Kao što čovjek na Zemlji nije ostao bez poruke (Objave) od Stvoritelja, tako i čovjekovo zazivanje i moljenje Njega, uzvišenoga Boga (du‘ā’; u bosanskome: dova) da mu podari i dā ono najbolje što želi – nije bez odaziva i odgovora. Taj Božanski odgovor na čovjekovu dovu u Kur’anu je označen riječju istidžābe, tj. “odgovaranje”, “uslišavanje”. Kur’an pridaje najviši značaj pojmu istidžābe, što se vidi iz činjenice što  potvrđuje da je nesposobnost za istidžābe jedan od najupečatljivijih znakova nekog lažnog božanstva.

A čovjeku je kao slabašnom biću itekako potreban čin zazivanja i moljenja Stvoritelja, ne samo zbog toga što ga u životu prate teški i turobni trenuci, izvjesne opasnosti, strahovi i svakovrsni rizici, već i onda kada (ga) život prolazi u rahatluku, zdravlju, zadovoljstvu i lahkoći; jednom riječju: u hajru, dobru. Zapravo, većina ljudi života provede i provodi u višestrukom dobru za njih i njihove najbliže. 

Dova, dakle, kao molba upućena uzvišenom Allahu nije rezervirana samo u slučaju teških životnih iskušenja, koja su neminovna, već i u slučaju životnih trenutaka ispunjenih radošću, ugodom i dobrotom: “Koga raduje da mu Allah, dž.š., udovolji dovi kad zapadne u neprilike i teškoće neka često uči dove dok je u lahkoći” (Tirmizi, 3382).

Istovremeno, dova je mnogo više od toga, tj. od pukog ili samo mehaničkog izgovaranja molbe ili molitve uzvišenom Allahu. Naime, dova, s jedne strane, reflektira ili odražava posebnu vezu čovjeka vjernika sa Stvoriteljem, iz čega proizlaze posebnosti, važnosti i značaji nje kao takve. S druge strane, čovjek vezu sa Stvoriteljem, zapravo, dovom na poseban način i održava.

Također, dova je draga Uzvišenome; On voli onoga ko Ga moli, ko Ga doziva; On voli čuti glas nevoljnika – i On se, u to nema sumnje, odaziva molbi molitelja kada Ga zamoli. 

Pa zašto, onda, propuštati tako nešto veliko?! Zašto se ne obraćati i moliti, uporno moliti, Onoga ko nas voli i odaziva se?! U suprotnome, na velikom smo gubitku, a pogotovo ako sebi umislimo da smo sāmi sebi dovoljni ili da, neuzubillah, sumnjamo u odgovor Onoga ko je Gospodar i Stvoritelj svih svjetova! 

Dova je ibadet

Na prvome mjestu podsjetimo se na hadis u kome se kaže da je dova ibadet: Ed-Du‘ā’ huve l-’ibāde (Tirmizi, 3372). Nakon tih riječi, Poslanik, alejhisselam, proučio je 60. ajet sure el-Mu’min: "I rekao je Gospodar vaš: ‘Zovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi robuju, ući će u Džehennem poniženi.”

U drugom hadisu Poslanik, a.s., ekplicitno je ukazao na još veći značaj dove riječima: “Dova je srž/suština ibadeta” (Tirmizi, 3371). Izvorna riječ u hadisu koju smo preveli pojmom srž/suština glasi muhh, koja, također, može označavati i mozak. Ovo navodimo stoga što se ovdje krije jedna značenjska poenta u smislu da je ono što je za čovjeka mozak za ibadet je - dova!

Tumačeći gore navedeni ajet (el-Mu’min, 60), imam Ševkani veli: “Dova po sebi, uzimajući u obzir njezino suštinsko značenje, predstavlja ibadet. Štaviše, suštinu ibadeta, kako se o njoj kaže u vjerodostojnom hadisu. Uzvišeni je naredio robovima da Mu upućuju dove i obećao im ih je uslišati” (Fethu l-kadīr, 1305).

Dova je oružje

U susretu sa životnom stvarnošću i izazovima različitih vrsta vjernik je opskrbljen posebnom zaštitom. Zapravo, oružjem, kako se to naznačava u hadisu: “Dova je oružje (silāh) vjernika” (Hakim, El-Mustedrek, 2/2). U istom ovom hadisu još se za dovu ističe da je “temelj vjere i svjetlo nebesa i Zemlje”.

Jer kada vjernik dovi Allahu, zaziva i moli Sveznajućeg, Najplemenitijeg, Svemoćnog...  Stoga je dova najmoćnije oružje u rukama istinskih i iskrenih vjernika, i zato se od njih traži da ga što više i češće koriste: “Kada neko od vas nešto želi, neka traži mnogo, jer On traži od svoga Gospodara, uzvišenog i veličanstvenog” (Taberani, Evsat, 2/301). 

Nadalje, naš Stvoritelj voli da se od njega traži: “Tražite od Allah da vas daruje iz riznica Svog dobra! Zaista On, dž.š., voli da se od Njega traži. Najbolji ibadet jeste iščekivanje izlaza (iz teške situacije)” (Tirmizi, 3571). Ne doviti ili ne tražiti od Uzvišenog nosi rizik izazivanja Njegove srdžbe: “Ukoliko neko ne traži od Allaha, On se ljuti na njega” (Ibn Madže, 3827). Dakle, dova otklanja Božiju srdžbu. Iz ovog hadisa zaključujemo da je doviti Njemu jedna od naših važnih dužnosti ili obaveza jer izbjegavati ono što izaziva Njegovu srdžbu, bez sumnje, jeste obaveza!

Autor: Almir Fatić