Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Koji nas je sljedbenicima jedine ispravne vjere učinio i Uputom Svojom oplemenio. Salavat i selam neka su našeg poslanika i miljenika Muhammeda, na njegov uzoriti rod i čestite ashabe. Molimo Uzvišenog Allaha da se i nama smiluje, te da milošću Svojom naše plemenite pretke, ulemu i šehide obaspe. Amin!

Poštovana i cijenjena braćo, 

Uzvišeni Allah ljudsko biće će je u najljepšem liku stvorio i za najuzvišeniju životonu misiju ga predodredio, kako nas o tome u plemenitom Kur'anu podučava kad kaže: “A džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (Ez-Zarijat, 56) 

To klanjanje Uzvišenom Allahu, ta životna misija zbog koje smo stvoreni, ogleda se i potvrđuje u našoj spremnosti da dunjalučko vrijeme, koje nam je kao blagodat dato od našeg Gospodara, iskoristimo u pokornosti Njemu. Zbog spomenute misije i vremena u kojoj se ona ovjekovječuje u današnjoj hutbi podsjetit ćemo se na islamsko poimanje dunjalučkog vremena i potrebu njegova adekvatnog iskorištavanja. 

Kad je u pitanju vrijeme, koje je svakom ljudskom biću dato u određenom momentu ovosvjetske povijesti i stavljeno na raspolaganje u nepredvidljivoj količini, vjernici treba da povedu računa o nekoliko činjenica. 

Prije svega, vrijeme koje nam je Uzvišeni Allah dao na raspolaganje govori o povjerenju koje je On, kao Sveznajući Gospodar svega znanog i neznanog, imao u ljudski rod. Pa blago li se onome ko povjereno ne iznevjeri, ko svome Gospodaru svojim životnim postupcima dokaže svoju istinsku vrijednost, ko blagodatima ovoga prolaznog vremena kupi vječne i neprolazne vrijednosti budućega svijeta, ko bude dobitnik, a ne gubitnik. Sve navedeno moguće je postići ispravnim vjerovanjem u Allaha, dž. š., popraćenim činjenjem dobra, ustrajavanjem na istini i spremnosti podnošenja životnih poteškoća, kako smo tome i podučeni u nama znanoj suri “El-Asr”. 

Pored navedenog, vjernici uvijek treba da imaju na umu i činjenicu da se naši ovodunjalučki životi završavaju u nama neznanom trenutku, koji je svakome od nas toliko blizu da Allah, dž. š., kaže: “Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16) 

Uzimajući u obzir tu nepredvidivu tanku nit koja nas dijeli od budućeg svijeta mi se u potpunosti moramo uozbiljiti i što smo u mogućnosti bolje i kvalitetnije upotrijebiti svaki trenutak našeg života. U tom pogledu veoma je bitno da imamo na umu da se naša svakodnevica uglavnom sastoji od tri vrste vremena: radnog, slobodnog i vremena za ljudske potrebe. Prema našem, islamskom učenju ispravno iskorišteno vrijeme nije samo ono koje provedemo izvršavajući klasične ibadete, poput namaza, raznih zikrova i sličnoga, već i vrijeme koje provedemo radeći svakodnevne halal poslove kojima osiguravamo egzistenciju sebi i svojoj porodici. O navedenom nam posebno lijepo govori predaja u kojoj Muhammed, a. s., za čovjeka koji privređuje za svoju porodicu kaže: “Ako je izišao da bi zaradio za svoju malehnu djecu – on je na Allahovu putu! Ako je izišao da bi zaradio za svoje stare roditelje – on je na Allahovu putu! Ako je izišao da bi zaradio za sebe, da ne traži od drugog – on je na Allahovu putu!” 

Također, vrijeme koje provedemo izvršavajući ljudske potrebe, to jest odmarajući se, spavajući, jedući i pijući, isto tako se ubraja u ispravno iskorišteno vrijeme, jer se njime udovoljava pravima našeg tijela. Svakako, pod uvjetom da u bilo čemu od navedenog ne pretjerujemo, te da nas izvršenje istog ne udaljava od pokornosti Uzvišenom Allahu. Na kraju, ostaje nam slobodno vrijeme. O njemu vjernik treba najviše povesti računa. U njemu se kriju najopasnije zamke u koje se može veoma lahko upasti. Rekao bih da nam upravo ono predstavlja najznačajniji izazov i da ćemo za njega najteže položiti račun na Sudnjem danu, jer u njemu ponajbolje dokazujemo koliko nam je stalo do kojih djela. Ono nam omogućuje da ga s lahkoćom, neopterećeni bilo čime drugim, iskoristimo čineći dobro ili loše. Samim time, ko slobodno vrijeme koristi čineći dobro takav sebe u dobre ubraja, ko ga u grijehu provodi takav o sebi veoma loše zbori, kao i onaj ko ga u besposlicama i sa besposličarima troši. 

Kur'an, a. š., govori o posljedicama tih naših djela kad veli: “Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi.” (Fussilet, 46); te konkretizuje posljedice neprimjerene upotrebe vremena opisujući stanovnike najdubljih džehenemskih provalija kao one koji će na budućem svijetu priznati da ih je u navedeno stanje dovelo i to što su se “u besposlice sa besposlenjacima upuštali”. (El-Muddessir, 45) 

Pored već rečenoga, da bismo kao vjernici na odgovarajući način spoznali stvarnost dunjalučkoga vremena, te da bi se, na koncu, potrudili da ga što bolje iskoristimo, moramo biti u potpunosti svjesni da ono bespovratno i nazaustavljivo teče, kako to lijepo opisa i čuveni Hasan el-Basri u sljedećim riječima: “Zbilja, vrijeme svako jutro poziva čovjeka: ‘O čovječe, iskoristi me, jer ja ti se, tako mi Allaha, nikad neću vratiti!'” 

Ukoliko ovaj segment datog vremena ispravno pojmimo nećemo sebe dovesti u bezizlaznu situaciju na koju smo u Kur'anu upozoreni riječima iz sure “El-Mu'minun” (u prijevodu “Vjernici”): “Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: 'Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!' – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.” (El-Mu’minun, 99-100)

Na kraju ovoga podsjećanja na islamsko razumijevanje vremena želim da govor o ovoj temi završimo podstrekom na razmišljanje o našoj potrebi bilježenja vremena koje živimo. Naime, poznata nam je neprocjenjiva vrijednost zabilješki, ljetopisa, putopisa i mnogih drugih zapisa o vremenu od strane ljudi koji su prije nas bivali i nestali. Jedna od vrijednosti tih zapisa jeste i ta što je zabilježeno vrijeme postalo trajno dostupnim svim budućim generacijama i na taj način u ljudskom rodu dobilo obrise vječnosti, dok su oni koji su ga zabilježili kroz te bilješke o vremenu svoj život nastavili živjeti i nakon smrti. Spominjući navedeno cilj mi je podstači sebe i vas da i mi lično budemo od onih koji će bilježiti vrijeme i time pomoći budućim generacijama da nas i prošlost svoga naroda vjerodostojnije upoznaju, te da se samim time i lakše orijentišu u vremenu koje će oni živjeti. Zbog toga, bilježimo našu zbilju i čuvajmo je trajno od zaborava, a Allah, dž. š., sigurno će nas i zbog toga nagraditi, jer u tome je sigurno velika korist i za nas i za sve one koji će nas u budućnosti naslijediti u ljudskome rodu.

Molim Uzvišenog Allaha da budemo od onih koji će blagodati vremena iskoristiti u svoju korist, a ne na svoju štetu, te da proživljeno vrijeme na ovome svijetu bude svjedokom naše pokornosti Allahu, dž. š., i Njegovu poslaniku Muhammedu, alejhisselam!



 BILJEŠKE:

  1. 1. Kur'an s prevodom, preveo: Besim Korkut, Medina, 1991.
  2. Et-Taberani, Mu'džemul-kebir, Mektebetu Ibn Tejmijjeh, Kairo, 1984.
  3. Hasan el-Basri, Čujem šum, prijatelja ne vidim, preveo: Mehmedalija Hadžić, IZ Zagreb, Zagreb, 1989.