biti nezahvalan nakon što se od njega otkloni nevolja. Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik... (9-10)

Iako se brojni ajeti odnose na nevjernike ili ljude koji nisu iskreni u svojoj vjeri vjernik, čitajući Allahove riječi, ipak treba analizirati da li kod sebe ima osobina ili situacija koje Allah opisuje. Čovjek bi trebao svakodnevno zamisliti sebe da živi u vremenu Pejgambera, a.s., i upitati se koliko ajeta bi se objavilo zbog njega i odnosilo na njega, te koji bi to ajeti bili. Čitajući Božije riječi čovjek upravo može prvenstveno sebe analizirati, a ne druge. Kur'an je čovjekovo lično ogledalo i iskrenim čitanjem čovjek zadire u svoju nutrinu i otkriva ono što on doista jeste. Ne bi trebao postojati veći i iskreniji kritičar muslimana od njega samog.

U suri Hud se govori o poslaniku Nuhu i poslaniku Hudu. Slučaj kada Nuh, a.s., moli Allaha za svog sina nevjernika (46. ajet) da bude spašen je posebno, naročito kod onih koji imaju djecu, dramatičan. Allah kaže Nuhu “on nije od tvoje porodice“, odnosno nije tvoje dijete, jer je nevjernik i jedan od onih koji se ismijavaju s vjerom. Naravno, roditelji koji su iskušani djecom koja im se suprotstavljaju ili čak ponižavaju ne trebaju biti u trajnoj žalosti. Ljudi su skloni nepromišljeno prozivati roditelje kada vide dijete koje je nekulturno. Nije rijedak slučaj da su roditelji primjer dobrih vjernika a djeca sušta suprotnost. To uopšte ne mora značiti da su roditelji pogrešno odgajali dijete ili da su bili loši odgajatelji. Ovi roditelji su samo iskušani onime čime su bili iskušani i najodabraniji ljudi poput Adema i Nuha, a.s. Može li se kazati da su ovi poslanici, koji su bili pod direktnim nadzorom Allaha, loši roditelji i odgajatelji?

Sura je dobila ime po poslaniku Hudu koji je opominjao narod koji je u to vrijeme bio najnapredniji, najbogatiji, najobrazovaniji narod i daleko iznad drugih naroda kao što su danas neke nacije daleko naprednije od drugih. Međutim, narod je bio nevjernički, u svom tom sjaju i blještavilu osjetili su se nadmoćnim te počeli prkositi Allahu. Ovo nas vraća na početak sure, da se Allaha sjećamo kada smo u obilju i blagodatima te da se ne osjetimo neovisnim, nadmoćnim, jakim, najpametnijim, već budemo skromni pred Allahom, ali i pred ljudima, jer čovjek svoj prkos i oholost pokaže prvo prema ljudima pa onda prema Bogu.

Zanimljiv detalj iz opisa Hudove poslaničke misije jeste opis Ada, njegovog naroda koji je, kako se kaže u 59. ajetu, pristajao uz svakog silnika, inadžiju. Kada se pogleda povijest određenih grupa i naroda, koji su počinili stravične zločine ili promoviraju nemoral u društvu, vidjet će se da su pripadnici tih grupa i naroda pristajali upravo uz pojedince silnike i inadžije koji su u javnosti bili najglasniji, pojavljivali se u medijima i glasno zastupali svoje ideologije. U društvu se pojavljuju pojedinci, a ne grupe i zajednice, koji šire određene ideologije te se od njihovog javnog angažmana stvaraju novi istomišljenici. To zlo počinje od pojedinaca. U savremenom društvu upravo takvi pojedinci predvode projekte koji su neprirodni ili u svojoj suštini zli. Vjernicima je važan primjer naroda Hudovog kako bi izbjegavali i pojedince među muslimanima koji svojom pojavom, žestinom i tvrdoglavošću unose nered među redove muslimana i oholo se odnose prema drugima.

S druge strane, nakon sure Hud, imamo suru Jusuf i primjer čovjeka koji je bio iznad drugih, čak iznad svoje braće što mu je pokazano i u snu (4-6), ali se nije oholio, niti sebe smatrao vrjednijim i boljim.

Ajeti sure Jusuf, Er-Ra'ad i Ibrahim čine 13. džuz. Sura Jusuf je jedina sura u Kur'anu koja je potpuno posvećena jednom poslaniku. Sura Jusuf je jedna od najljepših priča u Kur'anu. Njezina glavna kao i sporedne teme, od odnosa oca i sina do vlasti i dvorskih intriga, mogu se pronaći u brojnim književnim djelima i filmskim ostvarenjima. Zapravo, teme koje se nalaze u Allahovim Objavama, kako u ispravnoj – Kur'anu tako i onima koje su izmijenili ljudi – Biblija i Tora, jesu teme kasnijih književnih ostvarenja koja i danas nastaju.

Jusuf je iskušan s četiri velika iskušenja, koja su i danas među najvećim, ako ne i najveća. Iskušan je gubitkom porodice, naročito roditelja. Jusuf je odrastao bez porodice, ali prvi dio sure, njegov razgovor s ocem, odaje pouku da se razgovara s djecom na vrijeme i kvalitetno provodi vrijeme s njima, upoznavajući i upozoravajući ih blagovremeno na moguća životna iskušenja i probleme.

Iskušan je kao mladić da počini blud s lijepom ženom, ali je odbio i ne samo odbio, već se sjetio Gospodara i zamolio da ga udalji od grijeha. Stoga, znak mudre osobe jeste dova da se ne učini grijeh prije nego mu zatreba dova pokajanja. Bio je iskušan urušavanjem časti. Lažno optužen završio je u zatvoru i cijeli grad je, što nam ukazuju ogovaranja žena u gradu, znao da je u zatvoru. Kada je trebao izaći, Allahovom voljom, nije požurio iz zatvorske ćelije, što bi, možda, većina uradila, već je poručio vladaru da želi da se njegov slučaj, odnosno optužba, izvede na čistac (50. ajet). Vjernik treba da bude principijelan u svakoj situaciji .

Bio je iskušan lošim odnosom njegove porodice prema njemu. Rasprave među članovima porodice ili familije nerijetko su neminovne. U većini slučajeva rasprave ili svađe budu rezultat materijalnih želja ili nedorečenosti, stoga treba imati na umu da nijedna ovosvjetska stvar, zemlja, imetak, nekretnina i slično ne vrijedi rasprave, a kamoli svađe. Ako dođe do svađe, čovjek bi mogao imati na umu da će to Allah nadoknaditi, kao što je Jusufu nadoknadio. Drugo, Jusuf kaže da je razdor "šejtan posijao" između njega i braće. On ne krivi braću, ne odriče ih se i ne prekida s njima vezu, iako su mu ona nanijela zlo. Kroz ovaj primjer Allah, dž.š., ukazuje da se ne mrze članovi rodbine ili porodice, već da se traži zaštita od šejtana čija je jedna od prvih misija pravljenje razdora među tih članova. Eventualna pobjeda u raspravi ili svađi bilo koga od je samo prividna pobjeda i zadovoljstvo. Zadovoljstvo zapravo tada pripada šejtanu koji je istinski pobjednik, jer je posijao smutnju i razdor. Svoju misiju je uspješno izvršio.

Jusuf je imao i „pozitivno“ isušenje – vlast. Mogao je, nakon svih nedaća, da bude osoran, grub i osvetoljubiv prema braći i drugim ljudima. Naprotiv, njemu je vlast bila samo obaveza koju je izvršavao na najbolji mogući način i neprestano se zahvaljivao Gospodaru na blagodatima. Jusuf je upravo primjer kako čovjek treba postupati u blagodatima nakon što ga napuste nevolje.

Sura Grmljavina govori o Božijem stvaranju i blagodatima prema čovjeku. U četvrtom ajetu Allah podsjeća na jedinstvenost Njegovog stvaranja, kada kaže da biljke uzimaju istu vodu, a daju plodove od kojih su neki ukusniji od drugih. Pored ovog očitog znamenja razmislimo i o jednoj metafori. Zamislimo da je voda Allahova Objava, njegova vjera, koju ljudi uzimaju. Svi ljudi čitaju iste ajete, uzimaju istu vjeru kao što mogu piti istu vodu, ali neki ljudi su ipak bolji vjernici, njihov ahlak je ljepši od drugih, dok je kod nekih srce neosjetljivo na Objavu.

U slijedećoj suri, suri Ibrahim, Allah kaže da čovjek ne bi mogao nabrojati sve blagodati koje Allah daje (34). Čovjek kojem je teško ili ima probleme mogao bi napraviti spisak svih problema i nedaća te spisak svih blagodati koje, pored vjere, ima. Ako bi ih uporedio vidio bi da je taj problem kap u moru blagodati.

Ajeti sura El-Hidžr i En-Nahl čine 14. džuz. „Nadu u Allahovu milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli“ – ovo su, iz sure Hidžr, riječi Ibrahima, a.s., čovjeka koji uistinu nije gubio nadu. Nije gubio nadu da će pronaći pravu vjeru ili izlaz iz svake situacije; ni kada je ostavio svoju trudnu suprugu u pustinji, koju je Allah počastio izvorom Zemzema; ni kada je trebao svoga sina zaklati, kojeg je Allah zamijenio kurbanom; niti kada je bačen u vatru, koja je postala hladna. Da imamo toliko povjerenja, istinskog povjerenja, u Allahovu milost i Njegov nadzor i nama bi ovodunjalučke “vatre“ u svakodnevnom životu bile hladne. Ibrahim je nekoliko puta iskušan i nikada nije izgubio nadu u Allahovu pomoć, vjerovao je da je On vlasnik svakog njegovog trenutka. Allah ga je učinio svojim prijateljem (Halilullah). Prijateljstvo se temelji na povjerenju. Allah nikada nije izdao svoga prijatelja, Ibrahima, a.s., ni kada je bio bačen u vatru, ali ni Ibrahim nikada nije izdao Allaha, dž.š. Izvršio je svaku naredbu uz puno povjerenje. Koliko smo mi blizu prijateljstva s Allahom, dž.š. kada se uzme u obzir ispunjavanje Njegovih naredbi?

U suri Hidžr spominje se narod Hidžra koji nije vjerovao. Stanovnici ovog mjesta klesali su prelijepa zdanja u planinama, a Allah ih je uništio jednim krikom. Kada Allah govori o uništenju prijašnjih naroda primjetit ćemo da su kazne brze i ne traju dugo. Tokom izgradnje karijere, kuće i svega u životu budimo svjesni Allaha, kao i činjenice kako je moguće da nam je posljednji trenutak života upravo čim završimo izgradnju, da nas Azrail čeka samo da završimo taj započeti posao.

U suri En-Nahl (Pčele) Allah nam daje raznovrsne primjere o Svom stvaranju te blagodatima koje nam daje. Nakon opisa brojnih blagodati koje nam daje, Allah nam skreće pažnju na čovjekovu jednu osobinu. U 71. ajetu kaže da nam daje različito, nekome više a nekome manje, stoga zašto se međusobno ne pomažemo i zašto nismo zahvalni. Iz ovog ajeta uzimamo dvije pouke. Prva jeste da nije slučajnost niti ne mora značiti da je plod našeg rada i pameti to što imamo više od drugih, već Božija odredba - ustanovljeno pravilo na Ovom svijetu, stoga nikada čovjek ne smije ni pomisliti da je imućniji, jer je poseban i sposobniji od drugih. Drugo, ako ne dijelimo to što imamo nismo ni zahvalni Allahu, jer svoju zahvalnost pokazujemo dijeleći drugima.

U ovoj suri se nalazi 90. ajet kojeg svaki petak slušamo na kraju hutbe. Da nema nijedne rečenice na hutbi, citiranje samo njega bilo bi nam dovoljno, samo, nažalost, malo koji hatib ga prevede, već samo prouči na kraju hutbe. On je suština, kodeks našeg ponašanja na Ovom svijetu, stoga čitajmo njegov prijevod i svaki dio sprovedimo u životu: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“

U ovoj suri Allah nas opominje da šejtan nema “nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju“. Ovo je naročito važno za osobe koji olahko kažu da ih je šejtan naveo na nešto, pokušavajući time opravdati svoju prirodu i naviku da čini grijeh. Postavlja se pitanje kako čovjek čini grijeh tokom ramazana ako znamo da su šejtani zatvoreni? To je pokazatelj čovjekove navike. Kao što postoje osobe koje su navikle ustajati na rani sabah, postoje i osobe koje su navikle prespavati ga. Tačnije, ne klanjaju ga godinama i malo veze ima šejtan s njegovom takvom navikom.

Ajeti sure El-Isra čine 15 džuz, a dio sure El-Kehf također je sastavni dio ovog džuza. Sura Isra dobila je naziv po putovanju Pejgambera, a.s., do Allaha, dž.š. Brojne su poruke ovog putovanja, ali neka nam uvijek na umu bude to što je u ovoj noći propisano pet dnevnih namaza koji se vrjednuju kod Allaha kao pedeset. Stoga, nemojmo dozvoliti sebi da nam prođe bilo koji namaz, jer to nije jedan već deset namaza. Poznato je kako je namaz čovjekov razgovor s Bogom, stoga svaki klanjač može sebi postaviti pitanje kako izgleda taj njegov razgovor, da li je Bog zadovoljan ili nezadovoljan s njim, kao što svaki čovjek biva nezadovoljan kada je u svakodnevnom životu neki njegov sugovornik, poput supruge, djeteta ili prijatelja 'odsutan' tokom razgovora i razmišlja o drugim stvarima, gleda u mobitel ili jednostavno jedva čeka da se razgovor završi. Ako je Allah, dž. š. kao Gospodar razgovarao s poslanicima pa čak i s nama razgovara na jedan način svaki dan po pet puta u namazu, kako je moguće da čovjek ne može odvojiti ni pet minuta da razgovara sa svojom porodicom, suprugom, sinom i kćerkom, svojim bratom i sestrom. Razmislimo o miradžu u kontekstu ove potrebe za razgovorom i kvalitetom tog razgovora. Koliko god se krug prijatelja, kolega, familije pa i porodice povećavao sve veći broj ljudi osjeća da nema kvalitetnog sagovornika, osjeća se usamljenim sa svojim mislima, strahovima i idejama što ponekada završava i depresijom ili dijeljenjem svojih najintimnijih misli s potpunim strancima na internetu ili čak kafani. Uzvišeni Gospodar nije imao potrebu za razgovorom s Muhammedom, a.s., ali ga je pozvao Sebi kako bi razgovarao s njim. Sigurno je to da je Muhammedu, a.s. bio potreban razgovor s Bogom, kao što je istu potrebu imao Musa, a.s., kojeg će Muhammed, a.s., sresti tokom miradža i upravo s njim najviše razgovarati pored svih drugih poslanika, jer sjetimo se detalja kada Musa, a.s., predlaže Muhammedu, a.s., da se vrati Bogu i traži manji broj namaza kako bi se olakšalo vjernicima. I upravo na osnovu razgovora naša obaveza namaza je smanjena na pet dnevnih namaza. Kada se Muhammed, a.s., vratio s miradža prenio je ashabima svoje iskustvo, a neki su osjetili sumnju u ovaj događaj. Kada su prenijeli Ebu Bekru Pejgamberu, a.s. tvrdnju, on je odmah povjerovao i rekao da Pejgamber, a.s., govori istinu, što je bila prekretnica u pogledu na ličnost ovog ashaba u povijesti islama. Ovaj čovjek, Es-Siddik (Iskreni), bit će i ostati najbliži Pejgamberov, a.s. saradnik, njegov nasljednik u državnim poslovima, ali prije svega čovjek s kojim je Pejgamber, a.s. izgradio prijateljstvo zasnovano na iskrenosti i povjerljivosti, upravo ta soba s kojom čovjek želi i voli razgovarati. Čovjek bi se mogao upitati ko je njegov Ebu Bekr u životu?

Sura Isra nosi brojne poruke i značajan broj ajeta počinje imperativima. Ona je poput imama, odnosno hatiba ili vaiza koji boravi u našoj kući i ukazuje nam šta je dobro, a šta loše, stoga čitajmo njezin prijevod i sprovodimo u svom životu imperative iz ove sure. U njoj se nalazi ajet koji nas upozorava na naše riječi.Zar danas većina neprijateljstava među muslimanima, tzv. sufijama, vehabijama, bosanskim tradicionalistima, šiijama, selefijama… nije upravo zbog riječi?! Ova sura koja čini glavninu srednjeg džuza u Kur’anu nosi i tu poruku srednjeg puta u islamu, pa nam se kaže da ne budemo rasipnici (26), ne hodamo nadmeno (37), da dozivamo Allaha umjerenim glasom (110).

Ajeti sure El-Kehf, Merjem i Ta-ha čine 16. džuz. Kazivanja koja se nalaze u ovoj suri na različite načine ukazuju na iskušenja ljudi kojima mogu biti izloženi te način kako se odnositi prema njima. Prvo kazivanje se odnosi na mladiće koji su se sklonili u jednu pećinu kako bi sačuvali svoju vjeru. Pećina, koja je od kamena i drugih materijala simbol je čvrstine i dugotrajnosti. Ona je ta koja je štitila mladiće od vanjskih utjecaja i ljudi. I danas postoje mladići koji imaju svoj čvrst stav da sačuvaju svoju vjeru i čednost poput ovih mladića. Taj stav je njihova pećina. Kao što su ovi mladići iz sure Kehf fizički pobjegli od naroda nevjerničkog, današnji mladići svojim vjerskim stavom bježe od grijeha.

Svaka ova “pećina“ razlikuje se od čovjeka do čovjeka, neka je manje čvrsta neka više, međutim bilo bi dobro kada bi, poput ovih mladića koji su činili grupu, džemat, i današnji mladići međusobno se uvezivali, gradili džemat, grupu koja će razmijenjivati iste stavove i graditi veću i jaču “pećinu“ oko sebe. Drugi simbol ove pećine jesu naše džamije i svaki bi čovjek, koji sebe naziva muslimanom, trebao znati gdje je njegovo duhovno sklonište. Ovo je sura s kazivanjima koja nose zaista niz pouka, stoga ograničavamo se na slučaj Zulkarnejna i Hidra, koje vidimo kao ljude kojima je Allah dao dvije blagodati kojima se, za razliku od ovih Bogu dragih ljudi, i danas ljudi ponose i ohole spram drugih. Hidr je imao znanje, u današnjem kontekstu obrazovanje, titule i sl., ali se nije oholio nad Musaom, a.s. i drugim ljudima. Pored toga bio je spreman podijeliti svoje znanje i podučiti druge. Zulkarnejn je, s druge strane, imao moć i mogućnost vladanja, ali nije se oholio svojom vlašću. Odbio je i nagradu od naroda, nije od njih tražio bogatstvo i druge vrijednosti pa čak ni riječi uvažavanja kamoli dodvoravanja. Zapravo, ne samo da od njih nije tražio, već im je i pomogao, želio je da im bude bolje u životu. Zamislimo da naši intelektualci imaju ahlak Hidra, a naši političari ahlak Zulkarnejna!?

Sura Merjem, pored kazivanja o hazreti Merjemi, donosi opis poslanika Jahjaa i Isaa, a.s. Pročitajmo poruke 12-13. ajeta ove sure kako se Jahja opisuje i kojim osobinama ga Allah hvali! Roditelji mole Allaha da im dijete bude uspješno, zdravo, bogato, ali ne bi trebali zaboraviti na ove osobine.

Allahova pravda i volja da se ženi vrati njezino dostojanstvo utemeljena je u priči o Ademu i Havi, njihovom stvaranju, šejtanskoj zavadi, njihovom grijehu i izgonu iz Dženneta. Do objave Kur'ana, ljudi su Havu krivili za izgon ljudskog roda iz raja. Grijeh za koji je optužena Hava/Eva postao je iskonski grijeh kojeg svaka žena nosi. Pričom o prvom čovjeku i njegovoj supruzi, Kur'an oslobađa Havu potvore i laži koje joj se pripisuju i vraća ženi dostojanstvo odbacujući bilo kakvu iskonsku sklonost žene ka grijehu i zavođenju na krivi put. Priča o Ademu i Havi i njihovom izgonu iz Dženneta se javlja na tri mjesta u Kur'anu, u suri El-Bekare 30-37. ajeta, u suri El-A'raf 11-27. ajeta i u suri Taha. U suri El-Bekare i El-A'raf Allah, dž.š., napominje da je šejtan zaveo i Adema i Havu, a potom u suri Ta-ha, Kur'an ide i korak dalje te u kontekstu šejtanovog bajanja spominje da je šejtan navodio Adema na zabranjeno drvo, iako u sljedećem ajetu potcrtava da su grijeh počinili oboje, i Adem i Hava.

Ajeti sura El-Enbija i El-Hadždž čine 17. džuz. Sura Vjerovjesnici počinje sjećanjem na smrt i Sudnji dan. Upravo se u ovom ajetu nalazi (ponavlja) ajet, kojeg često čujemo na dženazi: Svaka duša/živo biće smrt će okusiti. Ovaj ajet možemo često naći na levhama. On je podsjetnik svakom čovjeku da bez obzira šta radio, koliko uživao, u kakvim blagodatima ili problemima bio, čeka ga smrt i nijedna osoba pa čak ni meleki pred Sudnji dan neće biti pošteđeni smrti. Pejgamber, a.s., je jedne prilike kazao da su najpametniji “oni koji se najviše sjećaju smrti i koji se za ono što je poslije nje najbolje pripremaju”.

Kada čovjek ne bi znao nijedan hadis ili ajet niti bilo šta od islama ovaj dio ajeta bi mu bio dovoljan, odnosno navika da se sjeća smrti. Kako kaže jedan alim odmah nakon naše smrti ljudi će reći: “Gdje je mejit?” Niko nas neće zvati našim imenom. Odmah nakon gasuljena našeg tijela reći će: “Gdje je dženaza?” Neće nas zvati našim imenom. Kada nas htjednu spustiti u kabur reći će: “Dodajte tabut.” Naše ime neće ni spomenuti.

Ova sura nosi naziv Vjerovjesnici s obzirom da se spominje niz vjerovjesnika, jedan za drugim i u određenim slučajevima kratak osvrt na njihovu životnu priču. Oni se ne spominju tek tako, već se kazivanja o njima ponavljaju da bismo uzeli pouke iz njihovih života i sjećali ih se u životu u različitim situacijama.

Kao što sura Vjerovjesnici počinje sa sjećanjem na smrt i Sudnji dan, sličnim ajetima se i završava, a tako i slijedeća sura Hadž počinje sjećanjem na smrt i Sudnji dan. Sura Hadž je jedina sura koja nosi naziv po islamskom šartu. Kada je riječ o hadžu, mnogi kažu da bi voljeli otići na hadž kada bi to mogli. Međutim, pitanje je koliko ljudi uistinu žele otići na hadž. Ljudi prožive svoj život kako bi sve obezbijedili svojoj djeci, što im nije obaveza, jer Allah daje nafaku, ali zanemaruju obavezu hadža. Drugi maštaju i štede kako bi zamijenili svoje auto i kupili potpuno novo, a svako novo auto, bez obzira na brend, skuplje je od jednog hadža.

Zajedno s hadžom spominje se i kurban te poruka vjernicima da do Allaha neće stići meso kurbana, već iskrena djela naša. U kontekstu kurbana na lijep način skrenimo pažnju onima koji kolju kurban: da ga kolju u ime Boga, a ne zato što je to tradicija.

Ajeti sura El-Muminun, En-Nur, El-Furkan čine 18. džuz. U prvih deset ajeta sure El-Muminun (Vjernici) Allah opisuje ko i kako će zaslužiti Džennet. Vrlo kratak, a sadržajan opis vjernika. Prvo je namaz i bez namaza ne možemo postići ono što želimo, odnosno Njegovu milost i Džennet. Drugo je izbjegavanje onoga što nas se ne tiče, poput grijeha, tuđih mahana, privatnih stvari i tajni drugih ljudi i sl. Također, i Pejgamber, a.s., je kazao da čovjek neće biti pravi vjernik sve dok ne ostavi ono što ga se ne tiče.

Slijedeća osobina vjernika jeste udjeljivanje sadake, četvrta čuvanje stidnih mjesta, a peta se tiče preuzimanja i ispunjenja amaneta. Ova osobina je danas uveliko dovedena u pitanje kod muslimana koji preuzmu određenu funkciju, vrše dužnost prosvjetnog radnika ili državnog službenika, rade u firmi ili su nadređeni nekome... i onda se nemarno odnose prema svom poslu. Drugim riječima, amanet koji im je dat ne izvršavaju kako treba i ne vode brigu o njemu. Čovjek treba znati da je milost Božija što obavlja određenu funkciju ili ima radno mjesto te da možda postoji kvalitetnija osoba od njega za to mjesto.

Šesta osobina vjernika jeste obavljanje namaza na vrijeme. Da ne znamo za važnost pravovremenog obavljanja namaza ovaj ajet, u ovom opisu vjernika, bio bi nam dovoljan da shvatimo važnost kada je pored ostalih osobina vjernika Allah naglasio upravo ovu.

U suri se u nastavku govori o Musau i Nuhu te blagodatima koja su data čovjeku. U njoj se nalazi i slikovit opis Džehennema kao ni na jednom drugom mjestu: “vatra će im pržiti lica i iskešenih zuba će u njemu ostati“.

Sura En-Nur je sura propisa. Počinje opisom kazne za bludnike i bludnice, ali i opisom, od 11. ajeta, onih koji potvaraju vjernike i vjernice. Ovi ajeti su objavljeni kada su ljudi potvorili hazreti Aišu za blud. Pejgamberu, a.s. je bilo teško sve do objave ovih ajeta koji su ukazali na istinu te na muslimane koji su je potvorili. Ovdje je najinteresantniji dio kada se Allah obraća vjernicima koji su počeli prepričavati ovu potvoru, ne razmišljajući kakav grijeh čine o čemu smo govorili. Sjetimo se početka prethodne sure, kada smo kazali da je osobina vjernika da se ne bavi onime što ga se ne tiče i da u većini slučajeva govore ili prisustvuju razgovorima u kojima je sve nagađanje. U ovoj suri, govoreći o ovom slučaju, Allah pita ove vjernike koji su pričali Aiši: “kada ste to svojim jezicima prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno“; “zašto niste, čim ste to čuli, rekli: 'Ne dolikuje nam da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!' Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici.“

Koliko puta danas vjernici prepričavaju događaje koji se tiču drugih muškaraca i žena, ne razmišljajući o pogubnosti tog djela? Koliko je Gospodaru mrsko optuživanje vjernika i vjernica govori i dokazivanje bluda, kao ni u jednom drugom slučaju: čovjek mora dovesti čak četiri svjedoka ako nekoga želi optužiti. Ova sura se završava riječima “Allah sve dobro zna“. Ako želi On će otkriti tuđe tajne. Nije naše da žurimo otkriti ono što drugi skrivaju. Uostalom, zamislimo da Allah jednoga dana objelodani samo naše misli, a kamoli skrivena djela i želje.

Ajeti Sura El-Furkan, Eš-Šuara, En-Neml čine 19. džuz. U suri El-Furkan se na različite načine objašnjava šta je Pravi put, a šta ne. Govori se o blagodatima, a jedna od posebnih se navodi u 53. ajetu, u kojem se objašnjavaju dvije vode, dva mora koja se dodiruju, ali jedno je slano i gorko, a drugo pitko i slatko. Nakon ovog ajeta Allah ukazuje čovjeku da ga stvara od vode. U metaforičkom smislu kao što postoje dvije vode, postoje i dvije vrste ljudi – vjernici koji su kao slatka i pitka voda korisni, oživljavaju društvo, i nevjernici, koji su poput gorke vode koju čovjek ne može koristiti za piće niti s njom zemlju obrađivati i oživljavati krajolike.

Devetnaesti džuz počinje interesantnim pitanjem o tome zašto Kur'an nije cijeli odjedanput objavljen. Odgovor Uzvišenog Gospodara je "da bismo njime učvrstili tvoje srce i mi ga tako polahko dostavljamo". (E-Furqan 32). Svakom muslimanu treba da bude ovo i pouka da u svom životu ne može samo proučiti cijeli Kur'an, naročito u ramazanu u toku mukabele, već se stalno vraćati Kur'anu, o čemu smo govorili u osvrtu na prvi džuz.

Sura Pjesnici je objavljena u Mekki te i ona ukazuje na razliku između Pravog puta i stranputice. Sura govori o poslanicima i ukazuje da vjernici slijede Kur'an – Furkan, koji im ukazuje šta je istina a šta laž, a ne slijede druge ljude i njihove priče i pjesme, legende i mitove.

U suri Mravi se nalazi predivan opis razgovora Sulejmana sa životinjama i džinima te njegov susret s kraljicom Belkisom. Ovi slučajevi korisni su vjerniku, ali ih on može naročito iskoristiti za svoje najmlađe ukućane kao prelijepa kazivanja koja su, za razliku od ostalih legendi i dječijih priča, istinita.

Ajeti sure En-Neml, El-Kasas i El-Ankebut čine 20. džuz. U suri El-Kasas se opisuje rastanak Musaa od majke. Saznavši da će iz naroda doći pravedna osoba koja će uništiti njegovu vlast, faraon je počeo klati svu mušku djecu. Majka Musaova je nadahnuta da stavi dijete u nosiljku i pusti niz rijeku, koju kasnije spašava upravo žena faraonova. Ovaj opis, koji počinje od sedmog ajeta, zaista nudi niz slikovitih primjera kakva je majčina ljubav, ali i kakvu sigurnost osoba treba imati u Allahovo određenje. Ljepota Kur’ana je i primjerima koji pokazuju ljubav roditelja prema djetetu, i oca i majke. Čitali smo u suri Jusuf o ljubavi oca, Jakuba, prema sinu Jusufu kada ga je izgubio, a u ovim ajetima čitamo o ljubavi majke koja pušta svoje dijete niz rijeku. Bez obzira na brojne primjere ljubavi roditelja prema djeci i obratno, likovi u Kur’anu su često osobe bez roditelja ili osobe koje su odrasle bez jednog ili oba roditelja. Spominje se ljubav majke prema hazreti Merjem, ali se govori o njenom uspjehu kao samostalnoj ženi bez spominjanja majke i oca, Jusuf je dospio do dvorca bez roditelja, štaviše iz bunara je dospio do divana; Musa je pušten kao beba niz vodu, slatku vodu, zbog svog neprijatelja, a kasnije je njegov neprijatelj potopljen vodom, slanom vodom; Isa, a.s. nije nikako imao oca, a Muhammed, a.s. je ostao bez oba roditelja. Roditelji su važni u životu, kao što je i briga roditelja za djecom važna, ali djeca se moraju učiti da budu osobe, lideri, uspješni i bez roditelja. To je ponekada zaista teško, jer roditelji ne mogu od ljubavi dopustiti da dijete odraste, a dijete od vezanosti za roditelje cijeli život ostaje u njegovoj sjenci.

U ovoj suri se nalazi opis kada je Musa, a.s. spasio čovjeka iz svog naroda ubivši drugog čovjeka koji se tukao s njim. Sutradan je opet naišao na istog čovjeka koji se tukao. Ovaj primjer nam ukazuje da čovjek ne treba da staje pristrasno u nečiju odbranu, bez obzira što ga poznaje, čak i ako je njegova krv. Danas u društvu vidimo nered upravo zbog pristrasne pomoći onome koga poznajemo ili nam je blizak, ali ne i sposoban.

Nastavak sure govori o dolasku Musaa u Medjen i njegovom susretu s kćerkama Šuajba, poslanika koji će mu kasnije postati punac.

U suri El-Ankebut se nalazi opis onih koji kažu vjernicima da griješe, a oni će preuzeti grijeh na sebe “...a ne bi ponijeli nijedan grijeh njihov, samo lažu“. (12-13). Mnogi vjernici u Bosni su mogli često čuti u djetinjstvu kako ljudi koji javno čine grijeh govore mlađim generacijama da se provode, čine grijeh dok su mladi, a oni će odgovarati za njih.

Ajeti sura El-Ankebut, Er-Rum, Lukman, Es-Sedžde i El-Ahzab čine 21. džuz. U suri Er-Rum Allah nas upozorava da ne zarađujemo na muci drugih ljudi. Konkretno 39. ajetom upozorava nas da se ne bavimo sumnjivim novčanim transkacijama i kamatom, ali u svakodnevici postoji niz drugih situacija kada čovjek zarađuje na muci drugih ljudi među kojima je i iskorištavanje situacije kada klijent ili mušterija nemaju dovoljno znanja ili informacija o usluzi koja mu je potrebna.

U suri Lukman nalazi se primjer kako otac treba odgajati sina, odnosno roditelj svoje dijete. Dok neki smatraju kako prvenstveno majka treba odgajati dijete, najduža odgojna poruka u Kur'anu je očeva, a ne majčina. Čemu podučava svoje dijete jedan od najmudrijih ljudi koji su bili na Ovom svijetu? Prve stvari koje čovjek uči dijete jeste istina o Gospodaru. To je temelj izgradnje čovjeka. Možemo od svoga djeteta izgraditi dobrog majstora, profesora, privrednika, ali na Sudnjem danu neće se pitati gdje su profesori, najbolji majstori, najsposobniji biznismeni, već gdje su lijepo odgojeni vjernici, robovi Milostivoga.

Odmah poslije Sebe, tj. nakon ovog ajeta, Allah spominje jednu kategoriju ljudi, kojih čovjek treba biti svjestan. Roditelji vjernici su, pored poslanika koji su sastavni dio vjerovanja u Boga, jedina kategorija ljudi koje čovjek svakodnevno spominje u namazu, tačnije na sjedenju s dovom Rabbenagfirli ve li validejje... Ako Allah dozvoljava da se roditelji spominju u namazu svakodnevno, koliko mi spominjemo, odnosno činimo dobra svojim roditeljima svakodnevno? Također, čak i ako su nevjernici Allah nam u ovoj suri kaže „prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj“. Ako se trebamo ponašati velikodušno prema roditeljima nevjernicima, šta se onda očekuje od nas da činimo prema roditeljima vjernicima? Nakon zahvalnosti Allahu naša slijedeća zahvalnost jeste prema roditeljima, a u ovom ajetu se naglašava majka, što potvrđuje hadise koji govore o ulozi majke u životu vjernika. Lukman dalje podučava dijete da bude svjestan Boga kako nikada ne bi lagalo, uzimalo mito, varalo na ispitima itd. Svijest o Bogu se održava namazom, što Lukman dalje preporučuje. Kakav je odgoj djeteta bez namaza? Namaz podučava dijete i da postoji neko iznad njega. Tokom našeg života možda će imati zbog strahopoštovanja ili poštovanja prema nama lijepo ponašanje, ali nakon naše smrti koji je to čas, lekcija koja će ga podsjećati na lijepo ponašanje? U slijedećem ajetu se ne navodi, kako to često biva, da se uz obavljanje namaza daje zekat ili sadaka i kao da je upravo ova pouka Lukmana isključivo za određenu starosnu dob: za dijete, tinejdžera, mladića, među kojima mnogi još nemaju mogućnost obaveznog udjeljivanja. Umjesto toga, imaju obavezu pozivati na dobro. Danas, u ovom okruženju gdje se promovira nemoral i grijeh, zamislimo da svako dijete muslimana poziva na dobro svoje društvo i odvraća ga od zla? To je nemjerljivo efektnije nego kada efendija ili stariji pozivaju mlade na dobro i odvraćaju ih od zla! Također, dijete se od malih nogu uči ovome i razbija se stid pozivanja na dobro. Svjedoci smo da stariji ljudi ili u srednjim godinama pa i mi sami nekada oklijevamo da reagiramo u nekim situacijama, jer nemamo tu naviku od malih nogu. Stidimo se na lijep način reagirati.

Dalje, učimo dijete da strpljivo podnosi ono što ga zadesi, ali i općenito strpljivosti. Neki ljudi ne pripreme svoju djecu na ovo i ako bi oni preselili na Ahiret djeca bivaju izgubljena, prepuštena sama sebi u svojoj tuzi i situaciji. Objasnimo im da je Allah uvijek s njima i da ih voli više nego mi sami.

Slijedeća dva savjeta su savjeti sredine: „I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (18) „U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!" (19)

Dvadeset i drugi džuz čine ajeti sura El-Ahzab, Es-Sebe', El-Fatir i Ja-Sin. U suri El-Ahzab nalazi se poznati odlomak – ašere (od 40. ajeta) koji se često uči kod muslimana u BiH. U njemu se vjernici pozivaju da donose salavat – blagoslov na Pejgambera, a.s., i njegovu porodicu.

Prenosi se od Ubejja ibn Ka'ba da je pitao Pejgambera, a.s.: „Hoću li posvetiti tebi trećinu salavata?“ Pejgamber, a.s. je rekao: „Pola“. Ubejj ga opet upita: „Hoću li ti posvetiti pola svojih salavata?“ - Dvije trećine. Ubejj opet upita: „Hoću li ti posvetiti sve svoje salavate?“ - U tom slučaju Allah će ti oprostiti sve grijehe“, reče Pejgamber, a.s. U ovoj suri se nalazi i ajet emaneta. Naime, kada je Allah stvarao svijet ponudio je Zemlji i planinama da ponesu emanet, ali oni su odbili dok je čovjek prihvatio kao džehula - lahkomislen». Emanet je Allah objasnio Ademu, a.s.: «Ako budeš činio dobro, bit ćeš nagrađen, a ko budeš griješio, bit ćeš kažnjen“.

Sura Es-Sebe' na jednostavan način ukazuje svim ljudima da džini ne poznaju budućnost niti imaju neko skriveno znanje koje nam može pomoći, stoga odlazak sihirbazima, raznim proročicama i ljudima koji komuniciraju s džinskim svijetom je samo zabluda. Zapisi i vjerovanje da ljudima mogu pomoći džinni staro je koliko i povijest svijeta. Nažalost, ova pojava je prisutna i u našoj domovini. Proricanje budućnosti, horoskop bliži su nekim ljudima nego vjera, odnosno lakše povjeruju u nevidljive lažne stvari nego u istinu koja se objavljuje kroz Kur'an.

Umjesto knjiga o džinnskom svijetu, koje opterećuju muslimane i koje su, nažalost, među najčitanijim kod muslimana trebamo se prisjetiti kako je Allah objasnio ljudima da su džinni obična bića koja ne znaju ništa više od ljudi i to onoliko koliko im Allah daje znanja i informacija. Allah je ponizio džinne u vrijeme poslanika Sulejmana, a.s., i pokazao ljudima da ne trebaju smatrati džinne bićima kojima treba izražavati poštovanje. Naime, kada je poslanik Sulejman, a.s., umro bio je naslonjen na štap dugo vremena i niko nije znao za njegovu smrt iako su ga svakodnevno viđali naslonjenog na štap. Uzvišeni Gospodar je poslao crva koji je rastočio štap i poslanik je napokon pao što je bio znak svima da je umro, ali i dokaz ljudima da za smrt Sulejmana nisu znali ni džinni koji su uvjeravali ljude da znaju više od njih o gajbu, budućnosti i nepoznatim stvarima. Tada, kao i sada, ljudi su vjerovali da džinni imaju posebne moći pa poznaju stvari koje ljudi ne poznaju, poput budućnosti. Samo manje inteligentni ljudi mogu povjerovati tzv. prorocima, iscjeljiteljima koji se pojavljuju na tv-u te raznim osobama koje zloupotrebljavaju ahmediju i sebe nazivaju hodžama i govore da liječe od sihra i džina. Džini su nerijetko prisutni u našim životima koliko dopustimo da razmišljamo o njima, dopuštamo da budemo zaokupljeni njima. Također, često o džinima i nevidljivom svijetu govore osobe koje se dosađuju u životu. Teško je naći primjer da problema sa džinima ima osoba koja cijeli dan drži lopatu u rukama.

Također, postoje osobe koje nisu pod nikakvim utjecajem sihra, već umjesto suočavanja sa životnim problemima pribjegavaju traženju razloga svojih problema u sihru. Okriviti sihr nije rješenje tih problema.

Sura Fatir/Stvoritelj obiluje primjerima Allahovog stvaranja i vjernik koji je zahvalan i pokoran Gospodaru treba češće čitati ovu suru i spominjati ove blagodati. Ebu Hurejre kada bi vidio da pada kiša kazao bi da Allah šalje kišu zbog trećeg ajeta ove sure.

Sura Fatir ukazuje i na jednu osobinu ljudi s kojima je zaista teško razgovarati o zlu. Naime, Allah ukazuje na osobe kome su njegova djela prikaza lijepim, a i on ih smatra lijepim. Iako se prvenstveno govori o nevjernicima, srest ćemo i ljude muslimane koje možemo upozoriti da je loše ako ogovaraju, uzimaju kamatu ili prodaju alkohol, ali oni su uvjereni da to što rade nije loše i svoje radnje će opravdavati različitim terminima.

Ajeti sura Ja-Sin, Es-Saffat, Sad, Ez-Zumer čine 23. džuz. Iako se Ja-Sin često uči prije dove za umrlog, treba uzeti u obzir da je Kur'an objavljen živim ljudima te da i ova sura nosi pouke za žive ljude. Poruke ove sure potrebno je iščitavati svaki dan i razmišljati o njezinim ajetima. Naprimjer, u 65. ajetu Allah nam govori da ćemo na Sudnjem danu imati najpouzdanijeg svjedoka o onome što smo radili. Pejgamber, a.s., se jedne prilike nasmijao pa su ga ashabi pitali zašto se smije. Odgovorio je zbog rasprave čovjeka s Allahom na Sudnjem danu. Naime, čovjek će tražiti da pozove sebi svjedoke. U tom trenutku omogućit će se svim čovjekovim organima da govore. Oni će početi svjedočiti šta je čovjek radio. Kada to vidi, čovjek će povikati: "Daleko vas bilo, za vas sam se borio". I zaista sve što radimo, radimo za svoje organe kako bismo uživali, a oni će biti ti koji će reći sve što smo uradili. Kada smo bili u društvu ili kada smo bili sami i kada nas niko nije vidio.

U suri Es-Saffat, koja govori o poslanicima, nalazi se opis kako izaći iz teške situacije kroz primjer Junusa, a.s. Sjećanje na Allaha, slavljenje Allaha i zahvala Allahu je lijek i spas za svakog čovjeka bez obzira na situaciju, ali ne zaboravimo da je Junus slavio i hvalio Allaha i prije nesreće, jer se kaže “i da nije bio od onih koji Allaha hvale...“. Kraj ove sure završava riječima koje često učimo ili slušamo: Subhane rabbike rabbi-l-izzeti amma jesifun... Možemo se upoznati šta znače ove riječi te naravno učiti ih u namazu, jer je riječ o ajetima.

I sura Sad podsjeća vjernike na prethodne narode. Čovjek koji ne uči Kur'an s dubljom analizom ajeta može steći utisak da se priče o poslanicima uvijek ponavljaju, da su slične i pitati se zašto se stalno iznova u toliko sura nalaze opisi prethodnih naroda.

Prvo, kao što čovjek preživljava određene situacije u životu i napreduje gledajući svoje prethodnike, odnosno ponavlja i unaprjeđuje njihov uspješan rad ili izbjegava njihove greške, tj. uči se na iskustvu, tako i u vjeri čovjek iz konačnica ranijih naroda gleda na osnovu čega su bili uspješni, a zbog čega su kažnjeni.

Drugo, uvijek čitajmo u kojem kontekstu se pojavljuju ajeti. Nekada se opisuje oholost tih naroda, nekada nepravednost, nekada nerazboritost tj. manjak inteligencije itd. Prepoznajmo te karakteristike i učimo dove da ne budemo iskušani njima. U ovoj suri se daje opis uspješnog vladara ili političara, odnosno recept za dugotrajnu vlast. “O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.“

Pravedan vladar ili političar, na osnovu ovoga ajeta, treba konstantno biti svjestan da je dobio vlast od Boga. Iako su ljudi glasali za njega, birali ga, vlast, mandat je dobio od Boga, On ga je počastio ili iskušao funkcijom. Raniji vladari su propadali upravo zaboravljajući ovu činjenicu.

Drugo, vladar ili političar je pravedan. Korupcija, mito, nepotizam, nezainteresiranost za nepravdu među narodom, naročito prema onima koji nemaju “nekoga“ u vlasti, rezultira gubljenjem vlasti, mandata, izbora. Treće, on se ne povodi za strastima bilo koje vrste. Nerijetko ljudi koji dobiju vlast njihove strasti se razbuktaju, stoga se narodna poslovica često potvrđuje u stvarnom životu: “Daj čovjeku vlast ako želiš vidjeti kakav je.“

Četvrto, on ne zaboravlja da će račun polagati pred Gospodarem. Ako se nije polagao račun na Ovom svijetu, presuda ga čeka na Ahiretu. Ako se uzme u obzir da će mu narod, kojim je vladao ili ga vodio, biti svjedok, bit će mu draže da se nikada ni rodio nije.

Prepoznatljiva karakteristika Davuda, a.s., u Kur'anu jeste mudrost, odnosno znanje od Allaha (El-Bekare 251, Sad 20). Kada je čovjek mudar onda kao vladar ili političar objedinjava spomenute osobine, ali i druge poput blagosti, milosti, darežljivosti itd.

Interesantno je da Allah kaže kako je Lukmanu darovao veliku mudrost i naređuje mu zahvalnost, kako smo kazali u komentaru 21. džuza. U suri Sad, opisujući Davuda, kojem je data vlast, Allah kaže da se Davud uvijek Allahu obraćao, kajao se, odnosno zahvalan bio i slavio Allaha zbog čega je On omogućio brdima kao i svim pticama da s njim slave i hvale Gospodara. Odlika mudrih ljudi, učenjaka jeste upravo čest zikr, slavljenje i hvaljenje Allaha.

Ajeti sura Ez-Zumer, El-Mumin i Fussilet čine 24. džuz. Šta god čovjek uspješno završi u životu, poput projekta, školovanja itd. treba imati na umu da je završio jer mu se Allah smilovao. Neko daje intervjue ili izjave nakon određenog projekta, ali mu ne pada napamet da se zahvali Allahu. Nekada mu se to ne čini “primjerenim“ za intervju ili određenu priliku. To je osobina onih koji kada završe nešto govore da je su završili projekat, jer su bili vrijedni, sposobni i sl.: “Ovo mi je dato zato što sam zaslužio“, kako se kaže u suri Ez-Zumer o osobini nekih ljudi kojima Allah da blagodati. ”Kako ne znaju da Allah daje obilje onome kome hoće i da sukraćuje: to su zaista pouke narodu koji vjeruje“. (52)

Sura El-Mu’min dobila je ime po vjerniku koji je krio svoje vjerovanje od faraona i drugih nevjernika sve dok nije došao Musa, a.s. kada je vjernik progovorio. Ovom vjerniku Allah, dž.š. je posvetio značajan dio sure i, štaviše, njegove riječi je uvrstio u Kur’an. Čovjek može kriti svoje vjerovanje, ali ova sura nam pokazuje da u određenom trenutku čovjek mora potvrditi svoje skriveno vjerovanje i riječima, javno pred drugima i biti jedan od onih koji pozivaju u dobro i na istinu. Bliže nama, u svakodnevnom životu, situacije slične ovoj jesu kada čovjek svjedoči djelima koja su nepravedna, štetna za druge ili širu zajednicu, ali nije u mogućnosti ništa promijeniti ili strahuje za svoju poziciju. Međutim, u jednom trenutku kada se traži svjedok ili potvrda o nepravednosti čovjek će, kao i ovaj vjernik kada se Musa pojavio, obznaniti svoj moral, svoje neslaganje s nepravdom i stati na stranu dobra. To je pravi vjernik koji neće cijeli život šutjeti iako je imao priliku, barem jedanput u životu, biti na ispravnoj strani pa makar to značilo gubljenje prijateljstva ili svjedočenje protiv rodbine.

U suri Fussilet, poznatom ašeretu Innellezine kalu rabbunallahu... daje se predivan opis vjernika i niz osobina koje su međusobno povezane (30-36). Ako bismo ih redali, slijed bi bio ovakav: a) izgovoriti šehadet, b) ustrajati na tome, c) činiti i pozivati na dobro, d) uzvraćati dobrom na zlo, e) biti strpljiv i f) tražiti zaštitu od Allaha. Kada se izgovori šehadet (a), onda se ustraje na tome na različite načine (b). Rezultat takvog šehadeta jeste praksa – činjenje dobrih djela i pozivanje drugih (c), što će dovoditi do napada na nas i poteškoća na što ćemo odgovoriti shodno Božijoj preporuci (d). To se ne može sprovoditi ako nismo strpljivi (e), a strpljivost tražimo od Allaha, Njegovu podršku i zaštitu, kako od ljudi tako i od šejtana.

Ajeti sure Fussilet, Eš-Šura, Ez-Zuhruf, Ed-Duhan i El-Ahkaf čine 25. džuz. Nemojmo biti poput onih koje u suri Fussilet Allah proziva: „Čovjeku ne dosadi da bogatstvo traži, a kada ga neimaština zadesi, onda zdvaja i nadu gubi.“. Allah nas najbolje poznaje i umjesto dove da budemo bogati dovimo da nam Allah da ono što je je najbolje za nas. Ako, ipak, upućujemo dovu za bogatstvo neka bude popraćena riječima "da to bogatstvo bude za nas dobro i put približavanja Tebi, a ne iskušenje i put udaljavanja od Tebe".

Neprestana potraga za bogatstvom je osobina nevjernika, koji se gramzivo bore za Ovaj svijet pa nam Allah kaže u suri Ez-Zuhruf (33-35). U suri Eš-Šura nalazi se ajet kao princip djelovanja muslimana u društvu. U 38. ajetu Allah nas poziva da se o važnim stvarima dogovaramo. Danas iako postoje stručnjaci u različitim oblastima, njihovo iskustvo i potencijal se ne koristi pa se dešava da o gradnji govore sociolozi, a o društvu ljekari, a o medicini trgovci itd. Sjetimo se razgovora Musaa, a.s., i Muhammeda, a.s. na Miradžu, koji nam je važan jer ukazuje na razgovor tadašnjeg i poslanika iz ranijeg perioda, odnosno u prenesenom značenju sadašnjeg i bivšeg vođe, sadašnjeg i bivšeg direktora, predsjednika, imama, političara itd. Koliko danas snage i skromnosti ima čovjek da, kada preuzme funkciju, razgovara s ranijim rukovodstvom radi razmjene iskustava. Danas vjernici nisu spremni razgovarati, a kamoli primati savjete, s osobama koje su po ljudskim kriterijima imali propuste u svojoj karijeri, nisu na njihovom znanstvenom ili drugom nivou te nisu bili uspješni koliko se od njih očekivalo. Upravo je razgovor ono što vodi ka napretku svakog kolektiva, društva, džemata, ali pojedinca.

U ovoj suri od 36. do 43. ajeta nalazi se opis osobina vjernika. Pročitajmo ove ajete i provjerimo imamo li sve osobine. U suri Ed-Duhan se govori o strahotama Sudnjeg dana i blagodatima dženneta. Također, spominje se i noć Lejletu-l-Kadr koju vjernici traže u zadnjoj trećini mjeseca ramazana. Upravo kako se naše mukabele nalaze u zadnjoj trećini ramazana tako se i Kadr počinje spominjati s ulaskom u završnicu Kur'ana.

Ajeti sura El-Ahkaf, Muhammed, El-Fath, El-Hudžurat, Qaf, Ez-Zarijat čine 26. džuz. U ovom džuzu se nalazi i sura koja nosi ime po Pejgamberu, a.s. U suri Muhammed Allah ukazuje na čvrste vjernike i poručuje da ako vjernici pomognu Allaha i On će njima pomoći. Upravo je ovo ispravka pogrešne narodne mudrosti da se čovjek čuva a će ga i Allah čuvati. Ispravno je da čovjek čuva Allaha, tj. drži do njegovih propisa i sjeća Ga se, pa će On čuvati čovjeka. Uistinu, Allahu ne treba pomoć, ali Allah ovime poziva vjernike da pomognu širenju dobra i istine. Vrlo specifična osobina nevjernika nalazi se u ovoj suri kao ni na jednom drugim mjestu u Kur'anu. Allah opisuje njihovo uživanje na ovom svijetu i pretjerivanje u svemu pa i u jelu i kaže da se naslađuju i jedu ili žderu kao što jedu životinje. Ovakvi opisi bi trebali udaljiti vjernike od pretjerivanja i zaborava od Allaha.

Sura El-Hudžurat donosi niz preporuka vjernicima, među kojima je i izbjegavanje ogovaranja i sumnjičenja. Prvo Allah upozorava na sumnjičenja, što je povezano s ajetom s početka sure da se vijesti provjeravaju. Svakodnevno kroz medije, ali i u razgovorima čujemo niz vijesti koja su uglavnom sumnje, nedokazane tvrdnje i dezinformacije. Ponekada vjernici kažu da ne ogovaraju, već je to istina. Pejgamber, a.s., je kazao da je ogovaranje govor o nekome a njemu to nije drago, dok je kleveta govor o nekome koji nije istinit. Također, zabranjuje se nazivanje muslimana pogrdnim imenima. Inače, vrijeđanje bilo koga po bilo kojem osnovu je odlika ljudi udaljenih od Allahovih Riječi. Poznati ashab Abdullah Ibn Mes'ud, r.a., je svakog uvažavao i nije se nikom smijao. Od njegovih izreka je: „Kada bih se ismijavao psu, bojim se da se ne pretvorim u psa.

Ajeti sura Ez-Zarijat, Et-Tur, En-Nedžm, Er-Rahman, El-Vakia, El-Hadid čine 27. džuz. Sura Et-Tur nosi naziv po Gori, na kojoj je poslanik Musa, a.s., razgovarao s Allahom. U suri se govori i o sudbini nas i naše djece. Iz Milosti Uzvišeni u ovoj suri govori da će nas spojiti u Džennetu ako se i naša djeca povedu za nama, to jest budu vjernici. Podučavajmo našu djecu da dove, za početak svaku noć, naročito u ramazanu, dovimo zajedno kako bismo ih navikli, jer ako nisu navikli od nas da dove jesmo li sigurni da će doviti za nas kada umremo?! Ipak, nijedna dova drugoga, hatma, Ja-Sin i slično ne može nam pomoći kao naša djela. U nastavku džuza se govori o onome što je bilo objavljeno i ranijim narodima: da nijedan griješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi i da će se trud njegov sigurno iskazati, i da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti… U suri se El-Kamer nalazi se još jedno spominjanje poslanika Saliha i njegovog naroda. Uzvišeni Allah je kao mudžizu, kao znak poslanstva Salihu, poslao kamilu. Ubistvo kamile je isplanirala grupa stanovnika, jedna osoba je izvršila ubistvo, a skoro cijeli narod je šutnjom ili izrazom zadovoljstva podržao ubistvo. Ovaj proces, koji je vodio do konačnog ubistva, obrazac je mnogih ubistava u povijesti čovječanstva, od kojih su nekada stradali milioni ljudi, kao u slučaju ekskalacije različitih ideologija. U različitim kraljevstvima, državama i društvima uvijek je manja grupa ljudi planirala i ideološki instruirala pojedinca ili pojedince da budu zločinci, egzekutori, oni koji će fizički izvršiti ubistvo, dok su široke narodne mase, zbog neobrazovanosti ali prije svega pragmatičnosti i konformizma, bile indolentne i na taj način indirektno podržavale ubistva. Vjernikova obaveza je da izbjegava i svoju porodicu štiti grupacija koje pozivaju na nered u džematu i društvu.

Sura Er-Rahman je prelijepa sura koju mnogi vjernici vole učiti kako zbog njene kompozicije tako i značenja. Nazvana po Božijem imenu koje se samostalno pojavljuje u prvom ajetu podstiče čovjeka na razmišljanje o Božijoj milosti. Suru El-Vakia mnogi uče radi povećanja nafake iako nema za to uporište u islamskoj tradiciji, ali što je vrlo interesantno Allah nam upravo u narednoj suri, El-Hadid, kaže kako ćemo povećati sebi nafaku: Udjeljuj, daji sadaku, pomaži drugima… to je ono što će sigurno povećati nafaku, a ne jednostavno učenje bilo koje druge sure.

U početku ove sure objašnjava se kako je Allah stvorio nebesa i Zemlju. Allah je stvarao Svijet u šest razdoblja, iako je mogao po Svom principu 'Budi'. Jedna od poruka može biti da projekte ne treba ubrzavati na uštrub kvalitete. Ako je riječ o javnim projektima njihovu realizaciju ne moramo ni doživjeti, već je dovoljno da damo svoj doprinos.

Ajeti sura El-Mudžadileh, El-Hašr, El-Mumtehineh, Es-Saff, El-Džumu'a, El-Munafikun, Et-Tegabun, Et-Talak, Et-Tahrim čine 28. džuz. U dvadeset i osmom džuzu, uči se i sura Rasprava/ El-Mudžadileh. U ovoj suri na predivan način se daje do znanja da islam nema ništa s kršenjem prava žena i potlačivanjem kako je to bilo u predislamsko doba. Interesantno je ovdje kako Allah, dž.š., zbog nepravednosti prema supruzi, odnosno jednoj ženi čije ime nije uopšte bitno, skreće pažnju cijelom ummetu. Allah, dž.š., zaista vidi svakog čovjeka i obraća pažnju na svaku našu potrebu. Svi smo mi na poseban način važni Allahu i On o svakom brine posebno.

Drugi i treći ajet sure Redovi/ Es-Saff glase: “O vjernici, zašto govorite ono što ne radite. O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje ne prate djela“. Božija milost je što čovjek danas na različite načine može upoznavati vjeru i pozivati druge dobru, ali ova mogućnost sa sobom nosi upravo ovu odgovornost: da čovjek nešto govori, poziva druge ka dobrim djelima, a sam ih ne čini.

S ajetom iz sure El-Džumu'a propisani su trenuci u ovom danu koje nijedan musliman ne smije izostaviti.

U suri Et-Tahrim nalazi se poznato ašere u kojem se čovjek poziva da vodi brigu o porodici. Ta briga o porodici i naročito mladima ne može se svoditi na zabrane. Pejgamber, a.s., nas podučava da nije od Ummeta onaj ko nema milosti prema mladima, stoga u životu moramo biti ne samo njihovi roditelji, staratelji, vođe i savjetnici, već i njihovi najpouzdaniji prijatelji. Svako dijete je posebno na svoj način, to najbolje znaju roditelji više djece. Stoga, odgajati svako dijete, svaku mladu osobu po istom obrascu znači zanemariti njihovu osobenost i negirati savršenost Božijeg stvaranja raznolikosti na Ovome svijetu.

Svaki vjernik sebe može upitati okuplja li svojim stavom i edebom mlade oko sebe ili se mladi klone njegovih riječi i prisustva. Dok je Pejgamber, a.s., blagošću i savjetom sticao poštovanje kod mladih, usklađujući riječi i djela, stiču li danas roditelji, učitelji, profesori, državnici... poštovanje na osnovu svojih riječi i djela? Mnogima mladi iskazuju poštovanje obraćajući im se počasnim imenima i titulama, ali je li to poštovanje zasnovano na iskrenosti ili na osnovu titula i funkcija, odnosno je li riječ o poštovanju ili strahu od njihovih funkcija, ingerencija i reakcija? Nerijetko s prestankom funkcija ili titula nestaje i poštovanje.

U pretposljednjem džuzu nalazi se 11 sura od kojih su tri objavljene odmah poslije prve objavljene sure El-Aleq (Iqre'), a to su: El-Kalem, El-Mudessir i Muzzemmil Prva sura 28. džuza je sura El-Mulk. Ona objedinjuje dvije teme, prva - vlast i veličina Božija, i druga – kazna za one koji ne povjeruju u Gospodara. „Ko svake noći bude učio suru El-Mulk, ona će se zauzimati za njega u kaburu”, kaže se u jednom hadisu. Pogrešno je mišljenje da će čovjek učeći samo ovu i slične sure zaraditi oprost i biti siguran u nagradu. Također, pogrešno je mišljenje da je dovoljno samo naučiti ovu suru napamet i stalno je učiti bez razumijevanja, o čemu ćemo u nastavku nešto kazati. U suri El-Muddessir nalazi se ajet kojeg bi bilo dobro ispisati na levhu u džamijama ili često ga citirati na početku ramazana. Naime Allah poziva Pejgambera, a.s., da ustane noću i uči Kur'an, ali "izgovaraj Kur'an pažljivo". Allah opominje Pejgambera, a.s., koji je najbolje znao Kur'an, da ga uči kako treba, stoga kako bismo tek mi trebali biti pažljivi, naročito u toku ramazana? Pod riječju "pažljivo" muffesiri smatraju da treba učiti polahko s razumijevanjem.

Sura El-Muddessir započinje naredbom Pejgamberu, a.s. da poziva narod u Vjeru (1-7. ajeta). Potom Gospodar govori o nevjerniku El-Velidu bin el-Mugiri koji se isticao nevjerstvom i vrijeđanjem Muhameda, a.s. Ibn Abbas kaže da je El-Velid govorio: Ja sam El-Vehid – jedan jedini, sin El-Vehida - jednog jedinog, među Arapima mi nema ravnog, niti mom ocu ima ravnog. Pa je zbog ovoga Uzvišeni objavio: „Ostavi mi onog što ga Ja sam (Vehida) stvorih“ (11. ajet). Potom sura govori o džehennemskoj vatri i razgovoru stanovnika Dženneta i Džehenem, a o grijesima onih koji će u Vatru biti bačeni (26-47. ajeta). Sura El-Kalem je mekkanska sura koja govori o stanovnicima Dženneta i o Ahiretu. Sura započinje oslobađenjem Muhameda, a.s. od optužbi nevjernika (1-3. ajeta) i završava pozivom Pejgamberu, a.s. da bude strpljiv s nevjernicima (48. ajet). El-Hakka je jedan od imena za Sudnji dan. Cijela sura govori o Sudnjem danu. Sura završava opisom Kur'ana – Kur'an je opomena ili podsjećanje za bogobojazne (El-Hakka, 48. ajet), i Kur'an je propast za nevjernike (El-Hakka, 50. ajet). Sura El-Ma'aridž, također, opisuje Sudnji dan i opisuje vjernike. Budući da je sura objavljena u Mekki, započinje pričom o ismijavanju Mekkenlija sa Kur'anom i Pejgamberom među kojima je bio nevjernik koji je prizivao kaznu za nevjernike ako je istina to što je Muhamedu objavljeno. Sura Nuh govori o Nuhu i njegovom odnosu prema njegovom narodu, a sura El-Džin govori o džinima koji su slušali Kur'an pa su povjerovali u Jednog Boga (1-2. ajet). Sura El-Muzzemil započinje obraćanjem Pejgamberu, a.s. o noćnom namazu i završava se, također, obraćanjem Pejgamberu, a.s. i svim vjernicima uz olakšavanje klanjanja noćnog namaza kao milošću vjernicima. Sura El-Kijame, kako joj i naziv sugerira, govori o Sudnjem Danu i dešavanjima toga dana. Također, kada je Kur'an objavljivan Pejgamber, a.s. je brzo učio Kur'an i ponavljao kako bi naučio, pa mu Allah objavljuje da sluša kada se uči, da ne izgovara brzo kako bi ga zapamtio (16-19. ajeta). El-Insan je jedina sura u ovom džuzu koja je objavljena u Medini. Sura govori o stvaranju čovjeka. Govori i o blagodatima koje Gosppoodar priprema za stanovnike Dženneta. Sura završava napomenom da je ova sura podsjećanje ili pouka, pa ko bude želio Pravi put, prihvatit će je (29. ajet). Sura El-Mursalat počinje zaklinjanjem melekima koji su zaduženi za različite poslove (1-7. ajeta). U nastavku, do kraja, sura govori o Sudnjem Danu i kazni za poricatelje Sudnjega Dana.

U zadnjem džuzu uče se i sure koje vjernici nauče već u mektebu. Svakodnevno ih učimo, ali trebali bismo dublje analizirati njihovo značenje kako ne bi po automatizmu izgovarali riječi i to svakodnevno, a da ne ostavljaju trag na nas, odnosno da ne razmišljamo o njihovim porukama i poukama. Ovdje ćemo navesti po jednu ili dvije pouke iz zadnjih 12 sura koje vjerovatno zna najveći broj vjernika.

Jedna od najkraćih sura u Kur'anu je ujedno jedna od najbogatijih svojim značenjem. Gubitak čovjeka se, prema ovoj suri, sprječava vjerovanjem uz činjenje dobrih djela, ali i pozivanjem na Pravi put i strpljenje, što se olahko može zanemariti. Bliskost pozivanja na Pravi put ili Istinu i strpljenje ogleda se u činjenici da je za taj poziv potrebno strpljenje, a 'sabr', spomenut kao zadnja riječ sure označava u arapskom i izdržljivost, ali i ustrajnost, jer pozivanje na Istinu nikada ne smije prestati. Kada je riječ o samom vremenu, taj pojam ima paradoksalan status kod muslimana. S jedne strane muslimani su precizni u određivanju vremena namaza, iščekivanja iftara i slično, dok s druge strane u mnogim znanstvenim i društvenim oblastima kasne. Također, ne žive u skladu sa svojim vremenom, štaviše ni određene vjerske principe ne tumače za vrijeme u kojem žive. Na ovaj način, primjera radi etika, koju bi mnogi jednostavno nazvali islamskom etikom utemeljenom na Kur’anu i Sunnetu, ostaje trajno ograničena u jednom vremenskom periodu iako intencije koje stoje iza ajeta i hadisa su znatno šire i neograničene. Muslimani bi trebali biti upoznati s intencijama etičkog sadržaja u Kur’anu i naročito u hadisima i u tom duhu razumijevati etičku dimenziju. Ograničenim razumijevanjem vjere neko ko ima dilemu o posjedovanju robova analizirao bi je kroz dozvoljenost ili nedozvoljenost zasnovanu na tekstu ili situaciji iz vremena Pejgambera, a.s. Svoju dilemu bi riješio odgovorom na pitanje da li smije, a ne da li treba.

Sura El-Humeze je objavljena u povodu bogatih nevjernika iz Mekke koji su se zbog novca uzdizali te izrugivali, ogovarali i kudili Pejgambera, a.s, ali ona se u svom značenju proteže na sve osobe koje se ponašaju na način opisan u prvim ajetima ove sure. To su osobe koje drugima nanose štetu jezikom (el-humeze) – bilo da to čine ogovaranjem, klevetom, laži, potvorom, prenošenjem tuđih riječi, vrijeđanjem itd., i one osobe koje drugima nanose štetu djelom (lumeze). Također, u drugom ajetu se upozoravaju oni koji gomilaju novac i broje ga, škrtare i čuvaju ga, misle da je novac najveća vrijednost, da ih čini poštovanim i besmrtnim. Sve nevjernike na koje se odnosi ajet čeka kazna opisana u ajetima do kraja sure.

Ovo je posljednja sura koja govori o prijašnjem narodu koji je kažnjen. Kako se završava Kur'an tako je i ova pripovijest hronološki najbliža našoj sadašnjici. Vlasnici slona su bili u današnjem smislu među najvećim silama svijeta. Tada nije bilo nijednog vjernika koji bi zaštitio Kabu od Ebrehe i njegove vojske sa slonom, ali je Kaba sačuvana. Djed Pejgambera, a.s. je kazao Ebrehi da mu vrati ukradene deve te da je on vlasnik, ima obavezu prema svojim devama, a Allah je vlasnik Kabe, on će je zaštiti, što se zaista i dogodilo. Ipak, Pejgamberov, a.s. djed je izabrao stranu. Nije bio na strani Ebrehe, stoga i mi u svom životu radimo ono što je u našoj mogućnosti i našoj obavezi i biramo strane: ispravnu stranu u životu, stranu pravednih ljudi i nikada nasilnika, nepravednih ljudi pa makar bili najjače osobe po snazi, položaju, imetku… Kao vjernik i građanin on ne može ostati indolentan na korupciju, mito, iskorištavanje ovlasti i funkcija, nepravedno zapošljavanje i sl. Ponekada se može steći utisak da čovjek svojom reakcijom ne može zaustaviti određene negativne procese, međutim za njega je dovoljno što je reagirao u okviru njegovih mogućnosti. Možda bi kao jedna vrsta basne Objavljenih religija ovdje poslužio primjer iz predaje koja govori o mravu koji je nosio vodu da ugasi vatru pripremljenu za Ibrahima, a.s. Dok su ga drugi ismijavali i pitali zašto misli da može išta time promijeniti, on je odgovorio da čini to kako bi se znalo na čijoj je strani. Također, ova sura pred nas može postaviti pitanje ako je neopisiv grijeh uništenje Kabe, jer je na takav jedan pokušaj intervenirao Allah, kakav je grijeh ugroziti čast vjernika shodno hadisima koji govore da je čast vjernika veća od časti Kabe. Pejgamber, a.s., čineći tavaf oko Kabe je rekao: "Nepovrjedivost (hurmet) vjernika je važnija od tvog hurmeta." Čast je zajedno

Sjetimo se značenja ove sure kada ujutro ustanemo i krenemo na posao. Ova sura govori o Kurejšijama, plemenu iz kojeg potječe i Pejgamber, a.s., a zapravo je sura o svima nama, jer i mi “zimi i ljeti“ tražimo Allahove blagodati, kao što su oni zimi tražili u Jemenu, a ljeti u Siriji, i nas “gladne hrani i od straha brani“, stoga ne zaboravimo se klanjati Onome koji nam sve to daje i ne zaboravimo ujutro i u svakoj prilici zahvaliti se što možemo zarađivati i biti zaštićeni od gladi i straha. Inače, ova dva iskušenja su najveći strah jednog naroda, a koji dolaze do izražaja naročito u vanrednim okolnostima.

Iako se govori o licemjerima koji ne obavljaju namaz kako treba, ova sura može biti i nama podsjetnik da svoj namaz kako treba obavljamo, jer “teško onima koji kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju…“ Također, s ovom surom Allah nam posljednji put u Kur'anu govori da klanjamo i udjeljujemo. Udjeljivanje i namaz su glavne teme ove sure, stoga s namazom vjernika ide i udjeljivanje siromašnima i siročadima. Na koji način obavljamo namaz, tako bismo trebali i udjeljivati. Kao što namaz može biti tajni i javni i naša sadaka to može biti, pri čemu može doći do ispita iskrenosti. I kao što je namaz težak licemjerima i udjeljivanje im može biti teško. Kao što lijeno ustaju na namaz, lijeno se odzivaju apelima za pomoć. U ovoj se suri ne ponavlja čest kur'anski poziv da se vjeruje i daje milostinja, ali oba ova imperativa su sadržana kroz slikovit prikaz (ne)ispravnog namaza i odnosa prema jetimima i siročadima. Objavljena poslije sure Et-Tekasur, koja govori o osobini nagomilavanja imetka, a prije El-Kafirun, koja govori o ispovijedanju ispravnog vjerovanja, ova sura nam spaja te dvije nedovojive dimenzije - vjerovanja i dijeljenja.

Najkraću suru učimo kada se podsjećamo na klanje kurbana. Allah govori Pejgamberu, a.s. da je dobio dosta dobra (prema nekima vrelo kevser u Džennetu), ali govori i nama da za ono dobro koje smo dobili moramo klanjati i kurban klati. Zar vjernik, koji namaz obavlja, može zaboraviti ili odbiti da ne upiše u svoj godišnji planer obavezu klanja kurbana? Ova sura je i podsjetnik muslimanu da će na Ovom i Drugom svijetu spomen imati onaj kome Allah poveća ugled, bez obzira na njegov socijalni ili materijalni status. Naime, Pejgambera, a.s. nevjernici su ismijavali smatrajući da ga nema ko naslijediti i da će u zaborav pasti, s obzirom da nema muških potomaka. Ime Pejgambera, a.s. će se spominjati zauvijek, dok na tadašnje uglednike iz Pejgamberovog, a.s. doba i pored njihovih velikih porodica nema nikakvog pomena. Kada čovjek umre ljudi pitaju šta je ostavio iza sebe, meleki šta je ponio, a čovjek s Ovog svijeta nosi samo svoja djela.

Ovo je sura kojom možemo prekinuti ili završiti svaku raspravu s onima koji ne vjeruju. Koliko god argumenata da iznesemo našim kolegama, komšijama i drugima koji ne vjeruju ili ismijavaju naše obrede, nećemo ih uvjeriti u ispravnost svoga života, naše odbijanje alkohola, bluda… ako im Allah ne želi ukazati na Pravi put. Stoga, vjernicima njihov, a drugima njihov način života.

U trećem ajetu Uzvišeni je na prvo mjesto stavio veličanje Gospodara potom traženje oprosta. Prije traženja oprosta od Allaha potrebno je približiti se Allahu veličanjem, zikrom, zahvalom itd. Tako je jedne prilike Omer, r.a., vidio čovjeka u džamiji koji ušao i brzo sklanjao dva rekata, a onda podigao ruke i dugo molio Dragog Boga, pa mu je Omer rekao: „Malo si dao, a puno si tražio“. Iako postoje dove koje je Muhammed, a.s. učio i tražio oprost u namazu, istigfar nije mnogo zastupljen u sastavnim dijelovima namaza, u kojem se više potencira slavljenje i veličanje Allaha, dž.š. Stoga, naše slobodno vrijeme, van redovnih namaza, više je posvećeno traženju oprosta. Što je čovjek svjesniji svog stanja na Ovom svijetu to će više slobodnog vremena posvetiti istigfaru. Koliko mi trebamo činiti istigfar teško je odrediti, naročito kada se poredimo s Muhammedom, a.s. koji je kao onaj kome su oprošteni grijesi kazao: „O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danu stotinu puta“, koji je još kazao: “Ko bude mnogo činio istigfar, Allah će mu olakšati svaku tegobu, dat će mu izlaz iz svake situacije, i opskrbit će ga odakle se i ne nada.”

Snagu ajeta ove sure možemo naročito osjetiti za 27. noć ramazan ili na bajram-namazu kada vidimo ljude koji popunjavaju džamiju s nadom u Božiji oprost. Umjesto kritike što su došli samo tada u džamiju, u tim posebnim trenucima budimo podstrek tim ljudima, ponosimo se svojom vjerom i veličajmo svog Gospodara; zahvaljujemo i tražimo oprost za sebe i za njih.

Ebu Leheb, amidža Pejgamberov, a.s., primjer je neprijatelja islama koje ćemo uvijek sretati u životu. Koliko god nas vrijeđalo njihovo ponašanje, filmovi, karikature i govori protiv islama, Pejgambera, a.s., i nas njihov kraj će biti kao i kraj Ebu Leheba i njegove žene. Naše je da predstavljamo islam u najboljem svjetlu, ali i tražimo zaštitu od ovakvih i sličnih ljudi, kao i džina, koja nam je poklonjena nakon ove sure. Ta zaštita nam je poklonjena u obliku tri zadnje sure koje zna skoro svaki musliman.

Ove tri sure znaju i pojedini ljudi koji uopšte ne klanjaju, koji nisu išli u mekteb, odnosno skoro svako ko nosi trun vjere u srcu. To je Božija milost da znaju napamet baš ove sure, sure koje štite čovjeka. I Prenosi se od 'Ukbe ibn 'Amira, r.a., da mu je Pejgamber, a.s. rekao šta je najbolje za zaštitu čovjeka: „Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas.“ Prenosi se od Ibn Mes'uda, r.a., da Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije volio učiti radi izlječenja ništa drugo osim Kul e'uzu bi rabbi'l-felek i Kul e'uzu bi rabbi'n-nas. Božija milost je što se najčešće uče u namazima. Samo na osnovu ovog primjera milosti čovjek može biti svjestan ogromne ljubavi koju mu On pruža. Naravno, koliko god čovjeka smatramo slabim vjernikom on ponavlja riječi sure Ihlas, koja na najljepši i najkoncizniji način govori o Allahu. On priznaje svog Gospodara onako kako se predstavio u ovoj suri. Također, naučimo prijevod ove sure, jer je ona temelj našeg dijaloga s drugim muslimanima koji nastoje da se raspravljaju s nama o nekim detaljima u vjeri, mezhebskim i akaidskim različitostima. Ovo je naš Gospodar koji se objavio kroz ovu suru i u tome se svi slažemo, ostali detalji nisu vrijedni da se svađamo i dijelimo.

Keywords & Tags

Islam, sunnet, hadis, iman, islamska predavanja, islamska civilizacija, islamska kultura, propisi, rukja, ehlu sunnet, salavat, idžtihad, predavanja, Allah, Poslanik, poslanik Muhammed, predaja, enciklopedija hadisa, Buharija, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi, Darekutni, Nesai, Taberani, Malik, Bezzar, Darimi, Nevevi, Kenan Musić, Šefik Kurdić, Bejheki, muharrem, rebiul evel, rođenje poslanika, hazreti, sahih, hasen, daif, lanac prenosilaca, Ebu Hurejre, kurtubi, hanefijski, mezheb, šafijski, malik, hanbel, mehr, nafaka, farz kifaje, fatima, fetva, fikh, hafiz, halifa, Ebu bekr, Alija, Omer, Ibn Hadžer, hatib, hidžab, hilafet, hudejbija, uhud, hendek, ibadet, ibadije, iblis, ibn Tejmijje, akaid, akida, ahlak, moral, povijest islama, sira, kiraet, tedžvid, dove, mevlud, sedmina, tabut, haram, halal, menhedž, sufije, selefizam, hajz, nifas, istihaza, žena islam, hurije, bedr, bejat, kaba, bejtul mal, abasije, emevije, adl, arefat, mikat, ihram, umra, asgab, džebrail, mikail, munkir, nekir, israfil, sudnji dan, predznaci, daija, vaz, dawa, derviš, mekasid, matudiri, ešarije, medina, mekka, mekasid, mešhur, nesh, metn, ravija, rivajet, mihrab, muhadis, muhkem, murted, mustahredž, mutezile, tabiin, tahavija, taberi, taklid, džihad, talak, razvod, belag, teologija, tesavvuf, tespih, tevhid, kijas, masleha, Ibrahim, Isa, Musa, Tevrat, Indžil, džini, šejtan, iddet,idžaz, temettu, ilham, ilm, kelam, šiije, ismailije, sunije, ehlu, istigfar, tevba, itikaf, kefaret, objava, jasin, ašura, hadisi kudsijj, gajb, kafir, sijase, zamahšeri, adabi, mubarek, islamizam, hatma, Kur'an, tefsir prevod, sura, ajet, harf, tefsir, prevod Kur'ana, Besim Korkut, Ibn Kesir, komentar Kur'ana, tumačenje Kur'ana, Enes Karić, Endelusi, Ibn Džuzejj, vrte tefsira, racionalni tefsir, tradicionalni tefsir, sufijski tefsir, amme džuz, transkripcija, ilmihal, abdest, tejemum, gusul, džunub, namaz, farz, sastavni dijelovi namaza, uvjeti za namaz, sahibi uzur, džemat, mujezin, ezan, ikamet, teravija, teravih, noćni namaz, sabah, podne, ikindija, akšam, jacija, rekat, sedžda, selam, početni tekbir, bajram, kurban bajram, ramazan, napaštanje, fidja, post, iftar, sehur, imsak, sadekatu fitr, vitre, zekat, nijjet, nafile, hutba, hadž, kurban, akika, dženaza, imanski šarti, šehadet, muslimani, kunut dova, zikr, zuhd, nefs, nikah, islamske nauke, Gazali, rječnik, pojmovnik, naklanjavanje, sehvi sedžda, feraiz, nasljedno pravo, sekte, grijeh, grijesi, sadaka, bereket, šerijat, šerijatsko, mubah, mustehab, mukabela, lejletul bedr, lejletul kadr, hidžr, miradž, Allahova imena, Allahova svojstva, ahiret, azab, kabur, mizan, hifz, mesela, Ibn Abbas, vakuf, kader, mushaf, Ebu Hanife, Rumi, iskušenje, Bog, Božije, dunjaluk, skraćivanje namaza, spajanje namaza, kijam, prvi uvjet, kibla, vaktija, din, džennet, džehenem, sifat, Rahman, vadžib, edeb, hadiske predaje, oprost grijeha, Preporod, Glasnik, Novi muallim, vazovi, Sulejman Bugari, Kenan Musić, Ammar bašić, Izet Čamdžić, islamski video, audio predavanja, mekam, tevhid, hikaje, šerijatski brak, šerijatsko vjenčanje

Mukabela

Keywords & Tags

Contact Us

Uputstvo

O Platformi