Allah, dž.š., nas obavještava u Kur’anu da ni jedan grješnik tuđe grijehe neće nositi, i

„I da je čovjekovo samo ono što sam uradi,

i da će se trud (rad) njegov sigurno iskazati, 

i da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti.“ (En-Nedžm, 39-41)

„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš Onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na Ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.“ (El-Kasas, 77)

Prenosi se da je Muhammed, a.s., rekao:

„Niko od vas nije pojeo ljepšeg i slađeg jela od onog koje je zaradio svojim rukama. I Allahov vjerovjesnik Davud (a.s.) je živio od plodova svojih ruku.“ (Buhari i Ahmed)

U drugom hadisu, koga od Božijeg Poslanika prenosi Enes ibni Malik, r.a., Muhammed, a.s., kaže:

„Muslimanu, koji posije žito ili posadi drvo, te se njihovim plodovima nahrani ptica, čovjek ili kakva životinja, biće to kao da je podijelio sadaku.“ (Buhari, Muslim, Ahmed i Tirmizi)

U trećem hadisu Muhammed, a.s., veli:

„Bolje je svakome od vas da porani, uzme svoje žito i ode u planinu da donese breme drva, pa ga proda i sačuva svoje dostojanstvo, nego da od svijeta prosi, bez obzira dali mu oni ili ne dali.“ (Buhari, Ahmed i Ibn Madže)

Islam naučava svoje sljedbenike da se sreća na Budućem svijetu postiže putem raznolikih aktivnosti na Ovom svijetu. 

Jedna od njih je rad i privrjeđivanje.

Radom možemo nazvati svaku djelatnost koja iziskuje izvjesnu upotrebu znanja, iskustva, snalažljivosti, strpljenja, upornosti, a nekad i snage.

Allah, dž.š., je dao čovjeku razum, usadio mu nagon za kretanjem i zanimanjem, dao mu je jednu unutrašnju silu, koja ga pokreće da upotrebljava svoje tjelesne i duhovne sposobnosti.

Čovjekov rad, za razliku od aktivnosti mnogih drugih nižih bića, je razumna djelatnost, pa je stoga dužnost i pravo kako bismo ostvarili obavezu i stekli jedan dio materijalnih dobara potrebnih za održavanje života i podmirivanje potreba svoje zajednice.

Bez rada se ne može postići nikakav uspjeh ni sreća.

I umni i tjelesni rad su korisni i ako se obavljaju u ime Allaha, dž.š., predstavljaju ibadet.

Svaki pošten rad koristi čovjeku i njegovoj užoj i široj zajednici. Zato je dužnost svakog člana društva da čestito obavlja svoj posao koji mu je sudba dodijelila ili na koji su ga nagnale društvene potrebe, ili koji je napokon sam izabrao. Neka svaki pojedinac savjesno i korektno obavlja svoj zadatak, pa će od toga biti korist cijelom društvu.

 

Kur’anski ajeti podstiču vjernike na rad, a život Muhammeda, a.s., je jasan putokaz kako se treba ponašati sljedbenik islama.

Svaki Alejhisselamov posao bio je u funkciji postignuća Božijeg zadovoljstva. On je objedinio i ovozemaljske aktivnosti i pobožnost, te ukazao na neodvojivost naših dužnosti prema Bogu, dž.š., prema sebi i prema drugim ljudima.

 

Muhammed, a.s., je trasirao pravac islamskog života, u kome je rad neophodan. Sve što je mogao uraditi sam nije tražio od drugog. Za brže i dosljednije izvršavanje svojih zadataka u novom društvu, osposobljavao je i svoje drugove i na osnovu odlučne aktivnosti sređivao mnoge zajedničke poslove, podigao bastione zajednice i za dvije decenije učinio ono što drugi nisu mogli za mnogo duži period postići. On je ratovao u ime Boga, dž.š., sklapao mir sa neprijateljima, pozivao svijet u islam, gradio bolje i humanije društvene odnose među ljudima. Svaki ovaj posao je ibadet i put ka Božijoj milosti. Tim putem je Božiji Poslanik smjelo išao ne obazirući se na prijetnje drugih.

 

Islam zadužuje svoje pristaše na svestrano maksimalno zalaganje na polju duhovne i materijalne kulture.

Dok su islamski narodi živjeli u skladu sa islamom, oni su napredovali u svakom pogledu i ostvarili velike rezultate u kulturno-naučnom i ekonomsko-društvenom razvitku.

Rad je osnova izgradnje bolje i srećnije budućnosti.

Jednog dana je Muhammed, a.s., sa svojim ashabima vidio jednog razvijenog mladića koji je žurio na posao. Ashabi su rekli: „Kamo sreće da ovaj mladić žuri na posao u ime Boga.“ „Ne govorite tako!“, reče Muhammed, a.s. „Ako se on trudi i radi da ne bude teret drugima, njegov je rad u ime Boga; ako se trudi da opskrbi svoje iznemogle roditelje, malodobnu svoju djecu ili ostale članove svoje porodice, taj je rad u ime Boga. Međutim, ako mu je taj rad iz neograničenih kapitalističkih pobuda i želje za preuzimanjem prevlasti u društvu, onda je taj posao u ime šejtana.“

Rad je temelj blagostanja na Ovom i sreće na Budućem svijetu.

Muhammed, a.s., kome su nudili bogatstvo i vladarski položaj, radije, u interesu svoje poslaničke misije, ostaje na pozicijama islama, a radi najteže fizičke poslove, dok je njegova kćerka Fatima imala žuljevite ruke od okretanja žrvnja u svojoj kući.

Imami-Buhari navodi da je Alejhisselam učestvovao u 19 vojnih akcija i izgradnji mnogih zaklona i odbrambenih rovova.

Mudri Lukmân, savjetujući svoga sina, kaže:

„Sinčiću, spašavaj se bijede poštenim i dozvoljenim radom i privrjeđivanjem, jer bijedu prate tri poroka: slabljenje vjere i vjersko-moralnog života, stagnacija u materijalnoj kulturi i opadanje karaktera čovječnosti.“

Hazreti Omer kaže:

„Neka niko od vas ne čeka nafaku sjedeći i govoreći: „Bože, opskrbi me! Vi dobro znate“, nastavio je h. Omer, „da iz neba ne pada ni zlato ni srebro.“

Priča se da je Isa, a.s., vidio jednog pobožnjaka i upitao ga šta radi, a on mu je odgovorio:

„Molim se Bogu.“

„Ko te izdržava?“, upitao je Isa, a.s. „Moj brat“, odgovorio je čovjek. „Tvoj brat je pobožniji od tebe“, odgovorio mu je Isa, a.s.

Učmalost i fatalizam su po islamu osuđeni, jer su sve osnovne islamske dužnosti direktno vezane za rad, nauku i ekonomsku bazu.

Bez rada i ekonomske sređenosti dovodi se u pitanje mogućnost izvršavanja vjerskih dužnosti kao što su: namaz, hadždž, zekat, post, sadekatu-l-fitr i kurban.

Islam zabranjuje eksploataciju čovjeka, a lični dohodak treba biti adekvatan radnom učinku.

Osuđeni su oni ljudi koji sve gledaju samo kroz prizmu ličnog interesa, a zaboravljaju zajedničke.

Veliki islamski učenjak i filozof imami-Gazali kaže:

„Svaki akt koji sugrađanima nanosi, bilo materijalnu ili moralnu štetu predstavlja nasilje i nepravednost. Zakon pravde islamskog učenja zahtijeva da se ljudi ni u kom vidu ne oštećavaju.“

U poslovnom prometu vrijede pravila: da se vlastita roba ne smije prekomjerno hvaliti i isticati kvalitete koje nema, da se mahane i nedostaci skrivaju, da se na robu ne smije isticati lažna propagandna cijena, koja bi samo privukla kupce i omogućila lihvarsku zaradu, da se do krajnosti pazi na tačnost vaganja i mjerenja robe i slično.

Islam garantuje neprikosnovenost privatne imovine, ali je i proklamovao siromahu izvjesno pravo u imovini imućnog.

Svaki rad je pohvaljen bilo da se radi o poljoprivredi, trgovini, stočarstvu, zanatstvu ili drugim djelatnostima.

Opštu zajedničku i pojedinačnu potrošnju treba usklađivati sa stvarnom produktivnošću rada, vodeći računa o štednji koja donosi višestruku korist, kako pojedincu, tako i društvu u cjelini.

Muhammed, a.s., je molio:

„Bože, sačuvaj me od brige i tuge;

sačuvaj me od nemoći i lijenosti;

sačuvaj me od škrtosti i straha;

sačuvaj me od toga da me savlada dug i nadvladaju ljudi.“ (Ebu Davud)

Da nas Allah, dž.š., pomogne u našim nastojanjima da se izdržavamo halal zaradom!

Autor: Omer Begić