Stil kur'anskog izraza ne ostavlja ravnodušnim nikoga, a što se dublje ulazi u tajne njegove stilistike, fascinacija je veća. 

Kada mufessir lingvističar objasni da riječ „es-samed“ označava nepokretnu i neuništivu stijenu, duboko usađenu u zemlju – tada se ajet „Allahu's-samed!“duboko ucrta u savjest sa osjećajem Uzvišenog Boga kao najjačeg i najčvršćeg oslonca. Osloniti se na bilo šta drugo osim na ovu Stijenu bi značilo izabrati put propasti.

Ili pak, kada ajet opisujući stradalnike: „Ellezine yenqudune 'ahdellahi...//Oni koji prekidaju zavjet Allahu...“ (2:27) koristi glagol koji ne označava naglo presijecanje užeta tj. zavjeta, nego njegovo prekidanje nit po nit – mi tada u savjesti oživljavamo jednu sliku postepenog prekidanja čovjekove veze sa njegovim Stvoriteljem. To se ne dešava odjednom, dakle. Udaljavanje od Uzvišnog Allaha je proces na kojemu čovjek ustrajava. Grijeh po grijeh, nemar po nemar, poricanje po poricanje, sumnja po sumnja – sve su to popucane niti jednog užeta...

„Vrijeme koje čovjeka cijedi“

Zbog ovakvih sjajnih primjera kur’anskog stila, Aiša Abdurrahman kaže: „Godinama pokušavam kur'anski tekst istraživati sa jezičkog i stilskog aspekta (...) Kroz taj period sam se počela pitati – da li sam ja uopšte prije toga uistinu razumijevala vlastiti, arapski, jezik i tajne njegovog stilskog izraza?“

Ona uspješno brani postavljenu tezu da se ni jedna kur'anska riječ ne može zamijeniti drugom sličnom riječju, a da se ne pokvari prvobitno značenje. Vjerovatno je daleko najpoznatiji njen tefsir sure el-'Asr, koja počinje zakletvom „Tako Mi vremena//Ve'l-'asr!“Većina mufessira se zadržava na komentarisanju pojma vremena kao takvoga, dok se Aiša pita: zašto Kur'an bira riječ 'asr, a ne neku od prividnih istoznačnica. Metodom potpunog iščitavanja, odnosno promatranjem svih mjesta u Kur'anu na kojima se spominje ova riječ – Aiša Abdurrahman dolazi do zaključka da je njeno značenje „vrijeme koje cijedi, to jeste, ništi čovjeka“. Takvim vremenom se Kur'an kune da je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju, čine dobro, preporučuju istinu i sabur.

„Ne okahari jetima!“

Mufessiri značenje izraza „Fe emme'l-yetime fe la taqhar“ (93:9) vide kao upozorenje da se siročetu njegova prava ne smiju uskratiti. No Aiša smatra da ovaj ajet nosi dublje značenje, budući da se siroče može ožalostiti ne samo branjenjem onoga na što ono ima pravo, nego i grubom riječju, uvredljivom gestom ili tonom. Ona analizira značenje riječi „qahr“ koja jezički znači nadmoć i dominaciju, a nakon toga citira ajete u kojima je došla, te zaključuje da se svaki put kada dolazi u obliku „Qāhir““ ili „Qahhār“ – odnosi na Uzvišenog Allaha. Osim toga, „el-Qahhār“ se u Kur'anu spominje uz Njegovo ime „el-Wahid“, u čemu Aiša vidi ukaz da se ni jedno stvorenje nad drugim stvorenjem ne smije odnositi sa ovim svojstvom, a kamoli pred siročetom.

 „Biljeg na njušci“

Kur'an u suri Nun tješi Poslanika, alejhi-selam, savjetujući mu da ne sluša nevjernika koji ga vrijeđa riječima da je lud – on je krivokletnik, prezren, klevetnik, škrtac, nasilnik, surov, uljez, samo zbog toga što je bogat i što ima mnogo sinova. Potom, Kur'an mu prijeti:„Senesimuhu 'ale'l-hurtum//Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti!“Šta uopšte znači ovaj izraz, upitat ćemo se? Kakav je to biljeg i otkud baš na nosu?!

Aiša Abdurrahman kaže da se stilistika ponekada udaljava od prvobitnih razloga korištenja nekih jezičkih konstukcija, te ih koristi sa namjerom ukazivanja na neka nova značenja. Upravo je ovdje riječ o tome – izraz „nos“ označava nečiji ponos ali i oholost (kaže se: „nosom para oblake“). To je razlog zbog kojeg Kur'an spominje ovaj dio tijela. No, tu nije kraj. U standardnom arapskom jeziku se za nos kod ljudi kaže „enf“, a kod životinja „hurtum“. Kur'an bira potonji izraz sa ciljem iskazivanja poniženja, pa bismo ajet mogli prevesti i kao: „Na njušku ćemo Mi njemu biljeg utisnuti!“

„Zijaret kaburima“

Tragom pravila da se ni jedna riječ koju je Kur'an upotrijebio ne bi mogla adekvatno zamijeniti drugom riječju, Aiša Abdurrahman tumači ajete: „Elhakumu't-tekasur hatta zurtumu'l-meqabir//Zaokuplja vas nadmetanje u zgrtanju imetka, sve dok grobove ne posjetite". Prilikom toga, ona razmara razlog korištenja glagola posjetiti. Da li je umjesto ovog izraza moglo biti rečeno „dok se ne vratite u grobove“ ili „dok ne završite u grobovima“, a da se pri tome stil i značenje ne okrni? Prema Aiši Abdurrahman, kur'anski precizni stil je odabrao glagol „posjetiti/zijaretiti“ jer je naš boravak u kaburima uistinu kratkotrajan, te predstavlja neku vrstu zijareta i prelazne faze ka onosvjetskim dešavanjima. Čovjekova posjeta kaburu će završiti ahiretskim proživljenjem i nastankom Sudnjega dana. Prema tome, izbor niti jedne druge riječi ne bi bio adekvatan ovom značenju.

„Milostivi, podučava – elokvenciji“

Prvi ajeti sure er-Rahman kažu: „Milostivi; podučava Kur'anu; stvara čovjeka, uči ga beyanu...“Većina prevodilaca riječ beyan prevodi kao govor: Milostivi Allah podučava čovjeka govoru. Za Aišu, beyan nije puka mogućnost glasovnog izražavanja govorom (nutq). Metodom potpunog iščitavanja svih mjesta na kojima se spominje ova riječ u Kur'anu, ona zaključuje da se riječ govor (nutq) spominje i u kontekstu životinja (Sulejman, a.s., kaže da mu je dato razumijevanje ptičjeg govora/mantiqu't-tayr). Arapski jezik priznaje i izraze u kojima se govor veže i za nežive objekte, pa se može reći, na primjer da umjetnička djela govore. Sa druge strane, beyan se u Kur'anu spominje samo u kontekstu čovjeka. Stoga je tu riječ o jednom nivou iznad običnog govora – beyan je umjetnost izraza, rječitost, elokvencija. 

Kur'an je, očito, najveća mudžiza na polju rječitosti i elokvencije. Za Bintu'š-Šati, kur'anska nenadmašnost leži u njegovom jezičko-stilskom izrazu, tačnije – u svakom harfu, svakoj riječi i svakoj sintagmi.

 

Ako se neko bude želio prema neznalici ophoditi s učenošću, prema nepismenome s pravničkim izrazima, i prema mentalno nesposobnome kroz navođenje dokaza, taj nanosi štetu, a i pretrpjet će štetu.


Neka te ne uspokoji to što te (ljudi) vole, što te hvale u lice, što se prema tebi lijepo ponašaju. Ako budeš tragao za sâmom istinom koja se krije iza toga, u stotini naći ćeš samo jednoga (iskrenog), a nekada nijednoga. Ne žali im se na svoja stanja, jer će te Uzvišeni Allah prepustiti njima.


Znak čistog rijaluka i licemjerstva jeste da vidiš čovjeka koji kaže: “Kako si?”, a ovaj odgovara: “Kako si ti?” Onaj koji postavlja pitanja i ne čeka da se odgovori, a onaj kome je postavljeno pitanje također postavlja pitanje i uopće ne odgovara. To je zato što znaju kako je sve to pretvaranje i izvještačenost. Vjerovatno srca nisu čista od zlobe i zavisti, a jezici (samo) pitanja postavljaju.


Kad se griješenje učestalo motri, postaje ljudskoj prirodi lahko. Tako se gubi njegova pogubnost i golemost. Ono što odvraća od njega jeste ustvari jačina dojma koji osjeti u srcu. Kad ga počne malehnim smatrati zbog neprestanog motrenja, tad se javlja opasnost da tog osjećaja skroz nestane, i priroda mu se pokori, bilo njemu ili nečem manjem od toga. Što se više motre veliki grijesi drugih ljudi, to se više beznačajnim smatraju mali vlastiti grijesi.


Kao što vjetar zapahne našu odjeću, a da mi to i ne osjetimo, tako isto i loš postupak srcu postaje lahak, a da mi to ne osjetimo.
6. Ko vidi kod učenjaka kakav prijestup, zabranjeno mu je o njemu govoriti iz dva razloga:
- prvi: jer bi to predstavljao gibet (ogovaranje);
- drugi, ujedno i veći: kazivanje o tome slušaocima umanjuje veličinu pogubnosti tog posrtaja, i iz njihovih srca nestaje onolikog prezira prema njegovom činjenju.


U ono što upućuje na to da ljudi počinju olahko uzimati stvari koje se ponavljaju i kojima su stalno svjedoci jeste i to da većina ljudi kad vide muslimana kako se mrsi danju usred ramazana, toliko se preneraze da skoro pomisle kako je taj čovjek nevjernik, dočim su svjedoci kako ljudi ne klanjaju namaz u njegovu vremenu, i to im uopće ne smeta, kao što im smeta odgađanje posta, iako, prema nekima, izostavljanje makar i jednog namaza povlači za sobom kufr. Prema nekima čak i smrtnu kaznu, dok neizvršavanje ramazanskog posta ne zaslužuje istu kaznu. Razlog je samo taj što se namaz stalno ponavlja, i njegovo olahko prihvatanje postaje učestalo.


Budi siguran kako je dobar drug bolji od samoće, a kako je samoća bolja od lošeg druga (...) Čuvaj se da daš apsolutnu prednost osamljivanju, kao i drugovanju.


Onaj ko se osami prije nego što je podučen, u većini slučajeva takvom propada vrijeme u spavanju ili razmišljanju o budalaštinama.

 

Znanje je osnov vjere.


Može biti da ono što smo napisali u ovoj knjizi neko uči radi dunjaluka, no može mu se tolerisati, jer za nadati se da će to utjecati na njega kad mu se približi smrt. Knjiga je krcata strašenjem dragim Allahom, nukanjem na ahiret i odvraćanjem od ovog svijeta.


Put djelovanja srcem, stalnim zikrom ili razmišljanjem, e takvo se što apsolutno ne može ni s čim porediti.


Kroz poniznost hizmećenja danas se teži što većem broju sljedbenika, zgrtanju imetka i pokazivanju velikim brojem sljedbenika. Ako je nijet takav, onda je osamljivanje bolje od toga, pa makar i u grobu.


Duša ne može stalno biti vezana uz Hakka (Uzvišenog) što se neće osvježiti. Njeno (ekstremno) strogo obavezivanje vodi mlakosti.


Onaj ko u trenucima samoće nije zabavljen zikrom Allahu, takav se osamljuje zbog toga što mu je dosadilo susretati se s ljudima.


Ulazak vijesti u uho jeste poput polaganja sjemena u zemlju. Nema sumnje da će ono niknuti i pružiti svoje korijenje i grane.


Ponekad je cilj posjete obići dobre Allahove robove i učenjake, bilo da su rahmetlije, pa da se posjete njihovi kaburovi, ili da su živi, pa da se uzme bereketa u njihovu posmatranju. Gledanjem u njihove halove rađa se želja za njihovim slijeđenjem.


Svi koji su postali poznati i postigli uspjeh u nauci od vremena ashaba pa sve do danas postigli su to zahvaljujući putovanju, i radi znanja su poduzimali putovanje. (...) Putovanje (sefer) nazvano je putovanje jer se njime otkrivaju (jusfir) ćudoređa. (...) Duša u mjestu boravka, uz sve pogodnosti koje ima, ne pokazuje svoje loše ćudi, jer je prisna uz ono što odgovara njenoj prirodi i na što je navikla. Ali kad okusi gorčinu putovanja, odvoji se od stvari na koje je navikla i na kušnje bude stavljena teškoćama otuđenosti, e tad se pokazuju njene zloće.


Kukavica kukavičluk i nemoć naziva odlučnošću i oprezom.


Vrhunac ploda vjere na dunjaluku jeste stjecanje spoznaje Uzvišenog Allaha i prisnosti u zikrullahu. Prisnost se ostvaruje stalnim zikrom, a spoznaja stalnim razmišljanjem.


Koliko je samo onih koji kude svoj nefs a ustvari ga time samo hvale!


Zaista su srca i duše riznice tajni i rudnik (ležište) dragulja. U njima su zavijeni dragulji isto onako kako vatra bude prikrivena željezom i kamenom, onako kako voda nestane u pijesku i zemlji. Nema načina da se iznjedre ti dragulji osim ikrama semâa, nema načina da se zaviri u srca osim kroz kanale duhovnog osluškivanja, jer ujednačene i harmonične melodije, iznose ono što je u srcima pokazujući njihove ljepote ili sramote; kada se srce pokrene, iz njega izlazi samo ono što ono nosi u sebi, kao što se iz posude može poprskati samo onim što je u njoj.


Znaj da onaj koji spozna Allaha, obavezno Ga zavoli; onaj čija se spoznaja potvrdi, potvrdi se i njegova ljubav srazmjerno potvrdi njegove spoznaje, a kada se ljubav potvrdi, onda se ona zove išk (transfigurativna sufijska ljubav). Išk nema drugog značenja do značenja: potvrđena i prevelika ljubav. Otuda Arapi kažu da je Muhammed gajio potvrđenu i preveliku ljubav (ašika) prema svome Gospodaru, vidjevši ga da se osamljuje radi ibadeta na brdu Hira.


Ispravno je da se spoznajom samo Uzvišeni Allah spoznaje, jer, u suštini, postoji samo On i Njegova djela, pa ko spozna djela kao djela, shvatit će da je On Onaj koji djeluje.


Kada se riječ išk upotrijebi u značenju ljubavi (hubb) prema nekome drugom, to je samo preneseno, a nikako stvarno značenje. Tako onaj koji nije savršen u svojoj nesavršenosti blizu je životinje, i iz pojma išk možda samo razumije želju za sjedinjenjem (tj. spoj fizičkih tijela) i zadovoljavanjem strasti. U razgovoru s takvim magarcem ne treba koristiti riječi išk, ševk, visal, uns.

Svaka riječ može se shvatiti kao metafora; pa u čijem srcu prevladava ljubav prema Uzvišenom Allahu, on će se prisjetiti crnih uvojaka zulumćara nevjernika, blještavilo obraza podsjetit će ga na svjetlo imana, spominjanje susreta podsjetit će ga na susret s Allahom, dž.š., rastanak će ga podsjetiti na razdvajanje od Allaha, dž.š., a to znači boravak u skupini odbačenih; promatrač (suparnik) koji kvari duh susreta podsjeća na ovosvjetske prepreke i neprilike koje remete bliskost s Allahom, dž.š. Ovakva razmišljanja ne zahtijevaju duboko promišljanje i vrijeme, već značenja koja prevladavaju u srcu, odmah s riječima dopiru do razuma.


Kao što se čuje zatajni glas kad je srce pročišćeno, tako se može i očnim vidom vidjeti lik Hidra, a.s. On se prikazuje ljudima (čistih) srca u različitim likovima.


Naređivanje pozitivnog i zabranjivanje negativnog jeste najveći stožer u vjeri i zadatak zbog kojeg je Allah, dž.š., slao sve vjerovjesnike.


Neznanje se uklanja iskustvom, a slabost prisiljavanjem sebe na prakticiranje onog djela od kojeg osjećamo nelagodu, sve dok nam ne postane navika.


Ko nastoji da ga ljudska srca simpatišu, a da mu jezici uvijek hvale izriču, on ne može kontrolirati njihovo ponašanje.


Kada je islamskim učenjacima namjera bila isključivo Allah, dž.š., njihov govor imao je utjecaja na okrutna srca i činio ih je blagim, i uklanjao je okrutnost. Danas je pak pohlepa sputala jezike ulemi, pa ona šuti, a ako i govore, njihove riječi ne pomažu stanju, i oni ne uspijevaju. A da su iskreni i da im je namjera znanje, uspjeli bi. Pokvarenost građana jeste zbog pokvarenosti vladara, a pokvarenost vladara je zbog pokvarenosti uleme, a ulema je pokvarena jer ju je zaokupila ljubav prema imovini i časti. A onaj kojim gospodari ljubav prema ovome svijetu nije u stanju kontrolirati ni najniži sloj stanovništva, a kamoli vladare i velikane.

Priredio: Haris Dubravac