Dolaskom Muhammeda, a.s., i ashaba u Medinu potekla je rasprava o tome kako i na koji način da se obznani početak određenog namaskog vremena. Potreba za tim bila je od velikog značaja jer se radilo o izvršavanju temeljne obaveze u islamu u njegovo određeno vrijeme. Nisu imali sredstvo koje bi im pomoglo u tome. Neki su predlagali da to bude, kao što kršćani čine, putem zvona, ili da se oglasi rogom, ili pak zapali vatra pred svaki namaz.[1] Ta diskusija je potrajala sve dok Abdullah b. Zejd nije usnio san u kojem je neko s krova džamije pozivao na namaz. O snu i riječima kojima se pozivalo na namaz Abdullah b. Zejd je obavijestio Poslanika, a.s., a on mu kaza da tim riječima poduči Bilala i da ih Bilal, zbog jačine svog glasa, prouči. Nakon što je to Bilal i učinio, Omer b. el-Hattab je čuo taj poziv i rekao Poslaniku, a.s., da je i on to isto sanjao i da predlaže da se ovaj način pozivanja na namaz i usvoji, što su Muhammed, a.s., i ashabi prihvatili.[2] To se desilo prve ili, prema nekima,druge godine po Hidžri, što je još jedan u nizu dokaza da su propisi dolazili i uspostavljani u Medini. Ezan je na ovaj način došao i kao potvrda kompaktnosti zajednice i jasan znak slobode, što je muslimanima u Mekki bilo uskraćivano. Ibn Abbas tvrdi[3] da je tekst ezana utvrđen u Medini prilikom objave 9. ajeta sure El-Džumu'a: O vjernici! Kada se na namaz petkom pozove, vi požurite da Allaha spominjete, i kupoprodaju ostavite! To vam je bolje, da znate.[4] Od tada, skoro 1440 godina, muslimani se na autentičan način pozivaju da u određeno vrijeme, zajednički, obave određeni namaz i ispune ovu važnu Božiju naredbu. Ezan, ili nida, postat će sredstvo oglašavanja i pozivanja na pet dnevnih namaza i džumu.

Jezički, ezan znači oglas, obavijest, objava o nastupanju namaskog vremena određenim riječima, „poziv na službu Božiju“.[5] To je javni poziv i javno manifestiranje islama i njegovog učenja. U mezhebima se učenje ezana i njegova važnost različito tretiraju. Za većinu učenjaka je to, kako navodi Nevevi[6], pritvrđeni sunnet (sunneti-muekkede), što je stav i hanefijskog mezheba, dok ima i onih koji učenje ezana smatraju vadžibom, poput Malika.

 

Vrijednost učenja ezana i napomena učačima

 

Lijepo je i motivirajuće znati da se mnogi povode nagradom, najavljenom predajama, za učenje ezana. Kaže se da je Sa'd b. Ebi Vekkas boravio s vojskom 15. godine po Hidžri na Kadisijji i da su se ashabi jagmili za službu mujezina, pa je ona konačno dodijeljena izvlačenjem strelica. U merfu'-hadisu stoji da je Muhammed, a.s., rekao: ”Ko redovno uči ezan godinu dana, sigurno će ući u Džennet.”[7] Za 33. ajet sure Fussilet - A ko ljepše zbori od onoga koji Allahu poziva - u Tefsiru Ibn Kesira stoji da se on odnosi i na mujezine.[8] Ipak, treba znati da je Bilal izabran da uči ezan ne samo zato što je imao jak već i najmilozvučniji glas. Aiša prenosi da je Muhammed, a.s., pored Bilala imao još mujezina, ali da je Bilal najviše vršio noćnu mujezinsku službu, odnosno onda kad svi drugi glasovi utihnu i kad ovaj poziv na poseban način dođe do izražaja. Omer b. Abdulaziz je savjetovao mujezina da ”uči ezan ugodno (bez grubosti)”, inače da to ne čini. Učiti ezan i praviti greške koje mijenjaju značenje riječi, a i to se dešava, jednostavno je nedopustivo. Iako ezan nema utvrđenu melodiju učenja, poželjno je uljepšavati glas pri učenju, ali to ni u kom slučaju ne smije biti na štetu dodavanja “konsonanata, vokala, dužine ili nečega sličnog”.[9]

Veoma važno pitanje, na koje ovdje želimo skrenuti pažnju, jeste to ko uči i ko može učiti ezan; ko može javno manifestirati ovaj vid ljepote i sklada islama. Svjedočimo da se, nažalost, o ovom segmentu javne artikulacije islama ne pokazuje dovoljno brige i odgovornosti. Posebno je to izraženo u gradskim sredinama, gdje se iz nekih razloga, ovog posla prihvate i neke osobe čije učenje, uz sve uvažavanje njihovog hizmeta koji čine za potrebe džemata, nije sklad i harmonija ovog aspekta islama. Ponekad i nama samima, u prisutvu drugih koji se ne identificiraju sa ovim pozivom, bude neugodno zbog načina njegove interpretacije. Na taj način i sebi i drugima pokazujemo koliko nam je stalo do naše vjere.

U Đozinim Fetvama (I i II), nastalim od sredine 60-ih do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća, dakle skoro pola stoljeća prije ovog teksta, muslimane ovih prostora interesiralo je da li je dozvoljeno učiti ezan preko razglasa i da li je ispravno to činiti preko magnetofona. Husein-ef. Đozo tada se pozvao na fetvu šejhu-l-Ezhera Mahmuda Šeltuta (umro 1963. god.), kako on kaže “najvećeg islamskog autoriteta”, kojom se objašnjava i dokazuje šerijatska opravdanost i dozvoljenost ovog učenja. On kaže da je jednoglasno (idžma') utvrđeno da je ezan sa ploče i vrpce ispravan, i da se ezan sa ploče može čuti sa svih munara u cijelom svijetu, čak i sa munara najznačajnijih džamija u islamskom svijetu, kao što su one u Mekki, Medini, Kairu, Bagdadu i Istanbulu.[10] Ovo navodimo u namjeri da kažemo da ukoliko nema kvalificiranih mujezina, onih koji na najljepši i najispravniji način mogu pozvati muslimane putem ezana na namaz, onda se to može uraditi i na spomenuti način. Vrijedno je spomenuti i pohvaliti napore nekih medžlisa, naročito Muftijstva zeničkog, koji sada već tradicionalno organiziraju takmičenje mujezina polaznika mektebske nastave. Još vredniji projekat je, vredniji po kontinuitetu, onaj Medžlisa IZ Mostar, koji već sedam godina zaredom organizira kamp za mujezine tokom zimskog raspusta. Ovo su svojevrsna nastojanja da se ovo pitanje rješava na najbolji način, poticanjem mladih da se čvršće vežu za vrijednosti islama, ali i da se u stručnom smislu napravi kvalifikacija i utvrde kriteriji za ovaj posao.

 

Ezan je pojedinačno i zajedničko potvrđivanje tevhida

 

Ljepota i snaga ezana su u njegovim riječima, kojima se javno manifestira suština islama - tevhid, svjedočenje da je Bog Jedan, i da je Muhammed, a.s., Njegov poslanik. Ezanom se muslimane podsjeća na izvršavanje temeljne dužnosti, u kojoj je spas, praktična potvrda pripadnosti vjeri, duboka zahvalnost Jedinom Gospodaru. Dova koja se uči nakon ezana je djelo pritvrđeno sunnetom i ima posebnu vrijednost. Učenje ezana, ponavljanje za mujezinom, i učenje dove nakon ezana, predstavljaju veoma vrijedan i dragocjen ibadet. Zato se naspram ovog ibadeta valja imati poseban obzir i odgovornost, prema onome koji uči ezan i prema onome koji ga slušaju. Zbog svega ovog, primjenu učenja ezana u životu muslimana naći ćemo i u nekim drugim prilikama, osim pozivanja na namaz i oglašavanja namaskog vakta, a to je učenje na desno uho prilikom rađanja djeteta, kao i u uho ljudi za koje se drži da su opsjednuti zlim duhom.

O ljepoti ezana skoro su se pojavile dvije interesantne priče, u čiju istinitost ne bismo ovom prilikom ulazili, ali ih je u ovom kontekstu vrijedno spomenuti. Jedna je vezana za poznatog američkog astronauta Neila Armstronga, koji je navodno dok je boravio na Mjesecu čuo riječi čije značenje nije poznavao. Međutim, jednog dana, dok je šetao Egiptom, čuo je ezan i primijetio da su to zapravo one iste riječi koje je čuo na Mjesecu. Za ovo, kao što je kazano, nemamo potvrdu, ali o tome da, poput ezana, Gospodara veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i ono što je na njima,[11] i ptice krila raširenih,[12] muslimani nalaze potvrdu u Božijoj Objavi. I sve spomenuto na sebi svojstven način uči ezan. S obzirom na to da Zemlja ima svoje vremenske zone, i da na gotovo svakom njenom dijelu žive muslimani, učenje ezana, svjedočenje najveće istine na ovaj način, doslovno odzvanja Zemljom. Učenje ezana odvija se skoro u svakoj sekundi na Zemlji. Druga priča se odnosi na posljednje, oproštajno pismo Nikole Tesle svojoj majci. I on je maursku tužbalicu, kako je Tesla nazvao ezan, duže vrijeme slušao u snu. Svoje pismo majci, koju nije uspio posjetiti prije smrti, završava molbom da majka na onom svijetu moli maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svog sirotog i neukog sina.

Ovdje također želimo skrenuti pažnju na još jednu stvar pri učenju ezana, a to je da se u konzumaciji, korištenju svog prava, ne naruši pravo drugog. U vjeri kao što je islam svaki dio njene manifestacije treba imati potrebnu mjeru, a to znači voditi računa da intenzitet glasa ne prelazi mjeru ukoliko se uči preko zvučnika, niti „previše otvarati magnetofon ako je ezan snimljen“.[13] Jer, ezan nije prkos, on je potvrda našeg identiteta. Zamislimo da usred Berlina, kao što se to zna u nekim mjestima, uči ezan koji ni po čemu ne odražava sklad i harmoniju, i uz to bude preglasan, onda on ni po kojim mjerilima ne može biti ni duhovna priprema za ono što slijedi poslije njega. Ovo, apsolutno, ne znači da treba zazirati od učenja ezana. Muslimanima, ali i svima drugima koji kulturno naslijeđe i multikonfesionalnu šarolikost u Bosni i Hercegovini doživljavaju kao svoje bogatstvo, srušeno je i oštećeno više od 600 džamija tokom posljednje agresije, i oni najbolje znaju šta znači živjeti u mjestu gdje se silom utihne ezan i sruši munara. „Kome smeta ezan i zvono zalutao je na ove prostore“, skoro je rekao jedan naš alim.

 

Umjesto zaključka

 

Islam je vjera koja traži mjeru u svemu, pa i u ovom segmentu njene manifestacije, u učenju ezana. Dimenziju vjere kao mjere i vjere kao lijepog valja u nama neprestano oplemenjivati i razvijati. Predstavljati islam na najljepši način, u svakom njegovom aspektu, s obzirom na kontekst u kojem živimo, imperativ je muslimanima. Nije uopće pravilo da će doći do srca ako je nešto glasno, a cilj učenja ezana je upravo u tome da se na poziv odazovemo srcem i da suštinu naše vjere skrasimo na to najodabranije mjesto.

Autor: Muhamed Okić 

Glasnik br. 5-6, 2018

[1] Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 178.

[2] Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, Knjiga 1, Sarajevo, 2002, str. 236.

[3] Sahihu-l-Buhari, 1. tom, poglavlje “Ezan“, str. 425.

[4] U tekstu smo koristili prijevod Kur'ana Enesa Karića.

[5] Nerkez Smailagić, isto.

[6] Sahihu-l-Buhari, 1. tom, poglavlje „Ezan“, str. 426.

[7] Isto, str. 429.

[8] Rifa'i (Er-) Muhammed, Nesib, Tefsir Ibn Kesir, skraćena verzija, grupa prevodilaca, Visoki Saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002, str. 1195.

[9] Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, navedeno djelo, str. 238.

[10] Izabrana djela Huseina Đoze, V, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2006, str. 443.

[11] El-Isra, 44.

[12] En-Nur, 41.

[13] Izabrana djela Huseina Đoze, V, str. 351.