Primjetno je to i kod nas u Bosni i Hercegovini, gdje se često čuju riječi "da je od ratnog, jedino gore poratno vrijeme", gdje je na sceni potpuna politička neizvjesnost, ekonomska slabost i ovisnost o pomoći izvana, dezintegriranost i dezorijentiranost u obrazovnom sistemu, u društvu gdje sve ima "svoju cijenu, a ništa nema stvarnu vrijednost", gdje su tvornice i oranice napuštene i zapuštene, a televizijske serije i šoui realnosti obaraju rekorde gledanosti, gdje je moral postao relativna kategorija, a nasilje sveprisutno, pa i u porodici koja bi trebala biti utočište sigurnosti, smiraja i ljubavi, gdje su poštenje, moral, pravičnost, entuzijazam i optimizam davno zaboravljene kategorije. U ovako bremenitoj situaciji povratak univerzalnim vrijednostima, duhovnosti, Bogu nadaje se kao jedini izlaz.

Samo povratkom duhovnosti možemo pravilno razumjeti vrijeme u kojem živimo i njegove izazove i uhvatiti se u koštac s problemima današnjega svijeta: s glađu i siromaštvom, ali i konzumerizmom i pretilošću; s bespoštednim iskorištavanjem čovjeka i mobingom, ali i lijenošću i neodgovornošću, s pasivnošću i osjećajem besperspektivnosti, ali i nerealnim optimizmom i sanjarenjem.

Jedino povratak duhovnim vrijednostima može uspostaviti ravnotežu između naših duhovnih i materijalnih potreba, naših prava i obaveza, zahtjeva racija i potreba emocija, interesa individue i porodice, stranke i naroda, zajednice i države, i na koncu uspostaviti harmoniju između ovosvjetskog i onosvjetskog.

Osjećamo da je obaveza islama da preko svojih odanih, pouzdanih i vjerodostojnih sljedbenika po drugi put ponudi čovječanstvu put spasa i da od ovoga svijeta izgradi kutak Dženneta.

 

Šta se podrazumijeva pod duhovnošću?

Duhovnost općenito se opisuje kao svijest o nečemu Višem od pojedinačnog jastva. Ona se često izražava kroz dove, namaz, kao i mnoge druge puteve duhovnog nastojanja i izražavanja.

Biti potpuno čovjekom znači stajati na vertikalnoj osi postojanja i težiti Bogu, te vidjeti odraz Jednog u svemu što čini mnogostruki poredak (stvaranja i stvorenja) od meleka do minerala. Duhovnost označava otvorenost prema i uspostavljanje veze sa svijetom Duha, s Božijom blizinom i identificira se sa stvarnošću te stoga sa trajnošću i postojanošću. Cilj ove duhovnosti je uljepšavanje Božijim atributima (sifat) i osobinama postizanjem i ostvarenjem onih vrlina koje je u njihovoj idealnosti posjedovao Allahov posljednji poslanik Muhammed, a.s.[1]

Vjerovanje u Boga izražava odnos robovanja, zapravo – odnos slobode. To je najviši mogući odnos čovjeka prema Bogu. Iskreno, potpuno, odano robovanje Allahu, u svakom trenu, u svakom činu, svakoj misli, svakoj želji, svakoj težnji, u svakom dahu. To je čin u kome je čovjek sasvim predan Bogu. To je potpuno prepuštanje Allahovom vođstvu koje je najbolje, najprisnije, najiskrenije, jedino ispravno.[2]

Duhovni odgoj je najbitnija komponenta u izgradnji kompletne i snažne ličnosti. Zar se to ne vidi i po tome što je prvi period islama, mekansko doba, Muhammed, s.a.v.s., posvetio duhovnoj izgradnji sebe i svojih sljedbenika. Jačanjem vjere u Boga, nevidljiva bića, Sudnji dan i sudbinu, Muhammed, a.s., je gradio pojedinca koji će biti svjestan svoje vrijednosti kao ljudskog bića, Božijeg halife na Zemlji, svoje svrhe postojanja, smisla zadataka u životu,  okruženja u kojem se nalazi te biti krajnje odgovoran prema svakom trenutku svoga života.

Slučaj Habbaba ibnu-l-Eretta, r.a., koji se zbog idolopokloničkog proganjanja i mučenja prvih muslimana, obraća Božijem Poslaniku, s.a.v.s., tražeći da ih Allah, dž.š., pomogne i zaštiti i odgovor Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem ga podsjeća na odricanja i žrtve ranijih vjernika na putu Istine, ali i da je u prirodi čovjeka da želi da se promjene brzo dese, da ih neko izvana inicira i izvede, a mi da samo ubiremo plodove, ukazuje, ustvari, da je izgradnja pojedinca koji će s drugima sebi sličnima graditi harmoničnu porodicu, funkcionalnu zajednicu i zdravo društvo dugotrajan proces kojeg treba osmišljeno voditi.[3]

I tokom povijesti pokazat će se da je duhovnost islama stoljećima podmlađivala islamsko društvo i porađala neizmjerno mnoštvo muškaraca i žena melekanske prirode koji su ispunjavali cilj i svrhu ljudskog postojanja i donosili radost drugim ljudskim bićima. Ona je uzrokovala pojavu i razvoj najvećih umjetnosti svijeta, od baštovanstva do muzike, i učinila mogućim pojavu nekih od najizvanrednijih filozofa i znanstvenika koje je svijet ikada imao. Ona je također omogućila dijalog s drugim religijskim tradicijama, uvažavanje i poštovanje drugog i drukčijeg. Ona zauvijek ostaje u srcu islama kao ključ za dublje razumijevanje  Vjere u njenim mnogostrukim aspektima.[4]

 

Odražavanje duhovnosti na pojedinca

Duhovnost pomaže čovjeku na svim razinama njegove egzistencije: tjelesnoj, duševnoj, društvenoj, intelektualnoj, pa i samoj duhovnoj. Održavanjem svoje veze s Bogom  čovjek shvaća da je on za svoj život Bogu odgovoran i da treba tako živjeti da sebe i svoje potencijale što bolje ostvari na svim nivoima egzistencije.

Na tjelesnoj razini duhovnost traži od čovjeka da se on brine za svoje tjelesno zdravlje, i da tijelo drži što aktivnijim i sposobnijim.

Na psihološkoj ravni duhovnost omogućuje rast i razvoj ličnosti, oslobađa nas stresa i depresije, omogućuje zacjeljivanje psihotrauma, donosi čovjeku mir i spokoj te veći optimizam i raspoloženje.

Na socijalnom polju duhovnost pomaže da u svakom čovjeku prepoznajemo ljudsko biće, da uočavamo kvalitete drugoga i da posjedujemo volju da razvijamo njegove potencijale. Muhammeda, a.s., su voljeli njegovi ashabi jer je znao primijetiti kod njih ono što je najljepše i to dalje izgrađivati. Duhovnost na socijalnoj razini također znači da imamo korektan i human odnos prema svim bićima, da nikog ne zanemarujemo, a kamoli da mu štetu nanosimo, ali i da budemo obazrivi prema destruktivnim društvenim elementima.

Na intelektualnom nivou duhovnost potiče čovjeka da se obrazuje kako bi bolje razumio sebe i svijet oko sebe te se stručno osposobio za posao čijim će izvršavanjem omogućiti normalno funkcioniranje svoje  zajednice i neovisnost o drugima.

Na duhovnoj razini posvećenost Bogu omogućuje čovjeku otvaranje prema duhovnom svijetu i uključivanje u zbilju univerzalnih vrijednosti i istina.[5]

Kada govorimo o uskoj povezanosti vjerovanja i djelovanja i jakom utjecaju kojeg duhovna snaga može imati u životu čovjeka uvijek se sjećamo ashaba. Radi se o istim ljudima. Prije prihvatanja islama bili su neobrazovani, nemoralni, razjedinjeni, iscrpljivali su se u međusobnim sukobima i ratovima, ali prihvatanjem islama i jačanjem svoje veze sa Gospodarom oni se obrazuju, postaju čestiti, nesebični, "više vole drugima nego samima sebi", postaju kompaktni. Oni snagom duha i ideje osvajaju svijet!

Našim osobnim duhovnim izgrađivanjem ne doprinosimo samo izgradnji našeg kvalitetnijeg života, nego podižemo kvalitet života naše porodice, zajednice, pa i cijelog društva. 

Posebno bih izdvojio slijedeće dvije karakteristike koje bi trebala imati duhovno snažna ličnost:

  1. Pozitivna orijentiranost i maksimalna angažiranost

Duhovno snažne osobe su ispravno i jasno orijentirane ličnosti, čvrstog karaktera, izgrađenog identiteta, stabilne i pragmatične. Življenje islama osigurava jasno životno usmjerenje, čvrste osnove i sigurne okvire za izgrađivanje ličnosti, i time omogućava  čovjeku da bude stalno na putu ostvarenja vlastite generičke suštine i dostigne svoju zrelost i aktualizaciju.[6]

S druge strane, "konstantna pasivnost i mirovanje znače zanemarivanje utjecanja na ono što se dešava oko nas i izbjegavanje učestvovanja u djelovanjima koja nas okružuju. To dalje podrazumijeva gubitak naše posebnosti i osobnosti i utapanje u ciljeve, strategije i  planove drugih, a to osoba Allaha svjesna ne može sebi dopustiti."[7] Božiji Poslanik, s.a.v.s., je govorio:

عَنْ ‏ ‏حُذَيْفَةَ‏، رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ، ‏قَالَ ‏
‏قال رسول الله ‏ ‏صلى الله عليه وسلم:‏ ‏لا تَكُونُوا ‏ ‏إمَّعَةً ‏ ‏تَقُولُونَ إنْ أَحْسَنَ النَّاسُ أَحْسَنَّا وَإنْ ظَلَمُوا ظَلَمْنَا وَلَكِنْ ‏ ‏وَطِّنُوا ‏ ‏أَنْفُسَكُمْ إنْ أَحْسَنَ النَّاسُ أَنْ تُحْسِنُوا وَإِنْ أسَاءُوا فَلاَ تَظْلِمُوا ‏

Et-Tirmizi navodi od Huzejfe, r.a., da  je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:

"Nemojte biti povodljivci koji će govoriti: 'Ako ljudi budu činili dobro i mi ćemo, a ako oni budu nasilje činili i mi ćemo', nego budite postojani. Ako ljudi budu činili dobro i vi ga činite, a ako oni budu loše radili, nemojte vi prelaziti granice."[8]

  1. Odlučnost, nesebičnost i požrtvovanost

Hodža efendi Fethullah Gűlen kaže: "Kao sljedbenici Božijeg Poslanika, s.a.v.s., dugo vremena iščekujemo generaciju koja će zanemariti svoje osobne interese posvećujući se interesima muslimana i islama širom svijeta. Koji će svoje živote posvetiti islamu, koji će poput Muhammeda, a.s., reći: "Da mi date Sunce u desnu, a Mjesec u lijevu ruku, ja se neću odreći ove zadaće koja mi je povjerena dok je ne izvršim ili umrem na tom putu."[9]

Osoba okrenuta duhovnim vrijednostima je velikodušna, darežljiva i nesebična. Ona očekuje za svoj angažman nagradu jedino od svoga Gospodara, zato je spremna na humanitarni i volonterski rad, svjesna da nijedan korak učinjen na tom putu neće biti uzaludan. I u tome nam je najbolji primjer Božiji Poslanik, s.a.v.s. Nikada od njega ništa nije traženo i da je odbio takvu osobu, bez obzira o kome se radilo.[10] Dijelio je ne bojeći se siromaštva. Za jednog od njegovih savremenika to je bio najjači dokaz njegovog poslanstva.

Požrtvovanost je jedna od važnih karakteristika osobe koja poučava druge. Oni koji se ne žrtvuju, ili ne mogu da se žrtvuju, rizikuju da nikada ne budu ljudi od općeg dobra. Ljudi koji nemaju osjećaj za opće dobro ne mogu biti uspješni. Muslimani se uvijek na tom putu sjećaju riječi h. Ebu Bekra:

"O, moj Gospodaru, učini moje tijelo tako velikim da sam ispunim Džehennem pa da ne ostane nijedno mjesto za nekoga drugog!"[11]

 

Odražavanje duhovnosti na porodicu, zajednicu, društvo

Duhovno snažna osoba gradi harmoniju i sklad u porodici, preko koje se gradi  funkcionalna zajednica, a potom i zdravo društvo, jer "iz sretnih porodica zrači sreća na cijelo ljudsko društvo, a nesreću nesretnih porodica osjeća cijela zajednica".[12]

U današnjem vremenu moderni kapitalizam kroz svaku našu poru potpiruje glad za potrošnjom. Potrošnja je postala veliki placebo modernog društva, naša tobožnja nagrada za to što radimo nenormalno dugo. Roditelji svoj kompulsivni  konzumerizam prenose na djecu zasipajući ih igračkama i raznim spravama  za zabavu, umjesto da provode vrijeme s njima."[13]

Porodica koja je od početka utemeljena na čvrstim osnovama jeste gnijezdo ispunjeno materijalnom i duhovnom srećom, zasvodni kamen za očuvanje i trajanje naroda na čvrstom temelju i blagoslovljena škola koja izvodi visoko moralne pojedince. Narodi koji su svoje porodice učinili poput blagoslovljenih i plodonosnih škola, a školama dali toplinu  doma provest će najvrjedniji reformistički pokret i osigurat će sreću i zadovoljstvo budućih pokoljenja.[14]

Prava zajednica je ona grupa ljudi koji posvećuju sebe vječnosti tako da oni rade u ime Boga, počinju u ime Boga, govore u ime Boga, upoznaju se u ime Boga i ponašaju se u ime Boga te, prema tome, njihove sekunde postaju trajne kao godine i oni opečate ovo privremeno ovozemaljsko prisustvo prstenom vječnosti. Da, svi njihovi poslovi su izuzetno srdačni, ingeniozni i usmjereni prema vječnosti.[15]

Ako postoje mogućnosti za izgradnju novog svjetskog poretka, koji će međudržavne odnose uspostaviti na principima pravde i međusobnog uvažavanja, ekonomiju na principima poštenog poslovanja i zarađivanja, društvene odnose na principima jednakosti i ravnopravnosti... onda to može samo islam, uspostavljanjem novog, islamskog poretka.[16]

 

Kako steći duhovnost?

Za afirmiranje duhovnosti potrebno je isprazniti se od privida, očistiti se od egoizma, oholosti i ovosvjetskih slavohleplja koji zamagljuju ogledalo srca u kojemu se trebaju  odražavati Božija očitovanja; izdići se iznad vlastitih želja i napraviti prostora  za Božije želje, a to se ne postiže samo čitanjem ili slušanjem, nego dosljednim, iskrenim i posvećenim pridržavanjem naloga i zabrana Allaha, Uzvišenog i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.[17]

Jedan od najpouzdanijih i najkarakterističnijih metoda za postizanje neprestane svjesnosti – a u neposrednoj vezi sa čovjekovom stvorenjskom mahanom, zaboravom – poznat je kao sjećanje i spominjanje (zikr, zikrullah); čija je osnovna svrha sadržana u tvrdnji  da svako ko je u stanju zaboraviti sebe i imati na umu Boga, Uzvišenog, jeste u stanju izdići se iznad ademovskog naslijeđa – zaborava. Takvome će biti učinjene dostupnim duhovne stvarnosti, realiteti i stvarno postojanje, poput mi'radža Allahovog Poslanika, s.a.v.s.[18]

To sjećanje i spominjanje Boga (zikrom) moguće je na različite načine i u raznovrsnim  formama: razmišljanjem, ponavljanim izricanjem riječi snažnog sadržaja ili jednostavno posmatranjem i izražavanjem divljenja svemu onome što je Allah, dž.š., stvorio.  Što smo jači vjernici sve je više toga što nas podsjeća na Boga. Tako Ebul-Atahijja,  sufijski pjesnik,  kaže:

Čuda li! Kako se  Allahu griješi i kako ga poriče poricatelj,

kad u svemu postoji znak koji ukazuje da je On – jedan!

Duhovnost se dalje jača činjenjem dova u različitim situacijama te redovnim i dodatnim oblicima ibadeta. Sam Božiji Poslanik, s.a.v.s., u formi hadisi kudsijje prenosi Allahove, dž.š., riječi da se čovjek svome Gospodaru najviše može približiti izvršavanjem onih ibadeta koje mu je On Uzvišeni obaveznim učinio.[19]

Ali afirmiranje duhovnosti nije samo sebi cilj. Nije cilj da se kroz različite forme spominjanja Allaha, dž.š., izoliramo i isključimo iz zajednice i društva, nego naprotiv, da duhovno osnaženi intenzivnije pozitivno utječemo na društvene promjene. Svoju duhovnu snagu uvijek iznova treba pokazivati kroz svoje profesionalno i perfektno djelovanje na poslu (ihsan), u ljubaznosti i razumijevanju unutar porodice te odgovornošću, dinamičnošću i sviješću o svojoj poziciji u zajednici i društvu. 

 

Umjesto zaključka

Ako postoji organizirana grupa koja je superiorna nad drugom u islamskom i u osnovnom ljudskom moralu i nije u nedostatku s materijalnim sredstvima, nijedna druga grupa ne može imati premoć nad njom. To bi bilo protiv prirode, protiv zakona kojima Allah, dž.š., uređuje poslove ljudi, i protiv obećanja koje je Allah, dž.š., dao vjernicima u Svojoj Knjizi:

إِنَّ الأَرْضَ لِلَّهِ يُورِثُهَا مَنْ يَشَاءُ مِنْ عِبَادِهِ وَالْعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ

...Zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji budu Allaha svjesni.[20]

U prisustvu takve pravedne grupe, sposobne da upravlja svijetom na ispravan način u skladu s Allahovom, dž.š., voljom, ne postoji razlog da On dopusti drugima da vladaju.[21]

Međutim, puko nadanje da će buduće generacije biti bolje, da će moći donijeti prosperitet i napredak društvu, a da sami ništa ne radimo da izgradimo te nove generacije jeste krajnje naivno i utopističko. Kao što naša današnjica nosi karakteristike naše prošlosti, na isti način će i naša budućnost nositi obilježja naše današnjice. Kao što smo mi rezultat promišljanja, planiranja i djelovanja naših djedova na isti način će naši unuci biti produkt onoga što mi danas osmišljavamo, planiramo i radimo.[22]

Otuda naša je obaveza odgajati novu generaciju muslimanske omladine koja će ispunjena duhovnim i moralnim vrijednostima znati koristiti materijalna sredstva koja posjeduje u unapređenje svojih zajednica i društava u kojima žive, a time i globaliziranog čovječanstva u cijelosti. Ova naša nadanja završavamo hadisom Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem je rekao:

عَنِ أنَسٍ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: "مَثَلُ أُمَّتِي مَثَلُ الْمَطَرِ، لا يُدْرَى أَوَّلُهُ خَيْرٌ أَمْ آخِرُه.ُ "

Et-Tirmizi bilježi od Enesa, r.a., da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:

"Moji sljedbenici su poput kiše: ne zna se da li im je bolji početak ili kraj!"[23]

Autor: prof. dr. Zuhdija Hasanović 

Glasnik br 3-4, 2013

 

[1] Više v.: Edin Urjan Kukavica, Antropologija tesavvufa: tesavvuf iznutra, Sarajevo, 2011., str. 16 -18.

[2] Hasan Čengić, Islamske teme, Islamska zajednica Zagreb, Zagreb, 1990., str. 101.

[3] Hadis bilježi El-Buhari, Sahih, "Kitabu-l-ikrah", br. 6.544.

[4] Više v.: Seyyed Hossein Nasr, Srce islama: trajne vrijednosti za čovječanstvo, (prijevod s engleskog: Enes Karić, Rešid Hafizovič, Nevad Kahteran), El-Kalem, Sarajevo, 2002., str. 95.; Edin Urjan Kukavica, nav. djelo, str. 18.

[5] Više v.: Izet Pajević, "Pobožnost i duševno zdravlje", u recenziji na prijevod djela: Abdulvehhab b. Ahmed Ša'rani, Poslanikove, s.a.v.s., smjernice za svakodnevni život, (s arapskog preveo: Sabahudin Skejić), Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama, Smoluća, 2009., str. 9.

[6] Više v.: Izet Pajević, nav. članak, str. 11.

[7] Muhammed Fethullah Gűlen , Ve nahnu nukimu sarha-r-ruh, (preveo s turskog na arapski: Avni Omer Lutfi Oglu), Darun-Nil, Istanbul, 2011., str. 57.

[8] Et-Tirmizi, Sunen, "Kitabu-l-birr ve-s-sila an Resulillah, s.a.v.s.", br. 2007.

[9] Više v.: Gűlen, nav. djelo, str. 90.

[10] Muslim, Sahih, "Kitabu-l-fedail", br. 2.311.

[11] Mehmet Enes Ergene, Svjedočenje tradicije u modernom dobu: analiza Gűlenovog pokreta, (s engleskog preveo: Džemaludin Latić), Izdavački centar "El-Kalem" i "Hikmet" društvo za izdavaštvo i trgovinu, Sarajevo, 2012., str. 208.

[12] Ibrahim Hodžić, "Zdrava porodica – zdravo i društvo", Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, Sarajevo, januar-februar 1967., br. 3-4., str. 111.

[13] Adisa Bašić, "Kako nas jede nezasitost", Slobodna Bosna, Sarajevo, 28. 3. 2013., br. 855., str. 68.

[14]M.F. Gűlen, nav. djelo, str. 168.

[15] Ergene, nav. djelo, str. 182.

[16] Gűlen , nav. djelo, str. 28.

[17] Više v.: E.U. Kukavica, nav. djelo, Sarajevo, 2011., str. 26.

[18] Kukavica, nav. djelo,  str. 26.

[19] El-Buhari, Sahih, "Kitabu- r-rikak", br. 6.137.

[20] El-A'raf, 128.

[21] Ebu-l-A'la el-Mevdudi, Islamski pokret,  prijevod s engleskog: Ermin Sinanović, Hedija djl, Mostar, 1999., str. 50.

[22] Više v.: Gűlen, nav. djelo, str. 115.

[23] Et-Tirmizi, Sunen, "Kitabu-l-emsal", br. 2.869.