Sindrom kolonizirane svijesti, kao nesretna mentalna pošast i poniženje za svaki narod, generaciju, pojedinca, govori o stanju uma i kolonizirajućeg nasilja nad sviješću i osjećajima kod onih ljudi koji smatraju, ili osjećaju, da je njihov etnički, kulturni i vjerski identitet inferioran u odnosu na druge tradicije i identitete. Kolonizirana svijest može voditi do nedostatka samopouzdanja, jer kolonizirani pojedinci i kolonizirani narodi najčešće su, zapravo, tako  učeni, osjećaju da je kod njih mnogo šta manje vrijedno, gotovo bezvrijedno, a kod drugih da je vrijedno i dragocjeno.

Naprimjer, višestoljetna okupacija većih dijelova Afrike i Azije od strane zapadnjačkih evropskih kolonijalnih sila, nije te dijelove svijeta samo materijalno izrabila, iscrpljujući njihove prirodne resurse i radnu snagu, već ih je i duhovno i mentalno unakazila, ostavljajući svoje ožiljke dugo nakon što su te zemlje krvlju izborile svoju neovisnost i zbacile jaram beskrupuloznih okupatora. I danas, više od pola stoljeća neovisnosti, pojedini muslimanski narodi preferiraju jezik, kulturu, arhitekturu i običaje njihovih nekadašnjih gospodara. Čini se da je ta mentalna potčinjenost razornija i dugotrajnija od materijalne potčinjenosti i ekonomske ovisnosti.

Zato su glavni islamski reformatori i lučonoše islamske obnove osamnaestog i devetnaestog stoljeća jednu od polaznih tačaka svoje teoretske obrade i praktične primjene islamskog reformizma imali upravo u odnosu islamskog svijeta naspram zapada i njegovih civilizacijskih dostignuća. Vođeni brojnim ajetima i hadisima koji muslimanima zabranjuju oponašanje i slijeđenje puta nemuslimana, islamski autoriteti nastojali su i nastoje ponuditi validna rješenja za muslimanski ummet. 

Nažalost, njihovo djelovanje, kako vjersko, tako i ono sekularno, iznuđeno je ekonomskom, kulturnom i vojnom dominacijom zapadnih sila.

Kur’an nas uči da je Allahov put jedini Pravi put: “...A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.” (El-Bekara, 120)

Povod objave ovoga ajeta, prema Ibn Abbasu, jest promjena kible i nezadovoljstvo jevreja Medine i kršćana Nedžrana, koji su se nadali da će se Poslanik moliti njihovoj kibli. Kibla nije samo pravac kojemu se muslimani okreću u svojim namazima, već simbol duhovnog jedinstva i autentični smjerokaz pravog puta u odnosu na krivi put. “Ovim se riječima zabranjuje da se slijede nevjernici, da se oponašaju njihova vjerovanja, rituali i postupci, odnosno da se oni uzimaju za uzor kao što se to danas čini.” 

Zabrana oponašanja nevjernika odnosi se isključivo na njihova djela obožavanja i običaje koji su im jedinstveni i po kojima se razlikuju, a ne na stvari koje rade i izmišljaju od kojih se može imati koristi. 

Taj stav je sažeo Šejh el-Šankiti, koji je rekao: “Naš stav prema zapadnoj civilizaciji može biti jedna od četiri stvari, a nema pete: 

  1. Ignoriranje ove civilizacije, njenih dobrih i loših elemenata; 
  2. njeno usvajanje u cjelini, sa pozitivnim i negativnim elementima;
  3. usvajanje njenih loših stvari, a ne dobrih;
  4. Usvajanje dobrih stvari, a ne loših. 

Prva tri pristupa su pogrešna i samo je posljednji od njih nesumnjivo dobar.” 

Bog Dragi je čovjeku, uz Objavu i brojne glasnike, dao i intelekt i relativnu slobodu izbora. Muslimani ne čitaju Kur'an i sunnet Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., bez razumijevanja stanja u kojemu je Poslanik živio, i bez razumijevanja stanja u kojem oni, muslimani, trenutno žive. Naše razumijevanje glavnih izvora islama uvjetovano je vremenom i stanjem u kojem živimo. Naši vjerski i duhovni identiteti, koji bi trebali biti univerzalni bez obzira na kojem djelu zemlje živjeli, isprepliću se s našim kulturološkim, nacionalnim, ekonomskim, geografskim, i drugim identitetima, koji su uvjetovani historijom, geografskim položajem i razumijevanjem svijeta oko nas. 

Zamka u koju mnogi muslimani, pa tako i Bošnjaci, zapadaju jeste pretpostavka da se mora imati jednoličan identitet koji isključuje svaki drugi vid identiteta ili viđenja sebe. Naš bošnjački muslimanski identitet ne isključuje naš bosanski, balkanski i evropski identitet. Naša privrženost višestoljetnoj tradiciji protkanoj bogumilskim običajima, osmanskim i austrougarskim utjecajima i iskustvom življenja u sekularnoj državi, jest dio našega identiteta, kojega se ne odričemo da bismo postali ono što nismo. Naš zadatak nije da ostavljamo svoje da bismo prihvatili tuđe, već je naš cilj, da, shodno praksi Poslanika, svoje mijenjamo na bolje, tuđe prihvatamo ili adaptiramo ako je dobro, a sve što je negativno u potpunosti odbacujemo.

Ono što muslimanska društva čini inferiornim u odnosu na Zapad jest, u prvom redu, nedostatak pravde i vladavine zakona. Naša se omladina okreće i potčinjava Zapadu, ne samo zbog toga što se na Zapadu bolje zarađuje i komfornije živi, već što striktna primjena zakona čini zapadna društva uređenijim, stabilnijim, primamljivijim i perspektivnijim prostorima za životni uspjeh. Teško će naša omladina vidjeti perspektivu u svojoj zemlji ako prvi kamen spoticanja ka boljem životu bude nepravda prilikom upisa na fakultet, prilikom zapošljavanja ili navijačke promocije na poslu. Pravedan odnos među ljudima je neupitna i nepobitna činjenica nebrojeno puta proklamovana u Kur'anu i realizirana u ranoj islamskoj zajednici. 

Dragi Bog nas opominje da pravično postupamo čak i ako je to na uštrb nas samih, ili naših roditelja, rođaka, bogatih ili siromašnih. (Kur'an, 4: 135) 

Pravda i pravičan odnos među ljudima se uči u porodicama, među djecom i njihovim roditeljima. Sve dok mi našu djecu budemo učili i podsticali da treba da potplate i podmite ne bi li dobili diplomu, ili posao, dotle ćemo podržavati sistem vrijednosti koji ohrabruje korupciju i nemoral u našim institucijama. 

Onda kad se kao porodica, džemat i zajednica, suprotstavimo svakom vidu nepravde, nepotizma i korupcije, otškrinut ćemo vrata napretku, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou. Naši predstavnici u vlasti nisu stranci iz nekih drugih zemalja; to su naša djeca, braća i sestre, koje smo mi odgojili, obrazovali i usmjerili da budu onakvi kakvi jesu. Zato izreka kaže: “Kakvi vi budete takvi će vam biti i vaši vladari.”  Pojedinačno i kolektivno moramo biti krajnje rigorozni u primjeni pravde i pravičnih zakona u našoj državi. U potrazi za pravdom i prosperitetom morat ćemo činiti kompromise i tražiti partnere u svima onima koji vole ovu državu i imaju jasnu viziju njenog oporavka, bez obzira na njihovu privrženost islamu, stranačku, nacionalnu ili vjersku pripadnost. Oni koji rade na pravednim zakonima i njihovoj punoj provedbi, na ekonomskom napretku naše zemlje, gradnji puteva, željeznica i aerodroma, otvaranju novih postrojenja i fabrika, takvi će u nama naći partenere. Uz pravične zakone i njihovo poštivanje, ne samo da ćemo dati zamah ekonomskom rastu naše zemlje; ne samo da ćemo minimizirati uticaje nacionalističkih teženji i propagandi i ojačati nacionalnu vjerodostojnost našega društva, već ćemo graditi pojedinca koji će biti ponosan na svoj autentični identitet, nepokolebljiv u svome prakticiranju islama – samopouzdanoga i zadovoljnoga pojedinca, građanina, koji se neće okretati lijevo niti desno, već će imati svoj vlastiti orijentir, svoju vlastitu kiblu, bez obzira ko sa njim zadovoljan ili nezadovoljan bio. 

BILJEŠKE: 

  1. Prevod značenja Kur'ana, Besim Korkut, Sarajevo 1984. 
  2. Tanwīr al-Miqbās min Tafsīr Ibn 'Abbās, 'Abdullāh Ibn 'Abbās i Muḥammad al-Fīrūzabādī, preveo na engleski Mokrane Guezzou, 2007. 
  3. Tefsir ibn Kesir, Muhammed Nesib er-Rifai, prijevod na bosanski Grupa Učenjaka, 2002. 
  4. Adwa' al-Bayan fi Idah al-Qur'an bi-al-Qur'an, Muhammad al-Amin Shanqiti, 2015. 
  5. Musnad al-Shihab, Qadi Muhammad ibn Salama al-Qudai, 1985. 
  6. Fikret Karčić, “Šta je to Islamska Tradicija Bošnjaka?’” Preporod, br. 23/841,