Dovi prethodi teoba kao znak skrušenosti i pokornosti

calendar_month 20.01.2025.

Sarajevo, 29. juni (MINA) - Reisu-l-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić obratio se danas brojnim učesnicima završne manifestacije Ajvatovica 2003.

Dovi prethodi teoba kao znak skrušenosti i pokornosti

MINA prenosi u cjelini govor reisu-l-uleme:

- Postoje riječi koje su se nastanile u bosanski jezik i koje su se toliko srasle s našom dušom i našim osjećanjem da bez njih ne bismo umjeli vrednovati vjeru i moral, jer ne bismo znali praviti razliku između dobra i zla, prolaznog i vječnog, te lijepog i ružnog.

To su riječi: haram i halal, Dunjaluk i Ahiret, rahmet i magfiret, dževab i sevab, teoba i dova, itd. To su arapske riječi koje su davno postale bosanske zato što su Bošnjaci u njima prepoznali vjeru koja im donosi spas u svijetu u kojem ima mnogo putova, ali jednim se može doći do krajnjeg cilja. Zato naša stara ulema te riječi nije prevodila, već ih je usađivala u duše i srca našeg naroda na način da osjete ljepotu univerzalnog islama.

Zanimljivo je da riječ haram u bosanskom jeziku pokriva sve vrste grijeha: velikih i malih. Na drugoj strani, riječ halal pokriva sve što je dobro i lijepo. Po tome su te dvije riječi bosanske, jer u bosanskom jeziku one imaju šire značenje nego što je u arapskom. Haram i halal u bosanskom jeziku prenose jedno posebno osjećanje vjere i morala kod Bošnjaka. dužnost je naše uleme da upozorava naš narod na velike i male grijehe, posebno na one koji čovjeka izvode iz vjere i koji narušavaju moral u porodici i zajednici.

Dakle, treba govoriti o haramu, ali isto tako treba znati da grijeh nije pravilo, već izuzetak u ljudskom životu, te da je u svijetu mnogo više halala nego harama. Zato treba govoriti o halalu, treba pričati o ljepotama ovoga svijeta, baš onako kako je Allah rekao Alejhisselamu kada je ovaj pomislio da ga je Allah ostavio da luta, sirotuje i gladuje, rekavši mu: Tako mi jutra i noći kada se utiša - Gospodar tvoj nije te ni ostavio ni omrznuo. Tvoja budućnost bit će bolja od tvoje prošlosti. I bit ćeš zadovoljan. Zar nisi bio siroče, pa ti je utočište pružio! I pravu vjeru si spoznao! I nakon siromaštva, vidio si bogatstvo ovoga svijeta. Zato, sada, siroče ne ucvili i na onoga koji pomoć traži ne podvikni, već o ljepotama Ovoga svijeta pričaj.

A ljepote Ovoga svijeta o kojima mi ovdje i sada treba da pričamo jeste ovo naše bosansko brdo, i ova naša bosanska stijena, i ovaj naš Ajvazdedo, i ova naša Ajvatovica, i ov anaša dova.

Danas na dan ovoga toplog bosanskog ljeta o našoj dovi treba da pričamo, jer o Ajvazdedinoj dovi govori nam ova Ajvazdedina raspukla stijena. No, prije toga treba da znamo da dovi prethodi teoba kao znak skrušenosti i pokornosti. Uzvišenom Stvoritelju nebesa i zemlje. I to su dvije riječi - teoba i dova - koje su arapske po porijeklu, ali po značenju one su bosanske i ne treba ih prevoditi, jer svaki prijevod oduzeo bi im snagu izraza i ljepotu značenja.

Teoba je ono stanje duše u kojem ona postaje svjesna svojih grijeha: velikih i malih, te počinje tražiti način da ih se oslobodi tako da se više nikad njima ne vrati, a to se na bosanskom kaže teobi-i nasuh - iskrena toba poslije koje čovjek postaje druga osoba i započinje drugačiji život. Zato smo mi danas ovdje - da dođemo do teobe kako bismo mogli pristupiti dovi, jer tako je činio Ajvazdedo, pa je vidio stijenu kako se razdvaja i tako mi treba da činimo, pa da vidimo Bosnu kako se spaja u dobru, ljubavi, poštovanju i sreći svojih stanovnika.

Koji su to naši grijesi kojih treba da smo danas svjesni, koje treba da priznamo i zbog kojih treba da se danas pokajemo kako bi nam ajvatovska dova bila uslišena? Svaki do nas ima svoje osobne grijehe o čemu treba da sam povede računa, jer niko ne nosi teret tuđega grijeha. Svako nosi samo teret svog vlastitog grijeha. No, pored pojedinačnih, budimo hrabri i to priznajmo, mi imamo i zajedničkih grijeha o kojima treba da zajedno vodimo računa da ih se oslobađamo kroz zajedničku teobu i dovu.

Naravno, mi ne priznajemo kolektivnu krivnju koju nam stalno nameću oni koji teret svog grijeha nastoje prebaciti na naša leđa, jer nemaju hrabrosti suočiti se sami sa sobom i sa svojim povijesnim grijesima. Dakle, mi ne prihvatamo teret turske krivnje od pet stotina godina povijesti, jer oni koji nam ga nameću sudjelovali su u tome isto koliko i mi, a ponekad i više i snažnije od nas. Isto tako odbacujemo kolektivnu krivnju koja nam se danas lijepi na leđa zato što smo muslimani, a zbog nekih pojedinaca u svijetu. Međutim, postoje naši zajednički grijesi pred kojima ne smijemo zatvoriti oči, a to su: grijeh džahiluka i grijeh kiburluka.

O našem grijehu džahiluka mogli bismo mnogo govoriti, ali u najkraćem treba kazati da je džahiluk - nepismenost, neukost i neinformiranost, najveći neprijatelj islama i džahiluk je izvor drugih grijeha kao što su maloumnost, povodljivost, naivnost, lahkovjernost, prevrtljivost, ovisnost, zakržljalost, zapuštenost, alkoholizam, droga, prostitucija, laž, prjevara, krađa itd. Nekada su neki od tih grijeha bili nezamislivi u našim selima i kasabama zato što je važilo pravilo zajedničke brige o javnom moralu po hadisu u kojem se kaže da ako neko vidi neko ružno djelo neka ga spriječi rukom, ako ne može rukom, neka to učini jezikom, ako ne može jezikom neka to prezire srcem, ali to je onda najslabije stanje vjere kod muslimana. Danas naš narod potrebuje ruku vrijednog čovjeka koji će našu djecu sa ulice povesti u školu, džamiju i fabriku i tako ih spasiti od iskušenja alkohola, droge i prostitucije; danas naš narod treba moralni jezik uleme koja zna objasniti razliku između moralnog i nemoralnog puta u našem životu;i danas treba da među nama ima onih koji imaju srce da preziru nemoral koji nas okružuje.

I o našem drugom grijehu kiburluka - umišljenosti, oholosti, bahatosti, sebičnosti - trebalo bi da poduže govorimo, jer iz njega proističu svi problemi našeg nesnalaženja u vjeri, kulturi, sportu, politici, ekonomiji itd. Rijedak je slučaj u svijetu da tako jedan mali narod, kao što je naš, ima toliko velike pojedince u svim oblastima ljudske djelatnosti, a da, opet, ima tako malo kolektivne svijesti o sebi, o svojoj povijesti, o svom jeziku, o svojoj kulturi, o svojoj budućnosit. Ajvatovica je mjesto i ovaj dan je vrijeme da pred Bogom i samima sobom priznamo taj svoj veliki grijeh, te da se iskreno pokajemo uz teobu Allahu Uzvišenom da ubuduće umjesto kiburluka prakticiramo skrušenost pred Allahom i odanost pred zadatkom za dobrobit svog naroda i svoje domovine.

Ako smo svjesni tih grijeha, ako smo hrabri da ih priznamo i ako smo spremni da teobu-nesuh učinimo, onda možemo proučiti dovu i nadat se da će nam biti uslišena, kao što je bila uslišena i Ajvazdedi. Postoji, međutim, još nešto što treba znati da bi nam dova bila uslišena. Naime, El-Bejheqi navodi (u knjizi Šu'abu-l-iman br. 1135) da je jedan ashab rekao: "Ja znam kad mi je dova uslišana" "Na to će neko: Zar ti znaš kad ti Bog uslišava tvoje dove?" Da, znam: onda kad mi srce zadrhti i kada mi se koža naježi i kada mi oči zasuze i kad osjetim da mi je put do Allaha otvoren). Dakle, tada znam da mi je dova uslišana".

Braćo i sestre, provjerite kako vam srce kuca, pogledajte kako vam koža izgleda, dozvolite očima da puste suzu, jer ovoga trenutka mi vjerujemo da nam se otvara put našoj dovi na Ajvatovici gdje učimo iz sveg glasa i iz pune duše našega imana:

Allahu, Stvoritelju svega što sada postoji i onoga što će postati,

Neka naš život bude u Tvojoj pokornosti;

Neka naša misao bude u Tvom znanju;

Neka naša riječ bude u Tvom itatu;

Neka naše djelo bude u Tvom rizaluku!

Allahu, Svemogući,

Osposobi nas da živimo u slobodi svoje vjere i domovine;

Opskrbi nas znanjem i imanjem da se ne bojimo nikog osim Tebe;

Otvori nam one putove koji se pred nama nepravedno zatvaraju;

a zatvori one koji se prema nama zlonamjerno otvaraju.

Allahu Sveznajući,

Pouči nas da je u radu spas a u lijenosti propast;