Jedan je učenik pitao šejha kako da zavoli Allaha, na što mu je šejh odgovorio: „Nemam ti odgovor osim: kako da Ga ne voliš?“ Onaj ko spozna Allaha zavoli Ga, a potom ta najvažnija veza u životu oblikuje čitavu čovjekovu stvarnost. Nedostatak znanja o Gospodaru daje za rezultat da takav ne okusi najljepšu stvar na ovom svijetu – ljubav prema Allahu. Kada je Omer, r.a, rekao Poslaniku, s.a.v.s, da ga voli više od porodice, imetka, ali ne i od samoga sebe, Resulullah mu je kazao da još uvijek nije upotpunio svoje vjerovanje. Omer je razmislio, pa rekao da voli Poslanika više i od samoga sebe. Nije to Poslanik, s.a.v.s, učinio zbog toga sebe, iz neke skrivene želje da bude glorificiran i slavljen, daleko od toga – već upravo zbog Omera i svih svojih sljedbenika koji će, ako budu voljeli Resulullaha više od sebe, njegove upute i duhovno stanje stavljati ispred onoga čemu ih vuče njihov ego. 

Kada ljubav prema Allahu i Resulullahu nastani nečije srce, onda takvo srce posmatra čitav svijet oko sebe kroz vezu sa Stvoriteljem. Takav čovjek – i kosmos i ljude i biljke i životinje, pa čak i svjetove očima nedokučive posmatra s ljubavlju. Zato jer onaj ko nekoga voli, voli i njegov rad i kreaciju. Ko zavoli Allaha, zavoli i Njegova stvorenja. Nauka tvrdi, a iskustvo pokazuje, da onaj ko nekoga zavoli ne vidi ili se ne osvrće na mahane voljenoga, kao što znamo iz primjera Medžnuna koji je zavolio Lejlu, pa kad mu je bilo rečeno da ona i nije naročito lijepa, on je odgovorio poznatim stihovima: „Niste vi nju vidjeli mojim očima.“ Suština je u tome da ukoliko je moguće na ovakav način voljeti nesavršena stvorenja, kakva tek treba da bude čovjekova ljubav prema Gospodaru Koji je savršen i bez mahane?! 

Pozivati na tevhid znači ukazivati na sreću

Onaj ko spozna Allaha, zavoli Njegova stvorenja, gleda ih sa milošću, baš kao što je i Poslanik, s.a.v.s, bio milost svjetovima, i ne samo to, on svoje relacije sa svim stvorenjima, bez obzira i na religijsku pripadnost, vidi kao priliku da se približava Stvoritelju. Neki nemusliman je upitao jednog velikana da li ga voli, a on mu je odgovorio pozitivno. Ovaj ga potom upita: „Voliš me, iako nisam tvoje vjere?“, ovaj učitelj reče: „Rob si i stvorenje moga Gospodara.“ Vjernik koji nastoji razumjeti svoju vjeru biva svjestan da je svaki čovjek Allahovo stvorenje, pa i onoga koji ne vjeruje u Allaha, posmatra na takav način. Prezire njegovo nevjerstvo i njegov grijeh, ali voli ga kao čovjeka i Allahovo stvorenje. Zbog toga vjernik voli i poštuje, kao Božije stvorenje, i kršćanina, jevreja, pa čak i ateistu, iako nikako nije zadovoljan s njegovim djelima. Ako volimo Allaha i volimo Njegovo stvaranje, te ako volimo Poslanika koji je milost svim svjetovima, odakle nam pravo da preziremo stvorenja zbog njihove slabosti, grijeha, pa čak i zbog njihove zablude u dogmatskom smislu? Smisao pozivanja u tevhid i vjeru u Jednog jeste ljudima ukazati na Put istine i sreće na oba svijeta. Zamislimo čovjeka koji nevjerniku govori da ga mrzi jer je nevjernik, a onda mu nakon toga govori da želi da ga spasi i izbavi iz njegove zablude. Zar će iko prihvatiti pomoć od nekoga ko ga prezire? Čak ukoliko neko i vrijeđa, potvara i napada našu vjeru, moramo ostaviti to po strani kada gledamo tog pojedinca i razmišljamo o tome kako bismo bili sretni da krene Pravim putem. Nije li mudrost Allahova da su najveći neprijatelji Poslanika, s.a.v.s, primali islam kasnije, a on bi ih prihvatao i lijepo mjesto im kod sebe davao? Najbolji dokaz da mi preziremo nečija djela, a ne pojedinca kao ličnost, ogleda se u tome da kada nemusliman prihvati islam postaje voljen od strane vjernika, zaboravi se njegova prošlost i bude prihvaćen. Stoga je bitno imati takav pravedan odnos i prema onome čije se srce još uvijek nije probudilo: voljeti sve ljude kao Allahova stvorenja, a prezirati loša djela koja Stvoritelj ne voli. 

Neko bi mogao ovo čitajući (ne)dobronamjerno postaviti pitanje: „Da li trebamo voljeti i šejtana, jer je i on Allahovo stvorenje?“ Njegovo stvaranje je od znakova Allahove mudrosti, međutim naravno da ne volimo šejtana, jer je njega Gospodar opisao kao prokletog i udaljenog od milosti, i on je, zajedno sa Dedžalom, jedino Božije stvorenje za koje znamo konačni kraj, onako kako nas obavještavaju Kur'an i Sunnet. Vjernik nikada neće donositi sud o završetku života bilo kojeg čovjeka svjestan da Allah može i stanje najgorih ljudi promijeniti nabolje dok su živi. 

Širina nečijih grudi

Neko će kazati da je nemoguće dostići stepen ljubavi prema svim stvorenjima, za što se slažemo da je veliki duhovni poduhvat. Kako očekivati od onoga ko mu kroz rat ubija bližnje i uništava zemlju da ne mrzi agresore ili okupatore? Kako očekivati da neko i pored pretrpljenog zuluma ne nosi mržnju prema zulumćaru, i ne samo to, uči dovu za njega da ga Allah uputi i pomogne? Naš Poslanik, s.a.v.s, se nikome nije svetio, a Gospodara je molio za dobro onih koji su ga protjerali iz Taifa, štaviše, molio je za dobro njihovih potomaka. Činjenica je da ne mogu svi imati takvu širinu u svojim grudima i da ne mogu svi posmatrati stvorenja sa ovom duhovnom dioptrijom, ali ono što svako može postići jeste da prizna da je takvo posmatranje Allahovih stvorenja bolje i ispravnije. Kada je ljubav prema Allahu i Resulullahu potpuna, vjernik voli svako stvorenje, pa čak i ono koje njemu direktno čini nepravdu, međutim, vjernik prezire tu njegovu nepravdu ili čin s kojim Allah nije zadovoljan, te se nada i moli Gospodara da to stvorenje nađe put od Istine. Ali, onaj ko nije u stanju biti na tom stepenu duhovne opservacije ljudi oko sebe treba priznati da je i to njegova slabost, a „Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.“ Ovakvo razumijevanje je učinilo da je Resulullah, s.a.v.s, od svojih savremenika, spremnih na najokrutnije zločine prema bližnjima, načinio najbolju generaciju svih vremena. Ne samo da je Allahov Poslanik nosio ovakav pristup prema svim ljudima, te ih tako mijenjao, već je i svoje ashabe naučio da ljude posmatraju zjenicama srca. Prenosi se da su Abdullah b. Mes'udu bile ukradene cipele, pa su ljudi počeli da proklinju lopova. Abdullah je kazao: „Gospodaru moj, ako su mu trebale, podari mu bereketa u njima. A ako mu nisu trebale, učini da to bude posljednji grijeh kojeg je učinio.“ 

Kada ljubav prema Allahu i Poslaniku uđe u nečije srce to se neupitno manifestira kroz odnos tog čovjeka prema svijetu oko sebe. Takav voli stvorenja radi svog Stvoritelja, a ne prezire nikoga i ništa osim grijeha i djela koje nije u skladu s Kur'anom i sunnetom. Kada pogledamo društvo u kojem je većina konflikata zasnovana na personalnim sukobima i ličnim interesima, i u kojem se eshatološki sud o nekome olahko donosi, pravo pitanje više nije zašto vjera na nas nije ostavila trag, nego da li uopće volimo Allaha i Resulullaha?

 

Autor: Hafiz Ammar Bašić