Teravija se u Bosni klanja u džamijama, mesdžidima i sve rjeđe u kući određene porodice iz razloga što u određenom mjestu nema mesdžida. Tokom klanjanja teravije u mesdžidima i džamijama potrebno je obratiti pažnju na određene pojave koje ne priliče vjernicima i ambijentu u kojem se obavlja ovaj ibadet.

Lijepo je da se na teraviju dolazi s (pod) abdestom i da se pri dolasku u džamiju u krajnjoj nuždi koriste toaleti i abdesthane. Ne samo što je sunnet pod abdestom ići u džamiju, već i što nema potrebe da se koriste džamijski resursi te dovodi u pitanje higijena toaleta i abdesthana koje ne mogu odjedanput odgovoriti potrebama desetina ili stotini džematlija u tako kratkom periodu.

Prilikom dolaska u džamiju obaveza je voditi računa gdje se i na koji način parkiraju automobili. Nije od sunneta ugrožavati putnu komunikaciju, a takvo ponašanje šteti ugledu muslimana općenito. Dok se nastoje poravnati saffovi i napraviti red u džamiji, ne bismo smjeli ostavljati nered na ulicama. Naročito je opasno i nekulturno ostavljati auto na invalidskim prilazima, pored hidranata ili ulazima u manje ulice zbog kojih vatrogasna ili vozila hitne pomoći ne bi mogla pristupiti određenim mjestima.

Prilikom ulaska u džamiju vjernik će ostaviti obuću na odgovarajuće mjesto. U potpunom neskladu su ulazi u naše džamije pred kojima je razbacana obuća i naši saffovi koje ravnamo. Prilikom ulaska i izlaska iz džamije vjernici će obratiti pažnju da se ne guraju, naročito ako se u isti tren pred vratima nalaze džematlijke.

Dovođenje djece na teraviju je tradicija koja ima mnoge koristi, ali treba imati na umu da nije od edeba pustiti djecu, na koju je teško utjecati savjetom, da trče po džamiji između saffova, vrište i igraju se sa svojim vršnjacima. To ometa i džematlije, ali i imama koji ima veliku odgovornost u predvođenju ovog višerekatnog namaza. Ako postoji dogovor među supružnicima da oboje klanjaju teraviju onda mogu naizmjenično čuvati djecu u haremu džamije tokom obavljanja namaza. Ono što je lijepa praksa sve većeg broja džemata jeste organizacija čuvanja djece tokom teravije.

Ulaskom u džamiju ulazimo u Božiju kuću, stoga vjernici bi trebali obratiti pažnju na higijenu svog tijela i odjeće, naročito čarapa. S druge strane, kao što loš zadah može ometati klanjače i prevelike količine jakih mirisa dobrano mogu utjecati na koncetraciju vjernika koji stoje jedni pored drugih.

Vjernici kojima smeta promjena temperature u zatvorenim prostorijama trebali bi ponijeti topliju odjeću koju, ako bi došlo do paljenja klime ili otvaranja prozora, mogu obući, a ne zaustavljati rashlađivanje ili provjetravanje džamijskih prostorija koju zahtijeva ostatak džemata.

Pred samu teraviju imam i džematski odbori nastoje organizirati predavanja. Krajnje je nekulturno u džamiji razgovarati dok vaiz (predavač) nastoji održati vaz, dok u određenim slučajevima razgovori pojedinih džematlija ili džematlijki ne prestaju ni kada se uči Kur'an.

Iako imaju pravo iz prvog saffa izaći iz džamije nakon klanjanja jacijskih farza ili osam rekata teravije, vjernici koji to čine trebaju sami sebe upitati je li lijepo koračati do kraja džamije preko drugih vjernika, remetiti saffove i često prekidati namaz onih koji su zakasnili i još uvijek klanjaju u zadnjim saffovima.

Na kraju jedna od negativnih pojava jeste komentiranje načina predvođenja teravije. Naime, iako sam imam može pogriješiti pa prebrzo klanjati, nije lijepo insistirati na ubrzavanju namaza. Teravija nije obavezan namaz, mogu se praviti pauze te, na kraju, i ne mora se cijela teravija klanjati odnosno da manja grupa vjernika remeti skrušenost namaza svojim glasnim insistiranjem da se brže klanja ova nafila.