Uzvišeni Allah, dž. š., u Kur'anu Časnom poručuje: “O ljudi, Mi vas od jednoga čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se međusobno upoznavali. Najugledniji kod Allaha od vas je onaj koji Ga se najviše boji.” Ovo je trinaesti ajet sure “El-Hudžurat”, što, u prijevodu na bosanski jezik, znači “Sobe”.

Čuli ste da sam kur'anske riječi prvo izrekao na arapskom jeziku, na jeziku na kojemu je vjerovjesnik Muhammed, a. s., donio čovječanstvu posljednju Božiju objavu – Kur'an, a. š., a onda sam ove Božije riječi predočio u prijevodu na našem, bosanskom jeziku, na jeziku nas ovdje okupljenih, koji, hvala Bogu, prisustvujemo još jednoj džumi. Ovaj jezik nakojemu se razumijemo naslijedili smo od svojih očeva, majki, nena, djedova, od generacija koje su prije nas živjele na istim ovim prostorima. I hutba se svakog petka, kako vidite i kako čujete, govori i prenosi na našem maternjem, bosanskom jeziku.

Jeste li se kad upitali šta je to jezik kojim komuniciramo? Šta je to naš maternji, bosanski jezik?  Koliko je jezik Božiji dar čovjeku? Kako bi svijet izgledao da nema jezika? Upitate li se koliko, zahvaljujući jeziku, uspješno komuniciramo, obrazujemo se, pamtimo, prenosimo, unaprjeđujemo dostignuta znanja o svijetu i o životu? Otkud to na hiljade različitih jezika na Zemaljskoj kugli? Gdje je bosanski jezik u svjetskoj porodici jezika? Zbog čega to neki divlji i agresivni umovi nekome negiraju negov maternji jezik?

Zahvaljujući daru i mogućnostima jezika čovjek je, u odnosu na sva druga Božija stvorenja, i biće prošlosti i biće budućnosti. U jeziku se čovjek sjeća, ima svoje uspomene, arhivira i prenosi dostignuta znanja iz različitih oblika ljudskog duha, zahvaljuje se Bogu na neizmjernim dunjalučkim darovima, uspostavlja tradiciju, ali i, u isto vrijeme, nastoji, u skladu s Božijim zadovoljstvom, planirati ličnu i zajedničku budućnost.

U trideset prvom ajetu sure “El-Bekare” Kur'ana Časnog, navedena je jedna od najvažnijih Božijih napomena ljudskome rodu: “I pouči On Adema nazivima svih stvari.” Sve što možete dosegnuti svojim očima i sve što možete oćutiti u svojoj duši i osjetilima ima svoje ime i značenje koje emanira iz imena određenog pojma. I objave što ih je Bog slao ljudima na Zemlju, kao milost i kao uputu, dolazile su u obliku jezika. I Tevrat, i Zebur, i Indžil, i Kur'an, i sve poslanice koje je Tvorac i Gospodar svjetova slao preko svojih poslanika, dolazili su isključivo u formi i znakovlju jezika!

Čovjek je društveno biće. Čovjek posjeduje mnoge svoje ovozemaljske pripadnosti. Jedna od ponajvažnijih čovjekovih identitetnih pripadnosti jest pripadanje nekom jeziku i nacionalnoj kulturi unutar tog jezičkog naslijeđa. Pa ako, iz aspekta osobne i kolektivne pripadnosti, identitet razumijevamo kao (samo)prepoznatljivu uobličenost koja funkcionira u neprestanim dinamičnim unutarnjim nadopunjavanjima, onda je jezik ona vječito živa, sveuvezujuća, memorirajuća i emanirajuća energija unutar te prostrane mozaične strukture određenog identiteta. Konkretnije, naš bosanski jezik je naša sveuvezujuća, memorirajuća, emanirajuća, prepoznavajuća energija! Pri tome, moramo znati da jezik nije samo nužno sredstvo komunikacije među ljudima i generacijama, nego i osnovno sredstvo preko kojega se određena ljudska skupina, uspostavljajući kontinuitet vlastite i opće civilizacijske memorije, razlikuje od drugih ljudskih skupina i njihovih jezičkih, duhovnih i kulturnih nacionalnih tradicija, ili se, pak, s drugim tradicijskim vrijednostima dodiruje, prožima i međusobno obogaćuje. Nema društvene zajednice, nema naroda, nema ostvarene tradicije bez svojega maternjeg jezika. Ako možete zamisliti rijeku bez vode, drvo bez vegetacijskih poticaja, vjetar bez pokretanja zraka, onda možete i zamisliti narod bez jezika!

U suri “Er-Rahman”, od prvog do četvrtog ajeta, stoji slijedeće: “Blagodat govora je jedna od najvećih blagodati kojom je Allah obasuo čovjeka i istaknuo ga nad ostalim bićima: Milostivi poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru.”

Naš odnos prema jeziku trebalo bi, prvenstveno, biti kao odnos prema prostranim i Bogom darovanim prostorima ljudske slobode. Svaki je čovjek slobodan onoliko koliko, u mjeri vlastite savjesti, društvene i moralne odgovornosti, može javno reći ono što nosi u srcu i što je navrlo u njegove misli. Pojmovi koje poznajemo, riječi koje izgovaramo ili su pohranjene u nama, odnosno sva ta imena pojava i stvari, kako je rečeno u Kur'anu Časnom, jesu kao prigodna jezičkoizražajna “odjeća” za svaku našu pokrenutu misao... Međutim, uvijek ima onih dušmana koji nekom narodu, zajednici, tradiciji, kulturi negiraju pravo na vlastiti jezik, na ime maternjeg jezika, na nesmetano usmeno i pismeno izražavanje na svome maternjem jeziku. Ponukana tom opakom činjenicom, svjetska organizacija UNESCO odredila je da 21. februar bude Međunarodni dan maternjeg jezika. Vrijeme neslobode u svome maternjem jeziku itekako su osjećali Bošnjaci u posljednjih stotinjak godina. U vrijeme Osmanske carevine, godišnji izvještaji Porti u Istanbulu, tzv. salname, jasno govore kako je sredinom XIX. st., pa šezdesetih, sedamdesetih godina istog tog stoljeća, nastava održavana na bosanskom jeziku od Sarajeva pa do Tuzle, Bijeljine, Banje Luke, BIhaća, Mostara, Livna, Pljevalja, Novog Pazara, Kosovske Mitrovice, a kasniji pseudohistoriografi falsificirali su naučnu istinu, i to je decenijama distribuirano kroz obrazovanje, kako je, kao, austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini “uvela bosanski jezik” u našu zemlju, a Austro-Ugarska monarhija ga je, zapravo, službeno zabranila (1907.), pa nametnula lingvističku konstrukciju koju smo morali trpjeti sve do devedesetih godina prošloga stoljeća, kad su Bošnjaci i mnogi drugi građani Bosne i Hercegovine na popisu stanovništva 1991. godine rekli da je njihovmaternji jezik – bosanski. I danas se nažalost u pojedinim totalitarnim, neslobodnim, okupiranim, mentalno i nacionalistički koloniziranim sredinama u državi Bosni i Hercegovini insistira na neslobodi i gaženju prava drugoga na svoj jezik i svoj jezički identitet. U ovom slučaju, u pitanju su gaženja prava Bošnjaka na svoj maternji jezik i njegovo, bosansko ime u gotovo svim dijelovima gdje glavnu političku riječ vode jučerašnji i sadašnji rušitelji tradicionalnoga bosanskohercegovačkog društva.

A da nije bosanskoga jezika kako bi nastale povelje bosanskih vladara, povelja Kulina bana, natpisi na stećcima, bosančica, krajišnička pisma, čuvene epske pjesme o Hrnjicama, Budalini Tali, Aliji Đerzelezu i drugim junacima bošnjačke epske tradicije, pa bogato bosansko lirsko naslijeđe, čuvena “Hasanaginica”, alhamijado pismenost, prvi rječnik bosanskog jezika u štokavskom narječju od Muhameda Hevaije Uskufije, mevludski spjev Saliha Gaševića, pa velika književna ostvarenja Muse Ćazima Ćatića, Maka Dizdara, Meše Selimovića, Derviša Sušića, Ćamila Sijarića, Nedžada Ibrišimovića, Irfana Horozovića i mnogih drugih velikih pisaca bosanskoga jezika, i na kojemu bismo to mi danas, evo, razgovarali u ovome lijepom džumanskom danu?

Dragi, poštovani džematlije!

Glavno je pitanje šta smo mi, kao pojedinci, kao govornici bosanskoga jezika i čuvari bosanskog jezičkog naslijeđa, učinili na čuvanju, afirmiranju, unaprjeđivanju svijesti da je jezik jedna od temeljnica ukupnoga našeg identiteta. Kakva je naša svijest o jeziku kao Božijemu daru? Šta smo lično uradili na jačanju unutarporodične i kolektivne svijesti o našem maternjem, bosanskom jeziku? Upamtimo: jezik nije samo u srcima, jezik je, prvenstveno, u govoru i u kvalitetnom korištenju njegovih izražajnih potencijala. U društvenom kontekstu, ono si što kažeš i na koji način to kažeš!

Možda ćemo najbolje “detektirati” naš lični odnos prema maternjem jeziku kad pogledamo u rafe s knjigama u našim domovima. Ima li uopće ikakvih knjiga? Ima li rječnika, gramatika, pravopisa bosanskog jezika? Kad smo posljednji put zavirili u rječnik, gramatiku ili pravopis bosanskog jezika? Kad smo šta pročitali iz bogatoga epskog ili lirskog naslijeđa oblikovanoga na bosanskom jeziku? Ako ne znamo arapski jezik, jesmo li barem na našem bosanskom jeziku pročitali, od početka dokraja, neki od bosanskih prijevoda Kur'ana Časnog? Pametan čovjek uči dok je živ, kaže naš narod, budala misli da je već zauvijek naučen!

Valja nam, i danas, zamoliti Boga da nas učuva u vjeri i u našemu bosanskom jeziku, kao ponajljepšem daru povjerenu na Ovome svijetu. Ako smo, kao muslimani, sljedbenici Knjige i akosmo, kao Bošnjaci, narod s impresivnom povijesnom tradicijom odnosa prema knjizi, onda je jednako važno da, već ovoga dana, nakon što se iz džamije vratimo svojim domovima i tekućim životnim obavezama, i svakog budućega dana, kroz redovna čitanje i nova, kontinuirana saznavanja o svijetu, životu, vjeri, o povijesti, sebi i o drugima, družimo se sa svojim maternjim, bosanskim jezikom!

Koliko poštujemo Muhammeda, a. s., i islam ako ne poštujemo njegov hadis “Tražiti nauku je dužnost svakom muslimanu.” Nadam ste, dragi džematlije, da ste dobro čuli, ne ovom ili onom muslimanu je dužnost tražiti nauku, onome koji se već školuje ili već negdje naukuje, nego Božiji poslanik, a. s., kaže da je učenje i naukovanje dužnost “svakom muslimanu”, što znači i svima vama, svima nama pojedinačno, i svima nama koji smo danas došli u ovu džamiju da obavimo džuma-namaz. A da je bilo više znanja o sebi i svome bosanskom jeziku, bilo bi u našim svijestima daleko manje pogubnih praznina devedesetih godina prošlog stoljeća, a te praznine, zbunjenosti, nesnađenosti, neznanja, nesretne i kolonizirane svijesti mogle su nas zauvijek zbrisati s lica zemlje...

Zamolimo Boga da uputi neupućene i u jeziku i u svemu drugome, da ozdravi i one koji su bolesni tijelom i one koji su bolesni dušom, umom, sjećanjem, da osvijesti zalutale i opterećene, ohrabri neodlučne i one koji su posustali u čestitim i plemenitim poslovima, da nahrani gladne i nevoljne u znanju i saznavanju, i da sljedećega petka, ako Bog da, na džumu namaz dođemo sa još snažnijom vjerom u Boga i s većom odgovornošću prema Njegovu ovozemaljskom daru – jeziku, a samim tim i prema obrazovanju, naukovanju i razvijanju svijesti o sebi i o svojemu...

Hvala Bogu na današnjemu danu i na darovanoj nam našoj radosti u vjeri i u jeziku!

BILJEŠKE

  1. Kur'an – prijevodi Kur'ana Časnog na bosanski jezik
  2. Alija Isaković, “Zajednički jezik nije jedinstveni jezik”, Ogledalo, I/1991, br. 3-4, 9 (januar-februar)
  3. “Zbornik radova o Aliji Isakoviću”, Institut za jezik Univerziteta u sarajevu, Sarajevo, 2019.

4. Hadžem Hajdarević: “Kojim smo maternjim jezikom govorili, kojim maternjim jezikom govorimo danas”, Takvim za 2020., Sarajevo, 2020.