Namaz kojeg čovjek obavlja svjesno i samovoljno u službi je njegovog duhovnog razvoja. Utjecaj namaza na ljudsku dušu je dvojak:

  1. spoznajnoj strani duše namaz kroz kiraet i zikr osigurava elemente za kontemplaciju i razmišljanje,
  2. čuvstvenoj strani duše kroz voljni i lični čin obavljanja namaskih ruknova, namaz podupire razvoj voljnih i motivacijskih elemenata ličnosti. Pomoću namaza čovjek može izvršiti svojevrsnu reviziju stečenog, ranije postignutog ili naslijeđenog sadržaja u ponašanju. Kur’an naglašava da samo aktivna vjerska svijest u duši formira pozitivne sadržaje koji omogućavaju akceptiranje kosmosa kao reda i ljepote:

U stvaranju nebesa i Zemlje, u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene. Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!” (Kur’an, 3:190-191)

U nerazvijenoj, zapuštenoj i neodnjegovanoj duši odražava se slika haotičnog svijeta. U takvoj slici svijeta izostaje red i smisao. To je samo predodžba unutrašnjeg duševnog nesklada, viđenje svijeta koje je prethodno formirano u ljudskoj duši. Da bismo uopće mogli gledati svijet i događaje u logičnom slijedu, potrebno je da prvo čovjek vlastitoj duši da odgovarajući smisao za red.

U prvom redu, ljudska duša žudi za spoznajom smisla za vremenski red događaja, ona preispituje svoju poziciju i cilj u stvorenom svijetu. Tu na scenu nastupaju dnevni namazi. Klanjajući namaz, svakodnevno i kontinuirano, čovjek svim stvarima i događajima daje određeno mjesto i značenje u vremenu i prostoru. Istovremeno, namazom čovjek disciplinira dušu i osposobljava je da se odupre iluzijama i pogrešnim predodžbama o svijetu koju prate neizvjesnost i neodlučnost. Zato, Ibrahim, a.s., u namazu i obredima pronalazi poveznicu kojom harmonizira svijet duše sa smislom cjelokupne egzistencije.

Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.” (Kur’an, 6:162)

Općepoznato je da u namazu učimo ajate iz Kur’ana po vlastitoj želji i izboru. To nam omogućava da prema vlastitoj uviđavnosti i pronicljivosti biramo i učimo na namazu one ajete koji nam najviše “nedostaju”, odnosno, ajete koji sadrže u psihološkoj formi ono čime naš duh najviše oskudijeva. Klanjajući namaz na taj način, čovjek lično i aktivno sudjeluje u svojoj duhovnoj samoizgradnji.

Namaski pokreti spojeni s učenjem Kur’ana u namazu i dubokom sviješću o Bogu simboliziraju vrlo tijesnu i neodvojivu povezanost tijela i duše. Namaz kao izraz pokornosti i poniznosti pred Bogom produbljuje svijest o vlastitoj nesavršenosti i stalnoj potrebi i želji za samousavršavanjem. U toj tačci duhovne samospoznaje skoncentrirana je najbolja podloga i najsigurnija garancija čovjekovog potencijalnog duhovnog razvoja. Što je naš duhovni razvoj na višem nivou, to sve stvari – ljudi i događaji u vanjskom svijetu, uključujući biljni i životinjski svijet, svijet minerala i cijeli kosmos – imaju veću vrijednost i sadržajnije značenje. S druge strane, kada se u čovjeku počne rađati umišljenost i uobrazilja o njegovoj ličnoj vrijednosti, istovremeno se u takvoj duši stvara predstava o podređenosti drugih i inferiornosti svega oko njega. Time okončava duhovni razvoj pojedinca a to najilustrativnije svjedoče primjeri oholog šejtana i uobraženih faraona. Prvi, umišljajući veću vrijednost od čovjeka odbija da učini sedždu Stvoritelju, a faraoni su u svojoj oholosti i arogantnosti mučili i zlostavljali ljude istovremeno zahtijevajući da im se grade tornjevi koji će doseći do samog prijestolja Božijeg.

Bez poniznosti i skromnosti vrata duhovnog svijeta se zatvaraju. Egocentrizam postaje sinonimom za duhovnu smrt i robovanje materiji. Upravo je šejtan prvi demonstrirao takvo duhovno zastranjenje zanijekavši istinsku svrhu čovjeka i njegovog stvaranja. Šejtanova glavna odlika – oholost nastala je iz uobrazilje o superiornosti njegovog bića. Namaz sprečava da se u nama pojavi, razvije, učvrsti i manifestira oholost.

Istovremeno, namaz nas štiti od teških zabluda i približava nas Božijoj milosti.

Namaz je temelj i regulator vjerničkog ponašanja. Skrušeno klanjanje namaza sprečava čovjeka od usvajanja loših navika i devijantnog ponašanja. Redovni, skrušeni i bogobojazni klanjači više od drugih ljudi postaju svjesni posljedica hrđavih djela. Namaz u njima razbuđuje spoznaju o štetnosti i razarajućem djelovanju i najmanjeg počinjenog zla:

Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost. (Kur’an, 29:45)

Namaz pomaže postepenoj promjeni ljudske svijesti koja je preduvjet promjene ljudske ličnosti. Učvršćivanje ispravne svijesti dug je i mukotrpan put koji traži usredotočenost na vlastitu ličnost, njene nedostatke, potrebe i ciljeve. Zbog toga Kur’an podjednako insistira na redovnom obavljanju namaza i na skrušenom i potpuno predanom klanjanju koji je kontrapunkt ritualnoj molitvi.

Izvršiti zamjenu ciljeva koji su loši, sumnjivi i nedostižni dobrim, ispravnim i dostižnim a ostvarenje ciljeva preobratiti u određena, priznata i legalno dopuštena sredstva. Ali da bi se usvojilo novo ponašanje, novi stil života, potrebno je to što smo usvojili dugo i strpljivo ponavljati. Sve to traži izvjestan trening (ponavljanje) sve dok se navika ne usadi u svijest. Naviku stalnog ponavljanja određenih vrijednosti vjernik stiče preko osnovnih obaveza koje se stalno vrše i svakodnevno ponavljaju. Tako mu nije teško bilo što novo vrijedno ponavljati.

Kolebljivost i neodlučnost u ljudskoj prirodi, kao i sklonost impulzivnom ponašanju, neprincipijelnom mijenjanju stavova i mišljenja u kur’anskoj percepciji čovjeka jedna je od njegovih trajnih negativnih karakteristika. Kur’an portretira čovjeka kao slabića, razmetljivca, lahkomislenog hvalisavca... Revnosni klanjači namaza oslobađaju se ekstremnih stajališta kao što su padanje u očaj i defetizam u teškim životnim prilikama te euforija i uznositost u trenucima sreće i zadovoljstva.

Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe, brižan je, a kada mu je dobro, nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali. (Kur’an, 70:19-23)

Namaz kao svojevrsna duhovna “terapija” pruža mogućnost relaksacije, jer se klanjač, oslanjajući se na Allaha, džellešanuhu, oslobađa od stvarne i samonametnute krivnje i grižnje savjeti. U traženju izlaza iz briga i dilema, klanjač traži izlaz na Siratu-l-mustekim - Pravi put. Time razvija duh samokritičnosti i razvija vrlinu prepoznavanja i priznavanja vlastitih slabosti, zabluda i stranputica. Namaz istodobno sudjeluje u zaštiti mentalnog zdravlja, jačanju volje, uključivanjem razuma i buđenjem zapretanih pozitivnih osjećaja.

Za razliku od iskrenih i Allahu predanih robova, licemjeri oskudijevaju u pozitivnim duhovnim kvalitetima pomoću kojih bi savladali kolebljivu ćud. Stalno kalkuliranje kome da se priklone čini ih nepouzdanim osobama koje namazu prilaze nevoljko i s pogrešnim motivima. U želji da svoj namaz učine vidljivim drugima, licemjeri daju prednost formi u odnosu na zikr – spominjanje Boga.

Ispravnost nečijeg namaza provjerava se praktičnim učincima općeljudskom, humanitarnom i socijalnom planu. Najpouzdaniji pokazatelj nedovoljnog učinka namaza, koji može prerasti u transparentno poziranje i samopromociju, jeste škrtost i bešćutnost spram potreba socijalno ugroženih. Prijeteći ton kojim se Bog obraća takvim klanjačima upućuje na zaključak da formalistički shvaćen i primijenjen namaz kojeg ne prati dobročinstvo može imati iste posljedice kao i neklanjanje namaza uopće.

A teško onima koji, kad namaz obavljaju,

namaz svoj kako treba ne izvršavaju,

koji se samo pretvaraju

i nikome ništa u naručje ne daju.

(Kur’an, 107:4-7)

Na početku sure El-Bekare Allah, džellešanuhu, govori o tri vrste ljudi: nevjernicima, vjernicima i licemjerima - munaficima. Četiri ajeta te sure posvećena su vjernicima, dva izravno govore o nevjernicima, a čak trinaest ajeta odnosi se na munafike. Prevrtljiva priroda čovjeka licemjera predmet je na desetine drugih ajeta u kojima se upozoravaju vjernici na njihovo krajnje destruktivno i negativno djelovanje u društvu. Širenjem dezinformacija među vjernicima, ostavljajući muslimane na cjedilu u odsudnim životnim situacijama, kalkulirajući kada i kome će se prikloniti u ratnim sukobima, munafici nastoje posijati sjeme raskola u muslimanskom društvu i proizvesti unutrašnje nemire i konflikte. Islamski izvori sadrže jasne opise munafičkog odnosa prema namazu. U kur’anskoj suri En-Nisa’ za munafike se kaže: kada ustaju da namaz obavljaju, lijeno se dižu. (En-Nisa’, 143.) Oni se, štaviše, svojim namazom prikazuju svijetu i Allaha samo malo spominju. Objašnjavajući ajete koji opisuju namaz munafika, klasični komentator Kur’ana Ibn Kesir naglašava kako licemjeri ne shvataju smisao namaza i zbog toga lijeno ustaju na namaz. Zapravo, oni ne klanjaju pred Stvoriteljem svjetova, oni klanjaju pred ljudima da bi im se dodvorili i predstavili u najboljem svjetlu.

U vjerodostojnim hadisima je potvrđeno da je munaficima najteže klanjati sabah i jaciju, između ostalog, i zbog toga što ovim namazima obično ne prisustvuju veće mase ljudi i oni znaju da na ovim namazima neće biti primijećeni i viđeni.

Vrhunac munafičkog djelovanja i organiziranja ogleda se u institucionalizaciji licemjerja koju simbolizira podizanje raskolničkih mesdžida. Tako je prilikom Muhammedove, a.s., odsutnosti iz Medine nekolicina munafika 631. god. u kvartu Zu Avna sagradila mesdžid. Mesdžid je izgrađen iz separatističkih i konkurentskih ciljeva s namjerom unošenja raskola među muslimanima. S obzirom da je ovaj mesdžid podignut iz pobuda potpuno suprotnih pobožnosti i bogobojaznosti, Muhammedu, a.s., je objavom obznanjeno da nikada u njemu ne smije obaviti namaz.

Namaz Božijih poslanika

Kur’an izričito naglašava da su Božiji vjerovjesnici neizostavno obavljali namaz: ...i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela i da namaz obavljaju, i da milostinju udjeljuju, samo su se Nama klanjali. (Kur’an, 21:73)

Iz hadisa Božijeg Poslanika, a.s., saznajemo da je on, neposredno pred Mi‘radž, predvodio namaz u Kudsu na kojem su ga slijedili svi Božiji vjerovjesnici koji su mu prethodili na stazama poslanstva. Upravo taj čin potvrđuje namaz kao univerzalni, nepromjenljivi, integrativni obred vjerovjesnika koji je još jednom, na simboličan i konkretan način, okrunjen zajedničkim namazom pred Poslanikovo najveličanstvenije spoznajno iskustvo – mi‘radž – uzdignuće.

Na nekoliko mjesta u časnom Kur’anu ističe se duboka zabrinutost Božijih poslanika za duhovnu uputu i čestit odgoj njihovog potomstva. Kur’an bilježi Jakubovo, a.s., pitanje koje ovaj poslanik na samrti u vidu testamenta postavlja svojim sinovima:

Kome ćete se, poslije mene klanjati? (Kur’an, 2:19)

Briga za duhovno nasljedstvo i zaostavštinu praktičnog, živog islama u slučaju Poslanika najcjelovitije se prepoznaje u njihovom predanom i skrušenom učenju dovâ Gospodaru svjetova da potomstvo koje ostavljaju iza sebe klanja namaz. Poslanici, k tome, svoju zaokupljenost brigom za sudbinu prakticiranja namaza proširuju na sve buduće generacije muslimana. S njihovih usana Gospodaru se upućuje vapaj da namaz postane dio životnih navika i duhovnih potreba potonjih muslimana i muslimanki. Praksa upućivanja na namaz vlastitog potomstva, koju su poslanici usvojili kao svoj životni credo i zavjet, prenosila se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju Božijih odabranika.

Ibrahimova, a.s., strahovanja od toga da njegovi sinovi budu zatočenici i žrtve do tada preovlađujećeg idolopoklonstva, kao i njegov krajnje ljudski osjećaj zebnje za sigurnost potomstva u kotlini u kojoj se ništa ne sije, uobličen je u kur’anskoj dovi koju muslimani i danas uče u namazu, ali i u trenucima svoje nesavladive roditeljske brige i nade:

Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju! (Kur’an, 14:40)

Duboki vjerski značaj dove koju Ibrahim, a.s., uči za svoje potomstvo nije moguće ni izbliza sagledati ako se i za trenutak izgubi iz vida mnoštvo počasti koje su Ibrahimu, a.s., ukazane među svim Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima. Ibrahim, a.s., u časnom Kur’anu nazvan je halilurrahman, prijatelj Milostivog, opisan je kao kaniten-lillahi – pokoran Allahu, dž.š., u svakoj situaciji, jedan je od peterice ulu-l-azm poslanika. Muhammed, a.s., susreo ga je na sedmom nebu leđima naslonjenog na nebesku Ka‘bu – Bejtu-l- ma‘mur, hram u koji svaki dan uđe sedamdeset hiljada meleka. Ne samo da se Milostivi odazvao i primio Ibrahimovu, a.s., dovu u kojoj je on molio da njegovi potomci klanjaju namaz već je Božijom voljom i odredbom Ibrahimovo, a.s., ime zajedno s imenom Muhammeda, a.s., trajno ovjekovječeno i zapečaćeno u svaki dnevni namaz kojeg muslimani obavljaju.

Učeći salavat na tešehudu u namazu svaki klanjač istovremeno donosi salavate na Muhammeda, a.s., i Ibrahima, a.s. Muslim bilježi hadis kojeg prenosi Ebu Mesud el-Ensari: “Došao nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dok smo mi sjedili sa Sa‘dom ibn ‘Ubadom te mu Bešir ibn Sa‘d reče: ‘Allah, džellešanuhu, naredio nam je da učimo salavat na tebe pa kako ćemo to činiti?’ Allahov Poslanik je zašutio tako da smo pomislili da je bilo bolje da ga nije ni pitao. Ipak, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam kaza: ‘Izgovarajte salavate ovako: Allahumme salli ‘alâ Muhammedin ve ‘alâ âli Muhammedin kema sallejte ‘alâ âli Ibrahime; ve bârik ‘alâ Muhammedin ve ‘alâ âli Muhammedin kemâ bârekte ‘alâ âli Ibrahime fi-l-‘alemine, Inneke hamîdun medžîd – Gospodaru moj, blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu kao što si blagoslovio Ibrahimovu porodicu, na oba svijeta; učini bereketnim Muhammeda i njegovu porodicu kao što si bereketnom učinio Ibrahimovu porodicu, na oba svijeta! Ti si, doista, Svehvaljen, Vječni! A selam vam je poznat.’”

U vezi s namazom Ibrahimu, a.s., iskazana je još jedna velika počast. Allah, dž.š., je odredio da mjesto na kojem je stajao Ibrahim, a.s., dok je gradio Kabu sa svojim sinom Ismailom, a.s., bude musalla – mjesto klanjanja namaza hadžijama: I neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete namaz obavljati. (Kur’an, 2:125) Kamen na kojem je stajao Ibrahim, a.s., postavio je njegov sin Ismail, a.s., da bi se popeo na njega kada je zdanje Kabe poodmaklo u visinu. Ovaj kamen se od starih vremena pa sve do vremena Omera ibn el-Hattaba nalazio uz sami zid Kabe kada je od nje malo odmaknut kako klanjači kod njega ne bi ometali one koji čine tavaf. Ibn Kesir bilježi kasidu koja je bila popularna kod predislamskih Arapa u kojoj je sačuvano svježe sjećanje i poštovanje prema mjestu na kojem je stajao prisni prijatelj Božiji. U kasidi koju je pjevao Ebu Talib uz spominjanje znamenitosti Mekke spominje se i Mekami-Ibrahim:

I tako mi Ibrahimovih još svježih otisaka u kamenu od njegovih bosih, neobuvenih stopala.

Mjesto na kojem je stajao Ibrahim, a.s., je danas musalla za milione hodočasnika koji vršeći hadžske obrede nastoje na tom mjestu ili u njegovoj neposrednoj blizini tokom tavafa klanjati bar dva rekata namaza i na taj način iskazati zahvalnost Allahu, dž.š., koji je iz milosti prema ljudima ovjekovječio očita znamenja islama. Blagoslov Ibrahimove, a.s., dove u kojoj je on molio da njegovi potomci obavljaju namaz na ovaj način se u realnom vremenu ispunjava doslovno i to u svakom trenutku, jer nema nijednog sata i dana da hodočasnici ne čine tavaf oko Ka‘be i ne klanjaju kod Mekami-Ibrahima.

Blagoslov Ibrahimove, a.s., dove kao i njeno praktično ispunjenje potvrđeno je u moralnom pozivu njegovog sina i poslanika Ismaila, a.s., kojeg karakterizira odgovornost, samilost i svijest o prvorazrednoj važnosti namaza:

– I spomeni u Knjizi Ismâila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik, i tražio je od čeljadi svoje da namaz obavljaju i da milostinju udjeljuju, i Gospodar njegov je bio njime zadovoljan. (Kur’an, 19:54-55)

Sa svakom novom stranicom poslanstva baklja tevhida i pokornost Stvoritelju u formi namaza mora biti nanovo upaljena i oživljena u pozivu poslanika. U blagoslovljenoj dolini Tuvâ Stvoritelj se obraća poslaniku Musâu, a.s., podsjećajući ga na namaz kao najtrajniji vid sveprožimajuće svijesti o Bogu. Tek sa tom sviješću koja je oblikovala i učvrstila um i spoznaju svih ranijih vjerovjesnika Musâ, a.s., se sa darovanim mu‘džizama može uputiti oholom faraonu. Prije svakog velikog životnog ispita, a naročito prije poslaničkog poziva koji je u znaku upućivanja ljudi, oslobađanja od duhovnog i fizičkog ropstva kojem su izloženi cijeli narodi, neophodno je obnoviti sjećanje na Izvor sve snage i moći. Namaz prethodi džihadu, borbi na Božijem putu. Namazom se izoštrava svijest o društvenoj inicijativi i aktivizmu.

A kad do nje dođe, neko ga zovnu: “O Mūsā

Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuvâ.

Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj!

Ja sam, uistinu, Allah, drugog Boga osim Mene nema; zato se samo meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!” (Kur’an, 20:11-13)

Prateći kazivanja o Musau, a.s., raspoređena u nekoliko kur’anskih poglavlja, uočava se isticanje namaza kao glavnog psihološkog, motivacijskog i umirujućeg sredstva koje je Musau, a.s., i njegovom bratu Harunu, a.s., stajalo na raspolaganju u totalitarističkom sistemu faraonove apsolutističke vlasti. U suri Junus navodi se kako su Musa i Harun, a.s., po Božijoj naredbi gradili kuće svojim sunarodnjacima koje su im istovremeno služile kao bogomolje, odnosno džamije: I mi objavismo Musau i njegovu bratu: U Misiru narodu svome kuće izgradite i bogomoljama ih učinite i u njima molitve obavljajte! A ti obraduj vjernike. (Kur’an, 10:87)

Mudžahid, Ibrahim en-Nehai, Zejd ibn Eslem i drugi smatraju da ovaj ajet znači da su Musa, a.s., Harun, a.s., i vjernici koji su bili s njima dobili naredbu od Stvoritelja da u tim kućama – bogomoljama puno obavljaju namaz i na taj način traže pomoć protiv lošeg, teškog i tegobnog stanja u kojem su bili. Po nekim drugim tumačenjima ovakva naredba pokazuje da su okolnosti straha od faraona i njegovih glavešina zahtijevale tajno klanjanje namaza po privatnim kućama i domovima.

Musaov, a.s., namaz spominje se i u kontekstu potvore koju je Karun iznio na Musaa, a.s. Bilježi Buharija od Džezira ibn Zejda koji je čuo od Sabita, on od Ebu Hurejre, a ovaj od Poslanika, a.s., predaju da je Karun potplatio jednu prostitutku pred masom ljudi da kaže: “Musa, ti si sa mnom uradio to i to.” Prenosi se da je Musa, a.s., kada mu je to rekla, zadrhtao od straha, klanjao dva rekata a onda joj prišao i zakleo je da mu kaže ko ju je navratio da to kaže. Rekla je da je to učinio Karun a onda je od Allaha zatražila oprost i pokajala se. Na to je Musa, a.s., pao na sedždu i prokleo Karuna. Allah je Musau objavio: “Naredio sam Zemlji da ti u pogledu njega bude pokorna.” Musa, a.s., je, zatim, naredio da proguta njega i njegov dvorac pa je to učinila.

Kur’an bilježi razgovor Isaa, a.s., sa članovima porodice h. Merjeme u kojem se na slikovit i upečatljiv način ističe svevremenski značaj namaza kao drevnog bogoštovlja. Onemogućena da svojim članovima porodice objasni kako je zatrudnjela i rodila sina, h. Merjema pokazuje na dijete u bešici. Zahvaljujući od Allaha, dž.š., darovanoj mudžizi, Isa, a.s., u bešici progovara i kazuje za sebe da je Božiji rob i poslanik koji će molitvu – namaz obavljati i milostinju dijeliti dok god je živ:

... i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem. (Kur’an, 19:31)

U kur’anskoj suri El-Enbija’ poimenično se spominje šesnaest različitih vjerovjesnika a jednim ajetom se potcrtava da su Ibrahim, a.s., njegov sin Ishak i unuk Jākub, a.s., činili dobra djela, klanjali namaz i davali milostinju: ...i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se nama klanjali. (Kur’an, 21:73)

U klasičnim islamskim djelima zabilježene su brojne predaje o tome kako su klanjali i s koliko poniznosti su obavljali namaz Božiji vjerovjesnici i poslanici. U predaji Ibn Abbasa, r.a., navodi se da je Davud, a.s., u svojim dovama Allahu, džellešanuhu, govorio: “Bože moj, ko živi u Tvome domu i od koga primaš namaz?” Allah, džellešanuhu, tada mu je objavio: “Davude, u Mome domu živi i ja primam namaz od onoga ko je ponizan spram Moje veličine, ko dan ispuni spominjanjem Mene, ko se radi Mene sustegne od prohtjeva, ko hrani gladnog, pruži utočište strancu, smiluje se unesrećenom. To je onaj čije svjetlo obasjava nebesa poput Sunca. Ko Mi dovu uputi, odazivam mu se, ako Me moli, Ja mu dajem. Pružam mu u neznanju oštroumnost, u nemaru sjećanje, u tmini svjetlo. Među ljudima je poput Firdevsa u najvišim dijelovima Dženneta, čije rijeke ne presušuju niti se kvare njegovi plodovi.”