Na mnogim mjestima u Kur'anu Uzvišeni Allah govori o drevnim narodima, njihovim poslanicima, te sujevjerjima kojima su se upravljali. Gotovo da ne postoji narod koji je bio i nestao u prošlosti, a da njihova srca i razumi nisu bili okupirani nekim od mnogobrojnih sujevjerja. Tako nam Uzvišeni Allah spominje drevni narod Semud i njegova poslanika Saliha, alejhi-s-selam, te sujevjerje kojim su se upravljali (radi se o tetajjuru - predskazivanju zlih i dobrih znakova na osnovu leta ptica, o čemu će biti više govora kasnije). Slično sujevjerje vezalo se za Faraonov narod, a pripisivali su ga Musau, alejhi-s-selam, koji im je došao kao Allahov poslanik. Isto se spominje u suri Ja-sin, a veže se za narod koji je opisan u toj suri. U predislamsko doba, doba džahilijjeta, život Arapa bio je prepun raznih praznovjerja, sujevjerja i drugih zabluda. Svoj život i poslove upravljali su raznim gatkama, znakovima u prirodi kao što je let ptica na lijevu ili desnu stranu. Odluke su im se bazirale na bacanju kocke ili strjelica; u tome su nalazili dobre ili loše znakove za poslove koje su naumili uraditi. Međutim, nisu samo Arapi svoj život upravljali gatkama i raznim sujevjerjima, nego manje-više svi narodi svijeta. Tako su Grci imali posebne hramove u kojima su vladarima razni proroci, a najčešće proročice, predskazivali budućnost. Usporedimo li to sa našim vremenom, lahko ćemo ustanoviti da i danas, nažalost, mnogi muslimani organiziraju svoj život i poslove na osnovu gatki raznih balkanskih i drugih proročica. Ovo je pogubnije zbog činjenice da je islam pustio svoje korijene prije četrnaest, a na ovim prostorima prije više od pet stoljeća i samim tim razdvojio istinu od laži, te Pravi put od zablude. I kod drugih vladara, imperatora i osvajača, kroz historiju, važni poslovi za državu završavali su tek kada bi spomenuti vladari izvršili konsultaciju i posavjetovali se sa prorocima, vračevima i sličnim gatarima koji su odluke donosili na osnovu rasporeda zvijezda i planeta, tako da bi ratovi bili vođeni tek ako bi ih zvijezde odobrile. Sve dosad rečeno u ovom poglavlju jasno pokazuje da su se kroz historiju, naročito pri nepoznavanju čiste vjere, ljudi slijepo provodili za raznim sujevjerjima omalovažavajući i degradirajući svoj razum kao blagodat kojim ih je Allah, dželle šanuhu, uzdigao iznad svih drugih stvorenja. 

Mediji i sujevjerje

Nedvojbeno, mediji danas imaju veliku ulogu u širenju sujevjerja, kako pisani tako i elektronski. Gotovo da i ne postoji časopis, televizijska ili radiostanica koja se ne dotiče mnogih vrsta sujevjerja ili barem jednog od njih. Najpopularniji i medijski najeksploatiraniji vid sujevjerja jeste horoskop, odnosno proricanje budućnosti putem horoskopa. Veliki broj TV stanica, dnevnih, sedmičnih, petnaestodnevnih listova obavezno sadrži i horoskop koji uglavnom ulazi u polje gajba, tj. budućnosti, sudbine, nevidljivog za sva stvorenja, a dostupnog samo Allahu, dželle šanuhu, Gospodaru stvorenja. Rekao je Uzvišeni:

 

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On do kraja zna...

On zna tajne i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere...

Poznati islamski učenjak Abdurrahman ibn Nasir es-Sadi rekao je u svom tefsiru (komentaru Kur'ana) po pitanju ovog ajeta slijedeće: "Ovaj veliki ajet jedan je od najvećih kojima se objašnjava Allahovo sveobuhvatno znanje, a što uključuje i Njegovo univerzalno pravo poznavanja gajba. Od tog znanja On Svojim stvorenjima otkriva i daje koliko Oh hoće."

Najviše klijenata modernog sujevjerja, zahvaljujući medijima, dolazi iz redova političara, estradnih zvijezda, biznismena i drugih ljudi koji, inače, ne poduzimaju niti jedan korak u svome poslu ili životu općenito, a da nisu uvjereni i sigurni da će u tome profitirati. Stoga i čudi kako olahko upadaju u zamke sujevjerja slijedeći šejtanov poziv odaslan preko medija, a bez ikakvog dokaza koji ukazuje na profit. U nedostatku vjere i tevekkula čovjek kao nejako i slabašno stvorenje pokušava naći utjehu, spas i rješenje u sujevjerju, a to je uistinu, lažni spas, rješenje i utjeha. 

Također, i Internet koji je danas jedan od najmoćnijih medija, umnogome je iskorišten za plasiranje, popularizaciju i širenje raznih vrsta sujevjerja. Sve ovo ukazuje na zabludu i veliko neznanje te potvrdu gorke istine - da su mediji, u svom najvišem obimu, izvanredno sredstvo za propagiranje laži, nevjerstvai antiislamskih ideja u globalu, što je opet izvrsna podrška ratu koji se, pod plaštom borbe protiv terorizma, vodi protiv islama i njegovih najizraženijih tekovina i vrijednosti. 

 

Sujevjerje i širk*

Vjerovanje da neko drugi pored Allaha, dželle šanuhu, može djelovati na ljudsku sudbinu, odnosno upravljati njome predstavlja suštinu i srž sujevjerja. Isto tako predstavlja suštinu i srž širka - najgorega grijeha koji se može počiniti. Najizraženija svrha misije Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bila je, upravo, da ljude izvede iz širka u tevhid, odnosno iz obožavanja ljudi, životinja, džinna i predmeta u obožavanje Gospodara svega pobrojanog. Na tom putu bio je zlostavljan, psovan, fizički maltretiran, ali je svoju misiju uspješno završio. Stoga kaže Uzvišeni:

Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim, čini izmišljajući laž, grijeh veliki.

U osnovi, širk se dijeli na veliki (koji ima svoje podvrste), mali i skriveni, s tim što neki islamski učenjaci skriveni širk smatraju dijelom malog širka. Veliki širk je, svakako, najopasniji vid širka koji njegova počinioca direktno izvodi iz islama. Sujevjerje je usko povezano sa širkom tako da neke vrste sujevjerja (o čemu će kasnije biti govora) direktno zadiru u polje velikog širka, dok su neke vrste povezane sa malim širkom, koji ne razumijevamo kao mali grijeh (što bi se moglo razumjeti iz njegova naziva), nego je to, kako kažu islamski učenjaci, jedan od najvećih grijeha koji se mogu počiniti. Nekada sujevjerje upada u polje širka u Allahovim svojstvima, što je jedna od najizraženijih supstanci velikog širka, i to onda kada se stvorenjima Allahovim pripisuju osobine svojstvene samo Allahu, dželle šanuhu, te onda kada se vjeruje onome koji sam sebi pripisuje takve osobine. Takav je bio Faraon prokleti, koji je za sebe tvrdio: "Ja sam gospodar vaš najveći". Bitno je naglasiti da je jedan od najraširenijih i najzastupljenijih vidova širka u Allahovim svojstvima, pripisivanje sebi ili nekome drugom poznavanje gajba (o čemu je ranije bilo govora). Kako se navodi u Ibn Kesirovom tefsiru, a što se prenosi od Es-Suddija i što odgovara kontekstu ove tematike, vjerovanje (sujevjerje) da džinni poznaju gajb nastalo je kod Jevreja za vrijeme vladavine Sulejmana, alejhi-s-selam. Šejtani su se penjali u nebo da bi prisluškivali govor, pa bi slušali riječi meleka u vezi sa smrću, gajbom ili naredbe. Zatim bi dolazili gatarima (sihirbazima) i obavještavali ih o onome što su čuli. Gatari su to kazivali ljudima, koji bi potom vidjeli da je istina što su ovi kazivali. Kada bi gatari stekli povjerenje u ono što su im džinni (šejtani) kazali, onda bi im ovi lagali (što je izrazita osobina džinna) ubacujući u kazivanje nešto drugo, tj. uz svaku riječ dodavali bi sedamedeset  od sebe (lažnih). To su ljudi, vjerujući im, zapisivali u knjige, a među sinovima Ishakovim (Židovima) raširilo se sujevjerje da džinni poznaju gajb. Direktan argument protiv ovakvog iskrivljenog vjerovanja jeste Sulejmanova, alejhi-s-selam, smrt. On je umro dok je bio naslonjen na štap. Džinni koji su se oko njega kretali i radili nisu ni primijetili da je umro. Da su poznavali gajb, mogli su pretpostaviti ili sigurno znati vrijeme njegove smrti.

Uzvišeni Allah za njih kaže:

... da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli.

Nekada, pak, sujevjerje potpada pod širk u tevekkulu (osloncu na Allaha, dželle šanuhu), jer je Uzvišeni Allah jedini dostojan istinskog tevekkula - oslonca i u dobru i u zlu, tako da oslonac na nekog drugog nikada ne može biti kao oslonac na Allaha, dželle šanuhu. Tevekkul je unutrašnji ibadet (ibadet srca), a ni jedan ibadet, bio on vanjskog ili unutrašnjeg karaktera ne može se i ne smije činiti nikome osim Allahu Uzvišenom. Mali širk ne izvodi njegova počinioca direktno iz vjere, ali, kao što smo rekli, predstavlja jedan od najvećih grijeha i automatski podriva temelje ispravnog vjerovanja, kako su to naglasili islamski učenjaci. Tako se za prevrtanje findžana (šolje) nakon popijene kahve ili razbacivanje graha, te horoskop (a to su najpopularnija sujevjerja) može eksplicitno tvrditi da potpadaju pod veliki grijeh, odnosno ulaze u polje maloga širka, pogotovo što se ova praksa obavlja uz ubjeđenja, a ne iz razonode i zabave. 

Ovo su zasigurno najbitnije teme i najprioritetnije o kojima treba govoriti i pisati. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proveo je samo u Mekki trinaest godina isključivo objašnjavajući ovu tematiku. Jedan od suštinskih problema današnjih muslimana jeste i u tome što o ovim temama malo znaju ili ništa, a gore od toga je to što sebi umišljaju da znaju. 

Sujevjerje i kader*

______________

Kako to kaže poznati islamski učenjak Ibn Hadžer u svom djelu Fethu-l-bari, kader predstavlja Allahovo znanje o sudbini svih stvari i poznavanje njihova roka prije nego što je stvorio, a zatim je stvorio ono za što je već prije znao da će postojati, pa zato sve što se desi proizilazi iz Njegovog znanja, moći i htijenja. Vidi: dr. Omer Sulejman El-Eškar, Kada-i kader, Travnik 2000., str. 21

 

Od temelja vjerovanja u Allaha, dželle šanuhu, jeste i vjerovanje u kader, tj. Allahovo određenje. U poznatom i velikom hadisu meleka Džibrila, alejhi-s-selam, na upit o imanu (vjerovanju) odgovorio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove (časne) knjige, Njegove poslanike, u Sudnji dan i sudbinu dobra i zla, tj. da sve što se dešava, što se desilo i što će se desiti od dobra i zla jeste od Allaha, dželle šanuhu, određeno. Direktan razlog nastajanja i širenje epidemije sujevjerja u jednom društvu jeste nevjerovanje ili slabo vjerovanje u kader (Allahovo određenje), a tamo gdje nema vjerovanja u kader, ne postoji ni oslonac na Allaha, dželle šanuhu, (tevekkul). Zbog toga je i rekao poznati ashab Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi neko od vas posjedoao zlata koliko je brdo Uhud, a zatim to podijelio na Allahovom Putu, ne bi to Allah od njega primio, sve dok ne povjeruje u kader". Nakon ovih riječi, Ibn Omer je citirao hadis meleka Džibrila, uzevši ga kao dokaz za svoje riječi.

Od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, (druga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) se prenosi kako je rekao svome sinu: "Sinko moj, nećeš osjetiti slast imana sve dok ne shvatiš da ono što te je zadesilo nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo, nije te moglo ni zadesiti." Zatim je rekao: "Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: "Prvo što je Allah stvorio bilo je pero, a zatim mu je Uzvišeni naredio: "Piši". Pero reče: "Gospodaru, šta da pišem?" "Piši sudbiu svih stvari do Sudnjeg dana", reče Uzvišeni. Dalje nastavlja Ubade ibn Samit, radijallahu anhu: "Sinko moj, čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: "Ko umre na nečemu drugom (drugačijem vjerovanju) osim ovoga (od ovoga), taj ne pripada meni (mome Ummetu, muslimanima)."

Blizak pojmu kadera jeste pojam kada', premda ne predstavlja njegov sinonim, kako to neki pogrješno zaključuju. Po pitanju definicije kada' mnogi islamski učenjaci dali su svoja mišljenja. Ibn Hadžer el-Askalani kaže: "Učenjaci su rekli da je kada' potpuna, cjelovita Allahova odredba, a kader su pojedinosti i detalji te odredbe."

Na osnovu svega izloženog kada-i kader su dvije povezane cjeline koje proizilaze jedna iz druge i ne isključuju se, jer jedna od njih ima funkciju temelja, a to je kader, dok je druga na mjestu kuće, a to je kada'. Ko ih pokuša razdvojiti srušit će kuću, tako je razoriti.

Prema tome, najbolja brana pojavi i širenju sujevjerja jeste čvrsto vjerovanje (iman) u kader iz kojeg će proisteći i tevekkul (oslonac na Allaha), odnosno zadovoljstvo Allahovom odredbom, a to je, svakako, jedno od najvećih dobrih djela i najboljih ibadeta.

Vrste sujevjerja

Islam kao vjera, te sistem i način života potpuno je suprotan vjerovanjima sa džahilijjetskom pozadinom (praznovjerja) i sujevjerjima koja su bila i ostala konstantna prijetnja razumu, moralu i društvenom redu i poretku. Zaštita ispravnog i čvrstog vjerovanja (tevhid) je osnovni cilj kojemu islam teži u svome zakonodavstvu, usmjerenju i uputi. Borba protiv džahilijjetskih zabluda, koje su se uveliko rasprostranile, neminovna je u čišćenju muslimanskog društva od mrlja širka i ostatka zabluda. Zbog toga će ovo biti pokušaj da se prikažu najizrazitija sujevjerja koja direktno ugrožavaju čistu vjeru te podrivaju temelje islama. Ovo sve u svrhu upute, ne bi li se dozvala srca koja je šejtan ulovio u svoju zamku i ne bi li još više povjerovali oni kojima je Allah, dželle šanuhu, podario dio Svoje milosti, a On najbolje dariva, i On je najbolji upučivač.

 

Tetajjur - predskazivanje zlih znakova (zloslutnja)

Izraz tetajjur se može uzeti kao sveobuhvatni izraz za sujevjerja i praznovjerja svake vrste. Neki učenjaci tetajjur prevode kao optimizam ili pesimizam na osnovu znakova u prirodi, npr. leta ptica, što je svakako validan prijevod, jer izraz tatajjur (tijere) dolazi od arapske riječi tajr, što znači ptica. Naime, običaj je bio kod prijeislamskih Arapa da su dolazak jata ptica sa svoje desne strane smatrali dobrim znakom za njihova putovanja i poslove, dok bi dolazak ptica sa njihove lijeve strane smatrali lošim znakom, pa bi odlagali poslove, a na put ne bi polazili. Ovo je sujevjerje koje je živjelo i prije prijeislamskih Arapa, a nažalost i danas je vrlo prisutno. O njemu nam Uzvišeni govori u Svojoj Knjizi na više mjesta. Tako u suri En-Neml kaže: Mi smatramo lošim predznakom tebe i one koji su s tobom. Ovo su bile riječi, kako nam to Uzvišeni kazuje, oholih nevjernika iz Salihova, alejhi-s-selam, naroda, naroda, kada im je on došao kao Allahov Poslanik, da ih pozove na put islama, na put spasa. Kada bi velikog silnika i nevjernika faraona prokletog i njegov narod snašla kazna i nevolja ... Musau i onima koji su bili s njim tu nevolju bi pripisali. Smatrali su da nevolje, problemi i iskušenja u koja su upadali zbog svog kufra i nevjerovanja, ustvari dolaze zbog Allahovog poslanika Musaa, alejhi-s-selam, i onih koji su ga slijedili. Vrlo često, kad bi Allah, dželle šanuhu, slao nevolje nevjernicima, oni bi govorili poslanicima, alejhim sellam: Mi smatramo da nam nesreću donosite... Poslanici bi odgovarali: Uzrok vaše  nesreće je s vama! Ovo znači: uzrok vaših zlih predskazivanja je u vašem mišljenju, koje potječe od vašeg nevjerovanja, tvrdoglavosti i neznanja o Allahu, dželle šanuhu, i Njegovim poslanicima, alejhim selam. U svim ovima ajetima spominje se izraz tetajjur (tijere). Da je ovo, nesumnjivo, jedan od najvećih oblika sujevjerja koji je danas aktuelan, potvrđuju mnogi islamski učenjaci, a među njima i dr. Salih Fevzan koji kaže: "Tetajjur se ogleda u tome što osoba kada odluči da obavi neki posao, a zatim vidi ili čuje nešto (neki znak u prirodi) koji joj se ne sviđa, veže svoje srce za taj znak i daje mu prednost u odnosu na iman i tevekkul (oslonac na Allaha, dželle šanuhu). Ili bude od onih koji se ne obaziru na to (znak u prirodi), ali u njegovom srcu ostane trag od tog znaka koji ga tišti... Obaveza je, ukoliko se nešto od ovoga nađe u srcu, da se zatraži pomoć od Allaha, dželle šanuhu, te da se čovjek osloni na Allaha, dželle šanuhu, a zatim da kaže: 

"Allahumme la je'ti bi-l-hasenāti illa ente, ve la jedfeu-s-sejjiāti illa ente, ve la havle ve la kuvvete illa bike".

(Gospodaru, niko ne donosi dobro osim Tebe, niti neko odvraća zlo osim Tebe, nema pomoći niti snage osim s Tobom.) Ova dova Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, znači da tijere (tetajjur) ne donosi dobro, niti odgoni zlo, nego jedino Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, koji nema sudruga. Pod dobrim misli se na blagodati, a pod zlom misli se na nevolje. Ovom dovom se negira vezivanje srca za nekog drugog mimo Allaha, pod uvjerenjem da donosi dobro i odvraća zlo. Ovo predstavlja tevhid (čvrstu vjeru) i to je odgovarajuća dova za onoga ko osjeti nešto od tetajjura.

Prenosi se od poznatog tabi'ina Ikrime da je rekao: "Sjedili smo kod Ibn Abbasa  pa je proletjela ptica koja je graktala. Neki čovjek reče: 'Dobro, dobro'. Na to mu Ibn Abbas reče: 'Niti dobro, niti zlo.' Tako je on požurio da mu to ospori kako ne bi povjerovao da to utječe da se desi dobro ili zlo."

Od drugog, također vrlo poznatog i cijenjenog tabi'ina, Tavusa se prenosi da je krenuo sa svojim prijateljem pa je vrana zagraktala te čovjek reče: "Dobar znak". Na to mu je Tavus uzvratio: "Kako je dobro u ovakvom saputniku. Nemoj mi praviti društvo." Iz ova dva primjera vidljivo je da Šeri'šat odbacuje, negira i u korijenu sasijeca ovakvo vjerovanje (sujevjerje) te kako su se ponašali ashabi i tabi'ini (najbolje generacije muslimana koje su, nakon Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, uzor do Sudnjeg dana) u ovakvim situacijama. 

Ukazujući na zabludu ovakvog vjerovanja i negirajući tetajjur (sujevjerje), Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Nema tetajjura, nema sove i nema safera".

U Muslimovom Sahihu ima još dodatak na ovaj hadis: "... nema zvijezda koje nagovještavaju kišu, niti zloduha." Izrazom "la" koji se koristi u ovom hadisu, a koji znači totalnu negaciju (nema, ne postoji), Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, totalno negira postojanje ovog sujevjerja, jer negacija postojanja nečega mnogo jače djeluje na slušaoca, nego kad bi se reklo da je nešto zabranjeno (haram). Tako se u hadisu kaže: (La hamete) "...nema sove..."Ovaj dio hadisa negira sujevjerje prijeislamskih Arapa koji su predviđali zlo onome nad čiju bi se kuću spustila sova. Govorili su da će umrijeti domaćin ili neko iz njegove kuće. Povodom toga je došao ovaj hadis koji je to negirao i obesnažio. Žalosno je i pogubno da i poslije petnaest stoljeća od izricanja ovog hadisa mnogi muslimani sa ovih prostora (širom Balkana) vjeruju u ono sujevjerje i dozvolljavaju da se njegovi korijeni čvrsto nastane u njihovim srcima. I danas se često može čuti kako govore: "Ako čujete tu i tu pticu ispod prozora neko blizak će vam umrijeti", ili: "Ako vam vrana sleti na krov kuće, neko će iz kuće umrijeti". Ovako vjerovanje razbija temelje tevhida (ispravnog vjerovanja) kod čovjeka i presijeca njegovu vezu sa Allahom Uzvišenim. 

U posljednjem dijelu navedenog hadisa kaže se: "... nema safera" veliki učenjak, Ibn Džerir et-Taberi rekao je: "Pod tim se misli na mjesec safer." Čuveni muhaddis Ebu Davud prenosi od Muhammeda ibn Rešida, koga je on lično čuo kako kaže: "Oni koji su živjeli u vrijeme džahilijjeta bili su pesimisti i zloćudni u pogledu mjeseca safera i govorili su da je to zloćudan  mjesec pa je to Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poništio. Ibn Redžeb je rekao: "Pesimizam u pogledu safera jeste isto kao i pesimizam onih koji su živjeli u prijeislamsko doba u pogledu ženidbe i udaje u mjesecu ševvalu." 

Izreka ovog velikog islamskog učenjaka (Ibn Redžeba) je biser i dragulj za kojim sam mnogo i dugo tragao. Naime, ona predstavlja razotkrivanje porijekla jednog od najraširenijih sujevjerja na prostorima Balkana koje je u velikoj mjeri prisutno i kod onih koji Allahu redovno sedždu čine, a sadržano je u poznatoj izreci: "Nema ženidbe niti udaje između dva Bajrama", aludirajući pri tome na vrijeme između Ramazanskog i Kurbanskog bajrama, a upravo je tu smješten mjesec ševval. Jasno je da je ovo jedan od predislamskih vjerovanja koje sa islamom nema ništa zajedničko. Islamska obaveza je svima onima kod kojih se zadržalo ovakvo vjerovanje da ga se otarase i oslobode se njegova tereta. Oni koji su prispjeli za ženidbu, odnosno udaju ne trebaju na ova sujevjerja obraćati pažnju, nego se ženiti i udavati onda kada steknu uvjete za to. Tim prije jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio Aišu, radijallahu anhu, u mjesecu ševvalu. U vezi s ovim, svakako vrijedi spomenuti jedno izrazito prisutno vjerovanje (sujevjerje), rašireno kako kod onih koji se ne klanjaju Allahu, dž.š., tako i kod onih koji su Mu pokorni, a odnosi se na izbjegavanje pranja veša, odnosno čišćenja kuće u određenom danu u sedmici. Tu također spada i izbjegavanje odnosa sa ženom u određenom danu u sedmici, kao i izbjegavanje rezanja noktiju i sl. Teško je shvatljivo i gotovo nepojmljivo da ovakvi običaji i uvjerenja imaju veze sa Šeri'atom. Štaviše, poštujući ovakve izvitoperenosti, muslimani zapostavljaju izvršavanje jasnih Allahovih propisa. Ovakva nakaradna shvatanja imaju svoje uporište u određenim sumnjivim predajama koje se pripisuju Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a koje se navode bez ikakvog seneda,te bez imena hadiskih zbirki u kojima se nalaze i učenjaka koji ih navode. Tako se u tim predajama, za dan subotu, kaže: "Muhammed, alejhi-s-selam je rekao: "Subota je dan nevolja (nesreća) i nezgoda. Taj dan je zabranjeno: rezanje noktiju, šišanje, brijanje i sastajanje sa ženom."

Za nedjelju se kaže: "Muhammed, alejhi-s-selam, je rekao: Nedjeljom sijte, pravite džamije i kuće, jer je to dan gradnje i sijanja.'"

Za ponedjeljak se kaže: "Ako žena zatrudni u ponedjeljak, dijete će biti bogobojazno."

Za utorak se kaže: "Muhamamed, alejhi-s-selam, je rekao: "U utorak ima jedan zao čas, pa ako bi u tom času pustio krv, čovjek bi umro, zato utorkom ne puštajte krv". 

Za četvrtak se kaže: "Muhamamed, alejhi-s-selam, je rekao: 'Ako žena zatrudni u četvrtak prije podne, dijete će biti razumno i sačuvano od sihra (čaranja).'"

Mnogo je još ovakvih predaja koje se vezuju za ime Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. O samom tekstu (metnu) ovakvih hadisa i njihovoj međusobnoj protivrječnosti te kontradiktornosti sa jasnim sunnetom Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, moglo bi se mnogo napisati i govoriti, međutim to nije predmet ove studije. Žalosno je da mnogi muslimani svoje vjerovanje i postupke zasnivaju na ovakvim izvitoperenostima. Argumenti koje koriste štovaoci ovakvih predaja svode se na izreke kojima i završavaju razgovor: "to se oduvijek poštovalo, a sada neke nove hodže hoće da nam to sve izmijene." Istinu je rekao Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: "A kada im se kaže: Pristupite onome što Allah objavljuje i Poslaniku", oni odgovaraju: "Dovoljno nam je to što smo od predaka naših zapamtili..."

U poznatom velikom hadisu o 70.000 (sedamdeset hiljada) onih koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kazne, također se spominje izbjegavanje tetajjura (tijere). U tom hadisu se eksplicitno naglašava da je jedna od četiri osobine preko kojih se, Allahovom voljom, postiže ova nagrada i blagodat negiranje i izbjegavanje sujevjerja. Prenosi se od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Predočeni su mi (prijašnji) narodi. 

Prolazio bi vjerovjesnik i sa njim grupa, sa nekim vjerovjesnikom bili bi čovjek ili dva, a sa ponekim vjerovjesnikom ne bi bio niko. Tada sam vidio crninu (veliku masu). Pomislio sam da je to moj Ummet. Rečeno mi je: "Ovo je Musa i njegov narod, nego pogledaj ka horizontu." Pogledao sam i vidio veliko crnilo. "pogledaj na drugi horizont", rečeno mi je. I tamo je bilo veliko crnilo. Rečeno mi je: "Ono je tvoj Ummet, a sa njima je sedamdeset hiljada koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kazne." Zatim je ustao i ušao u svoju kuću. Svijet je o tome počeo pričati. Neki su rekli: "Možda su to oni koji su se družili sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem." Drugi su rekli: "Možda su to oni koji su se rodili u islamu i Allahu nisu ništa pridruživali." Spomenuli su i koješta drugo. Potom je izišao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: "O čemu raspravljate?" Oni su ga obavijestili, a zatim je on rekao: "To su oni koji nisu tražili odlučivanje, niti su se kauterizirali, niti vjerovali u loše predznake (sujevjerje). Oni su se na svoga Gospodara oslanjali."

U okviru ove tematike mora se spomenuti jedna od mnogobrojnih vrsta tetajjura koja je i danas prisutna, a to je predskazivanje snovima. Naime, ljudi su skloni predskazivati budućnost, naročito ružnim snovima, jer po nekima, ružan san znači događanje zla. Upravo radi činjenice da će oni koji su skloni zlim slutnjama povjerovati u san i nagovijestiti ružno događanje, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da se ružan san saopćava. To je zbog toga da onaj koji je usnio ružan san, nakon nečijeg zlonamjernog lošeg tumačenja, ne bi živio u iščekivanju lošeg događaja. Iz drugih hadisa poznato je da se lijep san može ispričati, ali samo onima koji su dobronamjerni i koji neće ispričani san zloupotrijebiti i svjesno ga zlonamjerno protumačiti. 

Najpoznatija sujevjerja ove vrste

Gotovo da je nemoguće pobrojati i zapisati sva sujevjerja i praznovjerja koja su danas prisutna i aktuelna, a koja ukazuju na tetajjur (tijere) predislamskih Arapa. Pokušat ćemo ovom prilikom predstaviti ona najveća, tj. ona koja su se u narodu najviše proširila, nadajući se da će se dozvati oni koji su razumom obdareni, a uputu daje samo Allah, dželle šanuhu, i On je najbolji upućivač. 

  1. Kucanje u drvo radi sreće i berićeta

Slobodno se može reći da je ovo jedan od najraširenijih vidova sujevjerja. Prakticiraju ga i muslimani i nemuslimani. Poznato je da američki piloti (U.S. FORCE) kucaju u drvo prilikom polijetanja sa piste. U ovom sujevjerju idu dotle, da neki od njih insistiraju na ovom običaju, želeći time postići sreću i uspjeh.

U našim krajevima (bivše Jugoslavije i Balkana), svaki put kada neko prokomentira nešto dobro ili se desi neki povoljan preokret, kuca se u drvo i obično se kaže: "Da kucnem u drvo, da ne čuje zlo."

Ovo se zasniva na starom vjerovanju po kojem su bogovi živjeli u drveću koje je raslo po šumama. Kad bi neko dolazio da moli nekog od tih bogova za nešto, ritual je zahtijevao da najprije dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila, on je ponovo dolazio do istog drveta da kucne u njega, što je bila poruka bogu da je molba urodila plodom, a u isto vrijeme i njegov gest zahvaljivanja za uslišanu molbu. Istovremeno, postojalo je i vjerovanje da oko drveća oblijeću duhovi koji su ljubomorni na ljudsku sreću i koji su činili sve što su mogli da osujete dobar razvoj događaja. Kucanje u drvo je imalo i tu svrhu da "zagluši uši" tim duhovima, kako oni ne bi mogli čuti da je želja ispunjena. U Allahovoj vjeri se radost iskazuje uzvikom tekbira i veličanja Uzvišenog Allaha: "Allahu ekber", kako je na to, svojim govorom, ukazao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Čuđenje se izražava izrazom: "Subhanallah", što je, također preporuka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksa njegovih drugova (ashaba) i onih poslije njih. 

Kada se komentira neka dobra situacija ili povoljan preokret u životu, onda se kaže "Mašallah", naravno bez kucanja u drvo. Rekao je Allah Uzvišeni, dželle šanuhu: "A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: "Mašallah!" - moć je samo u Allaha! Komentirajući ovaj ajet, Ibn Abbas, radijallahu anhu, je rekao: "Zašto nisi, kad si ušao u svoju baštu (i kad si bio zadivljen njenom ljepotom rekao: "Ovo je od Allaha, a nije od mene, i ovo je Allahovom moći, a ne mojom." U drugom komentaru (tefsiru) se kaže: "A zašto se nisi, kada si ušao u svoj vrt, i kada si se zadivio, zahvalio Allahu i rekao: 'Ovo je ono što je meni Allah želio, ja to ne bih mogao, osim uz Allahovu pomoć."'

 

  1. Prelazak crne mačke preko puta

Prelazak crne mačke preko puta smatra se kod najvećeg broja ljudi lošim znakom, išaretom nesreće. Mnogi muslimani, nažalost, vjeruju u ovo sujevjerje. Usljed otuđenosti od islama, a to podrazumijeva od Kur'ana i Sunneta Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, mnogi muslimani traže lijek i zaštitu od ovog "lošeg znaka" pljuckanjem tri puta ispred sebe, na lijevu ili desnu stranu. Kakve li ironije! Vjerovanje u crnu mačku kao simbol zla i loš znak nastalo je u vrijeme mračnog Srednjeg vijeka u Evropi, i to u Španiji, za vrijeme zloglasne krstaške inkvizicije. Tada su, pod patronatom i odobrenjem Katoličke crkve, na lomači pogubljene mnoge žene, a zajedno sa njima spaljivane su i mačke koje su prethodno zatvarane u korpu od pruća. Zbog svoje vitke građe, mačke su se povezivale sa Venerom, boginjom ljubavi i erotizma kod starih Grka, što je Crkva u ono vrijeme smatrala grijehom. E. Redford opisuje u Enciklopediji sujevjerja historijat ovog vjerovanja, čiji je korijen, kako on kaže, u Engleskoj kojom je tada vladao kralj Čarls I. Njegov strah da će izgubiti svog ljubimca, jednu crnu mačku, bio je toliki da je naredio da je čuva posebna straža. Onog dana kada se mačka razboljela i uginula, za vladara je sve pošlo naopako pa je već slijedećg dana izgubio vlast i bio uhapšen. Vjerovatno je od ovog događaja stvorena legenda prema kojoj se crnim mačkama pripisuju mistične moći . Ove životinje su na brodovima držane prije svega da bi miševi bili "pod kontrolom", ali im je uskoro pripisana i moć utjecaja na sudbinu broda, analognu onoj koju je imala i na sudbinu Čarlsa I. Tako se, vremenom, ustalilo vjerovanje po kojem ako neko baci mačku preko ograde broda ili ako ona sama upadne u more, to bi značilo da će brod završiti na dnu mora, što je u skladu sa principima simpatetičke magije. Uskoro su i mornari počeli tumačiti svoju sudbinu na osnovu ponašanja mačke. Tako, kada bi mačka prišla nekom od njih, to bi značilo da će ga pratiti sreća, a ako mu priđe samo do pola puta pa se ona vrati, bio je to loš znak. Vjerovanje da mačka ima devet života potiče još od starih Egipćana, koji su obožavali mačke. Oni su se divili njihovoj vitalnosti i sposobnosti da prežive pad sa velike visine, pa je iz toga proisteklo vjerovanje da mačke imaju devet života. Također, dovodili su mačku kao predmet obožavanja u vezu sa njihovim tadašnjim Trojstvom, koje su činili Majka, Otac i Sin. Tri puta tri bio je najviši izraz iskazane časti, pa je tako stvoreno vjerovanje da mačka ima devet života.

Crna mačka je posebno "zlokobna" jer podsjeća na tamnu unutrašnjost Zemlje i na pakao. Ovo je, svakako, jedan od najzastupljenijih i najopasnijih oblika sujevjerja koji je pustio korijene u psihama mnogih muslimana, premda je vjerovanje u išaret nesreće viđenjem crne mačke ponižavanje svoga razuma. Kako i otkud mačka može ukazivati na nesreću? Kakav dokaz za to postoji? Nikakav. Lijek protiv ovoga, kao i protiv ostalih sujevjerja, jeste u vjerovanju i oslocu (tevekkulu) na Allaha, dželle šanuhu. Rekao je Uzvišeni: "Neka se, zato, vjernici samo u Allaha pouzdaju." ... jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega."

  1. Petak trinaesti

Ovo je još jedno od jako izraženih i prisustnih sujevjerja koje, također, kao i prethodno potječe od kršćana, a sa islamom i muslimanima nema ništa zajedničkog. Ovo sujevjerje svodi se na vjerovanje da će se dogoditi nešto loše kada u mjesecu trinaesti dan bude petak. Svojevremeno je, u više nastavaka, snimljen i istoimeni film (Petak trinaesti) koji je i danas jako aktuelan, a koji je nažalost dosta muslimana još više zaveo po pitanju ovog vjerovanja (sujevjerja). Smatra se da je petak, kada pada trinaestog dana u mjesecu, nesretan dan za sve ljude, osim za one koji su rođeni u petak, trinaestog - za njih je to onda sretan dan. 

Srž ovog sujevjerja jeste kršćanska dogma po kojoj je petak dan u kojem je razapet Isus Krist (Īsā, alejhi-s-selam), te stoga kršćani taj dan smatraju nesretnim. Osim toga, vjerovali su da se vještice sastaju, upravo u noći s petka na subotu. Stoga se ne preporučuje otići na put, vjenčati se ili nešto započeti petkom (pogledaj dio o zabranjenim aktivnostima u "opasnim" danima, što vjeruje i prakticira masa muslimana). Također, broj trinaest ukazuje na broj učesnika posljednje tajne večere kada je Juda (Aškriotski) izdao Isusa (Isāa, alejhi-s-selam). Pored ovoga, trinaesta karta tarota ukazuje na smrt, prikazana je kao kostur koji drži kosu za košenje. Više od svega, udruženja vještica su uvijek imala trinaest članova. Zbog svega pobrojanog, broj trinaest se uvijek izbjegavao kod kršćana, a jasno je da sve pobrojano sa muslianima nema ništa zajedničkog. Naprotiv, petak je sedmični bajram muslimana, dan sa posebnom važnošću i značenjem za muslimane, koji se kao takav, spominje i u Kur'anu, te u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. 

 

  1. Razbijeno ogledalo kao znak nesreće

Vjerovanje po kojem razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće i velike tegobe u životu jeste jedno od mnogobrojnih sujevjerja koje se nastanilo u srcima muslimana, a koje poput ranije spomenutih nema nikakve veze sa islamom. Ovo sujevjerje nazivaju još i đavolje ogledalo. Raširilo se među kršćanima koji vjeruju da su njihovi preci uz pomoć ogledala posmatrali zvijezde i hvatali njihovu energiju. Zbog toga razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće, jer je broj sedam izraz potpunosti i ukazuje da će poteškoće biti zaista brojne. Prva ogledala koja je čovjek koristio nisu ni mogla da se razbiju, jer ih je činila mirna površina vode. Bez naučnog znanja o prirodi, čovjek je mislio da je njegov odraz, koji je vidio na površini jezera ili bare, bio njegovo drugo "ja", ili njegova druga duša. Plašio se stoga da ako bi uznemirio to svoje "drugo ja", uznemirio bi na neki način i samoga sebe. Kada su kasnije napravljena staklena ogledala, njihovo razbijanje značilo je i ozbiljnu povrjedu vlastite duše. Stari Rimljani su vjerovali da se čovjekov život "obnavlja" svakih sedam godina. Pošto je razbijanjem ogledala taj život bio ugrožen, trebalo je čekati cijelih sedam godina da bi se on obnovio. I ovo sujevjerje, kao i većina drugih, zasnovano je na praktičnim razlozima - ekonomskog karaktera. Staklena ogledala su nekada bila veoma skupa, pa je njihovim vlasnicima dobro došlo ovo vjerovanje koje je tako pomagalo da ona što duže ostanu čitava.Slično ovome razvilo se i vjerovanje da odlaganje hljeba naopako donosi kaznu u vidu nedostatka hrane, tj. gladi, jer je, kako to kršćani vjeruju, odlaganje hljeba naopako znak potcjenjivanja. Ovo je zbog toga što se hljeb kod kršćana, uz vino, smatra najvažnijom namirnicom tajne večere koju smo ranije spominjali. Također, po kršćanskom vjerovanju, koje je naslijeđeno od starih mušrika (paganskih naroda), prolazak ispod merdevina oslonjenih na zid donosi nesreću. To je zbog toga što one, po ovom vjerovanju, ometaju silazak sreće ili bogova koji trebaju istići do ljudi da bi im pomogli.  Sve je ovo jasni dalalet (zabluda) i skretanje s Pravog puta, a uputu daje samo Allah, Moćni i Milostivi. 

  1. Posipanje kabura vodom radi sprječavanja nesreće

Za mezarja (groblja) i kaburove vezana su mnoga sujevjerja. O tome će biti više govora kasnije. Ovdje želim govoriti o sujevjerju koje je preraslo u praksu zastupljenu u mnogim krajevima bivše Jugoslavije, kao i Balkana, tamo gdje žive muslimani. Radi se o posipanju kabura vodom nakon dženaze. U nekim krajevima zastupljeno je vjerovanje po kojem polijevanje kabura vodom prije kiše znači da će rodbina umrlog nakon njegove smrti biti dobro i zdravo, te da niko iz njegove porodice neće umrijeti u skoroj budućnosti. Također, vjeruju da će neko umrijeti ako ih kiša pretekne. Ovo sujevjerje treba razlikovati od običaja koji je raširen među muslimanima Balkana, a koji je preuzet od Arapa, po kojem se polijeva kabur da ne bi vjetar raznio pijesak ili zemlju, Iz ova dva slučaja uočljivo je da je sujevjerje, ustvari, vid srčanog i psihološkog uvjerenja. Tamo gdje nije prisutno uvjerenje (i'tikad), nema ni sujevjerja, nego ostaju praktični običaji koji se prenose s kojena na koljeno, a koji opet, počesto odstupaju od Sunneta (prakse) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

U nekim krajevima bivše Jugoslavije domaćin (a pogotovo domaćice) ne puštaju u kuću gosta koji mu dolazi sa dženaze. Ovo zbog toga što vjeruju da im ovakav gost, vjerovatno donosi direktan poziv na Ahiret, jer dolazi s groblja. I ovo je jedno od raširenih i vrlo opasnih sujevjerja koje je pustilo korijenje u srcima i dušama muslimana. Zašto ljudi ne pogledaju u Allahovu Knjigu i ne poslušaju Allahov govor kada kaže: Nijedna osoba neće umrijeti bez određenja Allahovog, časa suđenja... Po pitanju ovog ajeta prenosi se od Abdullaha ibn Abbasa, radijjallahu anhuma, da je rekao: "Niko neće umrijeti, osim onda kada Allah bude želio i kada mu je određeno." Stoga je jasno da ovakva sujevjerja nemaju nikakvog utjecaja na sudbinu i dužinu života, tj. na raniji ili kasniji dolazak smrti. 

  1. Vjerovanje u zlu kob tri šestice (666)

U osnovi ovog sujevjerja leži biblijsko proročanstvo o zagonetnom žigu ili imenu "divlje zvijeri", broju 666. Prema tom vjerovanju, broj šest predstavlja simboličan znak nesavršenstva. Tri šestice još više naglašavaju to nesavršenstvo. Neki smatraju da je 666 znak antikrista, kojeg također Biblija spominje. Drugi pak kažu da to predstavlja neki oblik identifikacije na koju će ljudi biti primorani. Ima i onih koji kažu da je 666 papinski znak. Sve su ovo mišljenja koja su zasnovana na Bibliji, te kao takva nisu validna kod muslimana. Muslimani nemaju potrebe da se osvrću ili oslanjaju na ovakva mišljenja i tvrdnje, jer Kur'an časni nijednim ajetom ne potvrđuje takvo nešto. Štaviše, na mnogim mjestima u Allahovoj Knjizi spominje se broj šest bez ikakvih negativnih konotacija. Tako Allah Uzvišeni kaže: 

"Allah je nebesa i Zemlju i ono što je između njih u šest dana stvorio, a zatim se nad Aršom uzvisio..." Slični ajeti u kojima se spominje broj šest nalaze se u Allahovoj Knjizi na još šest mjesta. Sve ovo ukazuje da broj šest kod muslimana ne implicira ništa negativno te da je ovo još jedno od sujevjerja čije korijene muslimani moraju potrgati iz svojih srca. 

  1. Vjerovanje u svetost kamenja, drveća, kaburova i vrela 

Vjeruje se da su određena mjesta u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije i Balkana posebno berićetna i sveta zbog nekog pobožnog čovjeka ili žene koji su živjeli u tom mjestu, zbog nekog događaja koji je obilježio određeni vremenski period ili zbog "ukazivanja osobe" koja je davno umrla, na tom mjestu i sl. Također, praksa je velikog broja muslimana da odlaze na šehidske mezarluke i turbeta te da tamo ostavljaju dobrovoljne priloge i uče dove smatrajući da će im te dove biti kabul (uslišane). Sve veći broj napaćenih, bolesnih, sakatih, siromašnih i unesrećenih dolazi u posjetu ovim mjestima. Najveći broj ovih ljudi ne klanja niti izvršava druge vjerske obaveze. Ovakva praksa se prenosi s generacije na generaciju uz vjerovanje da je to ispravno i bogougodno djelo. Boravak na ovakvim mjestima se smatra svetinjom kao što su i sama ta mjesta "sveta", a oni koji tamo odlaze dobivaju epitet hodočasnika ili "malih hadžija". U velikom broju slučajeva, ljudi sa ovakvih mjesta donose vodu, jer ta voda "sve liječi", kamenje, jer je ono "berićetno", grančicu, jer je ona simbol" dobrog roda i blagoslova." Sigurno je da vjerovanje u pobrojano vodi u sujevjerje. 

U suri En-Nedžm, Allah, dželle šanuhu, kaže:

"Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj? Zar su za vas sinovi, a za Njega kćeri? to bi tada bila podjela nepravedna.

U ovim ajetima, Allah, dželle šanuhu, govori o tri najveća božanstva prijeislamskih Arapa. Iako su vjerovali u Allaha kao vrhovno božanstvo, većinu svojih ibadeta usmjeravali su ka ovim lažnim bogovima. 

U vezi s prvim, rekao je islamski učenjak A'meš: "Nazvali su ga Lat izvodeći to ime od ilah (bog)."

U vezi s drugim, rekao je: "Nazvali su ga Uzaa uzevši to ime od 'Aziz (silni)." Poznati učenjak, Ibn Hišam je za Menat (treće božanstvo) rekao: "Pripadao je plemenima Huzejl i Huza."

O drugom (Uzaa), Ibn Abbas, radijallahu anhu, je rekao: "Neki je čovjek mijesio brašno hadžijama, pa kada je umro, oni su se zaustavljali kod njegova kabura."

U tefsiru imama Kurtubija navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mugiru ibn Šu'beta, te da je on srušio i zapalio ovaj kip. Ovo navodi Ibn Hišam. U životopisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, El-Mubarekfuri navodi da je ovaj kip srušio Halid ibn Velid, radijallahu anhu.

Allah Uzvišeni navodi imena i spominje ove lažne bogove koji su bili napravljeni od isklesanog drveća i kamenja ukazujući na niskost i nepromišljenost ljudi koji su ibadet činili i Allaha obožavali kod njih, tj. na mjestima gdje su se oni nalazili. Tako Uzvišeni kaže:

...i uzimaju zaštitnike pored Allaha i govore: "Mi ih ne obožavamo osim da bi nas Allahu približili...

Od ashaba Ebu Vakid el-Lejsija se prenosi da je rekao: "Izišli smo sa Allahim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, (u bitku) na Hunejn, a bili smo tek napustili nevjerstvo (kufr). Kao mušrici (nevjernici) imali smo lotosovo drvo kod kojeg smo klečali i na njega kačili svoje oružje, a zvali smo ga Zatu-l-envat". Kada smo prolazili pord tog drveta, uzviknusmo: "Allahov Poslaniče, daj da i mi imamo Zatu-l-envat." Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Allah je najveći! To je, uistinu, sunnet (zakon koji se ponavlja)!" Rekli ste mi, tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, onako kao što su Benu Israilćani rekli Musau (svome poslaniku):

"Napravi i ti nama boga, kao što oni imaju bogove!" 'Vi ste uistinu, narod koji nema pameti!' Reče (im) on." Reče, na kraju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Vi ćete, uistinu, slijediti primjere onih koji su bili prije vas.

Jedna od mnogobrojnih pouka ovih hadisa jeste što se njima jasno prikazuje vjerovanje prijeislamskih Arapa u svetost drveća, koje se zadržalo u srcu i nakon primanja islama. Nažalost, neki muslimani i danas vjeruju u svetost nekog drveća, kao što je, npr. tisovina, a što nikakvim vjerskim tekstom (Kur'an i Hadis) nije potvrđeno. 

Poznata je predaja prema kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poznavao kamen koji mu je u Mekki, prije poslanstva, nazvao selam. Međutim, nikada nije otkrio koji je to kamen i gdje se on nalazi. to zbog toga da taj ,kamen ne bi postao predmetom veličanja i razlog odlaska u širk. 

Prenosi se od Abisa ibn Rebie, kako je rekao: "vidio sam Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, kako je poljubio Hadžeru-l-esved i rekao: "Ja dobro znam da si ti samo kamen koji ne donosi korist, niti štetu, i da nisam vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako te poljubio, ni ja te ne bih poljubio.!

Nažalost, širom Balkana prisutno je, kod mnogih muslimana, neopravdano veličanje turbeta i onih koji su u njima. Slično ovome radio je i narod Allahovog poslanika Nuha, alejhi-s-selam, koji je petericu davno umrlih, pobožnih ljudi počeo smatrati dobrima, a kasnije i posebno moćnima, da bi im, na kraju, počeli ibadet činiti i njih obožavati. Ovo je bio prvi širk na zemlji. Šta je navelo kršćane da počnu obožavati Isusa (Isa, alejhi-s-elam) i uzdizati ga iznad njegova insanijjeta (ljudskog bića) doli prevelika ljubav prema njemu i pretjerivanje u toj ljubavi, a to se zove "guluw". 

Ne želim na ovom mjestu uspoređivati praksu današnjih muslimana kad su u pitanju turbeta, kaburovi i šehidska mezarja sa Nuhovim, alejhi-s-selam, narodom ili sa kršćanima, ali je sličnost prisutna. Islam je vjera prevencije koja staje na put svakom zlu i suzbija ga u korijenu kako se ono ne bi proširilo i obezvrijedilo osnov misije svih poslanika, alejhim selam, koje je Allah, dželle šanuhu, slao kroz historiju - tevhid, da se samo Allah, dželle šanuhu, obožava, te da se negiraju i napuste sva lažna božanstva koja se obožavaju pored Allaha, dželle šanuhu. 

Na ovakvim mjestima - turbetima, nerijetko je pojava paljenja svijeća u čast mrtvoga. Ovo se radi sa uvjerenjem da će se time osvijetliti umrlome u njegovom kaburu, što je, svakako, veliko sujevjerje koje je u kontradikciji i suštoj suprotnosti sa islamskim učenjem o životu poslije smrti. Pored sujevjerja, ovim postupkom su objedinjene još dvije zablude: 

1) Tešebbuh, tj. oponašanje nemuslimana koji ne vjeruju u Allaha onako kako ga treba vjerovati, niti u Kur'anu, niti u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a to su u ovom slučaju kršćani. Poznato je da je paljenje svijeća mrtvima u čast jedan od temeljnih propisa njihove vjere, a muslimanima je strogo zabranjeno da oponašaju nemuslimane u njihovim obredima. U hadisu koji se prenosi od poznatog druga Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ne pripada nama onaj ko imitira druge vjere (narode). Nemojte imitirati židove i kršćane!"

2) Bid'at - novotarija koju nije prakticirao, niti je odobrio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a novotarija u vjeri i ibadetu predstavlja jedan od najvećih grijeha. Tako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Ko uvede u ovu našu stvar (islam) ono što nije od nje (islama), to je odbačeno."

Što se tiče vrela ili izvorišta vode, izvjestan broj njih se smatra svetim u vjerovanju mnogih muslimana, što je, još, jedno od prisutnih sujevjerja. Prema legendama (narodnim predanjima), "sveta" vrela ili izvorišta su mjesta trajnog zdravlja i života ljudi na Zemlji, odnosno na ovom svijetu.

Vrelo ili izvorište vode koje se nalazi u blizini samog Sarajeva, zove se Trčivode. Tu su se Sarajlije okupljale na Đurđevdan te se tom vodom prskali, pili je i tu teferičili. Tom vodom su se prskali, prema narodnom vjerovanju, da bi cijelu godinu bili čili i veseli te da bi trčali kao što "trči" ta voda ispod izvorišta niz obronke Jarčedola i Trčivoda.

Vrelo "Abuhajat" se nalazi u blizini Kozije ćuprije (legendarnog mosta nadomak Sarajeva). Tu su se Sarajlije okupljale na Đurđevdan, kako bi bili čili i veseli kao što je i samo izvorište. 

Sve su ovo sujevjerja koja su, u manjoj ili većoj mjeri prisutna kod velikog broja muslimana. Obaveza je svakome od njih napustiti ovakva vjerovanja i istinski se uputiti ka svome Gospodaru koji život i zdravlje, te bolest i smrt daje. Tim prije što se kod izvjesnog broja izvora koji se smatraju svetim čine razni ibadeti i upućuju dove (a dova je srž ibadeta) sa nadom da će na takvim "svetim" mjestima one biti mnogo prije uslišane, nego na nekim drugim "običnim" mjestima. Radi takvih "svetih" mjesta poduzimaju se putovanja i čine razni materijalni izdaci. A poznato je i vjerodostojnim (sahih) predajama od Resulla, sallallahu alejhi ve sellem, utvrđeno da se kod muslimana poduzima putovanje radi obilaska svetih mjesta samo u tri slučaja: radi obilaženja Ka'be u Mekki, radi njene svetosti i berićeta, gdje je klanjanje jednog namaza ravno klanjanju stotinu hiljada namazana drugom mjestu. Zatim, radi obilaska džamije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medini, radi njene svetosti i berićeta, jer je, po hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedan klanjani namaz u toj džamiji ravan vrijednosti hiljadu klanjanih namaza na drugim mjestima. Također, radi obilaska džamije El-Aksa u Kudusu (Jerusalemu) - Palestina, koja je pod židovskom okupacijom. Jedan klanjani namaz na ovom mjestu ravan je klanjanju pet stotina namaza na drugim mjestima. Ova su tri jedina sveta mjesta za muslimane. Neka nam Allah, dželle šanuhu, podari znanje i poveća uputu, jer On, zaista, najbolje upućuje na Pravi put. 

 

  1. Rog i potkovica zečija šapa, djetelina sa četiri lista kao neki od "radosnih predznaka"

Nasuprot dosad pobrojanim "nesretnim znakovima" za koje se vjeruje da donose nesreću, postoji izvjestan broj "dobrih znakova" za koje se vjeruje da donose sreću. Mnoge muslimanske kuće ili automobili "okićeni" su ovakvim znakovima, a to bi trebalo da simbolizira sreću i berićet. Rog i potkovica mogu se vidjeti na mnogim muslimanskim kućama (ipak rjeđe nego na nemuslimanskim), kao što se i zečija šapa može uočiti u automobilima muslimana. 

Rog i potkovica imaju vrlo važan zajednički detalj: vrhove. Vrh i šiljak privlači, hvata i rastjeruje negativna magnetna polja. Vjeruje se da ih uništava prije nego što ona zahvate ljude ili prostor oko nas. Zbog toga "donose sreću." Vjerovanje da potkovica donosi sreću potiče od vjerovanja u simbole polukruga i mjesečevog srpa. U ranijim religijama vjerovalo se da polukružni oblik posjeduje magijske moći i da ima sposobnosti zaštite. U astečkom Jukatanu i Peruu, hramovi su građeni tako da su imali ulazno stepenište i trijem u obliku polukruga, a slična praksa je bila i u Španiji. Ruševine Stounhedža također pokazuju da su druidi (starokletski sveštenici), koji su obožavali Sunce, gradili oblike polukružnog oblika. Tokom srednjeg stoljeća, crkve i javne zgrade imale su prozore i mnoge detalje na fasadama u obliku polukruga, jer je postojalo vjerovanje da ovaj oblik štiti od zlih sila. Konje su počeli potkivati stari Grci u 4. stoljeću. Pošto su konji u to vrijeme smatrani svetim životinjama, to su i njihove potkovice smatrane predmetima koji donose sreću. Zbog toga nije nikakvo čudo što su stari Grci i Rimljani držali potkovice zakucane na zidove ili iznad vrata kako bi im donosile sreću i štitile ih od svakoga zla. Što se tiče zečije šape, smatra se i vjeruje da ona donosi sreću onome ko je nosi. To treba biti njegova zadnja lijeva šapa, koju treba nositi u zadnjem lijevom džepu, a posebno je "berićetno" ako je tog zeca ulovila razroka osoba u noći punog mjeseca! Ovo sujevjerje nastalo je u stara vremena (kao i većina drugih sujevjerja), kada su ljudi zečevima pripisivali dobre i zle osobine. Ove životinje su umiljate kada se pripitome, ali je podozrenje prema njima izazivalo to što su u noćima, kada je mjesec jako sijao, izlazili da se hrane. Snaga zadnjih zečijih nogu je impresivna, naročito kada oni brzo trče, a pritom zadnje šape provlače čak ispred prednjih kao da će im one "pokazati" put kojim mogu pobjeći od opasnosti. Moguće je da je to kod ljudi stvorilo uvjerenje da zadnje šape imaju moć da izbjegnu svaku opasnost.

Djetelina sa četiri lista smata se jednim od "dobrih" ili "sretnih" predznaka. Postoji nekoliko legendi koje prate ovu biljku. Jedna od njih je da je Eva (Hazreti Havva) ponijela sa sobom djetelinu sa četiri lista kada je napuštala Džennet. Također, stari druidi (starokeltski sveštenici) u Engleskoj su vjerovali da djetelina sa četiri lista ima magijska svojstva. Jedno od tih vjerovanja svodilo se na to da svako ko pronađe djetelinu sa četiri lista dobija mogućnost i sposobnost da vidi zla bića kao što su vještice i đavoli (šejtani) pa ih tako može izbjeći. U stvarnosti, djetelina sa četiri lista jeste zapravo kao i obična djetelina, samo sa degeneriranim genom koji određuje broj listova. 

"Sretnim" insektima smatraju se, između ostalih, pauk, bubamara i leptir. Po tom sujevjerju njihovo viđenje donosi sreću. Da li je to baš tako? U grčkom mitu pauk je bio princeza koja je boginju Atenu pozvala na takmičenje u tkanju, a potom se pobijeđena i ponižena pretvorila u pauka. Vjeruje se da viđenje pauka ujutro donosi ljubav, a uvečer nadu. Ako se pauk ubije ili mu se uništi mreža - to donosi nesreću.

Ova sujevjerja puna su mitova koji se oštro suprotstavljaju tevhidu i čistom islamskom učenju. Sadrže i elemente reinkarnacije u što muslimani, također, ne vjeruju, a što je osnov vjerovanja kod budista. Sve ovo ukazuje na potrebu čišćenja srca od navedenih sujevjerja ukoliko su njihovi tragovi prisutni u vjerovanju muslimana. Život i smrt daje samo Allah, dželle šanuhu. Bolest i zdravlje su od Allaha, kao i sreća i nesreća. Nesreća i zlo se mogu spriječiti i preduhitriti stalnom dovom i molbom Allahu, dželle šanuhu, te udjeljivanjem sadake, o čemu sam ranije govorio (vidi poglavlje: "Sujevjerje i kader"). Ono što sprječava nesreću i zlo jeste iskrena i istinska pokornost Allahu, dželle šanuhu, a to podrazumijeva stalni ibadet (robovanje - činjenje dobrih i ostavljanje loših djela). Allaha molimo za znanje koje će nam koristiti, a koje će kod nas proizvesti djelo koje će nas na oba svijeta uzdići. 

 

  1. "Prolazak ispod merdevina"

Ovo sujevjerje ima više svojih izvora i veže se za različita ishodišta. Tako je poznato da su osuđenike na smrt u nekim azijskim zemljama vješali za sedmu prečku merdevina prislonjenih o stablo drveta. Pošto se vjerovalo da je smrt "prelazna", ljudi su se dobro čuvali da ne prolaze ispod tih merdevina jer su vjerovali da će tako i oni "uhvatiti" smrt. Stari Egipćani su vjerovali da se njihov bog sunca Oziris spasio uz pomoć merdevina kada su ga zarobili duhovi tame. Zbog ovoga su male merdevine stavljene u grobove egipatskih kraljeva, kako bi im pomogle da se popnu na nebo. I dan-danas neki Egipćani nose male modele merdevina jer vjeruju da će im one donijeti sreću. U drugim krajevima svijeta, ljudi iz različitih razloga izbjegavaju da prođu ispod merdevina. Jedan od korijena ovog običaja zasniva se na tome da su merdevine, kada se naslone na zid, činile trougao sa podom i zidom, što je simboliziralo život, a taj simbol je smatran svetinjom, pa bi prolazak kroz njega bio skrnavljenje te svetinje. Zbog toga se razvilo sujevjerje da će svakoga ko prolaskom kroz ovaj trougao pokaže nepoštivanje svetinje, snaći zaslužena kazna.

 

  1. Vjerovanje u "sveta jela" koja "donose" sreću

Pojedine vrste hrane smatraju se svetim, vjeruje se u njihov blagoslov, a konzumiranje određenih namirnica smatra se posebno berićetnim. I ovo vjerovanje (sujevjerje) svojstveno je kršćanima, a sa muslimanima nema ništa zajedničkog na osnovu slova Kur'ana i Sunneta. Naime, kršćani vjeruju da sva jela koja konzumiraju prvog dana Nove godine predviđaju budućnost ili utječu na nju. Tako Španci vjeruju da, upravo u ponoć novogodišnje noći, treba pojesti dvanaest zrna grožđa jedno po jedno. 

Talijani vjeruju u žitarice, odnosno da svaka žitarica koja se napuše kuhanjem donosi bogatstvo. 

Upravo zbog toga na novogodišnjem stolu Talijala sočivo (leća) je neizbježno.

Također, vjeruje se, a to je postalo i česta praksa u Bosni, da žene, kada dolaze na babine tek rođenoj ženskoj djeci, trebaju ponijeti na dar dva jajeta i djetetu ih pod jastuk staviti, kako bi slijedeće rođeno dijete bilo muško.

Poznato je i vjerovanje u berićet riže, koja služi za posipanje mladenaca, da bi bili plodni u životu. Sve su ovo vjerovanja (sujevjerja) svojstvena nevjernicima (nemuslimanima), koji u Allaha ne vjeruju onako kako Ga treba vjerovati. Analogno tome, nijedno od pobrojanih sujevjerja ne smije se naći ni pri jednome muslimanu kojemu je stalo do sreće na Ovome svijetu i vječnih blagodati na Ahiretu, a Allah, dželle šanuhu, je najbolji svjedok. 

U šeri'atskim tekstovima (Kur'an i Hadis) spominju se različite vrste hrane i namirnica, ali se nigdje ne ukazuje na svetost nijedne spomenute vrste. 

Tako Uzvišeni u suri El-Beqare kaže:

I kada ste rekli "O Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća, krastavica, i pšenice, i leće, i luka crvenoga!" On im reče: "Zar želite da ono što je bolje zamijenite gorim?"

U ovom ajetu spominje se narod Benu Israelićana (tadašnjih muslimana, prije dolaska Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem) koji su od Allahovog poslanika, njima poslanog - Musa, alejhi-s-selam, tražili da Allaha zamoli za hranu koju su poznavali od ranije, a to je hrana koja niče iz zemlje. 

Također, nigdje se u Kur'anu ili Hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne spominje striktno vrijeme konzumiranja određenih namirnica, osim što ima predaja koje ukazuju na konzumiranje sedam hurmi (po mogućnosti medinskih) na gladan stomak, a što je prevencija protiv otrova toga dana. Također, u svrhu boljeg pamćenja, hadisom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preporučuje se uzimanje 21 grožđice (suho grožđe) na gladan stomak. 

 

  1. Razna sujevjerja vezana za udaju i ženidbu

Pored dosad pobrojanih postoji i ogroman broj drugih sujevjerja koja je gotovo nemoguće prebrojati i predstaviti. Veliki broj tih sujevjerja vezuje se za ženidbu i udaju kao jedan od najvažnijih koraka u čovjekovom životu. Većina ovih sujevjerja vezana su za djevojke; neizvjesnost i strah mladih djevojaka, kada i za koga se udati bili su uvijek, pa i danas, obavijeni mistikom. Iz tih snova o budućem životu izrodila su se brojna sujevjerja. 

Vjeruje se u narodu, a velika većina narodnih vjerovanja su klasična sujevjerja, da kada djevojka opazi mladi mjesec treba uzeti neki kamen, a zatim reći: "O mjeseče, tako ti mladine, ti putuješ po cijelome svijetu, pa na tom putu vidiš i mog dragog, naredi neka mi se po imenu javi!" Kada to tri puta izgovori, treba ostati na istom mjestu i slušati koje će prvo muško ime čuti. Vjeruje se da će to biti ime njenog suđenika.

Također, vjeruje se da djevojka koja želi osvojiti nekog mladića, treba mu u šerbe, kahvu ili čaj stavi malo smole iz svog uha i on će od tada biti njen. Ovo je, takošer rašireno i opasno sujevjerje. Ukoliko se ispostavi da je tačno, onda se njime zadire i u polje sihra (o čemu će kasnije biti govora), te se time objedinjuju dvije zablude: sujevjerje i sihr. 

U nekim krajevima bivše Jugoslavije, među muslimanima, rašireno je vjerovanje da kada djevojka dođe pred mladoženju kuću, treba uzeti kakav sud s vodom i proliti ga, kako bi joj u novom domu sve teklo kao voda. Također, vjeruje se da djevojka, kada prvi put ulazi u kuću mladoženje, treba proći ispod njegove ruke čime želi naišaretiti da će ga uvijek poštivati.

Od sujevjerja koja su prisutna jeste i to da prije nego svedu mladence, drugi ukućani trebaju uzeti neko muško dijete i provaljati ga po postelji, kako bi nevjesta muško dijete rodila. Na kraju, kada mladu dovedu u kuću, ona treba zovnuti muža imenom i reći: "Koliko ti je u kući rogova (misli se na rogove koji drže krov), toliko ti rodila sinova."

Sve su ovo sujevjerja koja su u očitoj i oštroj suprotnosti sa islamom i Sunnetom (praksom) Allahovog Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Kao takve, treba ih pod hitno napustiti i uputiti se čistom stazom islama koja vodi sreći na Ovome svijetu i vječnim blagodatima na Budućem svijetu - Ahiretu. 

 

  1. Sujevjerja vezana za rađanje i odgoj djece

I za rođenje i odgoj djece, širom bivše Jugoslavije i Balkana, prisutna su mnoga sujevjerja i novotarije. Tako se vjeruje da ne valja razglašavati kada žena započne s porodom, jer što više ljudi za to sazna, to će se žena teže sa bremenom rastaviti. Vjeruje se, također, da žena po porodu, dok prvi san ne odspava, ne smije u vatru gledati, jer će joj dijete biti zločesto. U nekim dijelovima bivše Jugoslavije (Sandžak), porođaj bi se krio od porodiljine majke, jer se vjerovalo (i vjeruje) da će se lakše poroditi ako joj majka za to ne zna.

Od prisutnih sujevjerja u vezi s ovim jeste i uvjerenje da kada se kod žene dijete u utrobi prvi put pomakne (zakoprca), u koga god ona u tom momentu pogleda, dijete će na tu osobu sličiti - fizički i duševno.

Sva ova sujevjerja, u negativnom kontekstu nadopunjuje i vjerovanje po kojem se djetetu ne smiju oblačiti haljine koje su se napolju sušile i ostale poslije akšama, sve dok se malo ne nagore na vatri.

Sve su ovo sujevjerja i novotarije koje su daleko od islama (iako ih prakticiraju muslimani) i upute Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve selem. Kao takve obaveza ih je napustit. Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste stalni zikr, stalno spominanje Allaha Uzvišenog u svim dopuštenim situacijama i na svim dozvoljenim mjestima. U časnom Šeri'atu, određena je dova za svaku situaciju u kojoj se čovjek nađe, bilo da je iskušan nekim musibetom, bilo da je u rahatluku. Štaviše, i kada prilazi svojoj ženi, i kada ulazi u nužnik i kada ulazi u prijevozno sredstvo, pa čak i kada se gleda u ogledalo, musliman spominje Allaha (činiti zikr) jer je tako radio i postupao istinski uzor svih muslimana do Sudnjeg dana - Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. 

Tako je Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, prilikom oblačenja odjeće reći: Bismillah, el-hamdu lillahillezi kesani haze-s-sevbe ve rezaqanhi min gajri havli minni ve la kuveh. "Hvala Allahu koji me je odjenuo ovim (ovom odjećom) i koji me je opskrbio bez moje pomoći i snage." U svrhu zaštite djeteta od prokletog šejtana uči mu se dova koja je ostavljena u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koja glasi: - Euzu bi kelimatillahi taammeti min kulli šejtan ve hamimeti ve min kulli ajnin lammeti "Zaštitu Allahovu molim za vas pomoću Allahovih savršenih riječi pred šejtanom i pred zlim pogledom." (Hisnu-l-muslim, str. 71, br. 136.)

 

  1. Sujevjerja vezana za čuvanje zdravlja

Zdravlje je, svakako, jedna od najvećih blagodati Uzvišenog Allaha prema čovjeku. Njegovo očuvanje je stoga, veliki imperativ i obaveza. Veličina ove obaveze i bojazan za zdravlje, izrodila je kroz historiju veliki broj sujevjerja koja dobrano potkopavaju temelje tevhida i ispravnog vjerovanja u Allaha, dželle šanuhu, bez kojeg nema uspjeha, niti Allahove pomoći ni na Dunjaluku, ni na Ahiretu. 

Tako se vjeruje da kada se metlom mete u sobi, ne smije se tom metlom doticati dijete koje još raste, jer bi dijete moglo stati sa rastom. Ako se to ipak dogodi, onda treba drškom metle u plafon udariti i pljunuti. Također, vjeruje se da se ne smije zamesti dijete kada se mete. 

Vjeruje se da ne valja vrata zadnjicom zatvarati, jer ko to učini, sam će sebi naškoditi i neke bolesti dopasti. Isto tako, kada neko šije ili krpi dio odjeće na sebi, vjeruje se da može sebi pamet ušiti. Ako već mora šiti, onda se preporučuje da zadjene za uho drvce i da se onda ne boji. 

Vjeruje se, također, da ne valja djetetu nokte rezati prije devetog mjeseca od rođenja. Ako se to već mora uraditi, onda djetetu treba staviti ruke u brašno, pa mu tek onda odrezati nokte?! Kada se nokti odrežu, ne valja ih po putu bacati (što je tačno, op.a.), jer se na njih kupe šejtani. 

Nokte je najbolje odrezati, u papir zamotati i u zid staviti. Naprotiv, od Sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste nokte spaliti. Nije zabranjeno, niti opasno, nokte rezati u bilo koje doba dana ili noći, a ne smije proći onima koji u Allaha vjeruju više od četrdeset dana, a da ne obave rezanje noktiju. Mogu se, također, zakopati u zemlju ili baciti u kanalizaciju. Smatram da ostavljanje noktiju u zid nije ostvarljivo te da je opasno, jer može biti uzrokom sihra, a Allah najbolje zna. 

  1. Razna sujevjerja prisutna kod muslimana

U ovom dijelu želim spomenuti jako raširena sujevjerja koja, kao i sva dosad pobrojana, nemaju nikakve veze sa islamom, niti sa Sunnetom Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. I njih je, stoga, obaveza napustiti i uputiti se stazom čistog islama, stazom koja vodi Allahu i Njegovu zadovoljstvu. 

Ta sujevjerja su: 

Ko sa noža jede ubit će ga damla (kap).

Ako te svrbi lijevi dlan, dobit ćeš; ako, pak, desni - davat ćeš pare. 

Kad što nehotice proliješ ili razbiješ - ne žalosti se, jer to sluti na dobitak. 

Ako psi okrenu glavu ka zemlji i zavijaju, neko će oboljeti; zato prevrni jastuk, pa će odmah prestati. 

Ne dajte djeci da se igraju mrtvih; jer se djeca takve igre počnu igrati kad im hoće mati ili otac umrijeti. 

Dođe li ti kakav gost koji ti nije po volji, naspi mu soli u obuću pa će brzo otići. 

Sakrij zube od žabe, jer da ih prebroji umrla bi ti mati!

Prvu štenad treba u vodu baciti, jer bi pobijesnila kad bi odrasla. 

Ko na Đurđevdan plače, plakat će cijelu godinu. 

U koga je nožni palac veći od onog prsta što do njega stoji, nadživjet će ženu, a ako je manji, nadživjet će ona njega. 

Ako ti se štuca, to znači da te neko spominje, a ti reci: "Ako je dost (prijatelj), spomeni me još!" Ako je dušman: "Crk'o!" Ako ne prestane štucanje, to znaj, da o tebi govori neki tvoj neprijatelj. 

Ako te neko preskoči, nećeš imati napretka četrdeset dana. 

Kada horoz doživi dvadesetu godinu, snese jaje. Ako bi to jaje čovjek nosio pod lijevim pazuhom četrdest dana, izlegao bi se huddam (đavo). Što god bi ti od njega tražio, on bi ti nabavio. 

Ako ti neko dade što kroz pendžer (prozor), nemoj to nipošto izjesti jer bi ti narasla guša. 

Ako pogledaš u sat kada se poklope kazaljke, neko misli na tebe. 

Kod trgovca, sve što spadne s police prodaće se. 

Ako ti se ptica uneredi na odjeću, to je sretan znak i dobitak. 

Plavi kamen donosi nesreću. 

Ako se temelj kuće okrvavi (kurbanskom krvlju), neće se povrijediti radnici pri gradnji kuće. 

Ako se u temelj kuće stavi novac, kuća nikad neće ostati bez nafake. S tim u vezi, u nekim mjestima, u temelj kuće se stavlja glava zaklane životinje (kurbana), a u usta mu se stavlja manji zlatnik ili novčić.

Stavljanje noža kojim je prerezan pupak novorođenčeta na njegov stomak, vjerujući da će ga to zaštiti od šejtana. 

Postoji vjerovanje da će se mladić ili djevojka zaljubiti u osobu koju prvo ugledaju 14. februara.

 Tenešir poslije gasala (kupanja mrtvog) treba prevrnuti ili raskopati i kolje počupati. 

Kada se ponese umrli (na mjestu ukupa) treba razbiti nešto od posuđa, čašu na primjer. 

Kada se mezar zatrpava alatku (lopatu) ne valja direktno uzeti iz ruke, nego je prvo spustiti na zemlju.

 

  1. Završna riječ u vezi s  tetajjurom

Zbog mnogostrukih negativnih posljedica po muslimane, narušavanja ispravnog vjerovanja, skrnavljenja i prljanja čistog Sunneta, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tetajjur okarakterizirao širkom - pripisivanjem druga Allahu, dželle šanuhu. Tako se u hadisu koji Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, direktno (merfuen) prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Tijere je širk, tijere je širk..."

Ovo je eksplicitno zbog toga što se u slučaju tetajjura srce vezuje za nekog drugog mimo Allaha. Veliki učenjak Ibnu-l-Kajjim el-Dževzi je rekao: "To je ispravno, jer tijere (tetajjur) je vrsta širka."

Također, prenosi se od Abdullaha ibn Amra ibn El-Asa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Onaj koga tijere odvrati od njegove potrebe počinio je širk." "A šta je iskup za to?", upitaše prisutni. "Da kažeš: Allahu, svako dobro je od Tebe, sve ptice su Tvoje, i nema boga osim Tebe."

- Allahume la hajre illa hajrek ve la tajre illa tajrek ve la ilahe gajrek). 

Rečeno je da je tetajjur zloslutnja i pesimizam zbog nekog znaka u prirodi koji se vidi ili čuje. Ukoliko ga to odvrati od naumljenog putovanja, posla ili potrebe, počinio je širk, zbog straha koji je obuzeo njegov razum i nadvladao njegovo srce i iman u Allaha, dželle šanuhu. 

Ne smeta ako nešto od tetajjura uđe u ljudsko srce, a čovjek to ne voli. Allaha će to odstraniti od njega ako se čvrsto pouzda u Allaha, a poznato je, na osnovu vjerodostojnih hadisa, da ljudi neće odgovarati i biti pitani za loše misli koje se motaju po glavi i srcu. To sve dotle dok te misli ne iziđu kroz djelo ili riječi, a za to će se odgovarati pred Allahom, dželle šanuhu. U hadisu se kaže: "Doista je Uzvišeni Allah oprostio pripadnicima mog Ummeta ono na što ih duše nagovaraju (tj. misli) ako to ne urade ili prozbore." U nastavku ranije navedenog merfu' hadisa od Ibn Mesuda, radijallahu anhu kaže se: "Nema nikoga od nas da nije... Međutim, Allah to otklanja tevekkulom (oslanjanjem na Njega)." Hafiz Ibn Hadžer Askelani je, u svom čuvenom djelu Fethu-l-bari, rekao: "Nema nikoga od nas, a da nije..." znači - nema nikog od nas, a da mu tetajjur nikada ne dođe (priđe). Šejh Buhari je govorio: "Sulejman ibn Harb (učitelj Buharijev) je ovo porekao i rekao: "To nisu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego to kao da su riječi Ibn Mes'udove, r.a."

Također, u vezi s ovim  hadisom hafiz (Askelani) je rekao: "Riječi - 'Allah to otklanja tevekkulom (oslanjanjem na Njega)' - ukazuju na to da ako se nekome takvo nešto desi, pa se preda Allahu i ne vodi brigu o tetajjuru (tijeretu), on neće biti odgovoran za to što mu se desilo", (tj. što mu je prišao šejtan sa tetajjurom, op.a.). 

Uvaženi doktor Karadavi kaže da ove riječi znače: "Iako među nama nije bilo nikoga ko nije bio pod utjecajem ove slabosti u ovo ili ono vrijeme, ova slabost je otklonjena iz srca koje se vraća Allahu, dželle šanuhu, oslanjalo se samo na Njega i nije dopuštalo da ga takve misli salijeću. U hadisu koji je zabilježio imam Taberani (merfu) direktno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: "Niko nije imun na tri stvari: sumnje (ne misli se na sumnje u temeljne postulate vjere koje istinski vjernik sebi ne smije dozvoliti, op.a.), predskazivanje zlih znakova (sujevjerje) i zavidnost. Ako imaš sumnju - nemoj juriti za njom; ako imaš loše predskazanje - ne obraćaj pažnju na njega; ako ti se rodi zavist - nemoj prelaziti granicu." Na ovaj način će ove tri stvari ostati samo u mislima koje prolaze kroz dušu ne ostavljajući traga na ponašanje te će ih kao takve, Allah, dželle šanuhu, oprostiti.

Na kraju, predskazivanje zlih znakova nema svoje validno utemeljenje u nauci niti u stvarnosti, već je to duševna slabost i pravo sujevjerje. 

Pa čak i ako ima slabosti u čovjekovoj prirodi koja pridonosi traženju zlih znakova od nekih stvari, čovjek se ne treba prepustiti ovoj slabosti, posebno kada se donosi kakva odluka ili kada se treba nešto uraditi.

Allaha, dželle šanuhu, molimo za zaštitu i molimo Ga za uputu. Uistinu, On najbolje upućuje i On je Zaštitnik najbolji.