Riječi su ovo poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koje, u ulozi vjesnika, svake godine za redom, dok prolazimo kroz mubarek-mjesec redžeb i ša‘ban, nagovještavaju skori susret s posebnim, nadasve mu’minskim srcima najdražim, i od svih mjeseci najodabranijim, mubarek-mjesecom ramazanom. Uistinu, da je mjesec ramazan i susret s njim prava radost i posebna slast za srca mu’mina, sušta je činjenica u koju se svake godine mu’mini uvjeravaju dočekujući i provodeći taj mjesec u raznovrsnim ibadetima, kao što su: namaz, post, povećano učenje i izučavanje časnog Kur’ana, udjeljivanje milostinje, nafila-namazi i slično. I tako redom, izvršavajući ih pojedinačno ili zajednički, mu’minske duše kušaju, ni sa čim zamjenljivu, slast i kroz njihovo izvršavanje zaranjaju u dubine u kojima pronalaze trajnu i beskrajnu Allahovu milost, oprost i vječni spas. To su ibadeti Božijom mudrošću propisani, čija se vrijednost posebno povećava u tom mjesecu i kojima se muslimani s razlogom raduju, jer onaj koji je iz Alahove, dž.š., milosti poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., poučio nas je njima i njihovim vrijednostima, pa zato neka je na njega vječni Allahov, dž.š., blagoslov, rahmet i spas.

Međutim, ovom prilikom nije nam krajnja namjera govoriti o mubarek-ramazanu i njegovim fadiletima koji s njime dolaze, nego ono čega se želimo ovom prilikom posebno dotaći jeste da samo ukratko na njegov dolazak podsjetimo, te da milost, oprost i spas koji s njime dolaze ne zaboravimo i da, za sve nas, tu veliku priliku ne propustimo. Ustvari, ovu priliku koristimo da se bar na tren dotaknemo jedne, vrlo bitne, velike, važne i nezaobilazne teme koja, prije svega, podrazumijeva obavezu i dužnost koje niko pošteđen ne može biti, pa ni onaj koji bar malo osjeća da pripada časnoj i uzvišenoj vjeri islamu, a pogotovo oni koji su najizravnije o tom pitanju, prije svega, pred Uzvišenim Allahom, dž.š., odgovorni. Naime, riječ je o mektebu, vjerskoj obuci ili pouci, našoj velikoj roditeljskoj i učiteljskoj dužnosti i obavezi s kojom ćemo se, evo, u ovoj godini susresti upravo u vrijeme kada se susrećemo s nadolazećim mjesecom, mubarek-ramazanom, a koju, nažalost, na samom početku što moramo da konstatujemo, mnogi drže malo ili ni malo važnom. Zato je ovo, prije svega, poziv onima koji ne pripadaju takvoj grupaciji ljudi i koji nisu poput onih koji misle da je i dijete stvar poput mnogih drugih stvari koje ne zavređuju posebnu pažnju. Ako bi bilo tako, onda bi takvi mogli pod ruku s baštovanom koji samo voćke sadi, ne vodeći računa o njihovoj njezi i razvoju, kao i s onima koji su roditelji samo po tome što misle da je dovoljno to što ih je Uzvišeni Allah, dž.š., učinio posrednicima u dolasku njihove djece na ovaj svijet. Naime, nije dovoljno samo to što je voćka sama po sebi voćka niti što je dijete samo po sebi po stvaranju savršeno Allahovo, dž.š., stvorenje, nego i voćka kao i dijete ovisni su i potrebni njege, brige i stalne pažnje. Da može bez brige o njima, bez pažnje i njege i da se stvari mogu odvijati same po sebi, kako misle oni koji žive bez Allahove, dž.š., upute, u neznanju spominjući i pozivajući se na Allahovo, dž.š., predodređenje sudbine svakoj stvari, onda bi bile suvišne riječi Uzvišenog Allaha, dž.š., kojima savjetuje, prijeti za nebrigu i obveseljava za poslušnost, niti bi poslanik Muhammed, s.a.v.s., bilo šta preporučivao. Naravno, izuzetak čine oni koji su od Allaha, dž.š., počašćeni uputom i na taj način učinjeni svjesnim i savjesnim čineći sve što su kadri u pogledu te veoma važne dužnosti. Zar iole razuman i normalan čovjek, a pogotovo onaj koji se naziva muslimanom, smije i pomisliti, a kamoli dopustiti da njegov evlad, djeca u ranoj fazi svoga fizičkog i duhovnog životnog razvoja, ostanu poput voćke koja biva zasađena i ostavljena na milost i nemilost sama sebi, i da na taj način zub vremena ubere svoj danak. Zato je nedopustivo u ovoj prilici da se ne osvrnemo na, po ko zna koji put, već izgovorene i na mnogim stranicama knjiga ponovljene, kur’anske riječi, riječi Uzvišenog Allaha, dž.š., koje bi sa zebnjom trebali čitati i slušati svi oni koji su neodgovorni, a nose naziv otac, učitelj i tome slično, a koje glase:

O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti. (66, 6)

Zar ovaj kur’anski ajet ne bi trebao potaknuti na razmišljanje i ozbiljnije shvatanje da se jedino ispravnim životom na ovome svijetu može pojmiti i shvatiti vrijednost ahireta?

Da li čovjek zaista dovoljno razmišlja kuda će ići poslije dunjaluka? Zar poslije neizvršenog zadatka i učinjenog nereda na Zemlji može proći, a da ne bude pitan za to? A čas susreta s Gospodarom svjetova siguran je, i polaganje računa pred Njim je neizbježno, kako kaže Allah, dž.š.:

O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje - pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u materice smještamo šta hoćemo, do roka odredenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno. (22, 5)

Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji duboku starost doživite, pa brzo zaboravite ono što saznate. Allah je, zaista, Sveznajući i Svemoćni. (16, 70)

Uzimajući u obzir činjenicu da se Uzvišeni Allah, dž.š., u časnom Kur’anu, a.š., na mnogo mjesta obraća riječima: O vi koji vjerujete; ili riječima: O vi koji ne vjerujete; ili riječima O ljudi; ili: O čovječe; dakle, bilo da se obraća ovima ili onima, uočit ćemo razloge Allahovog, dž.š., obraćanja, ali isto tako ćemo posebno uočiti da je to izravno obraćanje živom, razumom obdarenom, stvorenju s tendencijom njegovog sveukupnog usmjerenja kroz vrijeme i prostor, na što nam i jeste namjera skrenuti pažnju. Dakle, osim toga što su jasni razlozi Allahovog, dž.š., obraćanja, jednima ili drugima, ovdje posebno saznajemo i uviđamo jednu važnu činjenicu koja je sadržana u tome što je cjelokupni mudri kur’anski govor usmjeren prema čovjeku kroz sve vidove čovjeku prihvatljivog i razumljivog poimanja i shvatanja. Samim tim, uzimajući u obzir brojnost kur’anskih ajeta i hadisa Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji su izravno usmjereni na čovjeka u cilju njegove zdrave i potpune fizičke i duhovne izgradnje, dolazimo do saznanja i uvjerenja da je čovjek stvorenje, a, s druge strane, gledano, teška, složena, komplikovana i nikada nedovršena duhovna građevina, koja se teško gradi bez primjene Allahovog, dž.š., uputstva, i za koju je teško, odnosno nemoguće, procijeniti do kojeg je stepena sagrađena njena duhovna, kulturna i moralna komponenta, kao ni stanje njenog urušavanja i propadanja. A kakva sudbina može da očekuje onoga u čijem temelju moralne izgradnje bude izostao fluid imana, iskrene i potpune vjere, koji bi trebao biti vezivno tkivo jedinstvenoj cjelini cjelokupnog moralnog sustava jedne, potpuno moralno, psihički i fizički, izgrađene ličnosti čija se sveukupna vrijednost sjedinjava u jednoj riječi koja glasi: musliman ili muslimanka. Naravno, bez tog imanskog vezivnog tkiva njeno rušenje iz temelja jeste neminovno, što je očito i na ovom svijetu. A kakve se tek posljedice mogu očekivati na ahiretu? Zar gore navedeni ajet nije jasan i ne govori na slikovit način da čovjek može proći kroz cjelokupni proces svoga životnog razvoja, a da od njega ne bude ništa, poput obamrle zemlje kojoj je nedostatna kiša i iz koje ništa ne nikne, pa tako čovjeku bez vjere, kao ni biljci bez vode, opstanka biti ne može.

Zato s razlogom i velikom zabrinutošću pitamo kome prije postaviti pitanje za ovo svakodnevno stradanje, propadanje i rušenje naših mladića i djevojaka, koji se, bez svojih, prethodno i kvalitetno, na vjeri sagrađenih temelja, ruše i stradaju tražeći rješenja za svoj ovodunjalučki život u društvu alkoholičara, narkomana, kriminalaca i u društvu svake vrste nemorala zapadajući u raznovrsnost grijeha čiji broj, nažalost, nije tako mali i zanemarljiv, a posljedice takvog njihovog života jesu nesagledive, što ne bi bio slučaj ukoliko ne izostane tradicija lijepog mektebskog odgoja koji se nosi sa sobom kroz cijeli život bez obzira na zvanje i položaj u društvu. Dakle, nužno i neminovno postavlja se pitanje koga prvog pozvati ili prozvati: roditelja ili učitelja, za takvu vrstu propusta? Svakako, i jednog i drugog, odnosno i drugog i prvog, jer ta briga i dužnost pripadaju koliko prvom toliko i drugom. Zato molim dragog Allaha, dž.š., da ovo bude makar povod za veću brigu i pažnju kako roditelja, tako i učitelja, kao i svih onih koji su u mogućnosti nešto više kazati i napisati o ovoj temi kako bi naša mjesta u našim mektebima bila u potpunosti popunjena. Također, zapitajmo se da li imamo pravo ili s kojim pravom smijemo zaboraviti riječi Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada kaže:

“Naređujte svojoj djeci da klanjaju kada budu imali sedam godina, a kada budu imali deset godina pa ne budu klanjali, kaznite ih, i mušku od ženske djece razdvojite u postelji.” (Taberani)

Zapitajmo se kako bi to bilo moguće postići mimo zahtjeva našega Poslanika, s.a.v.s., odnosno ako dijete ne bude znalo za mekteb, a njegov roditelj bude smatrao da je dovoljno izboriti se samo za njegov obrazovni i profesionalni segment u cilju egzistencijalnog i biološkog opstanka. U vremenu u kojem živimo zar situacija nije i suviše ozbiljna zbog same činjenice što pozamašan broj ljudi na ono što kazuje Allahov Poslanik, s.a.v.s., ne obraća pažnju ili gleda s podozrenjem, smatrajući da će mu dijete zakasniti na mnoštvo drugih stvari koje idu ukorak s vremenom, i kada ne tako mali broj roditelja mekteb ne smatra uopće važnim. Na drugoj strani, imamo i roditelje koji, u samozavaravanju, misle da je sama vjeronauka u školi dovoljna da nadomjesti izostanak iz mekteba, zanemarujući mekteb u potpunosti, što je, naravno, u potpunosti pogrešno, nedopustivo i što najviše šteti. Međutim, važno je ovom prilikom spomenuti i treću kategoriju roditelja, koji spadaju u kategoriju onih roditelja koji svoju djecu i šalju u mekteb, ali ne vode dovoljno računa o njihovoj redovnosti i ponašanju misleći da je za to dužan sam muallim. I na kraju, imamo savjesne roditelje koji vode računa o svojoj djeci podnoseći sve te negativne utjecaje ostalih koji na taj način otežavaju i onako složen proces mektebskog rada, nanoseći štetu djeci savjesnih roditelja koji brinu za redovnost svoje djece, njihovo ponašanje i za njihov uspjeh u mektebu. Imajući u vidu globalna dešavanja u svijetu koja, svakako, nisu daleko od nas i od kojih se udaljiti ne možemo, onda bi bilo krajnje vrijeme od svih da mektebu dadnemo mjesto koje mu zaista pripada na taj način gradeći zdrave temelje generacijama koje dolaze, uz napomenu da bi taj uspjeh mogao biti i znatno veći ukoliko bi savjest i ozbiljnost bili presudni u pogledu izvršenja zadataka koji stalno stoje pred nama.

U tom smislu, možda ne bi bila na odmet i napomena koja se odnosi na predmet islamske vjeronauke u školi, u čijem bi sadržaju za realizaciju praktičnog dijela programa bila sadržana i ocjena muallima iz mekteba, jer je mekteb, bez posebnog naglašavanja, najprimjereniji za praktičnu realizaciju praktičnog dijela programa koji ima za cilj postati svojstven ličnosti koja se želi odgojiti u duhu uzvišene vjere islama.

U tom smislu, kao podsticaj naše brige i savjesti za odgovornost koju imamo i nosimo na sebi u ovome bremenitom vremenu neka budu riječi poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koje glase:

“Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado. Narodne starješine i poglavari su pastiri, pa će i oni biti odgovorni za svoje stado.Čovjek je pastir u svojoj porodici i bit će odgovoran za svoje stado. Žena je pastir u kući svoga muža, pa će i ona biti odgovorna za svoje stado. Sluga je pastir u imetku svoga gospodara, pa će i on biti odgovoran za svoje stado. Ukratko, svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado.” (Buharija i Muslim) 

Gospodaru naš, daruj nam čednost nad stadima našim, mudrost, sabur i ustrajnost kod učitelja naših. Daruj radost, bereket i blagodat mubarek-ramazana svima nama i zaštiti nas od džehennemske vatre na Dan polaganja računa pred Tobom. Amin!
Autor: Muzafer Musić