Islamski misticizam, na latinskom jeziku nazivan sufizam, a u literaturi na arapskom jeziku redovno oslovljavan izrazom tasawwuf, jeste temeljni duhovni stav zasnovan na Kur’ānu. Po svom sadržaju i osnovnim idejama on je ezoterijska dubina islama par excellence. Literaturu sufizma stvarali su duhovno najnjegovaniji pisci u povijesti muslimanskog mišljenja, u povijesti dužoj od jednog milenija. Ta literatura govori o onom dijelu islama, o onim dimenzijama islama koje su skrivene iza šerijatske legalitarne strukture. Te dimenzije čine samu bit, unutarnju jezgru i skrivenu duhovnu zbilju istina islamske vjere, što se naziva haqīqat. Tako, ovdje imamo dvije dimenzije islama, dvije perspektive islama: zakonodavnu, šerijatsku, i ezoterijsku, haqiqatsku. Interpretativna nit, konstitutivna nit, koja u stalnoj vezi drži ove dvije perspektive islama jest tarīqat, praksa koju islamski mistici, sufije, ljudi koji ispovijedaju sufizam, provode u mističkim klosterima i u osobitim sufijskim hramovima – tekijama. Uputno je napomenuti da islamski mistici sufijsku praksu žele držati zaštićenom u ljušturi pozitivnih normi islama, u ljušturi Šerijata kao egzoterijske forme islamske religije.

Henry Corbin, francuski orijentalist, kaže da je sufizam plod duhovne poruke Poslanika islama, te da je to nastojanje da se na vlastiti način dožive modaliteti Poslanikove poruke i kur’ānske objave. Ovaj orijentalist, također, smatra da je sufizam živo svjedočanstvo duhovnog islama protiv svakog nastojanja da se islam svede na zakonodavnu i literalističku religiju.[1]

Etimologija riječi sufizam i tasawwuf vezuje se za arapsku riječi sūf, što znači “vuna”, a što upućuje na praksu prvih sufija da se odijevaju u jednostavnu vunenu odjeću.

U Basri, oko 717. godine rođena je Rabija al-Adawiyya. Njezino ime Rābi‘a govori da je na svijet došla kao četvrta kćerka, a Al-Adawiyya znači da je pripadala porodici Ibn Adijja. Rođena je u siromašnoj porodici, a njezin život je bio obilježen pobožnim molitvama, kontemplacijama, duhovnim pjesništvom i mističkim angažmanom i utjecajem jedne veličanstvene žene.

Ona pripada redu prvih promicatelja autentične sufijske gnoze. Vrelo njezinog sufijskog nadahnuća činio je kur’ānski tekst, osobito oni njegovi dijelovi koji govore o Božijoj ljubavi i milosti. Promišljajući te pasaže, te ajete, u svom srcu, Rabija je doživljeno iskustvo s tim u vezi nastojala iskazati u pojmovima vlastitog sufijskog jezika, tako da je za ljubav upotrebljavala arapsku riječ hubb. Za nju je ljubav nedugovani, nadnaravni dar koji se ne daje na mjeru i na koji se ne uzvraća bilo kakvom vrstom usluge. Ona je držala da je samo takve ljubavi dostojan Duh Božiji i da samo takva ljubav doseže Lice Božije u tajnovitim prostorima ljudskoga srca.[2]

Cilj Rabijine mističke inicijacije, kao i inicijacije svakog sufije i mistika, jeste dosezanje Istine i postizanje jedinstva sa Božanskim. Ostvarenje ovog cilja pretpostavljalo je prelazak stanovite Scala perfectionis, ljestvice osobnog usavršavanja. Prelazak ove ljestvice pretpostavljao je određen broj duhovnih stanja (hāl, ahwāl) koja je Rabija trebala iskusiti i određen broj duhovnih vrlina koje je trebala steći. Svaka vrlina je pretpostavljala određenu postaju (maqām, maqāmāt) koju je Rabija trebala iskusiti na stanovit i trajan način. Sufijska literatura ističe da zbog koprena koje dušu razdvajaju od svjetlosti duha mora postojati duhovna disciplina koja će uroditi uskrsnućem duše, kako bi se duša ukrasila vrlinama i zadobila Božansko prisustvo.

Naime, ako se okrenemo tradicionalnoj koncepciji čovjeka, ako se okrenemo čovjeku kao biću koje je korpus, anima i spiritus, odnosno tijelo, duša i duh, relevantnost duhovnih stanja i postaja postaje jasnija. Duh je kao svjetlo, i on svijetli nad vidokruzima duše. To je svijet neodvojiv od Istine, dostići ga znači biti blizu Božanskog. S druge strane, tijelo ima svoju objektivnu i prirodnu egzistenciju. Može se smatrati hramom duha i može imati pozitivnu ulogu u duhovnom procesu, u procesu prelaska Scala perfectionis, u procesu koji jeste rasplitanje korijena duše iz psihofizičkog svijeta za koji su vezani i njihovo presađivanje u ono Božansko.

Rabija al-Adawiyya bila je iskren hodočasnik domovini duhovnog uskrsnuća. Krajnji cilj njezinog hodočašća rodnoj grudi vječne sufijske gnoze nije se ogledao u njezinom nastojanju da postigne savršenstvo vlastite osobnosti, nego da učini sve kako bi nesavršeno sopstvo izblijedjelo pred savršenim i vječnim Licem Božijim.[3]

Rabijina epistemološka staza, staza na kojoj je ona ozbiljavala sve vidove spoznaje, od one najniže do one najuzvišenije, naziva se tarīqom. To je staza koja povezuje krajnje dosegnute vrhunce Šerijata s posljednjom odajom duhovnog puta koji se naziva stazom haqīqata. Spomenutu stazu Rabija je prelazila snagom dvostrukog unutarnjeg ritma, snagom molitve srca, zikr, i snagom molitve uma, fikr. Molitva srca, zikr, pretpostavljala je snagu stalnog vraćanja uspomeni na apsolutnu Božansku zbilju, a molitva uma, fikr, pretpostavljala je snagu umskog usredotočenja na ono Apsolutno zbiljsko, i posvjedočenja da je to Apsolutno zbiljsko jedino istinski postojeće. Ishodište i konačni cilj oba spomenuta metodološka ritma činila je ma‘rifa, najviši oblik sufijske gnoze, koji je Rabija dosezala osvajajući duhovna stanja i postaje na svojoj mističkoj stazi.[4]

Zapravo, šta su duhovna stanja i postaje? Sufijska literatura duhovna stanja i postaje na mnogo mjesta definira. Tako Gurgani u djelu Al-Ta‘rīfāt (Definicije) kaže da su duhovna stanja (hāl, ahwāl) dar Božiji, da proizlaze iz izvora darežljivosti. Duhovne postaje (maqām, maqāmāt), prema istom izvoru, stječu se, i za njih je potrebno izvršiti određeni napor.[5]

U širem obzorju semantičke tradicije duhovno stanje, hāl, označava neuobičajeno, pozitivno stanje duše, koje dušu za trenutak, ili za trenutke, izvodi iz njezinih uobičajenih ograničenja. Duhovne postaje (maqām, maqāmāt) jesu stupnjevi svjesnosti koji su međusobno hijerarhijski povezani, koji, i kada se pređu, ostaju u trajnom vlasništvu tragaoca, onoga koji ih je prešao, jer posjedovati jedan maqām ne znači samo iskusiti ga izvana, nego biti njime transformiran, biti taj maqām.

Rabijina Scala perfectionis pretpostavljala je sljedeća duhovna stanja i postaje: pokajanje (tawba), strpljivost (sabr), zahvalnost (šukr), nada i strah (rağā’ wa hawf), dobrovoljno siromaštvo (faqr), samoodricanje (zuhd), jedinstvo sa Božanskim (tawhīd), potiranje svoje želje u Božijoj (ittihād), i konačno ljubav (mahabba).

Zapravo, duhovna staza Rabijine sufijske gnoze stere se od njezinog pojedinačnog prolaznog ega do središta Božanskog ega. Na ovoj stazi Rabija je prolazila sve vidove spoznaje, od one najniže do one najuzvišenije. Inače sufijska epistemologija koja označava duhovnu stazu (sayr wa sulūk) jeste vrlo složen duhovni proces. To je proces kojim se začinje, rađa i ozbiljuje do potpunog duhovnog rasta čovjek Božiji, duhovni čovjek, čovjek od svjetlosti, ārif kao takav.

Pojam ljubavi u sufijskoj epistemologiji je vrlo razuđen. On se provlači i u stanovitom obziru pojavljuje duž cijele skale duhovnih stupnjeva kojima se duhovni hodočasnik uspinje do savršenog samospoznavanja i samoozbiljenja. Sufijska literatura kada razmatra pojam ljubavi, redovno ga dovodi u vezu s pojmovima ridā’a - zadovoljstva, koje pretpostavlja prepuštanje zaljubljenog volji Ljubljenoga, šawqa – čežnje, koja znači žudnju zaljubljenog za susretom s Ljubljenim, unsā – prijateljstva, koje se tumači prisnim odnosom između zaljubljenog i Ljubljenog.

Rabija al-Adawiyya je žarko željela ostvariti vječni život ljubavi. Ona pripada redu prvih sufija koji su naučavali doktrinu nesebične ljubavi, novu koncepciju za njezine sljedbenike i savremenike koji su do tada uglavnom služili Bogu nadajući se vječnoj nagradi i strahujući od vječne kazne.

Sufyān al-Sawrī pitao je jednom prilikom Rabiju šta je temelj njezinog učenja, pa je ona, otkrivajući tajnu vlastitog života i bit njezinog učenja, odgovorila:

“Ne služim ja Bogu zbog straha od Pakla, jer ako bih tako postupila, ne bih se razlikovala od bijednih plaćenika. Ne služim ja Njemu ni iz ljubavi prema Raju, jer u tom slučaju bila bih loša sluškinja. Ja Njemu služim iz čiste ljubavi prema Njemu i iz želje za Njim.”

Ovom prilikom je Rabija izrekla svoje poznate stihove o dvije ljubavi, navodeći da jedna od njih, sebična ljubav, traži svoj vlastiti kraj, a druga traži samo Ljubljenoga i Uzvišenost Njegovu.

“Volim Te dvjema ljubavima, sebičnom ljubavlju i savršenom ljubavlju. Da bih Te voljela kako dolikuje, moja sebična ljubav ogleda se u tome da ništa ne radim nego da mislim na Tebe, isključujući sve ostalo.

A savršena ljubav koja Ti pripada jest da velovi koji Te skrivaju padaju, i ja mogu da Te gledam. Nikakva pohvala ne pripada meni ni u ovom ni u onom, jer Tebi pripada hvala za ovu i za onu ljubav.”

U drugom dijelu navedenih stihova ona govori o bezinteresnoj ljubavi koja svoj istinski smiraj nalazi samo u kraljevstvu Duha Božijega. Ovo načelo je jedno od temeljnih u Rabijinom duhovnom iskustvu. Ono čini stanovit duhovni teatar u kojem se sukobljavaju dvije rečene ljubavi: ljubav za Boga i ljubav za predodžbu o Bogu posredstvom vizija Raja i Pakla. 

Nesebičnu, bezinteresnu ljubav i žeđanje za Bogom Rabija je označila najvišim smislom svoje osobne vjere i vlastite samospoznaje. Raj i rajska blaženstva u Rabijinom sufijskom nazoru vrsta su egzistencijalnog otuđenja od Boga, a Bog navlastito punina je i vrhunac duhovne sreće, radosti i zadovoljstva.

Ljubav koju je osjećala prema Bogu jest ljubav u kojoj nije ništa tražila za sebe, nego je samo veličala Voljenoga. Ovo je ljubav duše koja je spremna jedino sprovoditi volju Ljubljenoga, a koja je u vlastitom bolu kao i u stanju gledanja vječne vizije jednako zadovoljna i sretna.

Provodeći volju Ljubljenoga ljubav štovatelja preobrazit će se u onu višu ljubav koja je uistinu dostojna Ljubljenoga. Samo onom slugi koji voli ovom ljubavlju, On će otkriti Sebe u Svojoj savršenoj ljepoti, dok će zaljubljena duša samo koračajući stazom nesebične ljubavi doživjeti ujedinjenje sa svojim Ljubljenim i u Njegovoj želji naći svoj mir.

Ovdje konačan cilj i kraj potrage biva dostignut, ali ne ukidanjem ili poništenjem, nego apsorpcijom i preinakom, tako da duša preobražena u sliku Božiju sama postaje dio Boga i u Njemu ostaje živjeti zauvijek. Jednom prilikom kazala je Hasanu el-Basriju: “Prestala sam postojati, izašla sam iz same sebe. Postala sam jedno s Njim.”[6]

Rabija al-Adawiyya bila je iskren hodočasnik primordijalnoj mudrosti Deusa Absconditusa (hikma ilāhiyya) i zaljubljenik hijerognoze (ma‘rifa āharawiyya). Na svom hodočasničkom putu dospjela je do razine svjetlosnog čovjeka (insān nūrāni). Na ovu razinu uspela se tegobnim samospoznajnim i samoozbiljujućim putem Ljubavi, koji je uvijek iznova pretpostavljao laštenje, glačanje svoga srca, svoje intuicije, svoje duše i svoga uma molitvom srca (zikr) i molitvom uma (fikr).

Mora se priznati da je mistička staza osobita. Ona u svojoj suštini spaja duhovna ostvarenja različitih tradicija. Uvijek iznova čovjeka podsjeća da za svojim potrebama traga unutar svoga bića.

I kršćanska objava sadrži više poziva na ujedinjenje s Bogom po ljubavi: “Ko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav” (1, Iv., 4,8);

“Bog je ljubav, ko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu, i Bog u njemu.” (1, Iv., 4,16).

Mistika u kršćanskoj tradiciji jeste prije svega dar Božiji. Smještena je u bit žive vjere, uronjena je u ljubav i oblikovana njome.

Riječ mistika izvodi se iz grčke riječi myein da označi isto što i zatvoriti. Prema neoplatoničkoj filozofiji riječ myein primjenjuje se u smislu “zatvoriti osjetila.” U religiskim tradicijama, po Fridrihu Hajleru, mistika bi se mogla opisati kao oblik ophođenja s Bogom pri kojem se radikalno negira svijet i “Ja”, pri kojem se ljudska osobnost rastvara i tone u beskrajno Jedno Božanstva.[7]

Religiozno polazni doživljaj kršćanske mistike sastoji se u tome da se naspram pojavnog svijeta stoji nepovjerljivo, s više ili manje neprihvatanja. Pojave u svijetu spoznaju se kao zapreke za spasenje koje odvraćaju od onoga što je istinito. Pred vanjskim neistinitim svijetom mistik zatvara svoja osjetila. On se trudi da se oslobodi fatalnog jastva i mojosti. Meister Eckhart kaže da se ovdje čovjek mora osloboditi samoga sebe.[8]

Johanes Meister Eckhart, jedan je od najvećih kršćanskih mistika Zapada, rođen je 1260. godine u Hochheimu blizu Gota u Njemačkoj. Bio je pripadnik dominikanskog reda, putovao je Evropom i vršio vizitacije. Nije lahko klasificirati njegov nauk, a on kao mislilac izmiče uobičajenim kategorizacijama. Sin je trinaestog stoljeća i izranja iz svog vijeka.

Meister Eckhart, kao propovjednik i kao učitelj, bio je poštovan zbog erudicije i pedagoškog majstorstva. Pridavao je veliki značaj unutarnjem životu i slobodi koju on rađa. U krilu najdublje unutarnjosti smještena je njegova filozofija. Vršio je dužnosti profesora, upravnika i propovjednika u Kelnu, Strazburu i Parizu. Zapravo, uprava Reda je s pažnjom pratila izlaganja ovog genijalnog analitičara duše te je sa zadovoljstvom proširila prostor njegova djelovanja. Godine 1300. poslali su ga na Studium Generale, na pariškom univerzitetu, duhovnoj prijestolnici tadašnjeg Zapada. Godine 1302. on je postigao titulu magistra nakon što je održao obavezna predavanja o sentencijama Petra Lumbarde.

Eckhart je dobro poznavao i baštinio tradiciju platonsko-neoplatonskog mišljenja, koja se prenosila preko Prokla, Pseudo-Dionisija, Scotusa Eriugene, viktorijanaca pa sve do Alberta Velikog. Neoplatonsko mišljenje i svijet platonskih ideja bili su neprolazno savršen svijet nerazorivog bitka, a samim tim i neiscrpno vrelo Božanske utjehe zemaljskom čovjeku izloženom nastajanju, nestajanju i njegovim mukama.

Godine 1310. Meister je po drugi put poslan na Katedru na Pariški univerzitet. Tokom drugog boravka on je udario temelje svom velikom djelu Opus Tripartitum, trodijelnom djelu koje je sačuvano samo u dijelovima i koje Eckhart nikad nije završio. Meister Eckhart nije bio kompilator. Izmicao je svakoj vrsti sistematizacije. Samosvjesno je iznosio nove ideje. Tako je znao kazati: “Ja ću vam reći ono što još niko nije rekao.” Prisiljavao je onoga koji ga sluša ili da mu okrene leđa ili da se preobrazi.

Uprava Reda Meistera je kao šezdesetogodišnjaka poslala na Studium generale u Keln, na katedru na kojoj je nekad predavao Albert Veliki. No, put njegova napredovanja ovdje je presječen. Godine 1326. protiv Meistera je pokrenut inkvizicijski postupak, zbog, kako je navedeno, širenja po vjeru opasnih učenja.

Svojim istražiteljima suprotstavio se ponosom i samosvjesnošću mislioca koji je znao da nije shvaćen zbog ograničenosti sitnih duhova. Govorio je smiono. Znao je kazati: “O uzvišenim stvarima može se navještati samo uzvišenim riječima i ponesenom dušom.”[9]

Godine 1329. Papinska komisija proglasila je dvadeset i osam članaka Meistera Eckharta inkriminiranim, od kojih su sedamnaest osuđeni kao heretični, a jedanaest kao sumnjivi za heretičnost.

Na kraju svog duboko duhovnog djela Das Buch der Gottlichen Trostung (Knjiga Božanske utjehe) na prigovor koji mu je upućen na procesu koji je protiv njega vođen, odgovorio je pozivajući se na Augustina u prvoj njegovoj knjizi Confesiones (Ispovijesti): “Šta ja tu mogu ako to neko ne razumije? I Augustin na jednom mjestu kaže da je očito odveć sebeljubiv onaj čovjek koji hoće zaslijepiti druge da bi ostalo sakriveno njegovo sljepilo.”[10]

Eckhartovo mističko-intelektualno zrenje u njemu je stvaralo osjećaj izvjesnosti da bivstvena jezgra ljuske duše i temelj Božanskog Bitka imaju isti ritam i da su Bog i čovjek u svom bitku povezani na način koji nije lahko objasniti u ograničenom pojmu. Shvatiti karakter te povezanosti znači dokučiti Eckhartovo učenje o dubinskom temelju duše.

Eckhartova mistika jest osobito iskustvo. To je mudrosno i egzistencijalno pounutrenje primordijalne tradicije kršćanstva. A unutar tog pounutrenja odvija se posvemašnje ozbiljenje Božanske Biti i Božanskog Bitka. Put do ovog ozbiljenja jest Intellectus in Deum ascensus – s Bogom biti po sumišljenju i sudjelovanju u vremenu i u samom svijetu. Meister Eckhart naučavao je da cjelinu treba tražiti ljestvicom osobnog usavršavanja (scala mistica) koja pretpostavlja razine siromaštva, odvojenosti i ljubavi.

Siromaštvo kojem su se prepuštali mnogi ljudi tokom kršćanske mističke povijesti pretpostavljalo je neku vrstu duhovne priprave i uvođenja u kasnija mistička usredotočenja, teorijske spekulacije i mističke ekskurzije do najviših stupnjeva uzlazno-spoznajnog ozbiljenja. Siromaštvo je predstavljalo prvu stepenicu prema udubljivanju i unutarnjem zrenju.[11]

A Meister Eckhart kaže da je siromašan onaj čovjek koji ništa neće, ništa ne zna i ništa nema. Kod Eckharta je stalno prisutna pozicija: ili biti u odnosu sa stvorenjima ili se sjediniti s Bogom. Tako je razlika između Stvoritelja i stvorenja, između Bitka i bića, shvaćena kao suprotnost, kao međusobna isključivost kao konkurencija.

U propovjedi Iusti vivent in aeternum on govori o svjetlu koje se nalazi u duši, koje je nestvoreno i nestvorivo. To svjetlo prima spoznaje od Boga neposredno. Kad se čovjek okreće od stvorenih stvari i od samog sebe, on se sjedinjuje s tom iskrom u duši koja se protivi svim stvorenjima, želeći Boga onakvog kakav je On samom Sebi.[12]

Eckhart želi reći da je ona Božanska iskra u čovjeku jednaka Bogu, i zato se može sjediniti s Bogom. No, jedinstvo Boga i čovjeka on poima kao identitet Boga i čovjeka. Ovaj identitet Bernard Welte, tj. jedan od njegovih komentatotra, smatra energetskim identitetom (grč- energeia, lat- actus). Zapravo, ovdje je riječ o identitetu onoga koji aktivno djeluje i onoga koji trpi to djelovanje, o identitetu između aktivnog i pasivnog principa kao kod Aristotela.

U svojim traktatima Meister razotkriva tajnu smirene duše koja je prispjela u savršenu ravnotežu. On kaže da snagom iskrene vjere i odanosti ljubavi mistik mora istrajno hoditi i pronicati kroz zastore koji ga dijele od Prijatelja kao sukusa same Ljubavi, te Mu ići u susret prelazeći razine Scala mistice. Ovo putovanje je prepuno zamki kojima valja na odgovarajući način odoljeti. Ovo pretpostavlja bivstvodavnu mističku stazu čiji milotvorni ritam uzdiže mistika na razinu transcendentnog čovjeka koji je homoverus, homoperfectus, homouniverzalis. Ovo je pregnuće snagom kojem primordijalni adamovski duh u nama prelazi u posebnu narav i osobnost.

U sklopu svog mističkog razviđanja i zrenja o duši, Meister će razviti svoje suštinsko gledanje na Ljubav kao put do Istine. On smatra da u dubini ljudske duše postoji nešto što se može nazvati archa, ili sami temelj ili dno duše, nešto nestvoreno što on drži umom ili duhovnim srcem. Zahvaljujući toj iskri nestvorenog, ljudska duša ima moć umovanja, te je blagodareći ovom svojstvu u svom krajnjem sapijencijalnom i egzistencijalnom spoznajnom došašću kadra sebi priskrbiti dostojanstvo deiformnog entiteta. Na ovoj razini se kuša iskustvo archane, ili discipline tajne, koja se ozbiljuje u onom unutarnjem prostoru ljudskog srca koji se oslovljava duhovnim srcem ili zdjelom samoga otajstva.

U svom otkrivanju Istine, ili u vlastitoj samospoznaji i putovanju u središte vlastite archane, duša može realizirati onaj najviši egzistencijalni obrazac koji se u mističkom iskustvu Istoka i Zapada najčešće naziva sjedinjenjem s Bogom, ili preklapanjem s Istinom, ili uviranjem u Istinu. Sve se ovo dešava snagom Stvaralačke ljubavi koja je esencija duše. Završnica ovog samospoznajnog procesa ili duhovnog ozbiljenja dešava se u onom najdubljem unutarnjem skrovištu, u iskri (scintila animae) i produhovljenoj oštrici (acies mentis) gdje Bog spreže mistikovu dušu u potrazi za samim sobom na skrovit, otajstven i neprevarljiv način.[13]

Na kraju, možemo kazati da su i Rabija al-Adawiyya i Meister Eckhart, proživljavali slična mistička iskustva i duhovne drame. Oni jesu pripadali različitim religijskim tradicijama, no navedena njihova iskustva i spomenute njihove drame uvijek su se ozbiljavali po unaprijed zadatim istim ritmovima. Eckhartova, kao i Rabijina epistemologija, kao posebni iskustveni događaji samoozbiljenja, oslikavaju sasvim slične razine duhovne staze kojom se uspinjalo ovo dvoje hodočasnika vrhuncima mističke spoznaje.

Meister Eckhart živio je pet stoljeća nakon Rabije al-Adawiyye, ali je evidentno da je pomno proučavao i dobro poznavao duhovnu baštinu istočnih naroda. Njih oboje trenutke osobite mističke blaženosti identificirali su sa stanjem izlaženja iz sebe, nakon čega su postajali Jedno s Njim. Kod oboje mistika jedinstvo je simbolizirano s kapi vode stopljenom u okeanu, gdje kap vode ne gubi svoj identitet, nego se vraća svome izvoru.

Zapravo, ezoterijska tradicija, kako Rabije al-Adawiyye, tako i Meistera Eckharta, granice svog kraljevstva pomjera izvan granica kosmičkog vremena i prostora, pomjera ih u prostranstva teokosmosa i metakosmosa, ostavljajući tragove žive hijerognoze u metageografskim toposima. A, zapravo, intima Rabije al-Adawiyye i Meistera Eckharta ostaje biti prostorom u kojem Deus Absconditus sada kao Deus Artis i Deus Ludens dovršava hijerofanije svoje smoraskrivajuće gnoze. On je u srcima ovo dvoje mistika izgradio hram u kojem će svijetliti Njegov neugasiv sjaj.

Sažetak

Pojam ljubavi jest kreativni put do spoznaje i dolaska do Istine kod velike sufijske ličnosti Rabije al-Adawiyye i kršćanskog mistika i filozofa Meistera Eckharta. Rabija al-Adawiyya rođena je oko 717. godine u Basri, gdje je provela veliki dio života. Život joj je bio obilježen molitvama, osamom, duhovnim pjesništvom, kontemplacijama i nesvakidašnjim ne samo mističkim iskustvom nego i mističkim utjecajem i angažmanom jedne veličanstvene žene.

Meister Eckhart rođen je oko 1260. godine u Hochheimu blizu Gotha. Kao pripadnik dominikanskog reda studirao je, i kasnije predavao, u Parizu. Meister Eckhart pokazivao je nezaustavljivu sklonost prema duhovnom životu kojim su živjeli najbolji baštinici mističke gnoze.

Gledano sa stanovišta religijske znanosti, djelovanje mistika se tumači kao oblik ophođenja sa Bogom pri kojem se negira svijet i “ja”, a ljudska osobnost zalazi i tone u jedinstvu s Božanskim.

Rabija al-Adawiyya i Meister Eckhart nose različite duhovne odore, posjeduju različite simbole, no pripadaju jednom istom transcendentnom dnu.


Autor: Behija Durmišević



[1] Vidi više: Hafizović Rešid, Ljudsko lice u ogledalu sufijske literature, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2005., str. 105.

[2] Al-Munawi, Abd al-Rauf bin Tag al-Arifin, Al-Kawakibu al-Zurriyya fi taragim al-Sa‘ada al-Sufiyya, Al-Maktaba al-Azhariyya li al-Turath, Kairo, 1994., str. 56.

[3] Hafizović Rešid, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo, 1999., str. 64.

[4] Bitno je napomenuti da je Rabija al-Adawiyya vodila veliku brigu o unutarnjoj čistoti i neiskvarenosti sadržaja islamske vjere, ali ni jednog trenutka nije gubila iz vida samu formu šerijatskog vjerozakona, unutar koje je taj sadržaj smješten, niti je tu formu smatrala manje vrijednom od njegove sadržinske suštine. Naprotiv, šerijatski vjerozakon Rabija je smatrala kapijom kroz koju treba prolaziti s ciljem dosezanja njegova unutarnjeg sadržaja i njegove najdublje naravi. 

[5] Smith Margaret, Rabija el-Adevijja – život i djelo Rabije i drugih žena sufijki u islamu, Bemust, Sarajevo 1999., str. 75.

[6] Svoja duhovna iskustva ona nije zadržavala samo za sebe, nego je nastojala iz svoje unutarnje duhovne riznice posijati poneki dragulj proživljene mudrosti. Ona je na tragu dotadašnje mističke tradicije smatrala isposništvo najpodesnijim putem ulijevanja mudrosti i znanja u predana ljudska srca. Na tom putu post je bio najpodesnije sredstvo za otkravljenje otvrdnulih srdaca. Post je u ljudska srca uvodio istinske duhovne sadržaje, nadnaravni mir i svijest o opstojnosti svjetova s onu stranu zvijezda. 

[7] Leksikon temeljnih religijskih pojmova, Prometej, Zagreb, 2005., str. 271.

[8] Vidi više: Dawy Marie-Madeleine: Enciklopedija mistika, (s francuskoga preveli Milivoj Mezulić, Franjo Zenko, Gordana V. Popović i Klara Gönc Moačanin), Naprijed, Zagreb, 1990., str. 389. 

[9] Vidi više: Eckhart Meister, Knjiga božanske utjehe, Naprijed, Zagreb, 1989.

[10] Isto.

[11] Mieth Dietmar, Meister Eckhart: Jedinstvo u bitku i djelovanju, Izraz, br. 1, Sarajevo 1990., str. 26. 

[12] Vidi više: Eckhart M., Knjiga božanske utjehe. 

[13] U najdubljoj unutarnjosti smještena je mistika Meistera Eckharta. Duhovna žilišta njegova jezika počivaju u samom duhovnom tlu kršćanskog svetog štiva. Iz tog tla Meister izvlači najbolje duhovne gene koji će roditi najboljom duhovnom genealogijom kršćanske mudrosti i donijeti najbolje duhovne plodove na povijesnom stablu kršćanske tradicije.