Među nekoliko tajanstvenih ličnosti u Kurʼānu Lukmān je, bez sumnje, jedna od najvažnijih drevnih ličnosti u tradicionalnoj muslimanskoj pobožnosti. 

Kako se u 31:12., kaže:  “A Mi [tj. Bog] smo Lukmanu Mudrost (al-ḥikmah) dali...“,  to se u dubinama vjekova islamske tradicije Lukmana ne označava Božijim poslanikom, već mudracem, jer je od Boga dobio al-ḥikmah ili mudrost. Zato se u perzijskoj i turskoj nabožnoj i komentatorskoj literaturi   njega jednostavno označava sintagmom  “Mudri Lukmān“,  Luqmān-i Ḥakīm.  Drevna arapska djela oslovljavaju ga sintagmom Luqmān al-Ḥakīm.

Ko je ovaj Luqmān-i Ḥakīm  ne zna se mnogo. Kurʼān o njemu ne daje bilo koje šire,  “horizontalne“ informacije. Komentatori i komentari Kurʼāna skloni su tvrdnji da se radi o mudracu iz arabljanske drevnosti, koji je živio nekada davno, u osvitu civilizacije. Gotovo da je zaludno pokušavati postavljati pitanja o tome gdje, kada, kako, s kim... je živio Luqmān-i Ḥakīm.

U činjenici da Kurʼān ne daje  “horizontalne“ informacije o Luqmān-i Ḥakīmu vidimo ono poznato kurʼānsko,  u toj knjizi posvuda prisutno, insistiranje na suštini, na jezgru, na poenti, na stvarnoj sadržini ili jednostavnoj svrsi poruke koja se želi saopćiti. 

A   za islamsku svetu knjigu je u vezi Luqmān-i Ḥakīma mnogo važnije od toga  gdje, kada, kako, s kim... je on živio, to šta je Luqmān-i Ḥakīm učinio.

Oslovimo li to činjenje Luqmān-i Ḥakīma, vidimo da ga sačinjavaju njegove riječi, zapravo savjeti koje je uputio svome sinu (usp. 31:13-19). Po Kurʼānu, Lukmānovo govorenje ravno je Lukmānovu činjenju! Ukratko, on svoga sina triput doziva (“O sinko moj!“ – yā bunayya!), potom sinu savjetuje, sve u svemu,  sljedećih sedam stvari: 

1) Bogu nikog ne smatrati ravnim. Mnogoboštvo – to je velika nepravda. 

2) Bog je oporučio da se roditeljima bude poslušno.  Posebno se izdvaja spomen   štovanja majke koja trpi dok nosi plod svoj u utrobi svojoj.  

3) Sa strane  djece prema  roditeljima treba biti dobročinstvo. Ali, ako roditelji budu djecu upućivali stranputicom i tome da zaborave Boga, ili da u Njega ne vjeruju, tad ih u tome djeca njihova ne trebaju poćutiti.  Ali nad svojim roditeljima i dalje trebaju brižiti i njegovati ih.

4) Učinjeno dobro ili učinjeno zlo – pa makar bilo i neznatne težine, baš koliko teži jedno zrno gorušice, bilo ono u stijeni, na nebesima ili na Zemlji – sva ta djela, ma kako sićušna, Bog će iznijeti na vidjelo. 

5) Namaz obavljati, molitvu čuvati, dobročinstvo obnarodovati, od zla odvraćati,   u svemu što čovjeka zadesi – čvrsto se strpjeti – sve to Luqmān-i Ḥakīm naziva “dužnostima“ i na njih opominje svoga sina. 

6) Spram ljudi se ne smije biti osion, od njih nipošto ne okretati obraz svoj, k tome, ne smije se osiono po Zemlji hoditi. Jer Bog ne voli onog hvalisavog, nadmenog, bahato gordog! 

7) U svome hodu čovjek smjeran treba biti, i glas svoj stišavati. Jer, zbilja, “najmrskiji je glas revanje magarca!“ 

Ukratko, hijerarhija savjeta Luqmān-i Ḥakīm ima sljedeću putanju: Poštovati Boga, roditelje, Zemlju, ljude...

Ovo je životni rezime Luqmān-i Ḥakīma, koji poručuje da se  iz svega može pouka uzeti, čak i iz  “revanja magarca“!  

(...)

Autor: Enes Karić