Od Omera, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Zaista Allah ovom Knjigom uzdiže jedne, a obara druge narode!“ (Muslim, 1897)

 

Otkad su Bošnjaci, na Drugom bošnjačkom saboru održanom 28. septembra 1993. god., plebiscitarno vratili sebi svoje historijsko nacionalno ime, do danas traju rasprave o njihovom identitetu. Približava se vrijeme popisa stanovništva, i te rasprave postaju još intenzivnije. Diskriminatorskim Zakonom o popisu, koji je, u dobrom dijelu, suprotan kriterijima Evropskog centra za statistiku, nastoji se umanjiti broj Bošnjaka u njihovoj matičnoj domovini, a umanjenjem toga broja / procenta, smanjuje se i njihovo pravo da participiraju na svim nivoima i u ukupnom kapacitetu vlasti u vlastitoj zemlji. Ukratko, narod koji, sasvim izvjesno, ima relativnu većinu (vjerovatno između 52 i 55% od ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine), postaje nacionalna manjina. Genocid, kulturocid, urbicid, progoni i raseljavanje tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. god. rezultirali su nepravednim mirovnim sporazumom koga su velike sile Zapada aranžirale u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu, ali i stanjem genocida koje u genocidnoj tvorevini RS i nekim dijelovima ove zemlje koji su bili pod čizmom HVO-a traje sve do danas. Nad Bošnjacima se i danas provodi najveća diskriminacija u njihovoj zemlji, ali i u Srbiji i nekim drugim zemljama u kojima žive. Naočigled čitave javnosti Zapada, nad njima se provodi politika aparthejda slična onoj koja se provodila nad crncima u Južnoafričkoj Republici ili nad Palestincima u njihovoj zemlji, a svaki bošnjački krik o toj političkoj istini proglašava se ekstremnim političkim stavom u velikosrpskim i tuđmanovskim medijima, čak i u domaćoj javnosti, manje-više odanoj ideologiji (neo)titoizma.

Politička nesvijest ovog naroda – koja uvijek prethodi njegovoj fizičkoj eksterminaciji – toliko je duboka da ni dobar dio naroda o kome govorimo ne zna ko je i šta je. Veći dio Bošnjaka „misli“ svojim političkim instinktom, pa više zna šta nije, nego šta jeste. Ma kako bolna, ova činjenica ne treba da čudi – jer su svi režimi pod kojima su Bošnjaci živjeli u posljednjih 130 godina destruirali bošnjačko nacionalno biće i svijest o njemu, jer su ti režimi proizvodili vlastitu, sa stanovišta Bošnjaka – tuđu inteligenciju, koja je listom – izuzmu li se časni izuzeci, naročito tokom titoističke diktature! – radila na denacionalizaciji ovog naroda zarad svojih karijera i u korist svojih srpskih, hrvatskih i crnogorskih mentora („O, Nuhu, on nije čeljade tvoje“ – rekao je On – „jer radi ono što ne valja...“ – Hud, 46). Žalosno je što je to često znala raditi čak i ulemanska visoka inteligencija. Svijest (i) o nacionalnoj posebnosti ovog naroda niko nije sačuvao koliko „obične“ hodže, derviši i bošnjačke majke, dakle – najpobožniji dio ovog naroda (I Nuh reče: „Gospodaru moj, (...) oprosti meni, i roditeljima mojim, i onome koji kao vjernik u dom moj uđe, i vjernicima i vjernicama, a nevjernicima samo propast povećaj!“ – Nuh, 28).

U toj konfuziji mora se računati sa još jednim faktorom, koji je vjerske, mentalne i sociološke naravi. Radi se o tome da Bošnjaci, koji su stoljećima živjeli u islamu i bili prožeti njime u svim aspektima svoga individualnog i društvenog života, nikako nisu mogli da prihvate potpuno neislamske koncepte nacije i nacionalizma, koji su obuzeli duh evropskih, mahom kršćanskih naroda u 19. st., sa pokretom romantizma. Oni su, sve do druge polovine toga stoljeća, živjeli u tzv. millet – sistemu, koga je u Osmanskom carstvu, na temelju osnovnih islamskih izvora, vizualizirao i implementirao sultan Fatih, tako da su u Bosanskom pašaluku egzistirali millet islama, millet rimokatoličanstva, millet pravoslavlja i millet judaizma. Svaki podanik toga carstva imao je neograničeno pravo kretanja i obitavanja u svakom dijelu Carstva; imao je zagarantirano pravo na svoju vjersku i kulturnu autonomiju te na sudstvo na temeljima svoje Objave. (Osmanski millet-sistem je u bitnome odredio šaroliki vjerski i nacionalni sastav Balkanskoga poluotoka.1) Jednome muslimanu će zauvijek biti strano razvrstavanje ljudi po krvi, jeziku i tlu, što su bitni konstituenti onoga što se u Evropi smatra nacijom ili etnijom.

(Rekao je Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s.:

„Zaista, ima ljudi koji se ponose svojim umrlim precima, ali – takvi su u Allahovim očima prezreniji od crnoga kukca tvrdokrilca koji svojim nosom valja komad balege! Pazite, Allah je od vas otklonio aroganciju koju ste imali u vrijeme džahilijjeta, kada ste se hvalisali slavom svojih predaka. Čovjek je, zaista, ili vjernik koji Allaha stalno ima na umu pa čuva Njegove granice ili nesretni grješnik! Svi ljudi su djeca Ademova, a Adem je stvoren od prašine!“ – Tirmizi i Ebu Davud, od Ebu Hurejrea).

Nacija, etnija, narod – sve su to, manje-više, sinonimni pojmovi, bez jasnih značenjskih razgraničenja. U romanskim jezicima, nacija (od latinskog nasci – biti rođen) označava zajednicu određenog porijekla, dok se u ostalim evropskim jezicima ona smatra tuđicom ili pozajmljenom riječju. U bosanskom i srodnim jezicima za taj pojam koristi se imenica narod (od glagola roditi se, na-roditi se; odatle i: rod ). (Na isti način, u srednjovjekovnim izvorima nationes je istoznačnica sa gentes.) Danas se u sociološkoj nauci ipak razgraničilo pojmovno određenje ove dvije imenice, pa se nacija definiše kao „zajednica historijskog razvitka“, a narod kao „zajednica historijskog trajanja.“2 Etnija (od anglosaksonske riječi ethnicity ) označava „manju kulturu“; etnička grupa je oznaka za zajednicu čiji su članovi solidarno povezani specifičnom kulturom, religijom, jezikom i običajima, sa jakom sviješću o zajedničkoj teritoriji i „zemlji predaka“. Ovaj termin se češće koristi na američkom kontinentu i, kako rekosmo, funkcionira kao neka vrsta supstrata za naciju.

I ma kako pojam nacije određivali, jedna stvar je tu kristalno jasna: svaka nacija je historijska kategorija, tj. svaka je nastala u određenom periodu svoga trajanja. U tom smislu, u sociologiji, politikologiji i pravnoj nauci razlikuju se dva pristupa ovom pojmu. Prema jednome od njih (nazovimo ga francusko-engleskim pristupom), pripadnost naciji se poistovjećuje sa pripadnošću državi (državna nacija), a prema drugome (nazovimo ga germanskim pristupom), nacija i etnos ili etnička grupa su jedno te isto (kulturalna nacija). Altermatt pojašnjava da su svi narodi koji su, tokom svoje povijesti, bili žrtve svojih težnji da sačuvaju svoju vjeru, kulturu i jezik, naciju shvatali kao vlastitu etničku grupu, a oni narodi koji nisu imali to iskustvo (kao npr. Francuzi), naciju su poistovijetili sa vlastitom državom. Međutim, „moramo svakako imati u vidu da se oba tipa u historijskom realitetu nalaze samo kao miješane forme“.3

Tako shvaćena i doživljavana, nacija je u evropskom iskustvu zajednica solidarna prema sebi/svojim pripadnicima i zatvorena prema drugim zajednicama. „Svaki narod (...), koji se razvio do određene visine, obeščašćuje se ako u sebe prima Tuđinsko, pa bilo da je to po sebi dobro (...)“, pisao je, 1813. god., njemački teoretičar nacije, teolog i filozof Friedrich Schleiermacher.4

Naravno, kao narod koji je, braneći svoju vjeru, kulturu i jezik, ako je vjerovati našim historičarima, doživio deset genocida, Bošnjaci su, prije, kulturalna nacija. To je narod koji ima sve specifične konstituente onoga što se u evropskom iskustvu i znanju naziva nacijom: vjeru, kulturu, jezik, tlo, povijesnu sudbinu te „zajedničku slavu u prošlosti, zajedničku volju u sadašnjosti“. (E. Renan).

Ako bismo definirali bošnjačku naciju, ta bi definicija, otprilike, izgledala ovako:

Bošnjaci su narod porijeklom sa prostora između rijeke Save i Vardara, istočne Slavonije i Jadranskog mora, islamske vjere i tradicije, koji govori jednim od pet dijalekata bosanskoga jezika.

Pa pošto Bošnjaci žive na kontinentu na kome pravo na državu ne može postojati ako ne postoji narod koji se formirao u naciju, onda su i oni, u svojoj borbi za očuvanjem države u kojoj žive te u svojoj borbi za svoja individualna i nacionalna prava u slučajevima kada žive izvan svoje matične države, prisiljeni da prihvate evropske koncepte nacije (i niz drugih koncepata koji se, u ovoj ili onoj mjeri, kose sa njihovim islamskim svjetonazorom). U protivnom, oni neće moći sačuvati ni svoje duhovno stablo, u čijoj srčiki se nalazi – islam.

U tome smislu, ponuđenu definiciju morat ćemo dopuniti najnovijim saznanjima naše historijske nauke, arheologije, etnologije i antropologije, prema kojima su Bošnjaci pretežno iliro-germansko-keltski narod, koji je na spomenutom prostoru živio prije dolaska Slovena /Slavena na Balkan, kako tvrdi akademik Ibrahim Pašić.5

Pašićeve teze su od neprocjenljive važnosti ne samo za buduća istraživanja, nego i za našu bošnjačku budućnost – zato što one argumentirano potvrđuju ono što je „instinkt“ bošnjačkog čovjeka uvijek osjećao i znao: da nismo ni Srbi, ni Hrvati, ni Crnogorci, ali ni Sloveni/Slaveni. A sva je službena srpsko-hrvatsko-crnogorska historiografija, eksplicitno ili implicitno, uvijek isticala ničim dokazanu tezu: da je ovaj narod, u etničkom/nacionalnom smislu, srpski, hrvatski ili crnogorski, te da on živi na „nejasno određenoj teritoriji“ (M. Ekmečić) jer je, prema istim ideolozima velikosrpske i velikohrvatske ideologije, Bosna „jedna od srpskih, oli hrvatskih zemalja“.6

Nekako u isto vrijeme kad je Pašić počeo otkrivati svoje teze, Mustafa Imamović je konstruisao tezu o povijesnom događaju kada su Bošnjaci iz naroda prerasli u naciju. Prema ovom hsitoričaru, ta godina je 1737., kada se zbio Boj pod Banjom Lukom. U svojoj obimnoj i za ova pitanja najrelevantnijoj knjizi Povijest Bošnjaka Imamović spomenuti boj naziva „možda najpresudnijom bitkom u historiji Bosne i Bošnjaka“ kada je bošnjački identitet „jasno određen i omeđen, na jednoj strani rodnim bosanskim tlom, a na drugoj dubokom sviješću o pripadnosti islamu“.7 Boj pod Banjom Lukom je ujedinio Bošnjake oko njihovih osnovnih nacionalnih vrijednosti: tla, vjere, kulture, jezika..., koje su oni tada odbranili porazivši vojsku austrijskog /njemačkog cara Karla VI. U svome proglasu na nevještom bosanskome jeziku, taj imperator je doveo u pitanje opstanak Bošnjaka kao muslimanskog naroda na tlu Balkana; on je pozvao sve kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovim četama, „a što se Bošnjaka (‘Turaka’) tiče, jamči im se lična i imovinska sigurnost ukoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju. Svojinom i imovinom mogu u tom slučaju slobodno raspolagati i otići kuda žele. Oni koji bi radi imetka ostali moraju se pokrstiti, jer im pod njegovom vlašću zakon njihove vjere ne može imati mjesta (‘zakon vire svoje mesta imati nemože’).“8 (Historijske bitke, ratovi i slični povijesni potresi determinirali su nastanak gotovo svake nacije u svijetu, tj. svjesno okupljanje pripadnika jednog naroda u odbrani vrijednosti za koje njegovi pripadnici smatraju da su njegova differentia specifica u odnosu na neki drugi, tuđi, najčešće – i pogotovo – agresorski narod.)

Manje je poznato – a za ciljeve ovoga teksta to nam se čini od krucijalne važnosti! – da je Boj pod Banjom Lukom imao svoj nastavak i dovršen je, zapravo, u drugom glavnom gradu bošnjačkog naroda – Novom Pazaru. Pod komandom genijalnog vojnog stratega, kome bi Bošnjaci trebali dati ulicu u svakom svome gradu, Turčina Ali-paše Hećimoglua, bošnjačka vojska je, nakon što je nanijela poraz austrijskoj vojsci kod Banje Luke, za samo četiri dana stigla u Sarajevo odakle je organizirana odbrana Novog Pazara kako bi se ponovo uspostavila veza između Bosanskog ejaleta i unutrašnjosti Osmanskog carstva. „Po Ali-pašinom naređenju, hercegovački mutesellim Murat-beg Čengić je već 24. VIII 1737. oslobodio Novi Pazar, prisilivši Austrijance, pod zapovjedništvom Staniše Markovića i starovlaškog kneza Atanasija Raškovića, da se povuku prema Čačku“, piše Imamović.9 

Potcrtajmo ovdje nekoliko činjenica: 1) Karlo V je zaprijetio eksterminacijom sa evropskoga tla jednom evropskom narodu zato što je to muslimanski narod; 2) vojskovođa bošnjačkih vojnih formacija je Turčin, musliman; 3) sve etničke grupe koje govore nekim od dijalekata bosanskoga jezika (koga su one uvijek, sve do danas, zvale bošnjačkim jezikom), kao npr. muslimani koji žive u regiji Gore (u blizini Prizrena, na Kosovu), same sebe su nazvale Bošnjacima (u vrijeme socijalističke Jugoslavije: Muslimanima u nacionalnom smislu).10 To znači da su islam i bosanski /bošnjački jezik osnovne vrijednosti oko kojih se, u vrijeme Osmanskog carstva, ujedinio Bosnalu kavm. Gotizmi, ilirizmi, keltizmi, kao i staroiranska leksika u bosanskome jeziku svjedoče o tome da su Bošnjaci – uglavnom pod pritiskom – tokom doseljavanja Slovena na Balkan, bili, u jezičkome smislu, slovenizirani.11 

Drugo, gotovo je nemoguće zamisliti da bi se oni ikada formirali kao zasebna, autohtona, nacija da ih nije ujedinio – Kur’an; vrijednosti koje ih i danas drže na okupu su kur’anske vrijednosti; Bošnjaci su jedan od islamskih ummetā u svijetu, odn. oni su samo dio Ummeta12 – jedne te iste zajednice, jedne, svjetske „nacije Islama“, kako je to opisano u Kur’anu (u ajetu koji stoji na početku teksta). A vrijednosti oko kojih se okuplja „nacija Islama“ sabrane su u jednoj kur’anskoj riječi: akvem:

Uistinu, ovaj Kur’an vodi akvem-u: svemu što je najdragocjenije, najbolje, najčestitije, najljepše, najtrajnije... (El-Isra’, 9).13

Prihvatanjem kur’anskoga akvem-a, Bošnjaci su se odijelili od svih susjednih naroda / nacija koji ne dijele te vrijednosti; oni su time na evropski kontinent unijeli novi koncept zajednice – koja se, u bitnome, ne temelji na krvi (porijeklu) i tlu, već na monoteističkom svjetonazoru ili ideji. A upravo je ta ideja ono što im – bez obzira na teške prilike u kojima stoljećima žive – osigurava trajanje na tlu gdje se rađaju ili na onome tlu koje nastane. („Dostojevski je smatrao da ni čovjek ni nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvišene ideje“, piše Imamović.14)

Od mnoštva kur’anskih vrijednosti koje Bošnjake drže na okupu kroz Vrijeme, ovdje ćemo – zarad potreba ovog teksta – istaći samo tri koncepta bratstva među ljudima:

 

1) bratstvo ljudi po Božanskom porijeklu:

O, ljudi, bojte se Stvoritelja i Gospodara svoga Koji vas je od jednog čovjeka stvorio, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao! (En-Nisa’, 1);

 

2) bratstvo ljudi po jednoboštvu (monoteizmu):

Reci: „O, sljedbenici Knjige (kršćani/hrišćani i Jevreji), dođite da se okupimo oko Jedne Riječi i nama i vama zajedničke...!“ (Ali Imran, 64);

 

3) bratstvo ljudi po islamu:

Vjernici (muslimani) su samo braća... (El-Hudžurat, 10).

A sve vrijednosti akvem-a – kao i ova tri koncepta bratstva među ljudima – proističu iz njegove vrhovne vrijednosti: tevhid-a, islamskoga koncepta monoteizma.

Otkad se ukorijenio i razgranao na Balkanskom poluotoku, Kur’an – kao Knjiga tevhid-a – „uzdiže i obara narode“. Da bi ih uzdizao, Bošnjaci – kao i sve ostale muslimanske zajednice na ovom prostoru – moraju čuvati i pronositi kur’anski akvem: mi samo tako možemo razumjeti mutešābih (višesmisleni) hadis sa početka ovoga teksta. A to, između ostaloga, znači izbjeći „zlo etnonacionalizma“ (Altermatt), tj. izbjeći klasifikaciju ljudi po krvi ili po bilo kojoj antiislamskoj ideologiji kao i sve posljedice koje iz toga širka (višeboštva, pridruživanja Allahu partnera) proističu, a 1) čuvati i razvijati osjećaj islamskog bratstva među muslimanima i Bošnjacima koji slijede akvem, 2) razvijati osjećaj monoteizma sa sljedbenicima Knjige i, na toj osnovi, održavati prijateljske veze sa njima (Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati – Fussilet, 34), 3) u svakom ljudskom biću gledati člana „Allahove porodice“ (‘ijālullah), kako se metaforički izrazio poslanik Muhammed, s.a.v.s., i, naposljetku, 4) odreći se širka (I kumira se kloni – El-Muddesir, 5) i svakog njegovog nosioca (O, Nuhu, on nije čeljade tvoje... – Hud, 46).

Autor: Džemaludin Latić

Glasnik br. 3-4, 2013