Ova četiri retka Kurʼāna donose prizor jednog eshatološkog događaja, iz naše sadašnje perspektive jednog budućeg razgovora. A sav taj događaj stao je u razgovor između Boga i ʻĪsāa al-Masīḥa, Božijeg poslanika. 

Zanimljivo je da se iz ovog ulomka Kurʼāna vidi da Bog   “postavlja“ samo jedno jedino “pitanje“  ʻĪsāu al-Masīḥu pozivajući ga svojim Božanskim zovom. 

U cjelini ulomak glasi:

“I kada Bog rekne:  “O ʻĪsā, sine Merjemin,

da li ti ljudima kāza:

ʼUzmite mene i majku moju kao božanstva dva

uz Boga?ʼ

I reći će [tada] ʻĪsā: “Slavljen nekʼ si Ti [Bože]! Nije bilo moje da govorim

o onom na što prava na posjedujem!

Da tako rekoh, Ti bi to znao,

Ti znaš što ja znam, a ja što Ti znaš – ne znam!

Ti si, doista, Znalac tajni svih.

Ja im nisam drugo rekao

osim ono što si mi Ti naredio:

“Robujte Bogu, i mome i Vašem Gospodaru!“

I svjedokom sam im bio sve dok sam međʼ njima boravio,

a kad si me Ti uzeo, Ti si nad njima bdio,

Ti nad svakom stvari bdiješ!

Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji,

a ako im oprostiš, pa Ti silan i mudar si!“

I Bog će reći: “Evo Dana u kome će istinoljubivima 

istinoljubivost koristiti njihova!

Njima pripadaju bašče rajske kroz koje teku rijeke,

u njima će oni vječno ostati,

s njima zadovoljan Bog će biti, a i oni s Njim,

to će uspjeh biti golemi!“

Kako se posve jasno vidi, u prvom dijelu ovog ulomka iznose se Kurʼānska insistiranja na svome monoteizmu i jedinosti Božijoj. Prema Kurʼānu, ovaj monoteizam je jedini, pri njemu je sva istina...

Ali je posve karakteristično da ovdje Kurʼān ne donosi nikakve prijetnje, ne spominje paklensku vatru, ne spominje  “bukagije i lance“.

Naprotiv, na ovom mjestu vidimo mnoštvo kurʼānskih poenti.

Prvo što se  iz drugog dijela ovog kurʼānskog mjesta (5:116-119) vidi jeste da se Božijeg poslanika ʻĪsāa al-Masīḥa povezuje sa milošću. 

Drugo, on tu Božansku milost traži za kršćane za koje veli da su  “robovi Tvoji“ [robovi/štovatelji Božiji]. Ovim Kurʼān izravno poručuje da kršćani nisu izvan Božanske milosti.

Treće, ʻĪsā al-Masīḥ moli za oprost, baš kao što su i drugi Božiji poslanici molili za oprost svojim narodima, svojim sljedbenicima, svojim pristalicama.

Četvrto, na ovom se mjestu u Kurʼānu spominje raj, 

spominju se  “rajske bašče kroz koje teku rijeke“. 

Nesumnjivo je da se time, barem izdaleka, 

ukazuje na sretni ishod za kršćansko čovječanstvo, 

ukazuje se na optimizam Kurʼāna i njegov vedri ton.

Dobro bi bilo da muslimani danas, kad god raspravljaju sa kršćanima o zajedničkoj sudbini čovječanstva na Zemlji, imaju u vidu ovaj vedri ton Kurʼāna.

(...)

Autor: Enes Karić