Čovjek je posljednji u nizu stvaranja (2:30. i dalje), kao takav stvoren je u najljepšem obličju/skladu (95:4), čovjek je, u neku ruku, kruna Božanskog stvaranja (po nekim komenta/to/rima, čovjek na način žene, to jest sama žena/čovječica jeste posljednje što je Bog stvorio! Time je ženi ukazana posebna počast.)  

K tome,  čovjek je naučen govoru (55:4), on je sugovornik Božiji, između ljudi potekli su Božiji poslanici i vjerovjesnici (2:253), neki od njih su razgovarali sa Bogom, na primjer Mojsije ili Mūsā, a. s.  (4:164), kao i Abraham ili Ibrāhīm, a.s. (2:260. i dalje). Nadalje, pred ljudima (čovječanstvom) je otvoren Ovaj svijet, ljudi se pozivaju da čine i da rade (9:105), također, pred čovjekom i čovječanstvom otvoren je i Onaj svijet. Eshatologija Kurʼāna je itekako vezana za čovjeka,  puna je nade, radosti i spokoja. K tome, i eshatologija Kurʼāna čovjeku doznačuje izniman položaj ne samo u budućem Svemiru, već u cjelini Božanskog stvaranja. Raj i Pakao u Kurʼānu se prevalentno spominju u vezi sa čovjekom, itd.

Sve ovo rečeno stoji,  ima i vidljivo je na mnogim stranicama Kurʼāna. Čovjek, to stvorenje čija glava tako impozantno stremi Nebesima i višim svjetovima, uživa poseban status u Božanskoj perspektivi koju najizravnije vidimo na stranicama Kurʼāna. Kao da bi se reklo (ili moglo reći) da je čovjek u kazivanjima Kurʼāna, ako ne jedno skupocjeno ili dragocjeno, a onda, na neki način, jedno iznimno važno biće.

Ali, odakle onda (i zašto?) nekoliko motiva u Kurʼānu, koji se pomaljaju u vrlo rijetkim ciklusima pasaža te knjige, iz kojih posve jasno vidimo  “jeftinog čovjeka“, jedno “prezreno“, jadno, preplašeno i zanemareno biće? 

Podsjećamo, čovjeka se na nekoliko stranica u Kurʼānu opominje da mu je “na početku“ vrijednost bila tek koliko je vrijednost jedne kaplje (nuṭfah):  

“Zar kaplja čovjek ne bī, koja se iz sjemena ubaci?“

(Крачковский: “Разве не был он каплей из семени источаемого?“)

Intencija Kurʼāna je ovdje posve jasna: Treba ukazati na  “ništavnost“ čovjeka koja se vidi odmah na čovjekovom početku. O tome neumoljivo govori sūra Čovjek (al-Insān) koja je redoslijedom 76. u Kurʼānu. Tu Božanska Riječ Kurʼāna pita:

“Da li čovjeka neko doba vremena pohodi

kad on vrijedan spomena ne bī?

“Разве прошел над человеком срок времени, 

когда он не был вещью поминаемой.“

 

Poenta ovog retka Kurʼāna u tome je da se čovjeka opomene da ima u vidu da ga je (nakon što je bio  “kaplja“ i  “bezvrijedan spomena“, to jest “jeftina stvar“)  sām Bog učinio jakim, pametnim, umnim i moćnim. U ovom retku (76:1) impregnirana je poruka da čovjek od onog “nevažnog“ i “bezvrijednog“ postaje jak, uman, pametan i moćan. Ali, to čovjek ne postaje sam od sebe, već i zahvaljujući Božanskoj pomoći koja mu se rasprostire pred stopama i koracima. Time se, na neki način, želi kazati da čovjek nije jedno  “jeftino biće“, i sam čovjek može “kreirati“ svoju iznimnost, i tome slično.

Pa ipak, posve s druge strane, u Kurʼānu vidimo čovjeka koji, čak i kao odrastao, strepi i strahuje pred zbivanjima koja ga nadilaze. U sūri Grmljavina/ar-Raʻd (13:13) obznanjuje se:  “Bog šalje gromove i njima bije (ubija) koga hoće!“ U sūri  Krava/al-Baqarah (2:19) grmljavina i gromovi izravno se povezuju sa čovjekovim strahom od smrti (ḥaḏara l-mawt). Tu kao da se poručuje: O, kako je tada zaludu to što čovjek, u strahu i drhtanju, stavlja prste u uši! Čovjek ne može otkloniti tmine, tutnjave i munje. U tom trenu on je jedan  “bezvrijedan“, “ništavan“ i  “jeftin čovjek“. 

Vrlo naličan opis čovjekova straha imamo i u (uvijek iznenadnom) trenu nastupa zemljotresa, kad čovjek unezvijereno pita:  “Šta joj [Zemlji] je?“ (Zemljotres/az-Zilzāl, 99:3).

U mogućoj potrazi za odgovorima na  pitanje: “Zašto se u Kurʼānu nalaze i pasaži u kojima se vidi čovjek unezvijerenih pogleda?“ i kao jedno “krhko biće“,  neminovno je potrebno osloviti strah i strepnju koji čekaju u zasjedi svakog čovjeka, a ponekada i velike segmente čovječanstva,  pa i cijelo čovječanstvo kao takvo. U Kurʼānu se oslovljavaju mnoge vrste straha u vezi sa čovjekom (mnogostruke strahove i strepnje čovjeka spomenute u Kurʼānu treba osloviti u zasebnoj crtici). K tome, Kurʼān govori o ovosvjetskim i onosvjetskim strahovima čovjeka. 

U bitnome, u temelju svih ovosvjetskih strahova čovjeka počiva strah od smrti. Nekoliko “scena“ Kurʼāna o tome govore. Na primjer, čovjeku je sve drugo nebitno i “jeftino“, pa i on sam sebi, u smrtnome času 

“kad duša dopre do kostiju ključnih,

i kad se [od strane čovjeka] uzvikne: ʼiscjelitelja ima li?ʼ

i znadne čovjek da je to zbilja rastanak,

i kad se noga za nogu smota...“

Eshatološki strahovi čovjeka opisani su u Kurʼānu riječima koje prikazuju zastrašujuće prizore o stanjima u kojima se nađe čovjek koji, u velikom škripcu, gleda i traži izlaz, otkup, spas... 

Ti zastrašujući eshatološki prizori ljudskoga straha obično počinju riječima yawma – “toga Dana“,  “na taj Dan“. Karakterističan je primjer iz sūre Namrštio se/ʼAbasa (80:34-37):

“Na Dan kad će čovjek od brata svoga bježati,

i od majke svoje i oca svojega,

i od družice svoje i svojih sinova!

Toga će Dana čovjek svaki samo o sebi brinuti!“

Praktički, redovi 80:34-37., poručuju da su prestrašenom čovjeku svi drugi postali  “jeftini“,  “ništavni“. Prestrašenom čovjeku sam on tad je najpreči! Ali, kao da su ovi redovi samo uvod u redove sūre Putevi uspona/al-Maʻāriğ (70:11-14):

“Zločinac će poželjeti da se od kazne toga Dana iskupi

sinovima svojim,

i ženom svojom i bratom svojim,

i porodicom svojom koja mu skrovište pruži,

i sve na Zemlji nudiće, samo da se potom spasi!“

Ovaj prizor “eshatološke rasprodaje“ najbližih srodnika ponajbolje objašnjava motiv “jeftinog čovjeka“ u Kurʼānu. 

Pa ipak, ne bismo trebali izvoditi prijeke zaključke o tome da ovim odlomcima Kurʼān otpisuje čovjeka i da se stavlja nasuprot onom poštovanom “namjesniku na Zemlji“ (ḫalīfah fī l-arḍ). I ove odlomke treba, prije svega, shvatiti kao jednu kurʼānsku preventivnu naraciju, e da  čovjek ne bi bio onakav kako je opisan u onome što se  o njemu reklo ili izjavilo. 

To treba imati na umu kad je posrijedi motiv “jeftinog čovjeka“ ili motiv “rasprodaje ljudi, čak i najbližih srodnika, na dražbi za otkup ili spas samoga sebe“. Pritom treba  moliti Boga da sve ljude spasi teških stanja u kojima postaju dobošari jedne takve zastrašujuće slike  “jeftinog čovjeka“ kako trguje sa  “jeftinim čovjekom“.

Autor: Enes Karić