Naprotiv, sa stranica Kurʼāna čitamo o Svemiru kao o nepreglednom Božijem stvaranju i kretanju. A o Mjesecu, Suncu,   dalekim zvijezdama i sazviježđima u Kurʼānu čitamo nagovore čovjeku da je važno da ih vidi svojim očima na nebeskom svodu i da o tome što vidi razmišlja. Štaviše, sūra Pčele/an-Naḥl (16:16) kazuje: “a i po zvijezdama zapućuju [orijentiraju] se ljudi“. O čovjekovom pogledu u dubine nebesa u Kurʼānu ima nekoliko zanimljivih alineja.

Recimo na ovom mjestu da u Kurʼānu nema nikakvog posebnog ukazivanja da je Zemlja u središtu svijeta. O Nebu, zapravo o nebesima i svim svjetovima, Kurʼān primarno govori kao o Božijim Znakovima ili izobilnim tragovima Božije moći. Iako te svjetove čovjek već vidi kao beskrajne i nedogledne,     Kurʼān na jednome mjestu dojmljivo govori o  “stalnom širenju svemira“ (Oni koji pušu/aḏ-Ḏāriyāt, 51:47), ukazujući time na beskrajnu Božiju svemoć stvaranja koje se zbiva svakog trena.  

U Kurʼānu se Mjesec   kao al-qamar i qamar, u značenju nebeskog tijela, spominje 27 puta, te jednom kao al-ahillah (mlađaci). Također, u Kurʼānu se često   spominje aš-šahr ili šahr u značenju kalendarskog mjeseca (mjesec od 28 dana). Također, u Kurʼānu se Sunce (aš-šams ili šams)  spominje sve u svemu 33 puta.  Zvijezde (u množini - an-nuğūm) spominju se devet puta, dok se zvijezda (u jednini - an-nağm) spominje četiri puta. 

U vezi Sunca i Mjeseca na stranicama Kurʼāna vidimo jednu čvrstu odluku, pa i Božansku zapovijed, da čovječanstvo prestane sa diviniziranjem i obožavanjem tih, ili bilo kojih drugih  nebeskih tijela. Na primjer, u sūri Objašnjenje/Fuṣṣilat (41:37) obznanjuje se:

“Od Božijih su Znakova i noć, i dan,

i Sunce i Mjesec! 

Ne padajte ničice ni Suncu, ni Mjesecu,

ničice padajte samo Bogu,

Koji ih je stvorio, ako vi samo robujete Njemu!“

Ali, ovim zahtjevom da se Sunce i Mjesec  ne diviniziraju Kurʼān nije čovječanstvo lišio simboličkog i religijskog značaja koji po sebi imaju ta dva nebeska tijela. Naprotiv, kurʼānska poruka protiv diviniziranja Sunca i Mjeseca baš tim nebeskim tijelima, itekako važnim za čovječanstvo,  doznačava jednu posve novu ulogu. 

Naime, vrlo je zanimljivo da su i Sunce i Mjesec uvedeni u islamsko obredoslovlje kao dva “nebeska sredstva“, ili dvije  “satne kazaljke“ na nebeskom svodu. Njihovo kretanje, zajedno sa Zemljinim kretanjem,  “proizvodi“ vrijeme, daje da se smjenjuju dani i noći, mjeseci, godine, stoljeća.

Vrijeme dnevnih namāza (ili  “molitvi“) u islamu se povezuje sa kretanjem Sunca. Tako sūra Noćno putovanje/al-Isrā (17:78) određuje:  “I namaz (“podnevnu molitvu“) klanjaj kad Sunce s polovine neba krene...“ Na istom mjestu ukazuje se da ima i večernja i jutarnja molitva, a one su, jasno, povezane sa kretanjem Sunca. 

Kad je Mjesec posrijedi, sâm tajming mjeseca posta, Ramazāna, određuje se mjesečevim kretanjem, njegovim mijenama (koje se u Kurʼānu nazivaju manâzil).  Sūra Krava/al-Baqara (2:185) oglašava: “Pa koji od vas vide [mlađak mjeseca] Ramazana, neka poste!“

Upravo radi računanja vremena, ali i radi drugih blagodati koje čovječanstvo i svi zemaljski svjetovi dobijaju od Sunca i Mjeseca, na nekoliko mjesta u Kurʼānu se veli da je  “Bog na korist ljudi dao Sunce i Mjesec...“

Ipak, činjenica da se dnevni i noćni raspored namāza i molitvi obavlja po kretanju Sunca, a ramazanski post po kretanju Mjeseca, u Kurʼānu ima jednu dodatnu poruku za čovjeka:  Sunce i Mjesec su, također,  stvorenja Božija, oni su predani Bogu, oni na svoj način “slave Boga“. Kad čovjek obavlja namāze i molitve to znači da ih obavlja sa Suncem, sa Mjesecom, a ne klanja se Suncu, ne klanja se Mjesecu.

To je poruka koja se razumije iz cjeline Kurʼāna. Baš stoga je u Kurʼānu objavljen proglas čovječanstvu (41:37):

“Ne padajte ničice ni Suncu, ni Mjesecu,

ničice padajte samo Bogu“.

(...)

Autor: Enes Karić