Na svakom koraku možemo primijetiti raznolike neobarbarske atake na planetarne resurse. Čovjek kao Allahov namjesnik na zemlji kome su povjerene sve ovodunjalučke blagodati na čuvanje i pravilno korištenje zaboravlja da priroda sa svojim resursima nije neiscrpna kategorija.

„Ljudi moraju postati zemljoradnici vremena, što bi kazao Dž. Šel. A ako ne budu sadili i gajili buduće godine svoga života, nikada ih neće ni žnjeti.“ (Žiga, 1998: 5)

Planeta se razara, ljudi žive u strahu zbog nedostatka prirodnih resursa, ali čovjek i dalje u svojoj arogantnosti preme prirodi preduzima nepromišljene poteze u neracionalnom korištenju prirode  i čak rasipnički u svojoj megalomanskoj opsesiji troši i uništava njene resurse.

Paradoks naše ere je u tome, kako ističe V. Havel, što čovječanstvo, iako „dobro zna opasnosti sa kojima se suočava: u pogledu prenaseljenosti, zagađenja, nuklearnog širenja, patologije zločina i društvenog otuđenja, ono ne čini ništa da se suoči i da ih otkloni.

Koliko god smo preokupirani katastrofičnim prognozama, jednako malo ih uzimamo u obzir  u svojim životima. Stoga se, s pravom, pita ovaj književnik i političar, da li nas to mora potaknuti neka nepredviđena katastrofa prije nego počnemo potragu za univerzalnom obnovom ljudskog duha i ljudske odgovornosti prema svijetu, prije nego se odvažimo za „egzistencijalnu revoluciju?“(Ibid)

Ovovremeni čovjek rušilački ulazi u neprekinuti poduhvat fatalne destruktivnosti prema zemlji, time pomjera mjeru njene ravnoteže i neiscrpnosti, postajući i sam žrtva vlastitog barbarskog čina na planetarne resurse.

Sve je manje pitke vode, čistog zraka, a sve više se pojavljuju bolesti koje su inherentne modernom dobu poput srčanih bolesti, infarkta, dijabetesa i sl. Naravno, ove bolesti su posljedica nezdravog stila života, ali nesumnjivo i poremećene ravnoteže ekosistema.

Čovjek se u svom svetopovijesnom hodu mora vratiti duhovno-etičkim dimenzijama unutar vlastitoga bića, osloboditi se diktata utilitarizma tj, prestati u svakom poduhvatu vidjeti samo trenutnu dobit, bez obzira na moguće posljedice njegovih djela.

U svojoj povijesti čovjek prvi puta smišljeno radi sam protiv sebe. Zar to nije paradoksalno i zabrinjavajuće.

Stoga je danas, kada „ljudski rod, nesretan i umoran od tereta materijalističke civilizacije i obilja (a ipak nastavlja sa svojim bestijalnim iživljavanjem, metežom i zbrkom)“ i kada „gorka praznina progoni čovjeka kao strašan duh“. (Kutb, 1995: 16),

ili, kada je taj moderni čovjek, „homo vulgaris“, u utrobi velikih svjetskih gradova život više ne ispoljava iznutra, u njegovoj punini, već na „ način obezličenosti svojstvenoj masi“, okrenut isključivo  „filozofiji varenja i hranjenja“, (a kroz to puko svakodnevno trajanje, prožeto pragmatizmom), naprosto je ptičiju perspektivu zamijenio žabljom.“(Spengler: 1936: 456,462) 

 U propitivanju mogućnosti izlaska iz neobarbarskog odnosa prema prirodi, čovječanstvu je potrebna nova filozofija života koja je protkana povijesnom odgovornošću i etikom odgovornosti ljudskog uma.

EKOLOŠKI BUMERANG NEODGOVORNOSTI

Industrijska je revolucija otvorila novu stranicu povijesti u smislu čovjekovog odnosa prema prirodi. U susretu sa prirodom u ovom periodu svoga  razvoja čovjek počinje da neodgovorno razara njene resurse. Nekritičkim vrednovanjem dostignuća modernizacije i posljedica znanastveno-tehničkih dostignuća, prirodi prijeti razaranje a društvu i čovjeku gubitak ljudskosti, pa je danas za čovjeka ključno pitanje kako danas napredovati, a sutra kako preživjeti vlastite prijetnje prirodi.

„Ponižavanje prirode i erozija ljudskosti posljedica su iskorištavanja naše tehničke nadmoći i duhovne dominacije nad svim prirodnim. Duhovna dominacija nad prirodom oblikovala je industrijsku paradigmu napretka koja je omogućila potpuno novi sustav antropocentričkih vrijednosti i ciljeva. U povijesnom smislu antropocentrizam modernog društva označava emancipaciju društva od konkretne prirode (okoliša)“(Cifrić,1994: 8)

 

Aktuelno-dominirajuća filozofija života na zemlji je materijalistički napretak, uvećavanje materijalne dobiti, zatim svojevrsna nezatisitost u gomilanju imetka i aspiracija u postizanju društvenog i statusnog prestiža.

Temeljni cilj čovjeta je da kroz „otjelovljenje ljudskog uma“, riješi sve egzistencijalne probleme. Međutim, čovjek nikada u svojoj historiji nije bio egzistencijalno nesigurniji zbog svog neodgovornog i uzurpirajućeg odnosa prema prirodi. Etika povijesne odgovornosti ljudskog uma je apsolutno marginalizirana. Čovjek se veoma često ponaša kao da je on apsolutni gospodar i vlasnik prirode bezdušno iscrpljujući njezine resurse, umjesto da uspostavi jedinstvo sa svijetom i životom koji ga okružuje.

„Iako mu je priroda već uveliko počela ispostavljati račune za njegovo ponašanje, upozoravajući ga da je, doista, moguć drastičan, pa i konačan obračun s njim, on se još uvijek ne pribire.

Dokazi za to su mnogobrojni: atomsko, nuklearno, biohemijsko i druga visokosofisticirana sredstva za masovno uništenja života, kao i već prekoračeni psihološki prag za njihovu upotrebu; drastično smanjenje ozonskog omotača; porast prosječne temperature na Planeti; poremećen lanac biljnog i životinjskog svijeta, uključujući i potpuni nestanak mnogih vrsta: pojava tzv.  modernih bolesti, kao što su AIDS, karcinomi i sl., prije svega rezultat postojeće  filozofije i stila življenja.“(Žiga, 111)

Industrijsko društvo je povećanjem socijalnog rizika i rizika prirode, osoboto zagađivanjem, proizvelo „bumerang učinak“, tj. vraćaju mu se posljedice njegovih čina. Sve što se uradi protiv prirode, pa čak i nehotično, to se vraća njezinim akterima. Zato nas Allah dž.š. upozorava u Kur'anu: „Imetak na allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite; Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.“(el-bekare: 195).

Allah dragi nas podučava da njegujemo pozitivan odnos prema njegovim blagodatima, jer upravo time manifestiramo svoju zahvalnost prema raznolikim dobrima koja su sadržana u prirodi. Svaki dan  se  trebamo podsjećati na te blagodati, na duboku mudrost njihovog stvaranja i na mogućnost da nam se te blagodati umanje ili iščeznu, ukoliko svojim bahatim postupanjem ugrozimo njihov opstanak. Pogrešno je vjerovati da su one neiscrpne i beskrajno samoobnovljive.

Drastično je narušena biološko-ekološka ravnoteža i poremećena harmonija prirodnog poretka stvari. Evo šta je zapisala u svome specijalnom izvještaju grupa eksperata Ujedinjenih nacija: „Promijenit će se i nestati mnoge biljke, drastično će porasti prosječna temperatura, stanovništvo će biti prisiljeno na velike seobe, a Evropa će biti dramatično suočena sa  novim bolestima, privrednim granama i potpunom promjenom načina života. Sredozemne temperature u mnogome će preoblikovati sjever Evrope, a vrlo visoke temperature na njenom južnom dijelu pretvorit će velika područja u beživotne pustinje. U toku zime kontinentom će bjesniti moćne oluje, a dugotrajne suše spržit će izdanke života u toku dugog ljeta.“(Žiga: 78)

 

Zar i sami nismo bili svjedoci proteklog ljeta dugotrajnih suša koje su pogodile veliki dio Evrope, pa i nas same.  Situacija je veoma dramatična i zabrinjavajuća. Ovovremeni čovjek se mora ozbiljno zamisliti nad ovim  futurističkim izjavama stručnjaka za ekološka pitanja.

KAKO POVEĆATI ODGOVORNOST ZA PLANET?

Prema većini analitičara, kriza suvremene civilizacije a posebno u ekološkoj sferi neće se moći riješiti bez bitnog zaokreta u sferi ljudskog duha.

„Ekološki problemi, na primjer, neće se moći eliminirati nekim sitnijim, palijativnim rješenjima tehnološke naravi u smislu limitiranja količine otrova koji će se smjeti slati u zrak, vodu, obradive zemljine površine i tome sl. Ključno je pitanje kako se čovjek odnosi prema svijetu koji ga okružuje, tj, da li se osjeća dijelom tog univerzuma, ili, pak, njegovim apsolutnim gospodarem. Ukoliko i dalje bude preovladavalo ovo drugo, onda je iluzorno očekivati potiskivanje svakovrsne megolomanije koju baštini ovovremeni čovjek, aksiološki tako kodiran da svoju životnu uspješnost jedino mjeri kvantumom posjeda kojih se domogao u svijetu i iz svijeta koji ga okružuje.“(Žiga: 74)

Očito je da ovovremeni čovijek mora mojenjati dominirajuću životnu filozofiju utemeljenu na matrici antropocentričkog pomanja svijeta. Iz ove slike svijeta proizilazi i njegova hipertrofija individualnih, sebičnih, megalomanskih prohtjeva i interesa, opsesija koju je pratila kriza globalne odgovornosti čovjeka.

U praktičnom smislu problem ekološke odgovornosti leži u području političkih odluka, morala, znanosti, saradnje, edukaciji.

„Edukacija ne znači samo povećanje obrazovanja i znanja te promjenu njihove tehnologije već prije svega korpus moralnih normi koje -internalizirane- kod čovjeka povećavaju svijest o dužnostima a time i odgovornosti prema vlastitom radu, prema drugim članovima zajednice, budućim naraštajima i prema životu svih bića. Samo moralno integrirana osoba može razviti osjećaj odgovornosti a to znači i osjećaj savjesti, spoznati što je dobro a što nije, zalagati se za boljitak drugih.

Smisao edukacije leži u razvijanju svijesti o suživotu na planeti, prije svega o suživotu različitih kultura, kao i suživotu s biljnim i životinjskim vrstama, odnosno svijest o poželjnosti pluralizma kultura i ekosustava.“(Cifrić: 62)

Znači, odgovornost za biološko-ekološku ravnotežu svijeta prvenstveno leži na političarima koji su dužni donijeti humane i pravedne zakone za povećanje značenja općeg dobra kao uvjeta za suživot na Planetu zajedničkog dobra.

Zatim, na znanstvenicima koji imaju moralnu obavezu da kao poznavaoci izazova narušavanja ravnoteše prirode, skrenu pažnju čovječanstvu na posljedice rizičnog ponašanja čovjeka prema prirodi.

I naravno edukacija mladih naraštaja da se u njihovoj svijesti usadi konstanta o zajedništvu bića na Zemlji, pa i kultura, i svijest o zajedničkoj budućnosti.

Autor: Almir Hadžić

Literatura:

Cifrić,  I.  (1994): Napredak i opstanak, Zagreb, Biblioteka Razvoj i Okoliš

Kutb, S. (1995): Putevi islama, Travnik

Spengler, O. (1936): Propast Zapada, Beograd, Kosmos

Žiga, J. (1998): Zemljoradnici vremena, Sarajevo, Bosanski kulturni centar