Nerijetko se nahode i pitanja postavljena (među) duhovnim svjetovima, posred eshatoloških scena i onostranih okolnosti. Potrebno je nekom drugom prilikom obraditi vrste svih tih pitanja u Kurʼānu, uz pomoć relevantne literature. 

Ovom prigodom skrenućemo pozornost samo na jedno važno i strašno čovjekovo pitanje, postavljeno iz perspektive očajnog čovjeka, radi se o čovjekovom pitanju  o mrtvim kostima, na njega se često nailazi u Kurʼānu.  Uzmu li se uobzir i druga čovjekova pitanja u Kurʼānu, moglo bi se kazati da se ova pitanja o  truhlim čovjekovim kostima  pomaljaju   među onim najvažnijim   na koja se osmjelio čovjek, a koja su navedena u islamskoj svetoj knjizi.  Naprimjer, sūra Jā Sīn/Yā Sīn (36:78) to čovjekovo pitanje oglašava na ovaj način:

“I primjer Nam [čovjek] navodi,

a kako je stvoren – zaboravi!

I veli: “Ko će kosti ove, kad budu struhle, da oživi?!“

Pokušamo li zamisliti širi ʼscenski postavʼ u kome se postavlja ovo čovjekovo pitanje, neizbježno je uočiti da se u samom njegovom središtu pomaljaju ljudske kosti. Prizor je, dakako, strašan. Kako Kurʼān svjedoči, čovjek je u svome pitanju posve svjestan da su kosti ramīm, to jest truhle su, beživotne i rune se među prstima. U truhlim kostima nema nikakve svježine, štaviše, život je njih davno napustio. To je, manje ili više, način na koji čovjek u strahu razmišlja kad gleda kosti i kosture ljudi koji su davno živjeli.

Međutim, sura Jā Sīn/Yā Sīn (36:79)  zapovijeda Muhammedu (i, zapravo, svakom čovjeku) da proglasi:  

“Reci: ʼOnaj će mrtve kosti da  oživi  -  Koji ih i prvi put stvori!“ 

Još je nekoliko mjesta u Kurʼānu koja spominju kosti, jednom su to “kosti nekog davno uginulog magarca“ (Krava/al-Baqarah, 2:259). Ovdje je riječ o jednoj paraboli dalekosežne poruke. Nekada je neki putnik, sa svojim magarcem i popudbinom (u kojoj je bila i hrana),  prolazio   pored  “do temelja srušenoga grada“, pa se začudio:  “Kako će Bog ove proživiti nakon što su pomrli?!“  U tom trenu   došao je Božiji odgovor u vidu trenutačne smrti tog putnika i njegova magarca. Taj smrtni tren Bog je učinio protežnim unutar vremenskog platna koje je potrajalo nekih stotinu kalendarskih godina. Potom je Bog proživio mrtvoga, pitao ga je: 

“Koliko ostade ti?“

“Dan ili dio dana!“ – taj proživljeni odgovori. 

Tad se proživljenome reklo da je ostao stotinu godina, ali da mu je hrana ostala svježa, potom mu se zapovijeda da pogleda i  “magarca svoga“ i da  “pogleda u [magarećije] kosti, i to kako ih Bog spaja i potom mesom oblaže!“

U dojakošnjoj dionici ove crtice imali smo kurʼānski spomen mrtvih i truhlih kostiju, prvi put čovjekovih, a drugi put magarećijih. (Kurʼān na ove dvije vrste kostiju ukazuje zato jer zemljina utroba sve nivelira, svim kostima daje istu mjeru, bez obzira bile čovječije  ili  magarećije!).  

Ali, ima i onih spomena kostiju u Kurʼānu koji ukazuju na žive kosti. Takav jedan spomen nalazi se u sūri Vjernici/al-Muʼminūn (23:14), riječ je o tek stvorenim, dakako nejakim i slabuhnim,  kostima čovjekovoga fetusa u razvoju, spominju se tu (23:12-16) znakovito u dva navrata. Naime, Bog čini da se “gruda mesa preobražava u kosti“, potom On  “zaodijeva kosti mesom“ itd.

Iz kurʼānske cjeline vidimo da su ovo one žive kosti u ljudskom fetusu, u majčinoj utrobi, to su one kosti u etapama stvaranja o kojima se govori u sūri Jā Sīn/Yā Sīn (36:79): 

“Reci [Muhammede, čovječe]: ʼOnaj će mrtve kosti da oživi - Koji ih i prvi put [kao žive] stvori!“ 

 Ima mnogo mjesta u Kurʼānu gdje se čovjeku savjetuje da o uzročno-posljedičnom lancu stvaranja pokuša razmišljati ne samo kroz one njemu najbliže karike iz tog lanca, već da se ima zaputiti onim prvim karikama, po mogućnosti onima koje su se zbile na samom početku stvaranja. 

Posve je drugo pitanje da li to čovjek može učiniti iz one dionice postojanja i bivstvovanja koja je njemu dodijeljena. Na to pitanje Kurʼān, također, skreće pozornost nehajnom čovjeku.

(...)

Autor: Enes Karić