U svemu tome je važno izbjeći jednu, mnogim postačima čestu, karakteristiku ovog mjeseca, a to je da ramazan postane rutina! Mjesec odricanja od hrane postane mjesec nadmetanja u hrani i soframa, prave se veliki iftari gdje u pravilu ostaje hrane koja se baca; namaz koji znači odmor (teravija) u mnogim se džamijama „odrađuje“ pa postaje umor; oni koji izlaze sa pola teravije nisu ni sami sigurni je li to zbog ljenosti, kahve ili zaista opravdano; siromašni dođu u fokus samo kada se spomenu „vitre“ kao da im ništa mimo toga ne trebamo dati... U toj rutini obavljanja ramazanskih propisa, zaboravimo da je smisao ramazana – da se približimo Allahu. A, On je rekao: „Svako djelo čovjekovo je za njega osim posta. Post je Moj i ja za njega nagrađujem. Moj rob ostavlja hranu, piće i svoje strasti radi mene...“ Ramazan je, ustvari, priča o ljubavi, i zato on ne smije postati rutina. Onaj ko zavoli Allaha, posebno osjeti Njegovu ljubav u ovom mjesecu. Ako ovu ljubav ne osjetimo u mjesecu milosti, pa kada ćemo?! 

A Njegova ljubav prema nama u ramazanu je posebna: Prvo, olakšao nam je zatvorivši utjecaje negativne izvana, šejtani su zatvoreni i okovani. Mi šejtana proklinjemo, čak ga krivimo za naše slabosti, pa nam Allah da ramazan da sebe „skeniramo“ dok šejtana nema. Drugo, osjeti se neki poseban miris u zraku kada počne ramazan, otvore se vrata Dženneta, zatvore vrata Džehennema, kao da se kaže: evo prilika vam se pruža! U svijetu duša, kada se otvore vrata Dženneta, povjetarac iz Dženneta puhne, pa čak iako mi to ne osjetimo svojim čulima, dobijemo tu neku čežnju za tim uzvišenim i vječnim ljepotama Dženneta. Treće, Allah uvećava djela u ramazanu, jedna nafila u ramazanu kao farz van ramazana, a jedan farz kao 70 van ramazana! Četvrto, u ramazanu je noć bolja od hiljadu mjeseci, Lejletu-l-kadr. Ona je skrivena kako bismo živjeli značenje traženja i čežnje. Kad neko nekog voli, traži i iščekuje ga, nada se da će ga sresti, za njega čeka na kiši i prži se na suncu... Ovo sve proizvodi svjetlo u čovjekovom srcu. Najljepše od svega je što se plodovi ovog mjeseca ne osjete samo na Budućem svijetu, već i na dunjaluku. Zato su učenjaci rekli: „Znak primljenog ibadeta u ramazanu je da ti stanje poslije ramazana bude bolje nego prije ramazana.“

 

Misao za razmišljanje

 

Čovjekov ego koji se ne sputava (nefs) je opasniji nego šejtan, jer to je ulaz za šejtana. Dva su razloga zašto je nefs opasan: prvo, zavoliš ga jer je dio tebe, a kad neko nekoga zavoli on mu ne vidi mahane. Zato je većini ljudi mrsko svoje mahane tražiti, ali zato vide mahane drugih. Drugo, nefs je poput „lopova koji živi unutar kuće koju krade“, zna gdje smo slabi i napada na te tačke kojima nismo posvećeni. Allah nas ne bi obavezao da nismo u stanju: „On nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti!“ A ako u Kur'anu piše da se nefs može očistiti, onda čovjek jedino svoju ljenost može da krivi za neuspjeh i nikoga više. Blago li se onima kojima je mjesec ramazan, zaista „ramazan“!

 

Autor: Hafiz Amar Bašić