Upitamo li se ponekad zašto je Poslanik, a.s., bio i ostao toliko poštovan i nadasve drag svojim savremenicima, a i kasnijim generacijama muslimana sve do danas, zašto su ga cijenili i oni koji nisu prihvatali njegov poziv, odakle tolika odlučnost i ustrajnost na putu oživotvorenja učenja za koje se zalagao? Bez sumnje, odgovore treba tražiti u potpunosti njegove ličnosti; iskrenoj želji da ljudima predoči istinu, tajnoj težnji da svima iz svog okruženja bude od koristi, pažnji i ljubavi koju je pokazivao i prema i najvećim griješnicima, čak i prema onima koji su ga progonili.

 

Vjerovjesnik je prječi vjernicima od njih samih

Ako detaljnije razmotrimo životopis Allahova Poslanika, s.a.v.s., vidjet ćemo da je to jedini pouzdan izvor iz koga se crpe praktična životna pitanja od esencijalnog značaja za sreću ljudske zajednice uopće. Gospodar svjetova ga je zato, kao kompletnu ličnost, odredio da bude naš Uzor i uputio nas na ljubav prema njemu koja u srcima iskrenih vjernika nadmašuje svaku drugu. Na intenzitet tolike ljubavi i poštovanja prema Alejhisselamu ukazuje nam Uzvišeni: „Vjerovjesnik treba da bude prječi vjernicima nego oni sami sebi…“

Komentarišući zašto Vjerovjesnik treba biti prječi vjernicima od njih samih, El-Kurtubi u Tefsiru navodi nekoliko mišljenja od kojih se jedno veže za Ibn Atiju, koji kaže: „On je prječi vjernicima od njih samih stoga što oni počesto sebi (riječima i djelima) prizivaju propast, a on ih poziva spasu.“ Svoj stav Ibn Atije potkrjepljuje Resulullahovim, s.a.v.s., riječima: „Ja vas sprječavam od Vatre a vi (mi izmičete) i poput leptirova srljate u nju.“

Riječi prječi od njih samih neki komentarišu tako što, ako je čovjek u prilici da bira između svog i Vjerovjesnikovog mišljenja, dat će prednost Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., mišljenju.

U komentaru citiranog ajeta Ibn Kesir, rahimehullah, navodi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojem stoji: „Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, niko neće biti (pravi) vjernik dok mu ja ne budem draži od njega osobno, od njegovog imanja, od njegova djeteta i svih ljudi.“ U istom izvoru navodi se kako je hazreti Omer, r.a., rekao Allahovom Poslaniku: „Ja Resulullah, tako mi Allaha, draži si mi od svega osim mene!“ Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: „Nemoj tako Omere, sve dok ti ne budem draži od tebe samog“, našto je on dodao: „Allahov Poslaniče, draži si mi od svega pa čak i od mene samog!“ „To je pravo, o Omere!“

U ljubavi prema Poslaniku, s.a.v.s., krije se i dunjalučka i ahiretska sreća. Tada vjernik nastoji hoditi njegovim stopama i oponašati ga u svim domenima života. Uostalom, ne može biti musliman onaj koji ne slijedi primjer svoga Uzora. Iako je bio vođa nikada se nije postavio iznad zakona koji je nametnuo vjernicima; naprotiv, on je davao milostinju, postio i molio više nego što je to zahtijevao od svojih sljedbenika. Bio je pravedan i milostiv, kako u ratu tako i u miru. Njegovo učenje zadire u sve što se tiče osobnog života pojedinca i života zajednice, duhovnog i svjetovnog. Na svim poljima tih djelatnosti sudjelovao je i osobnim primjerom.

Kako poslije svega ne voljeti Muhammeda, s.a.v.s., posljednjeg Allahovog Poslanika, koji je radosna vijest i milost Božija svjetovima. On je bio iscjelitelj ljudskih duša, utočište i nada slabim i siromašnim, orijentir i oslonac odvažnim i moćnim, pouzdanje kolebljivim, radost ozlojeđenim, dodatna snaga hrabrim, neiscrpni izvor mudrim i učenim…

 

Ljubav ashaba prema Poslaniku, a.s.

Sasvim je razumljivo što su ashabi u njemu vidjeli svoj uzor, što su ga odlučno slijedili, beskrajno voljeli. Mnogo je slikovitih primjera koji govore o dosljednom slijeđenju Resulullaha i ljubavi prema njemu. Jedan od njegovih savremenika Nuajman, koji je ponekad bio sklon griješenju zbog čega je javno kažnjavan, jednom prilikom donio je na poklon Poslaniku, s.a.v.s., raznog voća sa pijace. Alejhisselam je to primio i pojeo, a kasnije je poslao po trgovca da to naplati. Nuajman se kasnije pravdao Poslaniku, s.a.v.s., govoreći: „Allahov Poslaniče, ja sam imao volju da ti to pojedeš, a trenutno nemam novaca da platim.“ Alejhisselam se osmijehnuo na te njegove riječi i trgovcu platio.

Prilikom događaja u Er-Redži'u treće godine po Hidžri, na prjevaru je zarobljena jedna grupa ashaba koja je bila sprovedena u Mekku s namjerom da se za njihove živote ostvari materijalna dobit. S obzirom da se taj incident desio poslije Bitke na Uhudu u kojoj su izginuli neki mušrički prvaci, među kojima i Umejje bin Halef, Mekkelije su iskoristile zarobljavanje navedene grupe muslimana za odmazdu. Među zarobljenim muslimanima bio je i Zejd bin ed-Desin. Kada je taj ashab bio izveden na pogubljenje, iz grupe okupljenih Mekkelija istupio je Ebu Sufjan bin Harb, i upitao ga: „Tako ti Boga, Zejde, bi li sada volio da je tu, mjesto tebe, Muhammed i da njemu siječemo vrat, a da si ti među svojima?“ „Tako mi Allaha, - odgovorio je Zejd – ja ne bih volio da je Muhammed na mom sadašnjem mjestu pa da ga samo jedan trn ubode, a da sam ja među svojima.“

„Nisam vidio da iko ikoga tako voli kao što Muhammedovi ljudi vole Muhammeda!“ - rekao je Ebu Sufjan.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., prošao je pored neke žene iz plemena Benu Dinar koja je na Uhudu izgubila muža, brata i oca. Kada su joj to saopćili, ona je upitala: „A šta je s Božijim Poslanikom?“ „On je dobro, majko“ – rekli su joj. „Onako kako ti voliš da je!“ „Pokažite mi ga da ga vidim!“ – kazala je, i oni su joj ga pokazali. Ugledavši ga, rekla je: „Svaki je udes, poslije tebe, beznačajan.“

Kao i uvijek tokom burnog i teškog dunjalučkog života, i u trenucima napuštanja rodne Mekke Poslanik, s.a.v.s, je u Ebu Bekru imao vjernog i brižnog pratioca. Kada su došli do pećine Ebu Bekr reče: „Tako mi Allaha, nećeš ući dok ja ne uđem, pa ako bude kakve opasnosti neka mene zadesi, a ne tebe.“ Ebu Bekr uđe i razgleda pećinu i ugleda sa strane otvor. Pocijepa svoj ogrtač i zatisnu rupu, ali ostadoše još dvije rupe koje on začepi svojim nogama. Zatim reče Poslaniku, s.a.v.s.: „Uđi.“ On uđe i stavi svoju glavu njemu na krilo i zaspa. Ebu Bekra nešto ujede za nogu. On se ne pomaknu iz bojazni da ne probudi Poslanika, s.a.v.s. Od bola mu suze potekoše i sliše se na Poslanikovo, s.a.v.s., lice, pa Resulullah, s.a.v.s., upita: „Šta je Ebu Bekre?“ „Nešto me ujede, a ti si mi kao otac i mati.“ Resulullah, s.a.v.s., potra svojom rukom ubod i bola nesta.

Ali bin ebi Talib od djetinjstva je bio uz Poslanika, s.a.v.s. Njegov amidžić i vjerni pratilac koji je običavao za sebe reći: „Ja sam ga slijedio poput devčeta koje slijedi trag svoje majke“, u svakom trenutku bio je spreman žrtvovati se za Resulullaha, s.a.v.s. O tome ponajbolje svjedoči sljedeći primjer: „U noći kada Poslanik, mir i blagoslov Božiji neka su sa njim i njegovom porodicom, zajedno s pripadnicima svoje zajednice napušta Mekku, poslije trinaestogodišnje trpnje proganjanja i tlačenja; kad su poricatelji Istine kanili ubiti ga i tako zaustaviti islamsku pobunu protiv prisiljavanja čovjeka na zaborav sebe, u njegovu postelju i pod njegov pokrivač liježe imam Ali. Odan najuzoritijem kojeg je osjećao i priznavao, znao i volio, od svog svjedočenja na Prvom danu, na njegovo mjesto liježe u ime Boga. Smireno preuzima opasnost nakane zlikovaca, dok Poslanik, u okrilju milosti Božije, nevidljiv zlikovačkoj straži, odlazi u muhadžirluk.“

Bitka na Uhudu posebno je ilustrativan primjer beskrajne požrtvovnosti i ljubavi pojedinih ashaba prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., o čemu svjedoči slučaj Ebu Dudžane čije je tijelo bilo načičkano neprijateljskim strjelicama, jer je štitio Resulullaha, s.a.v.s.

Zatim slučaj Malika bin Sinana, oca čuvenijeg Ebu Seida el-Hudrija, koji je sisao zatrovanu krv iz rane na licu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sve dok ranu nije potpuno očistio. U jednom trenutku Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Ispljuj!“, a on odgovori: „Tako mi Allaha, dž.š., nikad je neću ispljunuti.“ Zatim ustade i nastavi se boriti. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: „Ko ima želju da gleda u jednog od stanovnika Dženneta, neka gleda ovog.“ Tog dana i taj ashab je poginuo kao šehid.

Primjeri poput navedenog nama djeluju nestvarno. Silna ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., izlazila je iz okvira racionalanog. On je i u inficiranoj krvi Resulullahovoj, s.a.v.s., vidio blagoslovljenu tečnost.

 

Ljubav prema Alejhisselamu u borbi

I Musab ibn Umejr je velikom hrabrošću i požrtvovanošću u ovoj bici branio Resulullaha, s.a.v.s., i čast bajraktara. Nosio je u desnoj ruci bajrak, pa kad mu odsjekoše desnicu, on ga uze u lijevu. Kad i nju odsjekoše, uze ga na prsa, pritisnu bradom i tako ga držaše dok ne pade kao šehid.

U Bici na Uhudu Poslanik, s.a.v.s., u jednom trenutku je ostao u okruženju sa svega jedanaest ashaba. Braneći Allahovog Poslanika, s.a.v.s., svi su izginuli osim Talhe ibn Ubejdullaha, Allah bio zadovoljan njime, koji je ostao sa Poslanikom, s.a.v.s.

Kada su mušrici bili sigurni da će moći ubiti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., dolazi hrabri Talha i brani ga od mušričkih napada. Tom prilikom je Resulullahu, s.a.v.s., izbijen zub, ranjen je u čelo i usnu, lice mu je bilo krvavo, a bio je veoma umoran i iscrpljen.

Talha je stalno napadao na mušrike da bi ih odbio od Resulullaha, s.a.v.s., a zatim je uzeo Resulullaha, s.a.v.s., pomjerio ga sa tog mjesta na brdo, položio ga na zemlju i ponovo nastavio borbu sa mušricima. Neprestano se borio sve dok ih nije odbio od Resulullaha.

Kaže Ebu Bekr: „Bili smo daleko od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ja i Ebu Ubejde bin el-Džerrah. Došli smo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da mu ukažemo pomoć, naredio nam je da prvo pomognemo Talhi koji je tom prilikom zadobio oko sedamdeset i devet udaraca (rana) sabljama, kopljima i strijelama. Kada su mu prišli, našli su ga u jarku, bez svijesti i bez ruke.“

Allahov Poslanik, s.a.v.s., običavao je da kaže poslije toga: „Ko želi da vidi čovjeka koji ide po zemlji, a koji je poginuo, neka gleda Talhu bin Ubejdullaha.“ A Ebu Bekr je, kada bi neko spomenuo Uhud, običavao reći: „Taj dan je sav Talhin.“ Po tom događaju Talha je dobio ime „Živi šehid“.

 

Autor: dr. hfz. Halil Mehtić