Naravno, nijedan događaj iz naše blistave prošlosti, tako ni hidžra, nije bez svrhe i zlata vrijedne poruke.

Ipak, da bismo poruku hidžre dokučili u njenoj punini, najprije moramo razjasniti ovaj termin. Iole upućeniji u arapski jezik će kazati kako riječ hidžra znači preseljenje ili napuštanje nečeg, što je sasvim korektno i tačno objašnjenje. Međutim, za sveukupno razumijevanje hidžre neophodno je otisnuti se ka moru kur'anske mudrosti i potražiti istinski odgovor. A on je vidljiv na svakoj stranici, pa gotovo i na svakom ajetu. U Kur'anu se o hidžri govori mnogo više nego li smo toga i svjesni. Zapravo, značajan dio kur'anskog teksta posvećen je kazivanjima o vjerovjesnicima i tu se itekako može nazrijeti jedna zanimljiva činjenica: svaki Allahov poslanik imao je, u određenom smislu, hidžru.

Vjerovatno i najmučnija i najtragičnija hidžra je ona prvog čovjeka i vjerovjesnika Adema a.s.. Ne vidim druge riječi kojom bi se moglo opisati promjenu džennetskog za dunjalučki ambijent osim hidžre. Istina, cijena ove hidžre je velika, kudikamo veća od svih drugih. Prethodilo joj je kršenje zabrane ali i brzo pokajanje. Zapravo, na određeni način Ademova a.s., hidžra je preteča svim drugim hidžrama koje će uslijediti.

Nuh a.s., čini hidžru od grijeha i griješnih ljudi i sa pravovjernima svija gnijezdo na lađi. Cijena njegove hidžre je sveopći potop – tufan a epilog spas vjere i vjernika. Tragove hidžre nalazimo i u kazivanjima o Salihu i Hudu a.s., a još očitije u slučaju Luta a.s.. On je, po direktnoj Allahovoj naredbi a na sugestiju meleka, iza sebe ostavio sve: svoj imatek, dom, ogrezle sunarodnike, pa i vlastitu suprugu da bi hidžrom izbjegao okrutnu kaznu i spasio svjetlo vjere. 

Tu je i Junusova a.s., hidžra u morskim dubinama i čeljustima velike ribe, poslije čega je uslijedilo blagostanje i nagli uspon istinske vjere. U najljepšem kur'anskom kazivanju detaljno je opisan životni put i teški momenti muhadžirluka Jusufa a.s., koji je, na kraju, okončan kao i svi prethodni; trijumfom istine i iskrene vjere.

Ibrahim a.s., dugo i uzaludno pokušava na put istine usmjeriti vlastitog oca. No, umjesto razumjevanja i pozitivnog odgovora, dobija direktnu očevu sugestiju da ga napusti (wehdžurni – učini hidžru, idi od mene). On tako i postupa (Inni muhadžirun ila Rabbi – ja idem svome Gospodaru). Za njega se vezuje i druga hidžra, i to ona u kojoj Hadžeru i Ismaila a.s., odvodi i ostavlja u pustinji, bez igdje ičega. I ova hidžra porodila je veliko dobro – današnju Mekku. Dakako, za Ibrahima a.s., bismo mogli vezati i treću hidžru i to kroz prizmu rasprave sa svojim sunarodnjacima u kojoj im je na mudar i vješt način dokazao da zvijezda, mjesec ni sunce ne mogu imati status boga, te kako je istinski Bog samo Allah Uzvišeni koji ne zalazi i ne nestaje.

Musaova a.s., hidžra od faraona i njegovih okrutnih poslušnika kroz Kur'an se ponajviše provlači i spominje. Naravno, i ona je rezultirala slomom i padom nevjerstva te usponom čistog tevhida. Musa i Harun a.s., odlučno su krenuli da iziđu na megdan faraonu te da ga argumentima istine pozovu na pokajanje. Nakana nije urodila plodom ali je hidžra njihovih sunarodnjaka ipak realizovana, i to uz obilje mudžiza koje su je pratile.

Zekerijja a.s., je hidžru činio u mihrab svoga hrama gdje se skrušeno molio i gdje su njegove dove u konačnici i uslišane. Ejjub a.s., je kroz teško iskušenje bolesti bio muhadžir od svog naroda, pa i od najmilije porodice. Jasno, hidžra je i povlačenje čestite Merjeme od svog naroda i rodbine kome se kasnije vratila sa djetetom koje je iz bešike prozborilo i navijestilo da će biti Allahov odabranik.

Konačno, kruna ovodunjalučkih hidžri je seoba Muhammeda a.s., i prvih muslimana iz časne Mekke u daleki Jesrib kojom su sačuvali svoje živote i svoju vjeru te joj omogućili dalju ekspanziju.

Razmislimo li podrobnije, sam od sebe će se nametnuti vrlo važan zaključak: prva hidžra, ona Ademova, išla je u smjeru ''Džennet-dunjaluk''; sve ostale idu u smjeru ''dunjaluk-Džennet''. Spomenuti primjeri nas uče da je hidžra ne samo puko preseljenje nego cjeloživotno nastojanje da budemo bolji i ostavimo ono što ne valja. Svaki namaz koji nas pročisti i učini boljim je hidžra. Svaka sadaka koja u nama ubije klicu škrtosti i učini nas zadovoljnim je hidžra. Svaki osmijeh koji nas poveže sa drugom osobom je hidžra. Svaki sekund našeg života u kome se trudimo biti na strani dobra i udaljiti se od lošeg i zabranjenom je ništa drugo nego hidžra. 

Vjernik je u stalnoj hidžri sve dok ne stigne tamo odakle je naš praotac prvobitno otišao u muhadžirluk.

 

Autor: Safet Pozder