Islam kao sveobuhvatna i uravnotežena vjera, ne protivi se tome, čak šta više, prema hadisu kojeg bilježi Muslim, “jak vjernik je bolji i draži Allahu dž.š., od slabog vjernika!” 

Postoje religije koje ne poklanjaju pažnju tijelu nego pridaju važnost samo ljudskoj duši. Štaviše, neki pribjegavaju tjelesnom mučenju čovjeka u svrhu čišćenja duše i njenog uspona. Islam traži od nas da povedemo brigu i o svom tijelu, jer Vjerovjesnik, a.s, je upozorio da “ti zaista imaš dužnosti prema svome tijelu.” Poslanik, a.s., je želio da oformi jako društvo, koje mogu činiti samo jaki pojedinci. Stoga se islam dao na izgradnju ispravnog i jakog pojedinca u svim aspektima, od kojih je i tjelesni. Jak vjernik i čovjek koji je u kondiciji, spreman je u svakoj situaciji, i u stanju je ispuniti, kako svjetovne, tako i vjerske dužnosti i obaveze. Možemo slobodno konstatovati da se sport pojavljuje i kroz obrede naše vjere. Mnogi islamski obredi podrazumjevaju pokrete koji pomažu tijelu postići fizičku kondiciju. Najbolji primjer za to je namaz – stub naše vjere, koji zahtjeva niz pokreta koji doprinose jačanju kondicije, a svakako da i mnogi drugi vjerski obredi podrazumijevaju da je vjernik u dobroj kondiciji, poput obreda hadža, za šta je potrebna posebna snaga i izdržljivost. 

OBRAZLOŽENJE

Čitav svoj životni vijek znam za dvije stvari koje me okupiraju i ispunjavaju moj život – vjeru i sport. I dok su mi roditelji usadili ljubav za vjerom, sport sam zavolio u osnovnoj školi, gdje sam bio dijelom školskog rukometnog tima koji je ponosno predstavljao svoju školu na raznim takmičenjima. Iako sam igrao rukomet, moja prva ljubav je bila najvažnija sporedna stvar na svijetu – nogomet ili fudbal. Ali, valjda zbog toga što nisam mogao upasti u nogometni tim svoje škole, rukomet je bila prva alternativa. Ta ljubav prema sportu i sportskim disciplinama kasnije je rezultovala i profesionalnim pokušajima bavljenja ovim sportovima. I odmah da razjasnimo – sve je ostalo na pokušaju. Dolaskom na školovanje u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevo, moji ozbiljniji pokušaji da se bavim sportom su splasnuli. Da li je razlog tome nedostatak slobodnog vremena, koje je bilo skučeno zbog obaveza u školi, ili moja nedovoljna upornost  - više nije ni važno. Od tada sport ostaje moja preokupacija, ali ne toliko ozbiljno, nego više rekreativno, navijački i čitalački. Svaki slobodni termin skromne fiskulturne sale na posljednjem spratu sarajevske medrese, bio je iskorišten za loptanje i izbacivanje negativne energije. Odlasci na nogometne, košarkaške i rukometne utakmice postali su nezaobilazan dio moga školskog doba. Posebno su mi urezani u sjećanje odlasci na nekoliko utakmica nogometne reprezentacije BiH, koje smo posjećivali uz ulaznice koje nam je obezbjeđivao profesor kiraeta hfz. Hamdija Begić, i danas ne znam kako, ali je važno da smo ih dobivali. Ko može zaboraviti 11. oktobar 2003. godine? Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine te večeri nije se uspjela plasirati na Evropsko prvenstvo u Portugalu. U posljednjem susretu kvalifikacija BiH je u Sarajevu odigrala neriješeno 1:1 sa Danskom. Golove su postigli Elvir Bolić u 38. za BiH i Martin Jorgensen u 12. minuti za Dansku. Utakmica je odigrana na Olimpijskom stadionu Koševo, pred oko 35.000 gledalaca, a sudio je Englez Graham Barber. Bili smo na Koševu i navijali, kada mnogi nisu mogli doći do vrijednog listića zvanog ulaznica. Nikada neću zaboraviti taj dan i tu atmosferu, koja čini mi nije prevaziđena ni u posljednjim susretima baraža sa Portugalom. 

KAKO ISLAM GLEDA NA SPORT

Upoznavajući sport i vrhunske sportiste, primijetio sam da u sportu nema ničega što bi bilo suprotno vjerskim načelima i što bi me odvratilo od Pravog puta. Primijetio sam da su sport i islam visoko kompatibilni. Naravno da ne treba zaboraviti ni razne devijacije koje se javljaju uz sport i sportiste, ali osnovna ideja sporta i gotovo svih sportskih disciplina je pozitivna, a o tim devijacijama u sportu neki drugi put. Islam gleda na sport kao sredstvo za jačanje međusobne ljubavi i saradnje među ljudima, a ne kao sredstvo za ranjavanje osjećaja..

SPORT MOŽE DOPRINIJETI ISLAMU

Sportaš vježba samokontrolu u svemu, što je vrlo važna i neophodna osobina u našim životima. Primjer da sport može biti koristan u životu jednog vjernika,  jeste i činjenica  da sport pruža priliku da se razviju i prave prijateljstva. Tako danas, za mnoge puno znači da njihov imam, džematlija, komšija ili prijatelj shvata sport, pa čak i biva učesnikom na sportskim terenima. Mnogo je primjera u kojima profesionalni sportisti – muslimani svojim ponašanjem i zalaganjem, na terenu i van njega, daju lijep primjer svim sudionicima sportskih dešavanja, od saigrača, preko navijača do tv-gledalaca, posebno danas kada sportske manifestacije obaraju sve rekorde gledanosti. Sport također može pružiti puno mogućnosti za organiziranje i okupljanje naše omladine. Kroz sportske aktivnosti lakše možemo doprijeti do njih, jer sportovi su jedan od najučinkovitijih načina za povezivanje s ljudima, kako naše tako i sljedbencima drugih kultura. Iz tog razloga mnoge misije, organizacije i zajednice sada imaju i sportski fokus. Sportaši i treneri mogu lahko potvrditi svoju vjeru u javnim istupima, što je danas posebno važno. Svjedoci smo svakim danom da mnogi sportaši pronalaze inspiraciju u vjeri, da prilikom ulaska na teren uče dove ili da se zahvaljuju Bogu nakon uspjeha. Istina, postalo nam je normalno vidjeti sportiste kršćane da se krste ili da govore o Isusu kao inspiraciji, dok se javlja skepticizam i predrasude kada sportaš musliman uči Fatihu ili čini sedždu kao izraz zahvalnosti Uzvišenom Stvoritelju na uspjehu. Kada sportisti govore pozitivno o tome kako je njihova vjera oblikovala njihove živote, to može dosta utjecati na javnost. 

Konačno, pozitivne sportske priče možemo koristiti  kao primjer uspjeha mlađim naraštajima, ali i ostalima kojima je potreban takav vid inspiracije. I naravno, uvijek se moraju znati prioriteti. Moramo se sjetiti da nismo zaduženi da  pravimo sportiste, nego smo pozvani da kao halife na Zemlji robujemo Jednom, Jedinom Stvoritelju i slijedimo jedinog pravog učitelja i uzora, Muhammeda a.s., koji  nije bio najbolji sportaš, nego milost svjetovima i Kur'an koji hoda. Bavljenje sportom ne smije nas odvratiti od vjere, od Stvoritelja i slijeđenja Poslanika Muhammeda a.s., ali nam sport i svjedočanstva sportista mogu pomoći u izgradnji kompletne ličnosti, te napretku i izgradnji boljeg i zdravijeg društva!    

Autor: Edin Spahić