Naročito je to vidljivo u medinskom razdoblju objave Kurʼāna. Kao već formirane religijske zajednice, jevreji i kršćani neće (ili teško da će) primiti islam. Stoga je, povijesno gledano, bilo potrebno sa njima uspostaviti temelje za zajedničko življenje, poslovanje i saradnju.

Praktički, islam je imao zadaću da se zakorijeni u sredini gdje se itekako znalo za jevreje i kršćane, kao i za arabljanske idolopoklonike/pagane (mušrikûn), ali u manjoj mjeri i za perzijske zoroastrovce, itd. Zadržimo li se, zasad, na ahlu l-kitāb (ili Sljedbenicima Pisma/Knjige), jedna je od konstanti Kurʼāna ta da se na Sljedbenike Pisma (ahlu l-kitāb) ili na Sljedbenike Knjige (Biblije) gleda(lo) i kao na jevrejske i kršćanske vjerske zajednice koje imaju svoje dogme zato što već imaju svoje objavljene knjige i što su imali svoje poslanike. Također, Kurʼān ukazuje da i jevreji i kršćani imaju svoje svećenike (al-aḥbār, ar-ruhbān). Nadalje, Kurʼān ukazuje da upravo među kršćanima ima svećenika i monaha “koji se ne ohole“. 

Općenito uzev, unatoč ponekoj rijetkoj pohvali prema svećenicima i monasima, Kurʼān ne utemeljuje vjeru koja bi imala svećenike, štaviše, za svećenstvo ili   monaštvo (rahbāniyah) Kurʼān posve jasno i odsječno kaže: “Izmislili su ga!“ 

Pa ipak, treba znati da Kurʼān ne zatvara vrata pred jevrejima i kršćanima, niti pred jevrejskim i kršćanskim svećenicima. I onda kad se ne slaže sa svim vjerovanjima jevreja i kršćana, Kurʼān ostavlja mogućnosti saradnje, poštovanja i uvažavanja, uz sve razlike koje postoje među vjerama: judaizmom, kršćanstvom i islamom. Naprimjer, jevrejske “znalce vjere“ (ʻulamāʼ) Kurʼān spominje u pozitivnom svjetlu kao one koji znaju šta Kurʼān jeste,  dok se za kršćane na jednom mjestu kaže da “među njima ima svećenika i monaha i [kršćani su oni] koji se ne ohole“.

U pravilu: Kad god se u Kurʼānu riječ  “knjiga“ (al-kitāb) spomene u vezi sa Mūsāom (Mojsijem), ukazuje se na Toru (Tawrāt). A kad se riječ  “knjiga“ (al-kitāb) spomene u vezi sa ʻĪsāom al-Masīḥom, ukazuje se na Evanđelje (Inğīl), ali i na Toru (Tawrāt). Naime, Kurʼān svjedoči da je ʻĪsā, a.s., od Boga podučen i Tawrātu (Tori) i Inğīlu (Evanđelju). 

Da bi se shvatio odnos Kurʼāna spram svetih knjiga jevreja i kršćana (poglavito Tore i Evanđelja) potrebno je imati u vidu da se, mjestimice, u samom Kurʼānu opominju Sljedbenici Knjige u vezi  “iskrivljavanja“ svetih knjiga. (Indirektno, ovim se muslimane strogo upozorava da Kurʼān moraju sačuvati autentičnim). Ali, s druge strane, za sam Kurʼān se na nekoliko mjesta veli da “potvrđuje knjige objavljene prije njega“  (npr. 2:97; 3:3; 3:50; 5:46; 5:48. i drugdje). Iz svih ovih i sličnih mjesta u Kurʼānu vidljivo je da ta knjiga iznova, dakako na svoj način, obnavlja proglas o jednom Bogu što su, prema Kurʼānu, u svoje vrijeme to  (u)činile i knjige Tawrāt i Inğīl. U različitim povodima Kurʼān podsjeća na esencijalna učenja monoteizma kao takvog. Te opomene Kurʼān upućuje kako jevrejima i kršćanima, tako i muslimanima, zapravo cijelome čovječanstvu. U crtici Koga to Kurʼān doista kudi? rekli smo o ovome nekoliko redaka više.

Budući da tako vidljivo povezuje Tawrāt sa Mûsāom, a.s., a i Tawrāt i Inğīl sa ʻIsāom, a.s., posve je razumljivo da se u Kurʼānu nalaze tvrdnje, spomenute na nekoliko mjesta, o tome da se jevreji trebaju pridržavati  Tore (Tawrāta), a kršćani Evanđelja (Inğīla). U neku ruku, to se u Kurʼānu nagovještava sûrom 5:48., gdje se posve jasno veli: 

“I Mi smo, da svi vi zakon i pravac imate, odredili! 

A da je Bog htio, On bi vas sve jedne vjere stvorio. 

Ali je On htio da vas iskuša u onom što vam je objavio. 

Zato, u dobru se natječite.“

Ovo je jedan veličanstveni proglas Kurʼāna. Različite religije i vjerovanja jesu posljedica Božije odluke da ljudima daruje slobodu. U krajnjemu, to da je Bog jedan, i da On kao Jedan i Jedini Bog određuje  “da svi vi zakon i pravac imate“, jeste jedna od velikih Božijih Odredbi i  Božijih Tajni. Ovaj proglas Kurʼāna (5:48) traži da se različite religije i pravci pokažu kroz “natjecanje u dobru“, a ne kroz teološka nadmudrivanja.  Poruka ove alineje Kurʼāna je: U principu, dobro dolazi od svih, a ne samo od pripadnika naše vjere. Inače, Božanski poziv “u dobru natječite se!“ ne bi imao nikakva smisla. 

Uostalom, poslušajmo veličanstvene riječi Kurʼāna kojima dragi Bog obećava da neće poništiti dobro djelo ni od jednog čovjeka: 

“Pa se ljudima odazva njihov Gospodar:

ʼJa [Bog] zbilja neću niti jednom pregaocu između vas

dobro djelo poništiti,

muško ili žensko bili!

Vi ste jednih od drugih!ʼ“

Također, dragi Bog se obraća čovjeku pojedincu, mušku ili žensku, te u ovoj alineji Kurʼāna proglašava:

“Koji god čovjek predano okrene lice svoje Bogu,

a bude dobra djela činio,

njemu pripada nagrada njegova kod Gospodara njegova!

Takvima nema straha niti će se žalostiti!“

A sada, makar ukratko,  podsjetimo na univerzalnu širinu Kurʼāna kojom ova temeljna islamska knjiga poziva jevreje i kršćane da se prihvate svojih svetih knjiga.  Evo samo tri mjesta iz Kurʼāna, među mnogima:

“Neka sljedbenici Indžila [kršćani] sude

Prema onome što Bog u Indžilu objavio je!“

“Da se oni [jevreji i kršćani] prihvate Tevrata i Indžila

i onog što im je objavljeno 

od Gospodara njihova,

imali bi šta jesti od onog iznad njih i onog

ispod nogu njihovih!“

“Ti [Muhammede] reci: ʼO Sljedbenici Knjige [o jevreji i kršćani]!

Vi nemate vjere nikakve

sve dok se Tevrata i Indžila, i onog što vam je objavljeno

od Gospodara vašega, pridržavali ne budete!ʼ“

U ovim proglasima Kurʼāna posve jasno se vidi da jevrejima i kršćanima Kurʼān priznaje njihovo pravo da vjeruju po svojim svetim knjigama i da se tih knjiga pridržavaju. 

Pritom ostaje poziv da se svi, i jevreji, i kršćani, i muslimani – vjerovanjem u Boga natječu u dobru. To je krajnji smisao pridržavanja svetih knjiga.

(...)

Autor: Enes Karić