U jednom od mudrih ajeta Kur'ana Časnoga Uzvišeni Allah nam se milostivo obraća pozivajući nas: “O vjernici, sebe i svoje porodice čuvajte od vatre...” (Et-Tahrim, 6) Ibn Abbas, radijellahu anhu, komentarišući ovaj ajet tvrdi da on znači: “'Podučite ih (tj. svoje porodice) vjeri, i pružite im lijep odgoj (edeb).”

Vidimo da u citiranom ajetu naš Milostivi Rabb, kada nam se obraća sa: O vi koji vjerujete..., podstiče naš iman, upućuje nas na naše srčano vjerovanje.

 Naše vjerovanje u sve imanske istine, koliko god srčano bilo, ne može ostati zatvoreno u dubinama srca, nego se mora ispoljiti kroz vrijedno, dobro djelo, djelo koje igra ulogu štita od nevolje, od zla, od tmina, od vatre. Naš život treba biti satkan od takvih djela, naša svakodnevica, naš odnos prema sebi i prema svojima, prema drugima i drukčijima. U krajnjem slučaju, kako nas podučava Ibn Abbas, takav odgoj trebamo prenositi i na one o kojima brinemo i koji su naša odgovornost, na naredne generacije, kako bi se spas prosuo na sve nas.

U našem lijepom bosanskom jeziku zadržana je jedna mehkozvučna i bliska riječ – edeb. Ona je u naš jezik došla iz arapskog, u bosanskom jeziku se udomaćila i dobila svoju upotrebnu vrjednotu i značenje. Edeb je “uljudnost”, “primjereno ponašanje”, odnosno “ukupnost svojstava ili sposobnosti, koje mora posjedovati onaj koji se hoće kretati u uređenom i kultiviranom društvu”. Nasuprot tome jest riječ edepsuz, što označava osobu koja je priprosta, neodgojena, neuljudna. Kako nam samo ponekad nedostaju ovi tradicionalni orijentalizmi u našem svakodnevnom jeziku, izrazi koji u sebi nose značenjsku dubinu koju ne može izraziti njihova zamjena, makar bila raspoređena u više izraza.

Adabi, kao množina oblika edeb, često se susreću u literaturi koja tretira propise naše lijepe vjere i načine njihova ispravnog poštivanja i primjene. Tako ćemo naći mnogo uputstava o tome kako na edebli način ući u džamiju i u njoj boraviti (desnom nogom s dovom i salavatima, a u džamiji sjediti ponizno i nikad noge ne pružati prema kibli), kako edebli izaći iz džamije, pakako edebli hodati putem (lijevom nogom s dovom i salavatom, a ulicom se kretati skrećući pogled s harama), kako edebli prema džematliji nastupiti i prema imamu se ophoditi (s osmijehom i bratskim selamom, s iskrenim poštovanjem i uvažavanjem, s bratskom iskrenošću), kako edebli prihvatati mushaf i na primjereno mjesto odložiti Kur'an Časni (u abdestu i u svijeti da u ruci držimo Allahovu Riječ, odlagati ga na visoko mjesto i nikad ne spuštati ispod pasa, a pogotovo ne ispod koljena), kako edebli pristupiti obavljanju namaza i u njemu se ponašati (skrušeno, kao da pred sobom vidimo Allaha, svjesni da On gleda nas)... Mnogo je takvih edebli primjera i u našoj bosanskoj muslimanskoj tradiciji iživotu!

Prema svemu je nužno uljudno se ponašati: prema Allahu, prema čovjeku, prema životinji, prema neživom svijetu. Jedan alim kaže: “Čak i nežive stvari, ako se s njima lijepo ophodiš, služit će ti, a ako ti ophođenje prema njima ne bude lijepo, neće ti služiti.” Kao primjer navodi upotrebu ibrika za abdest: “Ako ga uzimaš i ostavljaš nježno, on će ti služiti dugo, u protivnim neće.” Ako se ovako trebaš ophoditi prema neživim stvarima, pita se taj alim, kakva tek treba biti ljepota edeba prema živim stvorovima Božijim?!

“Čovjek koji ima edeb, prema svima se ponaša u skladu s tim. On prema drugima ne postupa shodno u ponašanju, nego proporcionalno nivou svoga edeba. On ne čini zulum/nasilje ni ljudima ni životinjama. On može doživjeti štetu od drugih, ali štetu ne može nanijeti. Može biti prevaren ali ne može prevariti. Može biti onaj kome je učinjeno nasilje i nepravda ali on je onaj koji nikad ne čini nasilje, ili nepravdu...”

Ono što danas najviše nedostaje ljudima, i muškarcima i ženama, i alimima i džahilima, i građanima i onima koji žive na selu, jest upravo edeb.

Poštovana braćo i cijenjene sestre!

Najjednostavnijom i najkraće rečeno: Edeb je način na koji se muslimani treba da ophode prema svim sadržajima svjetova, prioritetno prema svome Stvoritelju, potom prema sebi samome i konačno prema svijetu u kojem živimo. Ovaj način ima svoje izvorište u Tekstovima Kur'ana i Sunneta. Eto takvog nam edeba treba.

Naša uljudnost, naša prefinjenost i kultura ophođenja treba da izvire iz dubine naše svijesti o Allahovoj sveprisutnosti. Iz našeg takvaluka. Bez obzira šta htjeli učiniti kada biramo način kako to da uradimo trebamo se zapitati – kako bih ja to učinio i da li bih baš tako postupio da pred sobom vidim Gospodara svoga ili Njegova miljenika Muhammeda, alejhisselam. Pa ako se zapitamo u sebi trebamo naći i odgovor. Da bismo ga našli u sebi on tamo mora postojati. Da bi tamo postojao mora biti unesen kroz cjeloživotno upoznavanje sa načinom života našeg dragog Pejgambera, Muhammeda, alejhi-s-salatu ve-s-selam. Tako se u našem duhovnom dijelu identiteta, u našem srcu i duši, gradi kriterij u skladu sa Božijim zadovoljstvom i smjernicama Njegova poslanika, ili sistem vrednovanja stvari koji je konstantno aktivan. Takav kriterij musliman mora nužno instalirati ili ugrađivati kroz dugi period svoga formiranja kao osobe koja ima odgovornost za svoje postupke. Posebno važan period za to je njegovo djetinjstvo do trenutka punoljetnosti. Ovo nas obavezuje da se stalno vraćamo sistemu odgoja i obrazovanja naše vlastite djece i da ga neprestano u ovom pogledu preispitujemo.

Čak i kada se pojave posljedice naše nedovoljno žestoke borbe da istinske vrijednosti budu osnovni sadržaji odgoja i obrazovanja mladih ljudi, kada se suočimo sa pojavama kakve su maloljetnička delikvencija, drogiranje i alkohol, kocka i klađenje, kod adolescenata a sve češće danas i djece iz osnovnih škola, nemamo pravo kazati da je sve gotovo i da smo okasnili. Uvijek se mogu načiniti novi napori da se spriječi napredovanje zla, njegovo širenje i prelazak u epidemiju. Građenjem edeba u mladim ljudima i stalnim kontaktima i radom s njima, moguće je spasiti te posrnule mlade duše. Mlade duše su otvorenije nego nam se čini. Samo treba naći njima prihvatljiv pristup.

Poštovana braćo i cijenjene sestre!

Moramo biti do krajnosti oprezni u međusobnoj komunikaciji. Dobro se držati edeba. Treba nam svaki musliman. Posebno u ovo nesretno vrijeme, kad muslimanska glava, u glavama opterećenim islamofobijom, ne vrijedi gotovo ništa. Ma koliko taj zagazio u grijeh, naše je, ne da ga dublje guramo i odbacujemo, nego da ga izvadimo iz gliba poroka, uljudno, ljudski, bratski vratimo u vjeru, u ove naše safove, i pomognemo mu da se u zdravoj atmosferi rehabilitira, tjelesno, duhovno, dinski.

Vjernici treba da pomognu onima koji nisu dovoljno vjernici da to postanu. Pogotovo, nivo pokazivanja ili nepokazivanja nečije vjere ne smije biti povodom da se muslimani međusobno udaljavaju. Sud o čovjekovom imanu i njegovoj snazi pripada Bogu. Naše je da se ujedinjujemo i jedni drugima približavamo. Nismo svi u svome dinu isti. Neki su više a neki manje osvijetljeni imanom. Neki više, neki manje, svoj islam ispoljavaju javno. Ali svi zavrijeđuju da se prema njima ponašamo s dužnim nivoom uljudnosti. Nikako drukčije! Tu pokažimo maksimum svoga edeba. Onako kako bi to pokazao sam Pejgamber, alejhi-s-salatu ve-s-selam. A on kaže: “Musliman je onaj od čijeg jezika i ruke su sigurni drugi muslimani...” (Buhari, Iman, 4-5; Muslim, Iman, 65; Ebu Davud, Džihad, 2)

Za ovo nam treba visok edeb, visok nivo uljudnosti i odgoja, a treba nam i snage da dostignemo zadovoljavajući nivo edeba. Može nam ga darovati samo Bog Dragi. On se odaziva molbi onoga ko Ga za nešto iskreno zamoli. Uspostavimo, zato, čvršću vezu s Njim. Za to nam je On ponudio brojne forme u ovome Dinu. Iskoristimo ih za svoje vlastitio dobro i dobro generacija muslimana kojima treba u naslijeđe ostaviti ovu čistu našu vjeru.

Još nam mnogo borbe i rada predstoji!       

  Gospodaru naš jedini, jedinstvom nas obraduj!

Gospodaru naš milostivi, milošću nas obaspi!

Gospodaru naš snažni, snagom nas opaši!

Gospodaru naš uzvišeni, visine nam dinske daruj!

Gospodaru naš vječni, vječnom dženetskom radošću nas obraduj!

Amin!

BILJEŠKE

1.Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966.

2.Cyril Glasse, Enciklopedija islama, sa engleskog preveli Fikret Pašanović i drugi, Libris, Sarajevo, 2006.

3.Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

4.Sead Seljubac, Stazama dobrih i zahvalnih, Behram-begova medresa, Tuzla, 2010.

5.Sead Seljubac, U okrilju vjere, El-Kalem, Sarajevo, 2018.

6.Seid Havva, Naš duhovni odgoj, preveo Sead Seljubac, Behram-begova medresa, Tuzla, 2003.