Dakako, iz Kurʼāna se vidi da Mūsāovi prerogativi nisu uključivali nikakvo priređivanje seansi  “viđenja Boga!“ Niti je to, prema Kurʼānu, bila zadaća ijednog drugog Božijeg poslanika. Naime, kad čitamo Kurʼān iz njegove cjeline posve jasno vidimo da su Božiji poslanici podučavali ljude i čovječanstvo   jednom drugom “viđenju Boga“, vjerovanju u Njega posredstvom Njegovih neizbrojivih znakova i Njegovih tragova (vestigia Dei) koje je On razasuo i rasijao diljem Postojanja. I to On neprestano čini. I koje je razasuo po  “nutarnjim obzorjima“, to jest u našim dušama, srcima i savjesti.

Pa ipak, paradoksalno je da je i sām Mūsā tražio da  “vidi Boga“ ili  “da mu se Bog pokaže da Ga vidi (na jāvi)“ (usp. Zidine/al-Aʻrāf, 7:143). 

Naravno, nije nimalo čudno da je Kurʼān knjiga koja bilježi ljudsku želju i žarku čežnju da se  “vidi Boga“.  Uostalom, Kurʼān neprestano podstiče čovjeka da  “iznalazi puteve vraćanja Bogu“. I sama kurʼānska riječ za  “pokajanje“ (tawbah) u osnovi znači  “vraćanje Bogu“. K tome, miʻrāğ ili  “uspon Bogu“ također ima značenje “vraćanja Bogu“. Riječ miʻrāğ svojim korijenom odjekuje u sūri Krava/al-Baqarah (2:156): “Mi smo Božiji i mi se Njemu vraćamo (rāğiʻūn)“. Također, sedamdeseta sūra Kurʼāna naziva se al-Maʻāriğ (Putevi Uspona /do Boga/), gdje se veli – dakako, na duboko zagonetan način – da se meleki i Džibrīl (“Sveti Duh“) penju k Bogu u jednom danu,  “pedeset hiljada godina mjera je njemu“. Dakle, u ovom ovolikom Svemiru imade dan  koji traje “naših zemaljskih pedeset hiljada godina!“ – poručuje nam se. Za čovjeka, za njegovu ovakvu narav, to bi bilo jedno dugotrajno  “vraćanje Bogu!“ 

Iako se iz cjeline Kurʼāna ne može razumjeti da je  “vraćanje Bogu“ isto što i  “viđenje Boga“, posve jasno se vidi da Kurʼān podstiče čovječanstvo na činjenje dobrih djela koja su najbolje sredstvo da se čovjek  “vrati Bogu“, da bude   “s Bogom“, da na Sudnjemu danu  “vidi Boga“.

Međutim, u Kurʼānu ima i primjera gdje se opisuju ljudski buntovnici koji, iz svoga bijesa, prkose Bogu. O faraonu iz doba Božijeg poslanika Mūsāa  u Kurʼānu se kazuje kao o buntovnom čovjeku koji je htio da se “uspenje Bogu“. Naravno, faraon nema na umu ni pokajanje (tawbah), niti dobra djela kojim bi se  “domogao Božije blizine“. Faraonu je pao na um toranj (ṣarḥ) koji se ima sagraditi od opeka i cigle,  kojim se faraon želi sa Zemlje domoći Božije blizine. 

“O svito!“ – povika faraon – 

“ja ne znam da vi osim mene božanstvo drugo imate!

O Hāmāne, ti opeku mi peci,

i deder mi toranj sagradi, 

da bih se uspeo k božanstvu Mūsāovu,

jer ja smatram da je on doista lažac!“

 

Osim ove sūre ima i jedna druga u kojoj se spominje isti motiv: faraonova zapovijed  da mu njegov ministar Hāmān gradi toranj:

“A faraon povika: “O Hāmāne! Gradi mi toranj

da bih se uspeo do puteva,

puteva nebesa,

i da bih se popeo do Boga [božanstva] Mūsāova,

a ja ga zbilja smatram lašcem!“

 

Iznova se trebamo prisjetiti važne činjenice koja nam se pomalja iz cjeline Kurʼāna: Da bi enigma zvana čovjek bila sretna i spašena na Zemlji, nju Božiji poslanici uče molitvama, namazima, postovima, strpljivosti, iskrenosti, dobrim djelima, dijeljenju imetka siromašnima... S druge strane, faraoni navraćaju čovječanstvo na pobunu protiv Boga, na “gradnju tornjeva“ kojim bi se čovječanstvo suprotstavilo Bogu.

Da li je ovo isuviše jednostavna predodžba vjerovjesništva i poslanstva, s jedne, i faraonstva i silništva, s druge strane? Na prvi pogled, može tako izgledati. Ali, zar se u svakoj epohi ljudskog trajanja nije pojavilo faraonstvo i silništvo, koje podiže nove tornjeve i ratna oružja i nasrće na čovječanstvo uništavajući ga nemilice? Istovremeno su ti ratni nasrtaji značili i nasrtaje na Boga! 

K tome, u svakoj epohi čovječanstva jave se ljudi, iz okrilja same vjere i religije, koji – nažalost – tu vjeru i religiju pretvaraju u faraonstvo i silništvo. Sve one molitve, namaze, postove, strpljivosti, iskrenosti, dobra djela, dijeljenja imetka, oni za kratko vrijeme upropaste, krivotvore i pretvore ih u  “podizanje tornjeva“ radi suprotstavljanja Bogu!

Dobro je cjelinu Kurʼāna čitati kroz opozicijsko razmatranje dvaju pojmova, molitve, s jedne, i tornja, s druge strane. Transponiramo li tu opoziciju na današnje vrijeme, molitva i mašina su na raspolaganju čovjeku samo ako se nijedno od njih ne pretvara u pobunu protiv Boga.

(...)

Autor: Enes Karić