Idemo li knjiškim slijedom Kurʼāna, u sūri Pećina/al-Kahf, 18:46., kaže se:

وَالباقِياتُ الصّالِحاتُ خَيرٌ عِندَ رَبِّكَ ثَوابًا وَخَيرٌ أَمَلًا

“...a dobra djela, koja vječno traju, biće kod tvoga Gospodara

najbolje nagrađena i najboljega uzdanja.“

Potom se u sūri Merjema/Maryam, 19:76., također kaže:

وَالباقِياتُ الصّالِحاتُ خَيرٌ عِندَ رَبِّكَ ثَوابًا وَخَيرٌ مَرَدًّا

“...a dobra djela, koja vječno traju, kod tvoga Gospodara su još bolje nagrađena i bolje uzvraćena!“

Karakteristično je da izričaj Kurʼāna wa l-bāqiyātu ṣ-ṣāliḥātu jasno poručuje da su dobra djela (aṣ-ṣāliḥātu) sama po sebi vječna djela (al-bāqiyātu). Dobro je vidjeti kako su kurʼānske riječi wa l-bāqiyātu ṣ-ṣāliḥātu preveli neki poznati prevoditelji Kurʼāna. 

Arthur John Arberry daje prijevod u smislu da su to “djela čestitosti“ (the deeds of rihteousness), dok Игнатий Юлианович Крачко́вский te riječi prevodi ovako: “А пребывающие благие деяния...“ Mohammed  Marmaduke Pickthall svoj engleski prijevod za wa l-bāqiyātu ṣ-ṣāliḥātu nudi na ovaj način:  “...the good deeds which endure...“ Napokon, Rudi Paret tu kurʼānsku sintagmu na njemačkom razumijeva i prevodi ovako: “Was bleibenden Wert hat, (nämlich?) gute Taten...“ (Približno se ovaj Paretov prijevod može prevesti kako slijedi: “ono što ima trajnu vrijednost, naime, jesu dobra djela...“). 

Ova kurʼānska sintagma wa l-bāqiyātu ṣ-ṣāliḥātu može se valjano razumjeti samo u kontekstu cjeline Kurʼāna. Na različitim mjestima i različitim povodima Kurʼān poručuje da čovjekova djela nisu zaludu, da ta djela za čovjeka, koji je  prolazan tokom ovozemnog života, imaju ne samo planetarne i univerzumske, već i vječne ili zauviječne konsekvence. Prema kurʼānskoj  “metafizici“,  djela koja čovjek čini na Ovom Svijetu,  i tokom ovog svoga prolaznog života, imaju svoje vječne posljedice. Na mnogo mjesta  u Kurʼānu se spominje nagrada (ṯawāb) ili kazna (ğazāʼ, ʻiqāb) za čovjekove čine i djela. Iako ti čovjekovi čini imaju svoje velike reperkusije već na Ovom Svijetu (Kurʼān je tu posve jasan, Ovaj Svijet je itekako važan!), čovjekova djela imaju i svoju vječnu dimenziju na Drugom ili Budućem Svijetu (al-Āḫirah).  

Imamo li u vidu da u Kurʼānu ima jedna ʼnamisaoʼ o “knjiženju“ ili “bilježenju“ ljudskih djela, te, k tome, da će se Sudnji Dan odvijati tako što će ljudi primati “knjige“ svojih djela bilo u desnu ili u lijevu ruku – posve je jasno da se sintagma Kurʼāna wa l-bāqiyātu ṣ-ṣāliḥātu treba shvatiti kao potvrda čovjekove onosvjetske vječnosti, digniteta i važnosti.

Autor: Enes Karić