Najbolji od ljudi, to jeste poslanici, podnijeli su žrtvu radi konačnog cilja i nagrade na Budućem svijetu. Tako je Ibrahim a. s., Allahov prijatelj – Halilullah, iskušan naredbom žrtvovanja sina Ismaila a. s., u čijem se primjeru nalazi smisao odricanja u ime Allaha dž. š. Taj događaj predstavlja temelj obreda u našoj islamskoj tradiciji, čin žrtvovanja odnosno klanja kurbana. „I kada on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče, 'O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?“ „'O oče moj', reče, 'onako kako ti se naređuje postupi, vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.' I njih dvojica poslušaše...“ (Es-Saffat, 102-103)

Moramo biti svjesni činjenice da su Ibrahim a. s. i Ismail a. s., pored toga što su poslanici kao odabrani Božiji robovi, bili ljudi od krvi i mesa s urođenim emocijama, osjećajima i strahovima, svojstvenim svim ljudima i narodima. Stoga, taj čin spremnosti Ibrahima a. s. da žrtvuje svoga sina ne trebamo posmatrati kao nadnaravni odnos i jedan od događaja u poslaničkoj misiji Ibrahimovoj, koji se desio po Božijem nalogu, a on ga požurio izvršiti, već i kao izazov, vid borbe sa samim sobom, kao iskušenje najvećih razmjera za jednog oca, roditelja i čovjeka koji je na ispitu života. U ovom kontekstu crpimo snažnu poruku da nam Gospodar uvijek mora biti na prvom mjestu naših prioriteta, te ukoliko Njegov poziv zadovoljimo svi ostali prioriteti Njegovom voljom bit će poredani u našim životima ispravnim redoslijedom. Možemo zamisliti kakva bi harmonija vladala u životima vjernika kada bi svi ljudi obavljali namaz, izravni beskompromisni Božiji zahtjev. 

Žrtvovanje u ime Boga neodvojivi dio života

Na temelju Ibrahimovog i Ismailovog a. s., primjera, učimo da je žrtvovanje u ime Boga neodvojivi dio našeg života, svako od nas treba da žrtvuje svoj nefs, negativne porive, strasti i pretjerane želje, čvrsto vjerujući da je to dobro za njega, jer Uzvišeni bolje od nas samih zna šta je dobro za nas. U ovom materijalnom smislu, musliman kada obavlja namaz žrtvuje svoje vrijeme, kada daje zekat i sadaku žrtvuje novac, kada odlazi na hadž žrtvuje svoje biće u cijelosti, sve sa ciljem zadovoljstva i dobrobiti koja se vraća na ovom svijetu, a posebno vrednuje na Budućem.

U navedenom ajetu sadržana je druga veličanstvena pouka, odnos djeteta prema roditelju, sina prema ocu. Naizgled za njega ne postoji teži vid iskušenja, ali duboko u podsvijesti zna da roditeljski poziv može biti protkan isključivom ljubavlju i dobrotom iako nekada djeluje kobno za nas. Ismail je primjer odanog i poslušnog djeteta, mladića izrazitog sabura, koji se pokorava Božijem zahtjevu. Da je sabur prisutan pri prvom udarcu, najbolje nam oslikava primjer čestitog poslanika Ismaila a. s. kada on odgovara: ''Babuka, učini što ti se naređuje. Vidjet ćeš, ako Bog da, da ću biti strpljiv.'' (Es-Saffat, 102.)

Kada je srčano htio izvršiti svoju obavezu prema Allahu dž. š., On mu šalje svoju milost preko meleka Džibrila šaljući ovna kojeg će Ibrahim a. s. žrtvovati umjesto svoga sina. Ovako to Allah dž.š. spominje u Kur'anu: „i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo, O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, to je zaista bilo pravo iskušenje. I kurbanom velikim ga iskupismo.“ (Es-Saffat 103-107)

 

Žrtve Ibrahimove i porodice njegove

Nagrada radi spremnosti na žrtvu krunisana je darom kurbana koji je žrtvovan umjesto Ismaila a.s., i ta tradicija obreda klanja kurbana prilikom Kurban-bajrama nastavljena je do Sudnjeg dana. Mnogo je hronoloških aspekata i zanimljivosti u životima Ibrahima i Ismaila a.s., kao što je Ibrahimova dova da bude obradovan evladom u poznim godinama pa mu Allah daruje sina Ismaila ili ostavljanje Ismaila s njegovom majkom Hadžerom u pustinji, radi čije žrtve izvire vrelo vode kada je najpotrebnija za njihovo preživljavanje. Iz svih navedenih primjera vidimo isprepletana iskušenja poslije kojih dolaze nagrade. Upravo će Ibrahim a.s. sa sinom Ismailom sagraditi Kabu, prvi hram kome će se ljudi moliti. Podigli su je da bude simbol Božije prisutnosti na Zemlji i centar prema kome će se svi ljudi okretati u namazu. Naše prinošenje žrtve mora biti isključivo u ime Allaha dž. š., i pri tom je vrlo važno očistiti namjere, kao odraz čiste pobožnosti i čina približavanja dragom Bogu. "Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša (bogobojaznost ili takvaluk); tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine!" (Hadž, 37)

Vidimo da je forma u vanjskom manifestu žrtvovanja, a suština ipak u namjeri i našem iskrenom odnosu prema dobrom djelu. Iz kazivanja o dvojici Ademovih sinova Kabilu i Habilu i njihovom prinošenju žrtve, od kojih je samo jednom primljena, potvrda je da Bog prima od bogobojaznih. 

Pored ibadetske, kurban itekako sadrži i socijalnu dimenziju, razvija osjećaj solidarnosti te u svrhu njegove konzumacije u prvi plan stavlja upravo one koji su u potrebi. Kurban bi trebao da razvija empatiju prema onima do čijih usta meso dopire jednom godišnje zahvaljujući tom kurbanu, jer takvi trebaju biti prioritet u raspodjeli, baš u skladu sa preporukama poslanika Muhammeda s. a. w. s. To je najbolji pokazatelj pozitivnih refleksija na društvo, zajednicu, džemat, te jačanje naših veza i saffova.  

Autor: Faruk Efendić