Postoji sedam principa i intencija koje Kur’an potvrđuje, ponavlja i o njima vodi veliku brigu. To su:

  1. Ispravljanje vjerovanja i predodžbi o Bogu, poslanstvu,  nagradi i kazni;
  2. Potvrđivanje časti čovjeka i njegovih prava naročito ako se radi o nemoćnim i slabim ljudima;
  3. Upućivanje ljudi na obožavanje Uzvišenog Allaha i na bogobojaznost;
  4. Poziv na čišćenje ljudske duše;
  5. Formiranje čestite porodice i poštivanje žene;
  6. Uspostavljanje zajednice koja će biti svjedok protiv ostalih ljudi;
  7. Poziv na humanost i na međusobno pomaganje. 

 

1.Ispravljanje vjerovanja i vladanja

 

Prva intencija se sastoji iz slijedećih elemenata:

 

  1. a) Učvršćenje osnova vjerovanja u jednog Boga,
  2. b)  Ispravljanje vjerovanja u vjerovjesništvo i poslanstvo,
  3. c) Učvršćenje vjerovanja u Drugi svijet i nagradu i kaznu.

U narednim redovima ćemo govoriti o svakom navedenom elementu pojedinačno:

 

  1. a) Učvršćenje osnova vjerovanja u jednog Boga

Kur’an mnogoboštvo smatra najvećim grijehom koji može počiniti stvorenje: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga, kome On hoće.” (An-Nisa, 48)

Mnogoboštvo predstavlja nasilje nad istinom, negiranje činjenica kao i spuštanje čovjeka sa nivoa vladara na Zemlji, shodno Allahovoj volji, na nivo robovanja i pokornosti stvorenjima: neživim stvarima, biljkama, životinjama, čovjeku ili nečemu drugom. Uzvišeni je rekao:” Mnogoboštvo je zaista velika nepravda.” (Lukman, 13)

“Pa budite što dalje od kumira i izbjegavajte što više govor neistiniti, budite iskreno Allahu odani, ne smatrajte nikoga Njemu ravnim! A onaj ko bude smatrao da Allahu ima neko ravan-biće kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio.”(Al-Hadždž, 30, 31)

Pošto je mnogoboštvo gnijezdo laži i grijeha Kur’an je pozvao ljude na obožavanje jednog jedinog Allaha. Kur'an je obznanio da je to temeljni princip koji je prisutan u misijama svih Allahovih vjerovjesnika. Svaki poslanik pozivao je svoj narod na put ispravnog vjerovanja: “Allahu se klanjajte; vi drugog boga osim Njega nemate.” (Al-A’raf, 59, 65, 73, 85); Hud, (50, 61, 84). Uzvišeni je također rekao:” Mi smo svakom narodu poslanike poslali:” Allahu se klanjajte, a kumira se klonite.” (An-Nahl, 36);

“Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili:” Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!” (Al- Enbija, 25).

Kur’an je otvorio put koji stvorenja vodi do njihovog Gospodara. Nije ostavio nimalo mjesta za bilo kakve posrednike koji su za sebe zadržali monopol uspostavljanja veze između Allaha i Njegovih stvorenja i koji su ljude obmanuli i naveli da pomisle da nikako drugačije nego putem njih ne mogu dospjeti do Allaha. Allahova vrata su otvorena za svakoga onoga ko želi da do njih stigne i On obasipa dobrom svakoga onoga ko Ga zamoli, shodno riječima Uzvišenog:” A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam sigurno blizu:” (Al-Bekare, 186 )“Gospodar vaš je rekao:” Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati.” (Al-mu’min, 60).

Vjerovanje u jednog Boga predstavlja osnovu istinske slobode jer nema slobode onaj ko smatra svetim nekog drugog čovjeka ili ko pak obožava kamenje. Vjerovanje u jednog Boga, također, predstavlja osnovu za bratstvo i ravnopravnost jer ono počiva na uvjerenju da su svi ljudi Allahova stvorenja, da su sinovi jednog oca i jedne majke, da su jedni drugima braća i da nisu jedni gospodari nad drugima. Stoga je Poslanik savs. svoju poruku poziva u vjeru upućenu kraljevima i prinčevima Sljedbenika knjige završio slijedećim ajetom: “Reci: - O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha bogovima ne držimo!” (Alu Imran, 64).

Časni Kur’an od početka do kraja poziva vjerovanju u jednog Boga, negira mnogoboštvo, obznanjuje lijep ishod za one koji vjeruju u jednog Boga i na Ovom i na Budućem svijetu, a loš ishod za mnogobošce na oba svijeta. Kur’an je ispravio vjerovanje koje su pokvarile idolopokloničke religije kao i religije sljedbenika knjige. Judaizam pripisuje Bogu osobine stvorenja, on se po njima umara i kaje, boji se i zavidi, hrve se sa Israilom koji ga savladava. Shodno učenju judaizma Bog nije bio u stanju da se izbavi od Israila dok mu nije obećao da će blagosloviti njegove potomke, pa ga je on tek nakon toga oslobodio!! Kršćanstvo je pak palo pod utjecaj idolopoklonstva Rima tako da ga je ono nadvladalo pa su se crkve napunile slikama i kipovima. Vjerovanje u trojstvo, raspeće i žrtvovanje je preuzeto iz indijskog vjerovanja u Krišnu.  Kršćani su samo uklonili ime Krišna i zamijenili ga imenom Isus!

 

  1. b) Ispravljanje vjerovanja u vjerovjesništva i poslanstva

Kur’an je ispravio kriva vjerovanja vezana za vjerovjesništva na nekoliko načina:

  1. Obznanio je potrebu za vjerovjesništvom i poslanstvom. “Da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar.” (An-Nisa, 165) “Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono oko čega se razilaze...” (An-nahl, 64).

“ Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samo istinu, da se po  njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagali.” (Al-Bekare, 213)

  1. Pojasnio je da je uloga vjerovjesnika donošenje radosnih vijesti i opomena: “O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili.” (An-Nisa, 65) Poslanici nisu bogovi niti su djeca bogova već su to ljudi kojima se objavljuje: “Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog- jedan Bog.” (Al-Kehf, 110). Poslanici su u stanju da pozivaju u vjerovanje u jednog Boga, ali nisu u stanju da upute srca i da nad njima vladaju:” Ti poučavaj, tvoje je da poučavaš, ti vlasti nad njima nemaš.” (Al-Gašije, 21, 22)
  2. Demantirao je sumnje koje su ljudi odavno širili u vezi sa poslanicima: “Vi ste ljudi kao i mi”. (Ibrahim, 10)  “Da je Allah htio meleke bi poslao”. (Al-Mu’minun, 24)

Kur’an je takvim ljudima odgovorio na slijedeći način:” Mi jesmo ljudi kao i vi”-govorili su im poslanici njihovi- “ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće.” (Ibrahim, 11) “Reci: Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali.” (Al-Isra, 95)

  1. Obznanio je krajnji ishod onih koji su vjerovali u poslanstva poslanika kao i onih koji su ih smatrali lažnim. Časni Kur’an obiluje kazivanjima o poslanicima i njihovim narodima koja su se uvijek završavala propašću nevjernika i spasom pravovjernih: “A i narod Nuhov smo, kad su poslanike u laž utjerivali, potopili i ljudima ih poučnim primjerom učinili a nevjernicima smo patnju bolnu pripremili, i Adu i Semudu i stanovnicima Ressa i mnogim narodima između njih,- svima smo primjere za pouku navodili, i sve smo poslije sasvim uništili.” (Al-Furkan, 37-39)

“Poslije smo spasavali poslanike Naše i one koji su vjerovali. Eto tako dužnost je naša da spasimo vjernike.”( Junus, 103)

 

  1. c) Učvršćenje vjerovanja u Drugi svijet i nagradu 

Kur’an i u mekkanskim i medinskim surama vodi računa i pominje vjerovanje u Drugi svijet u nagradu i kaznu, Džennet i Džehennem.

Kur’an u učvršćenju tog vjerovanja koristi više metoda: 

  1. Uspostavlja dokaze koji dokazuju mogućnost proživljenja putem obznane Allahove moći da proživi stvorenja onako kako ih je stvorio prvi put:” On je taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko.” (Ar-Rum, 27)

“O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje,-pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u maternice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastete; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju.”(Al-Hadždž, 5)

  1. Ukazuje  na stvaranje velikih nebeskih tijela u odnosu na koje je stvaranje čovjeka lahka stvar:” Zar ne znaju da je Allah-koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji nije, stvarajući ih, iznemogao kadar da oživi mrtve? Jeste, On sve može.” (Al-Ahkaf, 33)
  2. Kur’an obznanjuje Allahovu mudrost pri nagrađivanju tako da kod Njega nije isti onaj ko čini dobro i onaj ko čini zlo, dobar čovjek i pokvarenjak. Da je tako onda bi život bio uzaludan i besmislen, a Allah je čist i uzvišen od toga da život stvori i učini ga uzaludnim i besmislenim:” Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete povratiti?” (Al-Mu’minun, 115)

“Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?” (Al-Kijama, 36)

“Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih; tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kad budu u vatri! Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao sa onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s griješnicima?” (Sad, 27, 28)

  1. Kur’an ukazuje na nagradu i zadovoljstvo koje čeka vjernike-dobre ljude na Drugom svijetu, ali i na kaznu i propast za nevjernike-griješnike. Stoga Kur’an mnogo govori o Sudnjem danu i njegovim grozotama, o knjizi koja neće propustiti ni mali ni veliki grijeh, a da ga neće zabilježiti, o vagi koja će vagati dobra i loša djela tako da se neće čovjeku nanijeti ni trunčica nepravde. Kur’an također mnogo govori o preciznom računu koji nikome neće nanijeti nepravdu niti će iko nositi teret tuđeg grijeha. Kur’an govori i o Džennetu sa njegovim svojim materijalnim i duhovnim ljepotama, o vatri i svim vidovima bolne kazne koja je u njemu i osjetilne i duhovne, jer život na Drugom svijetu predstavlja nastavak života na Ovom svijetu u kojem je čovjek živio duhom i tijelom,  pa stoga nagrada ili kazna trebaju obuhvatiti i tijelo i dušu.
  2. Kur’an demantira i pobija iluzije koje su među svijetom proširili mnogobošci kao što je isprazna tvrdnja da će se božanstva koja oni obožavaju za njih zauzeti kod Allaha na Sudnjem danu ili pak tvrdnja Sljedbenika knjige o tome da će se za njih zagovarati njihovi sveci. Te tvrdnje je Kur’an potpuno pobio i  proglasio ih lažnim. Nema zagovorništva bez Allahove dozvole, a ono se odnosi samo na vjernika-monoteistu. Čovjeku će koristiti ono što je pripremio, a neće biti odgovoran za tuđi grijeh.”Da nijedan griješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi.” (An-Nedžm, 38, 39)

“Kada nevjernici ni prisna prijatelja ni zagovornka neće imati.” (Al-Mu’min, 18)

Njima posredovanje posrednika neće biti od koristi.” (Al-Muddessir), 48”Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštanja Njegova!?” (Al-bekare, 255)

“I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati.” (Al-Enbija’, 28)

 “I naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.” (Al-Kehf, 49)

 

  1. Utvrđivanje časti čovjeka i njegovih prava

Intencija koja se tiče potvrđivanja časti čovjeka i čuvanja njegovih prava očituje se u slijedećim elementima:

  1. a) Utvrđivanju časti čovjeka,  
  2. b) Utvrđivanju prava čovjeka,
  3. c) Potvrđivanju prava slabih i nemoćnih ljudi.

 

  1. a) Utvrđivanje časti čovjeka

Kur'an je utvrdio da je čovjek kod Allaha plemenito stvorenje. On je stvorio Adema,  udahnuo mu je dušu, učinio ga namjesnikom na Zemlji, a nakon njegove smrti je njegove sinove učinio namjesnicima. To je položaj koji je privukao pažnju meleka, ali im nije dodijeljen jer nisu za njega sposobni. Taj položaj pripada Ademu i njegovim sinovima kojima je dato na raspolaganje sve ono što je u univerzumu-na nebu i na Zemlji: « Mi smo sinove Ademove, doista odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.» (Al-Isra, 70)

«Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom?» (Lukman, 20) «I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.» (Al-Džasije, 13) «A kada Gospodar tvoj reče melekima: «Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!» oni rekoše: « Zar će ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebe dolikuje, štujemo». On reče: « Ja znam ono što vi ne znate.» (Al- Bekare, 30)

Kur'an je opovrgao mišljenje nekih radikalnih ljudi koji lijepe stvari i ukrase Ovoga svijeta smatraju zabranjenim: «Reci: «Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?» (Al-A'raf, 32)

Kur'an je također prekorio neke ljude zbog toga što su prirodu i njene snage koje su im date na korištenje uzeli za božanstva mimo Allaha: «Među znamenjima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec. Ne padajte licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred Allahom, koji ih je stvorio, ako želite da se samo Njemu jedinom klanjate.» (Fussilet, 37)

Kur'an je prekorio ljude koji su lišeni svoje osobnosti i koji su postali prirepci drugih ljudi: « I govoriće: Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravog puta odveli.» (Al-Ahzab, 67)

Kur'an je prekorio neke ljude koji su pretjerali u poštovanju ljudi pa su ih prihvatili za gospodare, pokoravali se njihovim sudovima čak i onda kada bi im zabranili halal, a dozvolili haram: «Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju,- nema Boga osim Njega.» (At-Tevba, 31)

Nije nikakvo čudo što je i poziv islama sljedbenicima knjige glasio: «Da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo  i da jedni druge, pored Allaha bogovima ne držimo!» (Alu Imran, 64)

Kur'an je odgovorio i ljudima koji su nekim vjerovjesnicima pripisali da su pozivali ljude da njih obožavaju : Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo-poslije rekne ljudima: «Klanjajte se meni, a ne Allahu.» (Alu Imran, 79)

  1. b) Utvrđivanje prava čovjeka

Kur'an je potvrđujući čast čovjeka prije 14 stoljeća utvrdio ono čime se danas čovječanstvo ponosi  i što neznalice smatraju  plodom novog vremena- to je ono što se danas naziva «Ljudskim pravima».

Kur'an je utvrdio slijedeća ljudska prava:

- na slobodu posmatranja i mišljenja: « Reci: «Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji!» (Junus, 101)

« Reci: «Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite da drug vaš nije lud.»  (Saba', 46)

-na slobodu vjerovanja « U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.» (Al-Bekare, 256) « Pa zašto onda da ti nagoniš ljude da budu vjernici.» (Junus, 99) 

- na slobodu govora i naređivanje dobra, a odvraćanja od zla: « A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.» (At-Tevba, 71)

- ravnopravnost čovjeka u odnosu na ljude koji pripadaju drugim  nacijama, rasama i rodovima: « O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i na plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.» (Al-Hudžurat, 13) «Pa kad se u rog puhne, tada rodbinskih veza među njima neće biti i jedni druge neće ništa pitati.» (Al-Mu'minun, 101)

- pravo čovjeka na uživanje u lijepim jelima i korištenje Allahovih ukrasa koje je On stvorio za Svoje robove: «Reci: «Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?» (Al-A'raf, 32

-pravo čovjeka na brak i zasnivanje porodice bilo da se radi o muškarcu bilo o ženi: « I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.» (Ar-Rum, 21)

- pravo čovjeka na rađanje djece: «Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke.» (An-Nahl, 72)

-pravo potomstva na život bilo da se radi o sinovima ili kćerima. Upravo zbog nepoštovanja ovoga prava je Kur'an pozvao na odgovornost  ljude iz doba neznanja zato što su svoje kćerke žive zakopavali u zemlju, ubijali svoju djecu zbog siromaštva u kojem su se nalazili ili pak zbog straha od siromaštva koje bi ih moglo zadesiti u budućnosti. Kur'an to smatra velikim grijehom i teškim prijestupom: « Da svoju djecu zbog neimaštine ne ubijate-Mi i vas i njih hranimo.» (Al-An'am, 151) «Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh.» (At-Isra, 31) « I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena.» (At-Tekvir, 8, 9) «I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kći lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena : da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!» (An-Nahl, 59)

-pravo svakog čovjeka na život sve dok ne počini zločin iz kojeg proizilazi dozvola njegovog ubistva: «Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva.» (Al-En'am, 151; Al-Isra, 33) Kur'an je također potvrdio ono što je već utvrđeno u prethodnim objavljenim knjigama: «Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini- kao da je sve ljude poubijao. « (Al-Maide, 32)

- pravo čovjeka na rad i na putovanje po svim krajevima Zemlje  s ciljem stjecanja opskrbe: «On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje.» (Al-Mulk, 15)  Čak i petkom prije džuma-namaza je dozvoljeno stjecati: «Kupoprodaju ostavite i požurite da molitvu obavite.» (Al-Džuma, 9), a i poslije džume-namaza: « A kad se molitva obavi, onda se po Zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite.» (Al-Džuma, 10)  Za vrijeme obreda hadždža ljudi mogu stjecati i raditi:» Ne pripisuje vam se u grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete.» (Al-Bekare, 198)

-pravo svakog čovjeka da uživa u plodovima onoga što je na dozvoljen način stekao putem posjedovanja tih stvari bilo da se radi o muškarcu ili ženi:» Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što oni urade.» (An-Nisa, 32) Nikome nije dozvoljeno da izvrši atak na tuđe vlasništvo koje je stečeno na dozvoljen način: « O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte.» (Al-Nisa, 29)

-pravo čovjeka na nepovrjedivost njegovog privatnog stana što podrazumijeva mogućnost ulaska u njega samo uz dopuštenje vlasnika: « O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se...a ako vam se rekne: «Vratite se!» -vi se vratite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite.» (Al-Nur, 27, 28)

-pravo čovjeka na zaštitu svoga života i imetka i svoga halal stečenog privatnog vlasništva: «  O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, -ali dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak-i jedni druge ne ubijajte ! Allah je odista prema vama milostiv.» (Al-Nisa, 29)

-pravo čovjeka na zaštitu dostojanstva i časti : «O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima!» (Al-Hudžurat, 11)

-pravo čovjeka na samodobranu : « Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone.» (Al-Bekare, 194)

-pravo čovjeka na pravdu i ravnopravnost pa i onda kada se radi o nevjerniku ili neprijatelju: «I kada ljudima sudite da pravično sudite.» (Al-Nisa, 58)

«Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite to je najbliže čestitosti:» (Al-Maide, 8)

« Mi tebi objavljujemo Knjigu,  samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama. I zamoli oprost od Allaha,-Allah, uistinu, prašta i samilostan je. I ne brani one koji su u dušama svojim podmukli jer Allah nikako ne voli onoga ko je podmukao griješnik. « (An-Nisa, 105-107) Neki komentatori Kur'ana kažu da je ovaj ajet objavljen da bi proglasio nevinim jevreja kojeg su neki muslimani nepravedno optužili. 

-pravo čovjeka na životno izdržavanje u mjeri koja mu je dovoljna ukoliko je nesposoban za samostalno stjecanje ili ako je siromašan što se postiže izdvajanjem iz imetaka ljudi koji su imućni: «I oni u čijim imecima bude određen dio za onoga ko prosi i za onoga ko ne prosi.» (Al-Me'aridž, 24, 25)

«Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti. A Allah sve čuje i sve zna.» (At-Tevba, 103)

Država posjeduje imetak koji se ostvaruje putem ratnog plijena u kojem svoj udio  imaju siročad, siromasi i putnici namjernici.

-pravo čovjeka na raspravu sa svojim predstavnicima i na neslaganje s njima u mišljenju kao i na obraćanje na presudu  Allaha i Njegovog Poslanika :»O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku...» (An-Nisa, 59)

-pravo čovjeka na odbacivanje i neodobravanje zla, odbacivanje grijeha, na suprostavljanje očitom nasilju i javnom nevjerovanju:» I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače nema vam pomoći.» (Hud, 113) «Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali-zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!» (Al-Maide, 78, 79)

Uzvišeni je čak poslušnost Poslaniku uslovio time da to bude odazivanje naredbi da se čini dobro. Uzvišeni je govoreći o prisegi žena rekao:  «   Da ti neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati.» (Al-Mumtehana, 12) « I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.» 8Al-Enfal, 259 Uzvišeni je navodeći riječi vjerovjesnika Saliha rekao:» I ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju.» (Aš-Šu'ara, 151, 152)

Islam se ne zadovoljava samo time već ide još jedan korak naprijed i sva ova navedena prava čini obavezama i dužnostima jer vlasnici prava mogu odustati od svojih prava, ali im od dužnosti i obaveza nije dozvoljeno odustati.

 

  1. c) Potvrđivanje prava slabih i nemoćnih

Kur'an je utvrdio ljudska prava općenito, ali je posebno poveo računa o  pravima slabih i nemoćnih ljudi iz bojazni da moćni i jaki ne vrše nasilje nad njima i da stvari koje se njih tiču zanemare vladari i odgovorni ljudi. Očitovanje te pažnje nalazimo i u mekkanskim i u medinskim surama kao što je slučaj u suri Al-Duha: «Zato siroče ne ucvili» (Ad-Duha, 9) U suri Al-Muddesir Uzvišeni govori o griješnicima koji su u Džehennemu-Sekkaru i o uzrocima njihovog ulaska u Džehennem: « Šta vas je u Sekkar dovelo? «Nismo»-reći će- bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili.» (Al-Muddesir, 42-46)

Te dvije sure- Ad-Duha i Al-Muddesir su među prvima koje su objavljene.  U suri Al-Maun Uzvišeni je rekao: «Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah-ne podstiče.» (Al-Ma'un, 1-3) Kur'an se nije zadovoljio obavezivanjem da se nahrani siromah već je učinio obaveznim  i podsticanje i pozivanje na to.

U suri Al-Hakka govoreći o razlozima ulaska u Džehennem onih nesrećnih Uzvišeni kaže: «Jer on u Allaha Velikog nije vjerovao, i da se nahrani nevoljnika- nije nagovarao.» (Al-Hakka, 33, 34)

Uzvišeni je poistovijetio podsticanje sa vjerovanjem, a ostavljanje podsticanja sa nevjerovanjem u Uzvišenog Allaha.

U suri Al-Fedžr se je Kur'an obratio nasilničkom neznabožačkom društvu riječima: «A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete, i da se puki siromah nahrani-jedan drugog ne nagovarate.» (Al-Fedžr, 17, 18) 

Uzvišeni je naredio da se imetak siročeta zaštiti i čuva ukoliko ga posjeduje i to čuvanje je svrstao u deset oporuka ljudima u suri Al-En'am: «I da se imetku siročeta ne približavate, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane...» (Al-En'am, 152)

Istu tu oporuku zaštite imetka siročeta je Uzvišeni ponovio u suri Al-Isra -23 ajet. U nizu ajeta u suri AN-Nisa, koji su se završili sa teškom prijetnjom,  je postavio pravila za čuvanje imetka siročeta i njegovo pravilno ulaganje i umnožavanje : «Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi-doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.» (AN-Nisa, 10) Kur'an je siromasima i siročadi koji su siromašni odredio udio u imetku države, u zekatu, i petini ratnog plijena: «Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima...» (Al-Tevbe, 60) « I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi i i siromasima i putnicima namjernicima...» (Al-Enfal, 41) « Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjima njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima-da ne bi prelazio samo iz ruku u ruke bogataša vaših; « (Al-Hašr, 7)

Zekat se svrstava u imetak države jer je Uzvišeni Allah obavezao vladara da ga ubire: «Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.» (At-Tevba, 103) Ukoliko pak država ne preuzme na sebe obavezu ubiranja zekata onda su vlasnici imetka dužni da sami zekat daju siromasima stim da će oni tražiti siromahe, a ne oni njih. 

Kur'an je također siročadi dao pravo u imovini njihovih bližnjih, a i u imovini ostalih pripadnika Ummeta nakon njih: « Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku ili zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u Onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, a i prosjacima , i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju.» (Al-Bekare, 177)

« Daj bližnjemu svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku namjerniku.» (Al-Isra, 26)

« I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima...» (An-Nisa, 36) « Pitaju te kome će udjeljivati: Reci: «Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima.» (Al-Bekare, 215)

Važnije od svega navedenoga jeste da je Kur'an propisao borbu i potezanje oružja zbog odbrane slabih. Kur'an je čak u najizraženijem obliku podsticao na borbu zbog odbrane njihovih neprikosnovenih prava i zbog otklanjanja nasilja od njih: «I neka se zato na Allahovom Putu bore oni koji ne žale da žrtvuju život na Ovom svijetu za Onaj svijet. A onoga ko se bori na Allahovu Putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo sigurno obilno nagraditi. A zašto se vi ne biste borili na Allahovu Putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: «Gospodaru naš izbavi na iz ovog grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći:» (An-Nisa, 74, 75)

Ovo su bila neka ljudska prava koja je utvrdio Kur'an. Nećemo kazati da ih je Kur'an samo objelodanio jer je to stvar koja zahtijeva mnogo više od samog objelodanjivanja. To je objava od Gospodara ljudi upućena ljudima, na njoj se zasniva vjerovanje, na njenim osnovama se preporodila kultura i odgoj, na njoj se je izgradilo pravo i zakonodavstvo, na njoj počiva država i Ummet i na njenim osnovama se gradi civilizacija i slavna historija.

 

Autor: Jusuf Karadavi