Prije nego li pružimo nekoliko odgovora na pitanje šta  Kurʼān jeste, dobro je kazati da arapska riječ qurʼān znači   čitanje,   recitiranje,   kazivanje  dijelova Kurʼāna, njegovih riječi i rečenica. U kolokvijalnoj upotrebi, riječ Kurʼān označava utemeljiteljsku Knjigu islama, muslimani je štuju kao Božiju Objavu, Božiji Govor, Božiju Objavljenu Knjigu, Božiju Riječ.

U formalnom odgovoru na pitanje šta Kurʼān jeste dobro je potražiti odgovore u krilu islamske tradicije. I odatle polaziti na ugodno duhovno putovanje stranicama te knjige.

 

Tradicionalni znalci islama, oni koji su se pojavili u krugu islamske tradicije i tu tradiciju potom i sami dalje razvijali, uvijek su u Kurʼānu gledali i priznavali Božiju Objavu, odnosno Objavu Božijeg Govora cijelome čovječanstvu. Tako su najznačajniji znalci,  slavni   utemeljitelji glavnih tokova muslimanskih škola vjerovanja i mišljenja, Kurʼān  definirali kao 

  1. A) Božiji Govor, 
  2. B) Božiju Riječ, 
  3. C) Božiju Knjigu, 
  4. D) Božiji Testament objavljen  od Boga jednome čovjeku, Božijem poslaniku Muhammedu, Bog ga blagoslovio i podario mu mir, 
  5. E) k tome, Kurʼān je kao Božija objava Božijeg Govora nadnaravan (to jest ima osobinu zvanu iʻğāz, tj. ljudi govor takve naravi ne mogu napisati, sačiniti niti sastaviti), 
  6. F) Kurʼān je dostavljan   Poslaniku Muhammedu posredstvom meleka Džibrila tokom dvadeset i tri godine (610-632., po ʻĪsāu al-Masīḥu ili Isusu Kristu), 
  7. G) Kurʼān je vjerno zapamćen, 
  8. H) Kurʼān je vjerno  zapisan od Muhammedovih, a.s., pisara, 
  9. I) napokon, izgovarati ili recitirati Kurʼān je samo po sebi   jedno bogougodno djelo najvišega ranga, jedan vrhun(arav)ski sveti obred. 

Napominjemo da je ovakvo određenje i definiranje Kurʼāna islamska tradicija uzela izravno sa samih stranica Kurʼāna. Tako se u Kurʼānu kaže da je to “Objava Gospodara svjetova [tj. Boga]“ (Pjesnici/aš-Šuʻarā, 26:192), da ga [Kurʼān]  “donosi Povjerljivi Duh (Gabriel/Ğibrīl) na srce Muhammedovo“ (26:193-194),  da bi tako Muhammed bio  “onaj koji opominje [čovječanstvo]“, tj. da bi tako “bio Božiji poslanik“ (26:194); ista sūra (Pjesnici/aš-Šuʻarā) na gotovo istom mjestu tvrdi da se Kurʼān  “objavljuje na arapskom jeziku“ (26:195), tvrdi se da je  “Kurʼān spomenut [sadržan samim svojim monoteističkim obznanama] u knjigama poslanika [vjerovjesnika, profeta] prijašnjih“ (26:196). Sūra Krava/al-Baqara (2:24) tvrdi da su ljudi nemoćni da daju ili sastave nešto nalik Kurʼānu, čime se potcrtava kurʼānska nadnaravnost. I tako dalje. 

Ima mnoštvo mjesta gdje sam Kurʼān govori o Kurʼānu, npr. o tome kako je recitiranje Kurʼāna jedno “bogougodno djelo“.  Posebno se hvale slušatelji Kurʼāna  “koji suze liju sve zbog Istine koju spoznaju!“ (Trpeza/al-Māʼida, 5:83).

Tradicionalni muslimanski autori Kurʼān nikada nisu definirali kao politički dokument, niti kao ustav (dustūr). Nazivanje Kurʼāna dustūrom (državnim ustavom!) patvorina je i izmišljotina nekih pravaca unutar  islamskog modernizma  ili novijih trendova unutar mnogih tokova  islamskog radikalizma  ili unutar  agendi  ideologiziranja i politiziranja islama.

Gledano u jednom povijesnom smislu, Kurʼān je Sveta Knjiga islama, vjere kojoj pripadaju muslimani. Kurʼān je kroz  svoje  recepcije koje su uslijedile kasnije postao utemeljiteljska knjiga za mnoge obredoslovne, teološke, vjersko-pravne, teozofske, tradicijske, običajne... razvoje,  tumačenja i eksterioriziranja unutar razuđenog islamskog čovječanstva. U tom pogledu Kurʼān se uspoređuje sa drugim velikim svetim štivima čovječanstva: Starim Zavjetom, Novim Zavjetom, Avestom, Upanišadama... Na tim se područjima posebnosti i osobenosti Kurʼāna mogu komparativno proučavati, i, zapravo, proučavaju se,  kako  u odnosu na samu ulogu Kurʼāna u islamu, tako i u odnosu Kurʼāna spram drugih utemeljiteljskih vjerskih i religijskih štiva čovječanstva.

U najkraćem,   u  onom islamskom vjeruju, u islamskoj tradiciji i u muslimanskom čovječanstvu Kurʼān se ne samo značenjski, simbolički, obredno... tako shvata, već se u njega vjeruje i časti ga se kao Božansku Obznanu  Jednoga Boga, odnosno Obznanu Božijeg Govora, Božije Riječi. Tako se može reći da je Kurʼān jedno iznimno Božije svjedočanstvo o Bogu.

Ali, Kurʼān nije Bog! Kurʼān je Božiji Govor, Božija Riječ. Prema islamskom vjerovanju, sve što se nalazi među dvjema koricama Kurʼāna jeste Božija Riječ, Božiji Govor, Božiji Proglas, Božija Obznana i Opomena. 

Naravno, Kurʼān govori o mnogim temama, spominje mnoge  “motive“. Uzmemo li za primjer šest prvih stranica iz knjige Kurʼāna (iz sūre  Ona koja otvara Knjigu/al-Fātiḥa  i sūre Krava/al-Baqara) vidimo da Kurʼān spominje, npr.   zahvalu Bogu  (1:1),    Svemilosnog i Samilosnog Boga  (1:2), Sudnji Dan (1:3) Pravi Put  (1:5),  Knjigu [Kurʼān] u kojoj nema sumnje (2:2), bogobojazne ljude (2:2), vjerovanje u Onaj Svijet (2:4), bolest u srcima ljudi (2:10), sulude ljude (2:13), sotone ili šejtane (2:14), trgovinu vjerovanjem (2:16), naloženu vatru u mrklome mraku (2:17), gluhe, nijeme i slijepe ljude spram Istine (2:18), silnu oluju s neba (2:19), poziv da se robuje Bogu (2:21), pakao čije su gorivo ljudi i kamenje (2:24), rajske bašče (2:25), rajske rijeke (2:25), komarca ili mušicu (2:26), Zemlju i Nebesa (2:29), stvaranje čovjeka (2:30-37), Božanske znakove (2:39), jevreje kao narod koji je preko Božijih poslanika primio Božiju Objavu (2:40), Božanske blagodati prema ljudima (2:47)...

Prvi dojam koji čitateljstvo Kurʼāna zaimadne  (napose oni čitatelji koji islamskom tradicijom kao takvom nisu  pripravljeni da čitaju Kurʼān) jeste dojam “nepovezanosti“ Kurʼāna,  “nesistematiziranosti“ u njegovim kazivanjima, utisak nepostojanja izlaganja mnoštva “tema ustrojenih jedne za drugom“ i sl. 

U tome i jeste   tajna Kurʼāna  koja, zapravo, prelazi u   magiju Kurʼāna  - to jest: Kurʼān kao Božija Riječ govori  “o svemu“. Kao da u Kurʼānu ima jedno htijenje da se to sve kaže odmah, na jednom mjestu! Odatle dojam o onoj prividnoj  “tematskoj prenapućenosti“ Kurʼāna, o tematskoj “zamršenosti“ Kurʼāna. 

Mnogi ljudi, nesviknuti na govor  Kurʼāna, izjavili su i ustvrdili da je to štivo  “bez logike“, bez  “one logike“  na koju smo svikli čitajući filozofska ili književna djela. Ali, upravo u tom izlaganju svojih kazivanja  “bez red(oslijed)a“ tema koji bismo možda rado vidjeli – u svemu tome, ili baš zato što sve to   “ne zatičemo“  u Kurʼānu,  nalazi se draž Kurʼāna, njegova Tajna. 

Naravno, islamski pravci čitanja, tumačenja i izlaganja Kurʼāna otkrili su, i potom dalje razvijali, mnoga načela kako da se u Kurʼānu razotkrije to zapanjujuće obilje njegovih poruka, značenja i važenja.

Svojim kazivanjima Kurʼān nalikuje slobodnom životnom kolanju Univerzuma, bujnoj prirodi (koju čovjek nije   sistematizirao), nalikuje nesputanoj kosmičkoj snazi koja moćno pulsira... Sve to na stranicama Kurʼāna pomalja  se “odnekuda otuda“ i odjekuje u našem svijetu, ovdje podno Mjesečeve sfere,  gdje teče vrijeme, gdje se smjenjuju dani i noći, mjeseci i godine, stoljeće za stoljećem. 

Kurʼān kao Obznana Jednoga Boga traži zrelog čitatelja, onoga koji će razmišljati o Kurʼānu, koji će se zaputiti stranicama Kurʼāna, marljivo ih plijeviti, povezivati ove  naizgled nesistematizirane, nepovezane i razuđene motive Kurʼāna. 

Kurʼān kao Vječna Božija Riječ nudi priliku da se u mnoštvu njegovih kazivanja pronađe Onaj Jedan i Jedini! Onaj koji Kurʼān obznanjuje kao Svjedočanstvo kako one Prve Stvarnosti tako i one Krajnje Stvarnosti! A prema Kurʼānu ta Prva Stvarnost i ta Krajnja Stvarnost – Jedna je i Jedina Stvarnost!

A sām Kurʼān na mnogim svojim stranicama ispostavlja  još jedan važan zahtjev  pred čovjeka:  upozorava  čovjeka da se ne izgubi u mnoštvu Ovoga svijeta.

U tradicionalnim islamskim komentarima Kurʼāna kaže se da samo oni ljudi Kurʼān valjano čitaju koji se nisu izgubili u mnoštvu svijeta, čije oči nisu postale slijepe spram jasnog viđenja “središta svijeta“ i  “jedinstva svijeta“.

(...)

Autor: Enes Karić