Draga braćo i poštovane sestre!

Svakodnevno komentarišemo pojave koje su se uselile u naše sredine i to više i češće komentarišemo one negativne pojave jer se na njih ne možemo i ne trebamo naviknuti. One nas duboko pogađaju a ne možemo naći valjano objašnjenje zašto su upravo te pojave, kod nas, uzele toliko maha. Prevara, pronevjera, lažnih obećanja među ljudima uvijek je bilo, no danas, zbog sve većeg broja onih koji ih čine i koji se njima služe, kao posljedicu imamo gubitak povjerenja među ljudima.

Zato je potrebno govoriti o obavezi izvršavanja preuzetih emaneta, o odgovornosti za preuzete obaveze i data obećanja s ciljem vraćanja međusobnog povjerenja.

Svaki čovjek, vjernik posebno, svjestan je da je njegov život zbir emaneta, odnosno zbir zadataka, obaveza i dužnosti. Bilo da su one velike ili male, od vjernika se traži da ih dosljedno izvršava i da se prema njima odgovorno odnosi. Najbitniji emanet za muslimana jeste emanet vjere koji se odnosi na obavezu pokornosti Uzvišenom Stvoritelju. O preuzimanju tog emaneta Allah, dž.š., nam u Kurʼani-kerimu kazuje: 

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – 

a on je, zaista, prema sebi nepravedan i neznalica. (El-Aḥzāb, 72)

Stvorivši čovjeka kao namjesnika na Zemlji, Allah, dž.š., mu je sve potčinio i obasuo ga neizmjernim blagodatima. Pravi vjernik svjestan je tih počasti i blagodati i u njima on prepoznaje emanet prema kome se odgovorno odnosi i ponaša. 

Allah, dž.š., je čovjeku podario život i zdravlje ali ga je zadužio da vodi računa o njima, također mu je podario porodicu ali i odgovornost i brigu za nju.

Kada su u pitanju međuljudski odnosi, njih možemo posmatrati kao ogromno polje ili otvorenu pozornicu osobina na kojoj treba doći do izražaja povjerenje kao bitna odlika vjernika.

Povjerenje ide uporedo sa imanom, dok je izigravanje povjerenja znak odsutnosti vjere i znak nedosljednosti i neprincipijelnosti osobe. Muhammed, s.a.v.s., u svojim govorima je isticao: 

لاَ إيمَانَ لِمَنْ لاَ أمَانَةَ لَهُ وَ لاَ دِينَ لِمَنْ لاَ عَهْدَ لَهُ.

Nema vjere onaj ko ne ispunjava preuzete obaveze, niti ima vjere onaj ko ne poštuje dogovoreno. (Ahmed i Bejheki)

S obzirom da povjerenje izvire iz vjere, ono je urođena osobina muslimana, ono je jedna od plemenitih odlika muslimana. Ova osobina krasila je i posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s. Po ovoj osobini – po povjerenju Muhammed, s.a.v.s., bio je poznat i prije nego što je počeo primati Objavu od Allaha, dž.š., zbog čega je i prozvan El-Emīn – pouzdani, povjerljivi Muhammed. 

Povjerenje kod muslimana predstavlja takvu osobinu koja mu diktira određeno, ispravno i korektno ponašanje prema onome na što se obaveže, za šta je zadužen i za što snosi odgovornost. Uzvišeni Allah, u prvom ajetu sure El-Māʼida, poziva nas: 

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ أَوْفُواْ بِالْعُقُودِ

O vjernici, ispunjavajte obaveze! (Al-Māʼida, 1)

Povjerenje među ljudima je izuzetno važan princip na kome se treba temeljiti ljudska zajednica. U zajednici u kojoj nema povjerenja, u sredini u kojoj se ne poštuje ljudsko dostojanstvo, čast i ugled tu nema napretka, a pogotovo u takvoj sredini, u takvom društvu nema Allahove zaštite i Allahove milosti.

Nažalost, iznevjeravanje povjerenja među ljudima prisutno je u svim vremenima i u svim zajednicama. Tako je i danas, kod nas. Sve prisutnije i sve učestalije su pojave da se ljudi poigravaju sa emanetom – povjerenjem, da iznevjeravaju povjerene obaveze, da se ne drže obećanja, da se ne drže dogovora i ugovora.

U posljednje vrijeme svjedoci smo da prijatelji, pa čak i rođaci svojim neodgovornim ponašanjem, svojim nemarom, svojom nedosljednošću i neprincipijelnošću, iznevjeravaju emanete – povjerenja i to njima bliskih osoba. Zbog čega? Zbog želje za prestižom, zbog želje za uspjehom, zbog želje za položajem i vlašću, zbog želje za brzim bogaćenjem, zbog želje za boljom kućom, stanom, autom i slično. I upravo, zbog neusklađenosti želja i prohtjeva s njihovim stvarnim i objektivnim mogućnostima, ne uspijevaju izvršiti ugovorene obaveze te se, na taj način, olahko odriču povjerenja svojih najbližih i nerijetko svoje prijatelje dovode u jako teške i delikatne situacije.

Islam veliku važnost pridaje ispunjavanju preuzetih obaveza. Allah, dž.š., nas na to upozorava: 

وَأَوْفُواْ بِالْعَهْدِ إِنَّ الْعَهْدَ كَانَ مَسْؤُولاً

I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati! (El-Isrāʼ, 35)

Musliman je tačan, precizan i odgovoran u izvršavanju svojih obaveza i obećanja. Musliman se drži date riječi – on je čovjek od riječi. Musliman ne obećava ono što ne može ispuniti jer je za muslimana obećanje dug koji se mora izvršiti i jer je musliman svjestan da je to obaveza za koju će sigurno biti pitan. Stoga musliman zna da neispunjavanjem obećanja, nepoštivanjem dogovora i neizvršavanjem obaveza iz ugovora, gubi povjerenje drugih ljudi i sam sebe svrstava, odnosno, pridružuje društvu dvoličnjaka, koje upravo tim osobinama opisuje Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada kaže: 

آيَةُ الْمُنَافِقِ ثَلاَثٌ : إِذَا حَدَّثَ كَذَبَ ، وَإِذَا وَعَدَ أَخْلَفَ ، وَإِذَا اؤْتُمِنَ خَانَ.

Tri su znaka munafika – dvoličnjaka: kada govori – laže, kada obeća – prevari (ne izvrši obećanje) i kada mu se nešto povjeri – on to iznevjeri. (Buhari)

Ovaj hadis možemo shvatiti i kao upozorenje da dobro razmislimo u koga možemo imati povjerenja, odnosno, da li dovoljno poznajemo osobu s kojom namjeravamo stupiti u neke poslove i dogovore. 

Kako se ne bismo kajali zato što smo povjerenje ukazali pogrešnoj osobi, od koristi nam može biti i sljedeći primjer: „Dok je neki čovjek u društvu hazreti Omera hvalio drugog čovjeka da je dobar, pouzdan i povjerljiv, hazreti Omer ga upita: ʽDa li si ikada putovao sa njim?ʼ ʽNisamʼ, reče čovjek. ʽA, da li si ikada poslovao s njim?ʼ, upita h. Omer. ʽNisamʼ, opet odgovori ovaj. ʽA, da li si mu ikada išta povjerio?ʼ, ponovo upita h. Omer. ʽNisam ni toʼ, odgovori čovjek. ʽE, onda ti o njemu ništa ne znaš. Ti njega ne poznaješ! Kako vidim, ti svoje mišljenje o njemu temeljiš samo na osnovu toga što si ga ponekad u džamiji vidioʼ, reče mu hazreti Omer.“

Dakle, da bi za nekoga mogli tvrditi da je pouzdan i povjerljiv, između ostalog, i ovakve stvari, koje su odraz životnog iskustva, od velikog su značaja i treba ih uzeti u obzir.

Draga braćo i poštovane sestre!

Pravi musliman trudi se i nastoji dosljedno i tačno, korektno i precizno izvršavati sve ono čime je zadužen i ono za što se obavezao da će izvršiti, jer zna da je to povjerenje – da je to emanet za koji će odgovarati Uzvišenom Stvoritelju i od čijeg izvršenja zavisi njegova sudbina ali nerijetko i sudbina ljudi povezanih sa njim.

 

Autor: Mensur Malkić