Iako su gore citirani kur’anski ajet i hadisi Allahovog poslanika, a.s., tek mali dio onoga što iz tih izvora znamo o Pečatu Allahovih poslanika, lahko se da zaključiti da je Muhammed, s.a.v.s., bio savršenog morala i najplemenitije ćudi. A kako i ne bi bio kad ga je sam Gospodar svjetova odgajao i posebno pripremio za misiju koju će on kasnije oživotvoriti i u djelo sprovesti. Kur’anski principi bili su njegov ideal, on ih je svojom praksom potvrdio, i time pokazao kako se i mi trebamo u životu vladati. Zapravo, cjelokupan život Allahovog poslanika usklađen je sa dini-islamom.

Ako bismo analizirali edeb svih Allahovih vjerovjesnika, vidjeli bismo jednu potpunu predanost dragom Allahu, dž.š. Vidjeli bismo Ibrahima, a.s., kako ruši kipove koje njegov narod obožava, uprkos činjenici da ih je i njegov otac pravio i uprkos činjenici da će zbog toga biti u vatru bačen. Vidjeli bismo Ismaila, a.s., kako bespogovorno prihvata Allahovu naredbu da bude prinesen kao žrtva. Vidimo Musaa, a.s, kako se nadljudskom snagom i voljom u ime Allaha bori protiv oličenja zla, tiranije i poroka – faraona. Svi Allahovi poslanici, njihovi ashabi i iskreni sljedbenici bili su uvjereni da 
se za vođenje ljudske zajednice potrebno strogo pridržavati Allahovih zakona. ‑ Ovako bismo mogli dugo nabrajati. Povijest islama puna je ovakvih primjera. Oni su nam trasirali put, i od nas se samo očekuje da tim putem koračamo. Allah, dž.š., hoće nas odgojene i to ne djelimično, već potpuno, ne po našem hiru, već onako kako je to dragi Gospodar zacrtao. Pogledamo li naš hal danas i kakav odgoj posjedujemo, vidjet ćemo da je to daleko od onoga što se od nas traži. Generacija koja je bila prije nas kudikamo je bila ispred nas. Danas govoriti o stidu možda je i moguće, ali se bojim da će to za neko vrijeme postati misaona imenica. Gdje se zatajilo? Šta se nije uradilo, te se u našim porodicama ovo događa? Zašto danas ne možemo naći ljude koji se postide, ili je rijetkost naći insana da se posrami i od stida pocrveni? Gdje je poštivanje starijih? Pejgamber, s.a.v.s., rekao je: “Stid je dio imana.”
Da li su naše škole danas obrazovno-odgojne ustanove? Složit ćemo se da bi to morale biti, ali nažalost one to nisu! Ne mogu ni biti kada mnogi koji odgajaju i drže nastavu ni sami nisu odgojeni. Kako će jedan nastavnik biti odgajatelj kada se nerijetko dešava da na nastavu dolazi pijan, zaudara na alkohol, i kao takav podstiče na nemoral. Otkud jednoj nastavnici pravo da misli kako je ona dobra odgajateljica i učiteljica, a polugola dolazi u razred? Ti i takvi podučavaju omladinu načinu ponašanja i “modernizmu”! Tražiti od učenica da se za vrijeme fizičkog vaspitanja svlače kako bi se “fizički odgojile”, pa zar je to odgoj?! Gdje su roditelji? Ko treba dići glas protiv toga? Čija je to kćerka ili sestra koja će sutra i u kući takva hodati ili porodicu odgajati?! Maturske večeri posebna su priča, zapravo one su rezultat četverogodišnjeg školovanja. To znači da su zrelije u odnosu na prethodni dio života. Na njima se utrkuju i maturanti i njihovi odgajatelji ko će biti blesaviji i nemoralniji. Eto, to su naša djeca, naš obraz, naša nada, naša budućnost! To su oni koji će nositi breme istine. Imamo li pravo na šutnju?! Šta je to s nama pa nam je svejedno kako se oblače naše kćeri, s kim, kada i kuda izlaze, kada se kući vraćaju? Šta je to s moralom naših snaha, unuka, sinova, s minđušama i lancima i još kojekakvim nakaradnostima? O tome ne smijemo ni da pričamo. O televiziji i nekakvim blasfemičnim serijama koje se “moraju” gledati i pomno pratiti i koje su kao nekakav trend dvadeset i prvog vijeka, da i ne govorimo.
Mi znamo da je dvadeset i prvi vijek i da je petnaesti vijek po Hidžri, i još ponešto znamo. Ali, mi imamo svoju vjeru, kulturu, civilizaciju, svoj ponos, svoj put, i moramo tim putem, putem dini-islama koračati i slijediti ono što nam se objavljuje Kur’anom i Hadisom. Međutim, pitamo se nije li kasno govoriti onima kojima je svejedno živjeli insanskim ili hajvanskim načinom života. Možda se neko zapita: “Šta je ovo, šta se to dešava s mojom porodicom?” Da li ste ikada razmišljali o riječima Muhammeda, a.s., kada kaže: “Dijete se odgaja dvadeset godina prije rođenja.”
Vidite, braćo, dvadeset godina prije rođenja. Šta to znači? Kada si se ženio, da li si vodio računa o izboru bračnog druga, dakle s kim stupaš u brak, kako obilježavaš taj novi život, da li si obavio šerijatsko vjenčanje. Kada ti Allah podari evlad, da li si mu dao lijepo i pravo ime, jesi li mu proučio ezan, ako si bio imućan, jesi li tom prilikom zaklao kurban?
Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: “Svako se dijete rađa u prirodnoj vjeri, islamu, zatim ga njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom.”Dakle, ti si bio na potezu. Zar dobri domaćini redovno ne uređuju svoja dvorišta, domaćice svoje kuće, ratari svoja imanja. Godinu dana čeka se da bi njiva dala rod, i to prethodno sve urađeno, uzorano na vrijeme, očišćeno, zasijano, nagnojeno i sve ostalo što je potrebno učinjeno. Nakon svega toga pouzdaj se u Boga dragoga, a On će, sigurno je, tvoj trud nagraditi. Možemo li očekivati da njiva da rod, a mi ništa nismo učinili, ili naprimjer da uberemo plod sa voćke koju nismo ni zasadili? Dakle, kada čovjek uradi ono što je obavezan uraditi, onda se može nadati da će Allah obilno nagraditi njegov trud.
Islam kao savršena Allahova vjera, jeste jedina prava vjera,  vjera za sva vremena i sve narode, i nemojte nikada podleći pričama da je to bilo za ona tamo, prošla, vremena. Da, mi se danas trebamo okretati modernom svijetu, ali pravom modernom svijetu, jer se taj svijet neprestano okreće islamu i primjenjuje njegova načela. Kada su šezdesetih godina novinari upitali šejhu-l-Azhara šta je uzrok dekadence i zaostalosti muslimana, kratko je odgovorio: 

“Ostavili su, pa su ostavljeni”, ili kako to neki prenose na izvornom jeziku “Terekna Allahe, fe terekena”, tj. u prijevodu “Mi smo napustili Allaha, pa je i On nas napustio.” To je bio njegov odgovor. Kada je Šejh Muhammed Abduhu boravio u Parizu, po povratku u Egipat rekao je: “Bio sam tamo gdje nema muslimana, ali ima dosta od islama, a ovdje ima dosta muslimana, ali gotovo ništa od islama.”
Kada su muslimani zapostavili vjeru kao najveću Allahovu blagodat, doživjeli su poniženja. Ako pogledamo, vidjet ćemo da na Zapadu vladaju čistoća, red, rad i disciplina, pa zar to nisu islamski normativi. Ima li ih kod nas? Kada je nedavno u Beogradu boravila jedna američka delegacija, u bolnici je naišla na ljekara koji pred operaciju pije, a na akušerskom odjeljenju vide kako medicinska sestra u jednoj ruci drži novorođenče, a u drugoj zapaljenu cigaretu! Čuđenju nije bilo kraja. Dakle, na nama je da primijenimo islamske, a ne zapadne norme! Zašto bi za primjer uzimali bilo koga drugoga kada imamo Allahovu knjigu i sunnet Njegovog Poslanika?! Kada imamo našu savršenu vjeru. Omer, r.a., rekao je: “Bili smo ponižavan narod, pa nas je Allah uzdigao islamom. Kada god budete tražili ponos mimo islama, doživjet ćete poniženje.” Postavlja se pitanje gdje je izlaz? Da, braćo, izlaz postoji, a njega bi trebali tražiti u odgoju duše, tijela i razuma. Uzvišeni Allah je od Svoga ruha udahnuo u čovjeka dušu. Ona je emanet, i zato traži ono što je Božansko, potrebna joj je hrana kojom će se hraniti. Namaz, post, Kur’an i sve čime nas je Allah zadužio idealna su hrana za našu dušu. Ona ostaje u čovječijem tijelu do određena roka, a čovjek je ljudsko biće dok je ona u njemu. Onog momenta kada duša napusti tijelo, čovjek prestaje biti živo biće. Možda ti koji klanjaš i izvršavaš pojedine propise, misliš da si pravilno nahranio svoju dušu. Da li si se ikada zapitao šta je razlog što su ti ibadeti teret? Zar nije Poslanik, a.s., rekao: “Moja je radost u namazu.”
Poslanik se molio Allahu: “Bože, daj da shvatim stvari kakve jesu, a ne kakvim mi se pričinjavaju.” Zašto me namaz ne odgaja, zašto nakon ramazana nisam jači?


Drugo o čemu trabamo voditi računa jeste odgoj našeg tijela, a to je naša ishrana. Složit ćemo se kada je u pitanju hrana za 

tijelo, da o tome makar kada je u pitanju materijalna strana, sve funkcioniše kako treba. Jedemo i pijemo redovno. A da li vodimo računa šta jedemo, koju vrstu hrane, da li je dozvoljena ili zabranjena? Da li hranimo svoj evlad halalom ili haramom? Uzvišeni Allah je preko poslanika Muhammeda, a.s., odredio kako i šta se treba jesti i piti. Dakle, nakon što smo odgojili tijelo i dali mu potrebnu hranu, slijedi odgoj razuma. Allah nas je počastio razumom i time nas uzdigao nad mnogima koje je stvorio. Razum nije slučajno smješten na najuzvišenije mjesto tijela – glavi! To je s razlogom, jer prva kur’anska poruka jeste: Ikre, dakle uči, a i čelom čovjek pada Allahu na sedždu. Najbolji trening i hrana za razum jeste nauka u ime dragog Boga. Poslanik je činio dovu: “Bože, sačuvaj me od znanja koje ne koristi”, a h. Alija, r.a.: “Nesretan mi je onaj dan u kojem se moje znanje ne povećava.” 
Dragi brate kada si zadnji put pročitao neku knjigu? Kada si zadnji put nešto korisno naučio? Koliko si djece obrazovao? Kome si pomogao da se obrazuje? Braćo, islam od nas traži kompletnu ličnost. Kada sve ovo imamo na umu, onda nam Hadis Poslanika, a.s., postaje jasniji. “Svi ćete ući u Džennet osim onih koji to odbiju.” Upitaše ashabi: “A ko to odbija Džennet?” Božiji poslanik reče: “Ko mi je pokoran on će ući u Džennet, a onaj koji se ogriješi prema meni on odbija ulazak u Džennet.” Da, brate dragi, kako i koliko primjenjujemo sunnet Muhammeda, a.s., u našem životu? Šta za nas znači njegova tradicija, posebno to treba uzeti u obzir jer smo nedavno ispratili mjesec njegova rođenja, dakle rebiu-l-evvel. Danas, kada ima knjiga više nego ikada, i do informacija se dolazi brže nego bilo kada ranije, ne dozvolimo sebi da nas ulica odgaja ili da pomislimo kako smo sposobni sami rasuđivati islamske principe. Ne dozvoli da kroz džamiju samo prođeš. Džamija je mjesto tvog odgoja i približavanja Bogu. Šejtan posebno vrbuje one koji hoće preko noći sve nadoknaditi. Insan se može udaviti prevelikim zalogajem, a islam je vjera središnjeg puta, kako nam Allah poručuje: Učinili smo vas središnjom zajednicom, a Poslanik nam poručuje: “Propali su oni koji pretjeruju.”
Bože dragi, mi Te molimo da nam daš da u našim srcima nosimo islamske principe.

Bože, daj da budemo odgojeni onako kako ćeš Ti biti zadovoljan.
Bože, daj da svoj evlad odgojimo u Tvom zadovoljstvu.
Bože, ne daj da ih se na Sudnjem danu zastidimo.
Bože, ne daj da se oni nas zastide.
Bože, daj da naš evlad bude pokoran Tebi i poslušan svojim roditeljima.
Bože, daj da živimo kao muslimani, umiremo kao muslimani, smiluj nam se i podari nam Džennet. Amin!

Autor: Mevlud ef. Dudić