Opće značenje

Uzvišeni Allah, dž. š., kaže da mnogobošcima (politeistima) ne priliči i ne pristaje a niti je od njih očekivati da grade Allahove Kuće, jer su oni u stanju nevjerstva i mnobogoštva spram Uzvišenog Allaha. To je zato što izgradnja džamija podrazumijeva vjeru i ljubav spram  Allaha, dž. š., a oni ne vjeruju u Njega i to sami svjedoče svojim riječima i svojim djelima. Pa kako onda od njih očekivati da grade Allahove Kuće!!

Takvim mnogobošcima će propasti njihova djela i njihove sevapi; ostaće vječni stanovnici Dežehennema kušajući kaznu, iz koga neće izlaziti, a niti će im kazna biti umanjena. Sve je to zbog njihovog nevjerstva i mnogoboštva.

Potom Uzvišeni Allah saopštava da gradnja džamija pripada samo onima koji vjeruju u Allaha, dž. š., koji su Njemu pokorni, koji čvrsto vjeruju u Sudnji dan, koji klanjaju namaz, daju zekat i koji se istinski samo Njega boje. Dakle, samo oni koji vjeruju u Allaha, dž. š., dostojni su da grade Allahove Kuće, jer, sva je prilika, da su takvi upućeni na Pravi Put, da će takvi postići sreću na obadvije kuće (na dunjaluku i Ahireta) i da će zaslužiti Allahovo zadovoljstvo.

Povod Objave

Prenosi se da je skupina kurejševičkih prvaka na Dan Bedra bila zarobljena. Među njime je bio i 'Abbas ibn 'Abdul'mutallib. Tada im je pristupila grupa ashaba Allahovog Poslanika, a. s., koji su ih počeli koriti zbog njihovog mnogoboštva. Alija b. ebi Talib je stao koriti 'Abbasa zbog toga što se bori protiv Allahovog Poslanika, a. s., i što prekida rodbinske veze. 'Abbas onda reče: «Vi spominjete samo naša loša djela a prekrivate naše dobra djela!» Ashabi potom upitaše: «Zar među vama da ima dobročinitelja?!» Odgovoriše: «Svakako! Mi održavamo Sveti Hram, štitimo Ka'bu, pojimo hodočasnike i oslobađamo sužnje!» I tim povodom je objavljeno: «Ne pripada mnogobošcima da Hram Allahov održavaju...» (Et-Tewbe, 17)

Kontekstalna povezanost ajeta

Međusobna povezanost ovoga ajeta sa prethodnim ogleda se u činjenici da Uzvišeni prije njega spominje odricanje od mnogobožaca te različite vrste njihovoh ogavnosti i zločina koji nužno zahtijevaju takvo odricanje. Zatim, oni sami sebe opisuju pohvalnim svojstvima, uzvisuju svoj položaj i uzdižu svoju poziciju zato što poje hodočasnike i održavaju Sveti Hram. Otuda, Uzvišeni Allah im odgovara ovim plemenitim ajetom.

Tumačenjske prefinjenosti

1) Prema nekim komentatorima u navedenom ajetu spomenuta je množina riječi mesdžid, tj. mesadžid (Allahove Kuće, Hramovi, džamije) a time se misli na Sveti Hram u Mekki. Upotrijebljena je množina zato što je Sveti Hram u Mekki Kibla svih džamija i njihova predvodnica. Dakle, upotrijebljen je izraz općeg značenja kojim se misli na nešto posebno.

2) Temeljni razlog zašto su mnogobošci spriječeni da grade Allahove Kuće je u činjenici samog njihovog nevjerstva i zbog toga što nemaju šehadet. Ta činjenica dovoljno govori da je u pitanju čisto nevjerstvo kojim se ne može izbjeći umišljenost, jer je to nevjerstvo koje oni čvrsto potvrđuju. Ono je iskazano u njihovim riječima prilikom obilaska oko Ka'be (tavafa): «Odazivamo ti se Bože, Ti nemaš sudruga osim onoga ko tebi pripada, koga Ti posjedješ i ko nema nikakve vlasti!», i postavljanjem idola i kipova oko Drevnog Hrama (Bejtu'l-'atiq).

3) Neredba vjernicima (mu'minima) da grade džamije podrazumijeva slijedeće stvari: njihovu gradnju; popravljanje onoga što je uništeno pri/u njima; njihovo čišćenje i smjerno poštivanje; navraćanje u njih radi ibadeta i zikra – jedan od vidova zikra je i sticanje znanja u džamijama – čuvati džamije od onoga zašto nisu napravljene, kao što je npr. upuštanje u neke dunjalučke poslove i slično tome. U jednom se hadisu veli: «Kada vidite čovjeka da posjećuje džamiju, posjedočite za njega da je u imanu.»

4) Allahove Riječi: «Takvi su, sva je prilika, an Putu Pravome!» - odnose se na vjernike. Njima se poništava želja mnogobožaca da se okoriste svojim djelima koja oni uveličajavu i kojima se ponose, obzirom da Uzvišeni Allah objašnjava da uputa na Pravi Put pripada onima koji u Njega vjeruju i koji se ne boje nikog sem Njega Uzvišenoga. Oni se nalaze između ¨možda/le'alle¨ i ¨sva je prilika/'asaa¨, ako su u pitanju vjernici. Prema tome, kako da mnogobošci žude za uputom i uspjehom kada su oni u stanju nevjerstva i mnogoboštva?!

Šeriatski propisi

Propis prvi: Šta se u navedenom ajetu podrazumijeva pod pojmom održavanja džamija?

Jedni učenjaci smatraju da se pod pojmom održavanja džamija misli na njihovu izgradnju, građenje i popravljanje onoga što je oštećeno pri/u njima. Ovo je «fizičko održavanje» (el-'immaretu'l-hisijje) i na to upućuje Poslanikove riječi: «Ko Allaha radi sagradi džamiju pa makar koliku i ptičije gnijezdo, Allah će mu sagraditi kući u džennetu!»

Drugi učenjaci misle da se time podrazumijeva namaz, ibadet, i druge vrste približavanja Uzvišenom Allahu u džamijama, kao što je Uzvišeni Allah rekao: «U kućama koje je Allah dozvolio da se podignu i da se u njima spominje Njegovo ime...» Ovo je, dakle, «duhovno održavanje» (el-'immaretu'l-ma'newijjeh) koje je krajnji cilj izgradnje džamija. Moguće je, zapravo, da navedeni ajet sadrži obje ove vrste: «fizičko» i «duhovno» održavanje. Ovo mišljenje zastupa većina uleme jer sam izraz na to upućuje a i kontekst omogućuje.

Ebu Bekr el-Džessas veli: «Održavanje džamija može biti na dva načina: prvi, da se one posjećuju i da se u njima boravi; drugi da se one grade, obnavljaju i popravljaju. Zato se npr. kaže: »obdržao je (nešto) kada ga je posjetio»; odatle i naziv za 'umru, jer je ona posjeta kuće. Čovjek odražava džamije ako u njih često odlazi. Kontekst ajeta izričito zabranjuje ulazak  nevjernicima u džamije, a onaj ko ih gradi, vodi o njim računa i u njima klanja, tako da se izraz održavanje može odnositi na oba spomenuta načina.»

Propis drugi: Šta se u navednom ajetu podrazumijeva pod pojmom mesadžid/džamije?

Neki islamski učenjaci smatraju da se pod tim pojmom podrazumijeva Sveti Hram u Mekki, jer je upotrijebljena imenica u jednini, a najsavršenija i najodličnija je ona džamija koja je Kibla ostalim džamijama. I sam povod objave ovog ajeta, kako je prenesen od Ikrimea, potvrđuje ovakvo mišljenje. Jedni učenjaci ovaj ajet čitaju u jednini, tj. en ja'meruu mesdžidellah.

Drugi, pak, učenjaci smatraju da se time misli na sve džamije, jer je riječ džamije u ajetu upotrijebljena u množini kao prvi član genitivne veze (mudaf) tako da ona onda ima općenito značenje. Naravno, njome se prvo misli na Sveti Hram u Mekki, kao kad se npr. kaže: ¨Taj i taj ne uči Allahove Knjige¨, i time se dakako misli i na Kur'an.

 

Smatram da je ovo (drugo mišljenje) sasvim jasno iz samog ajeta, jer je upotrijebljena forma koja podrazumijeva općenitost suda: mnogobošcima nije prilično da održavaju Allahove Kuće na bilo koji način, jer sam pojam nevjerstva to negira, kao što im nije ni dozvoljeni ulaziti na ova sveta i čista mjesta – kako ti veli imam Malik, Allah mu milostiv bio. Pripis o ovome uslijedit će u slijedećem ajetu.

Propis treći: Da li je dozvoljeno da nemusliman učestvuje u izgradnji džamije?

Na osnovi avoga ajeta, jedni islamski učenjaci drže da nije dozvoljeno da nemuslimana prilikom učestvije u izgradnji džamije, jer je ovdje u pitanju «fizičko održavanje», a Uzvišeni Allah je mnogobošcima zabranio održavanje Njegovih Kuća.

 

Naravno, vanjsko značenje ovog ajeta to dozvoljava, a zabranjeno je samo da oni vode poslove oko izgradnje džamije, da budu neovisni u poslovima vezanim za džamiju, kao npr. da nemusliman bude nadzornik radova ili da upravlja vakufom. A što se tiče samog učestvovanja u poslovima koji nisu vezani za upravljanje, npr. klesanje kamena, zidanje ili stolarski poslovi, to nije zabranjeno odn. nemusliman, u tom slučaju, može ići u džamiju.

Na što upućuju ovi plemeniti ajeti

1. Djela dobročinstva urađena od strane mnogobožaca nemaju sevapa, jer su takvi u stanju nevjerstva i mnogoboštva, a o čemu je Uzvišeni rekao: «I pristupit ćemo djelima koja su činili i u pepeo koji se vhori pretvoriti ih.»

2. Izgradnja i održavanje džamije dolikuje vjernicima koji uvažavaju Allahove svetinje.

3. Nužno je biti iskren prema Uzvišenom Allahu u riječima i djelima.

4. Cilj izgradnje džamija je Allahovo zadovoljstvo a ne pokazivanje pred drugim ljudima i da se bude ¨na dobrom glasu¨.

(Tefsir ajati'l-ahkam mine'l-Qur'an, I, Daru'l-'ilm el-'arebi, s. a., 407-411)

Autor: Muhammed 'Ali es-Sabuni

Prijevod s arapskog: A. Fatić