Kur'an je posljednja Božija riječ objavljena ljudima da im bude uputa, putokaz i istina, a Muhammed, a.s., bio je prenosilac i tumač Božije riječi. O načinu prenošenja i tumačenja tako važnih riječi ovom prilikom želimo skrenuti pažnju na nekoliko događaja putem kojih je moguće steći uvid u veličinu Prenosioca i Tumača najsadržajnijih riječi.

Allah, dž.š., Sebi za vjerovjesnike birao je najbolje ljude i jedino tako se postajalo vjesnikom vjere. Božijom voljom, Muhammed, a.s., odabran je za posljednjeg vjesnika Božije riječi ljudima. Njegov životni put bio je besprijekoran. Svi koji su ga poznavali – cijenili su ga i poštovali. Svi koji su povjerovali u ono čemu je pozivao – voljeli su ga i slijedili. Oni koji mu nisu povjerovali – vrijeđali su ga, imecima i životima se boreći protiv njega i vjere. Nije zabilježeno da je iko od njih, bez obzira na sve, izjavio da je Poslanik, a.s., ikada bio neiskren, nepošten ili nekorektan. Nikada nije sam putovao, nijedan dan se nije osamio od ljudi i rekao 'danas ne želim društvo, ovo je moj dan', pažljivo je slušao svakoga ko mu je govorio, interesirao se za stanje rodbine i komšija. Ashabi su ga zbog toga voljeli, a oponenti poštovali. Muhammed, a.s., je pošteno živio i pola stoljeća sarađivao s idolopoklonicima, muslimanima, jevrejima i kršćanima. Za svakoga je imao vremena i lijepu riječ bez obzira na to da li se nalazio u stanju oskudice ili izobilja, slabosti ili snage, bio u zavičaju ili prognanstvu. Privatni život nije skrivao od očiju javnosti. Naprotiv, članovima porodice i ashabima ostavio je u amanet da vjerno prenesu sve što su vidjeli ili čuli od njega. Takvog čovjeka vrijedi upoznati, o njemu kazivati i na njega se ugledati.

Savremene javne ličnosti uglavnom ulažu velika sredstva i napor da u javnosti ne procure neugodni detalji iz njihovih privatnih života. Onoga momenta kada se to, ipak nekako, desi, završavaju ili budu ozbiljno ugrožene njihove do tada naizgled briljantne karijere.

Nijedna istaknuta historijska ličnost nije toliko osporavana i prihvaćena, kao što je poslanik Muhammed, a.s. Osporavanje Muhammedovog, a.s., poslanstva nije prestalo, samo je mijenjalo formu i intenzitet. Ta činjenica nije ništa drugo do Božanska zakonitost u odnosima između istine i laži.

Muslimani jednakim žarom vole svoga Poslanika i u njega vjeruju. Njegov životni put za njih, sve do kraja svijeta, ostaje drugi izvor šerijata s posebnim zakonodavnim i moralnim kvalitetom. On je bio prenosilac i tumač Božije volje u Mekki, vođa muslimanske zajednice, sudija i običan čovjek u Medini. Zadaća prenošenja i tumačenja Božije riječi bila je odgovorna, iz nje se može steći uvid u normativni period učenja islama i odnos Poslanika, a. s., prema ljudima i prilikama u kojima je djelovao. Ujedno, to je razlog zbog kojeg smo se opredijelili govoriti o ova dva važna aspekta poslaničke misije. 

Muhammed, alejhis-selam – prenosilac Božije riječi

Muhammed, a.s., prenosio je Božiju riječ pouzdano i tačno, a na uvrede i nevjeru odgovarao riječima: „Ja sam vjerovjesnik, a ne lažov... Ja sam potomak Abdul-Mutallibov. Ja sam istinski vjerovjesnik, i ja ne bježim niti nestajem.“ – kazivao je svima koji su sumnjali u njega ili njegovu misiju. Govoreći o sebi ponekada bi naglasio: „Ja sam prvak Ademovih potomaka (ljudi), ne hvaleći se.“    

Prenoseći ideju tevhida – Allahove jednoće – bio je svjestan činjenice kako je ideja najveća moć koju ljudi uopće mogu imati. Kazujući Božiju riječ ljudima znao je kako vrijednost nekog čovjeka izvire iz normi kojih se pridržava kao i iz vrlina koje izviru iz ljudskog karaktera i postaju njegovo ponašanje. Prenoseći objavu brinuo je o osjećaju ljudi više nego o materijalnim dobrima i stvarima. Prednost je davao pokazanom nad kazanim, učeći kako: „Allah ne gleda u vaše likove i bogatstva, nego gleda u vaša srca i djela.“ Njegove karakterne osobine učinile su ga autentičnim prenosiocem poruke u najavi korjenite promjene mekkanske zbilje.

Prenoseći Božiju riječ ljudima nastojao je pridobiti srca – poštujući ljudsku prirodu, govoreći biranim i blagim riječima, koje nisu bestidne i koje druge ne vrijeđaju. Bio je svjestan kako ljudi vole pozitivne ličnosti vedra duha, one koji ispravno razmišljaju i daju korisne savjete. Kazivao je: „Vi nemate imetka za sve ljude, ali se možete prema svima njima lijepo ponašati.“; „Najdraži među vama mi je onaj koji ima najbolje ponašanje, koji je ponizan i prijatan za druženje; a najmrži od vas su mi oni koji se bave prenošenjem tuđih riječi, oni koji rastavljaju voljene i koji nevinima traže mahane.“

Bio je blage naravi i samilostan, o čemu nalazimo kur'ansko svjedočenje: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbježali bi se od tebe. Zato im praštaj i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. (Ali Imran, 159.)

U dovama je često molio za sve ljude, bez obzira na njihov odnos prema njemu, vodeći računa prvenstveno o općem interesu, svjestan činjenice, kako je govorio: „Ja nisam poslan kako bih proklinjao, već sam poslat kao milost.“; „Milostivi će se smilovati onima koji su milostivi. Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji pa će vam se smilovati Onaj Koji je na nebesima.“ 

Kao prenosilac Objave, Poslanik, a.s., je vodio računa o vremenu, svome i tuđem. Znao je kako je vrijeme život i uz zdravlje druga najčešće zanemarena blagodat. Prije svega svojim ponašanjem učio je kako trošiti vrijeme na ono što je korisno zajednici ili sebi, ili kako ga ne trošiti na vlastitu štetu. Nije zabilježeno da mu je bilo dosadno u životu niti da je drugima dosađivao pozivajući ih u islam. Saopćio bi ono šta ima reći, na primjeren i uljudan način, a zatim bi ljude ostavio njihovoj svakodnevici. Korisno potrošeno vrijeme se postiže na četiri načina: vjerovanjem, činjenjem dobra, pomaganjem u istini i pomaganjem u strpljivosti.

Muhammed, alejhis-selam – tumač Božije riječi

Božije riječi tumačio je svojim riječima, postupcima i šutnjom koji nisu bili poput postupanja drugih ljudi. Njegove riječi u pitanjima prenošenja Božije riječi i tumačenja vjerskih pitanja bile su apsolutna istina saopćena od strane Božijeg Poslanika a ne običnog čovjeka. Njegova tumačenja vjerskih pitanja imaju normativni karakter i bila su obavezna za muslimane iz perioda Objave jednako kao i za sve muslimane do Sudnjeg dana, jer takva tumačenja čine sastavni dio šerijata. To je npr. slučaj s objašnjenjima kako se obavlja namaz i druge ibadetske obaveze.

Poslanikova, a.s., tumačenja Božije riječi u svojstvu sudije ili vođe muslimanske zajednice bila su pravna istina o konkretnoj društveno-historijskoj situaciji te odgovor na izazove stvarnog života i način da se ostvare vrijednosti Božijeg zakona u prilikama rane muslimanske zajednice u Arabiji 7. stoljeća, te primjera kako se treba ponašati u rješavanju sličnih slučajeva koji se vremenom mogu pojaviti.

Tumačeći propise islama Poslanik, a.s., ukazivao je na značaj i važnost univerzalnih ljudskih vrijednosti poput pravednosti, odgovornosti, poniznosti, čestitosti, prijateljstva i ljubavi. Jednoća kazanoga i urađenoga krasila je Muallima našeg ummeta. Njegovo tumačenje bilo je konzistentno, a riječi uvijek usklađene s djelima. Poslanik, a.s., nije govorio ljudima ono što su u datom momentu priželjkivali da čuju nego ono što su trebali čuti. Možda se nekome danas može učiniti kako za ispunjenje zadaće prenošenja i tumačenja Božije riječi treba mnoštvo riječi. Pouzdano se zna da to nije bio slučaj s Poslanikom i ashabima. Cijenila se suzdržanost u govoru i pažljivo slušanje drugih, iščekivali su se gosti da dođu i upitaju Poslanika o onome što ih je zanimalo ali su se ustručavali pitati bojeći se da bi time mogli unijeti određeni nemir u zajednicu. Zabilježeno je da je Poslanik, a.s., samo jednom prilikom pozvao ashabe da pitaju šta god žele, pa su oni to učinili, a on im odgovarao, pa su ih odgovori rastužili jer su saznali ahiretsko stanje svojih roditelja, nakon čega je objavljen ajet: „O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur’an objavljuje, objasnit će vam se, ono ranije Allah vam je već oprostio. – A Allah prašta i blag je.“ (El-Maide, 101) Bilo je to vrijeme pažljivog tumačenja i još pažljivijeg slušanja tumača.

Muhammed, a.s., kao tumač Božije riječi živio je skromno, jer je skromnost tumačio u značenju povinovanja istini, dok je bahatost označio kao suprotstavljanje istini i postavljanja sebe iznad istine.

Tumačio je, npr. da skrušenost nastaje iz spoznaje o Bogu, Njegovih lijepih imena i svojstava. Veličanjem Allaha i skrušenim srcem. 

Ashabe je učio da je mnogo važnije ono što se kaže od toga koliko se kaže. Nekada je samo jedna riječ bila toliko teška i iščekivana. Izgovoriti šehadet nije bilo nimalo lahko jer iza tih riječi stajao je kompletan vrijednosni sistem vjerovanja. Šutnja se može činiti lahkom, ona čuva od neprijatnosti i poteškoće, pa opet malo je ljudi koji umiju da šute. Na nju je Poslanik, a.s., upozorio riječima: „Ko vjeruje u Allaha i sudnji dan neka lijepe riječi kazuje ili neka šuti“; ili: „Ko bude šutio, uspio je“; ili: „Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su mirni drugi ljudi.“

Uravnotežen pristup tumačenja Božije riječi bio je prepoznatljiv u Poslaničkoj metodologiji normiranja vjerskih pitanja. Jedan od kur'anskih opisa muslimanske zajednice jeste središnjost u učenju, vjerovanju i ponašanju, odnosno usklađenost prāve mjere u odnosu materijalnog i duhovnog, praktičnog i teorijskog, kategoričkog i spekulativnog, obećanog i ispunjenog. Tako ćemo naći da je Poslanik, a.s, tumačeći propise vjere osudio pretjerivanje u vjeri jednako kao što je osudio i zanemarivanje onoga što je Tekstom normirano kao praksa muslimana, trasirajući na taj način srednji put kao diskurs budućih muslimanskih zajednica. Kao ilustraciju navest ćemo 143. ajet sure El-Bekare: „Tako smo vas učinili zajednicom srednjeg puta...“ i Poslanikovo, a.s., tumačenje umjerenosti: „Vjera je lagana, i niko se neće s njome boriti, a da ga ona neće pobijediti. Zato budite umjereni, a ako ne možete – trudite se da budete blizu toga, i radujte se nagradi.“

Svojim tumačenjem Božije riječi utemeljio je moral na svijesti da nas Bog prati i da od Njega tražimo ono što nam treba. Moral koji nije bio interesno intoniran niti modeliran prema trenutnim okolnostima, kao što je slučaj s nekim drugim društvenim normama i vrijednostima.

Zahvaljujući prije svega ispravnim metodama tumačenja Ahmeda, a.s., i zahvaljujući dobrim učenicima – ashabima, koji naučiše, primijeniše i prenesoše takve metode sljedećim generacijama, narodi otvoriše svoja srca Božijoj riječi a vrijednosti islama se iznenađujućom brzinom raširiše Zemljom.

Primjera o načinima tumačenja vjere od strane Allahova Vjerovjesnika je mnogo više od vremena kojeg ovom prilikom imamo na raspolaganju. Muslimani ljubomorno čuvaju uspomenu na svoga Učitelja i ukoliko potražimo o njemu ćemo naći gotovo sve napisano i dostupno. Uvidom u sadržaj Poslanikovih poruka može se zaključiti kako se radi o identičnim vrijednostima za kojima ljudi i danas tragaju. 

Prema kome upiremo prstom

Poslanik, a.s., je živio šezdeset godina. Ostavio nas je, kako je jedne prilike kazao „na jasnom i potpuno osvijetljenom putu, koji se vidi noću kao i danju; s njega može skrenuti samo jasni gubitnik“. Imamo autentičnu Božiju riječ s tumačenjem, na nama je da zastanemo i razmislimo koliko je ona prisutna u našim srcima i porodicama. Poslanikova praksa mnogima je postala nepoznanica pa tako i njegovo tumačenje: „Budi stalno svjestan Božijeg prisustva ma gdje se nalazio, poslije lošeg uradi dobro djelo koje će ga pobrisati, s lijepim karakterom nastupaj prema ljudima.“

I primjera bi se moglo navoditi mnogo. Živimo u vremenu kriza i pandemije. Kažu kako su krize nastale kao posljedica odavno najavljene krize morala. Vjera u Allaha dž.š., i slijeđenje Poslanikovog, a.s., tumačenja će nam sigurno pomoći da lakše prevaziđemo kušnje i krize te doprinesemo kreiranju pravednijeg društva i okruženja. Tačno je da na mnoge događaje ne možemo utjecati, ali srećom za većinu njih uglavnom nećemo biti od Boga pitani ali hoćemo za ono što se direktno tiče nas, naših porodica i poslova za koje jesmo prvo mi odgovorni. Na nama je hoćemo li svojim kažiprstima upirati prema drugima ili prema sebi. Postepenost i ustrajnost u vjeri su zagarantiran put uspjeha.

Ljudima treba primjer, a ne samo riječi

Smatramo korisnim da događaje o kojima slušamo iz vremena Objave uporedimo s nama i našim stanjem kako bismo pouku uzeli. Dvije trećine Kur'ana govore o vjerovjesnicima i njihovim narodima kako bi ljudi pouku uzeli i shvatili da za svaki grijeh ranijih naroda koji čine sadašnji narodi slijedi isti ishod. Pokazujemo li vlastiti islamijjet onako kako ga je Poslanik tumačio i živio. U vremenu naglašenog narativa o poželjnim načinima slijeđenja Poslanika, a.s. i iskazivanja ljubavi prema njemu primjetan je nesrazmjer onih koji se u tišini trude i žive sunnet, kako je to primijetio rahmetli predsjednik Alija Izetbegović: „A reći ću vam kada će ljudi masovno krenuti u džamiju – kada vide da su oni što idu u džamiju dobri i ispravni ljudi. Ako to budu neki špekulanti, ostali neće krenuti. Sva priča bit će uzaludna. Ljudi se vežu ne za ideje već za ličnosti. Neki ljudi koji su doživjeli vjerski preporod, a često sam se interesovao za to pitanje, objašnjavali su mi da njihova unutrašnja promjena najčešće nije bila zbog neke pročitane knjige, nego zbog nekog čovjeka – vjernika koga su upoznali kao poštena i pametna čovjeka, hrabrog borca, itd. To ljude povuče. Ne treba ljudima odveć govoriti. Treba im pružiti primjer, a to je malo teži slučaj, pa se radije pribjegava priči."

Molimo Uzvišenog Allaha da mjesec rođenja Poslanika, a. s. pobudi radost u našim srcima, da o svojoj vjeri naučimo i da živimo po onome što smo naučili.

Autor: Senad Ćeman