U Allahov plan milosti i obećane nagrade čovjeku pripada i podnošenje kušnji, nedaća i nevolja koje nas prate. I što je čovjek predaniji Allahu i među ljudima bolji to je njegov životni put popraćen  sve češće, sve težim i težim kušnjama?! Općenito, pred pitanjem o muci i patnji zastajemo ne znajući je sebi niti protumačiti, a niti se utješiti. A o ovome treba čovjek od ranije, još u djetinjstvu, da dovoljno dobro nauči i zna; i da očekuje kušnje, i sigurno je, da bi nam, u ovom pogledu bilo mnogo lakše. Ovako, običan čovjek pun nade i lijepih očekivanja kreće u život misleći i maštajući samo o dobru i ljepoti koje ga u životu očekuju, kao na primjer o svome stalnom zdravlju i snazi, o životu u sreći, radosti i veselju; ukratko o životu u lagodi i bezbrižnosti. Uglavnom, misli se tako kao da su suze, boli, muka, patnja i trpljenje određeni za nekog tamo, nekog drugog, daleko izvan nas, samo ne za mene lično. A bolne kušnje svakog čovjeka posjete. Kušnje dolaze naglo i nenajavljeno, iznenada. Posve je razumljivo, najteže i najbolnije se doživljavaju one kušnje koje se tiču nas samih, one koje se na vlastita pleća naša spuste. I čovjek kao čovjek, kada ga kušnja snađe, uplašen je i izgubljen i pita se: 'Zašto baš meni da se desi?', 'Bože moj, pa ja se Tebi molim, i ja Tebe volim, a evo šta me je zadesilo?!', 'Zašto patnja i bol?!'

Sa'ad Ibni Vekas r.a. pita Allahovog Poslanika saws o kušnjama pa mu Poslanik a.s. odgovara:  „Najveće su kušnje imali Allahovi Poslanici, pa potom oni koji su slični njima, pa potom...“ i završava riječima: „Vjernik će biti redovno iskušavan prema jačini njegove vjere. Ako čovjek bude jak u vjeri imat će i jača iskušenja, a ako bude slabiji u vjeri imat će slabija iskušenja. Rob će stalno biti na iskušenjima sve dok ne bude Zemljom hodio bez ijednog grijeha!“ – Sahih Tirmizi 2398; Ibn Madže 4023. 

A postoje li takvi ljudi koji su bez grijeha? Ne, takvi ne postoje! 

Veoma je važno sebe radi shvatiti i protumačiti  filozofiju kušnje. Kušnja se u osnovi pojavljuje kao vid ovozemaljske kazne u smislu iskupljenja za počinjene grijehe, ali ju je pravilno doživjeti i shvatiti kao Allahovo podsjećanje, opomena i ispravljanje na životnom našem putu. Kušnja je također i pokazivač sa koliko snage svoje vjere čovjek raspolaže. Međutim, prethodno i prije svega, mora nam za stalno biti posve jasno da je ovaj svijet na kojem smo ograničen i kratak. On je za svakog od nas istodobno : i put putovanje; dok nam je onaj svijet završetak, kraj putovanja i naš konačni cilj. Ljubav Allahova, i Njegova milost teže da čovjek do cilja svoga putovanja dosegne što je moguće čišći. A patnje koje prolazimo ispravljaju nas na životnom putu, liječe nas, i čiste!                                                                                      Mi uistinu, ne možemo niti smijemo za svoje griješenje i grijehe kriviti druge kao što su loša sredina ili nepovoljne okolnosti i iz toga tražiti razloge opravdanja i moliti oproštenje. Naša stanja uistinu rezulat su isključivo naših odluka i htijenja, a te odluke i htijenja znaju biti tako daleko od toga šta Allah od nas želi i traži. Zato Allah Svoje miljenike – Svoje poslanike saws stavlja u teška stanja i na nesnosne muke premda su kod Allaha i među ljudima najodabraniji i dovodi njihovu patnju gotovo do apsurda, do posljednje tačke, u kojoj je molitva njihova najjača, najiskrenija i najpredanija, i potom ih On spašava, olakšava im i nagrađuje ih čineći to posve očito još ovdje na ovom svijetu pokazujući kako uvijek poslije muke dolazi nagrada i olakšanje, a na čovjeku je da izdrži! Na primjerima Allahovih poslanika saws Allah želi da se učimo i hrabrimo u susretu sa kušnjom.  

Zašto smo naslovili hutbu sa: Kušnje naše i tamo i ovamo. Ovo smo učinili prosto iz razloga što nas promjena mjesta životnog prostora i odlazak iz zemlje skromnih mogućnosti i bogatstva, u drugu više bogatu zemlju ne spašava i ne lišava nas posve kušnji. One su jednako uz nas i sa nama svezane putuju. Izuzet ćemo ovoga puta onu vrstu kušnji posve vidljivih i jasno očitih kao što su nesnosna mučenja i skončavanja života u užasima patnje, zatim tešku glad, porobljavanje, strah i drhtanje pred bezdušnim neprijateljem, smrt djeteta i drugo i kratko ćemo se osvrnuti na patnje srca i duše. To su one brojne kušnje koje nisu izražene prema vani jer one počivaju nutar nas kao naše duge tuge, tihe patnje i razočarenja jednako prisutna u Domovini i jednako tako u tuđini. Posvuda je mnogo osjećanja da smo napušteni, sami, usamljeni, izigrani, i ostavljeni bez snova i maštanja. Spomenimo na primjer  fenomen praznog gnijezda kada kuća posve opusti i zajedno sa njom i imanje, i  fenomen opustjelih sela usljed odlaska djece i napuštanja rodne kuće, i odlaska radno sposobnih kada avetinjski pusta ostaju čitava naselja. Duboke su: naša tuga odlaska i rastanka, ali i tuga ostavljenih roditelja! Potom tu su gubitak osobnih identiteta po zanimanju i ugledu  doskora uvaženi majstor, tehničar, inženjer, učitelj, ljekar i dr. sa dolaskom u zapadne zemlje i svijet kapitala postaju posve obični, neprimjećeni ljudi, tek samo sitni šarafići u ogromnom stroju koji savršeno radi u cilju kapital-profita. Ljudi i tamo i ovamo jednako počinju da nalikuju tehnici i mehanici; postaju posve hladni, jedna šifra ili brojka, ali ne i uvažene osobe, okružene prijateljima i sretni, kakvi su doskoro bili, i to boli. Velike mašte, snovi i nade mladih jednako po svuda se gube i nestaju. Našu doskorašnju  financijsku i ekonomsku nesigurnost zamijenili su duhovna i emocionalna nestabilnost. Ovome se još mogu nadodati  sve slabije bračne veze i porodična uvezanost pa brak i porodica nalikuju na grupu koja je zajedno a gotovo su stranci međusobno, i iz ovoga sve je manje rađanja, a djecu odgojem usmjeravati postalo je suviše teško. Na kraju:                                                                                                                                                                                                                                                                                                                 

* Kušnje su od Allaha. One su stvar volje i Allahovog plana u korist dobra po čovjeka.           

* Dobre najviše Allah kuša! „Kome Allah dž.š. želi dobro stavi ga u kušnju!“ Sahih Buhari                               

* „Ne tuguj zbog patnje jer ona često završi u dobru!“ Aid El-Karni                                                                          

* Allah želi vidjeti nas u kušnji sa jakom vjerom, pouzdanjem, i u strpljivom podnošenju.             

* Kušnje iako su gorke poput gorčine lijeka, one su po nas ljekovite i spasonosne.                                      

* Kušnje doprinose jačanju našeg pobožnog karaktera, pa smo nakon svake okončane kušnje u vjeri dublji i snažniji.                                                                                                                                                  

* Iz kušnje izlazimo i mudriji i iskusniji jer nas ona uvijek nečemu novom nauči.                                                                                                                              

* U kušnji smo sa Allahom najbliskiji i veza nam je najčvršća jer smo tada i najiskreniji.

* Kada stojički, sa strpljivošću i zahvalnošću podnosimo kušnju mi na taj način pobjeđujemo šejtana koji koristi teško stanje naše i pod svaku cijenu hoće da unese sumnju u našeg Premilostivog Gospodara, da nas u vjeri pokoleba, i da nas svrati na put nevjerovanja.

Imam, Ishak-ef. Alešević

Hutba, 10.05.2024. džemat Dreiländereeck Lörrach