Stječe se utisak da je sve manje iskrenog, istinskog vjerskog iskustva, a sve više pripadnika određenih religija koje se pretvaraju u ideologije, u sredstvo za opravdanje svojih zemaljskih interesa, dok bi, zapravo, vjera trebala da na pravi način i u dubljem duhovnom smislu povezuje s Bogom Uzvišenim, da ljude povezuje jedne s drugima, da razvija povjerenje, ljubav, nadu, da daje snagu i motiviše za sve životne aktivnosti i napore, da čovjeka moralno i duhovno uzdiže i usavršava.

Trebali bismo, dakle, da sagledamo naše unutarnje biće, svijest i savjest, kolika nam je sigurnost u određenom vjerskom iskustvu. Prvenstveno se misli na naš odnos prema Bogu Uzvišenom, da li je on ispravan, da li osjećamo ljubav, ushićenje, iskrenu poslušnost, pokornost i predanost Njemu. Ispunjavamo li sve ono čime nas je On zadužio u pogledu vjerovanja i dužnosti, obaveza, u pogledu imanskih i islamskih šartova, lijepog ponašanja, istrajnog stjecanja korisnog znanja i dobrog rada. Radi se, prema tome, drugim riječima kazano, o našem doživljaju Allaha, dž.š., u svakoj situaciji kao najživlje Stvarnosti.

Potom, pobožan i bogobojazan čovjek, vjernik, musliman, trebao bi biti siguran, uvjeren i svjestan da su njegovo svako obraćanje Bogu Uzvišenom, njegova vjera, vjerovanje i njihovo ispoljavanje od presudne egzistencijalne važnosti, bitna stvar i za ovozemaljski i za budući život, tako da ga to saznanje bezuvjetno pogađa i relevantno zaokuplja u svakom životnom trenutku. To postaje jedna neizbježna reakcija i odgovor cijelog bića, ljudskog duha, tijela, intelekta, misli i emocija. Iz navedenih pokazatelja izvodimo zaključak o našoj iskrenoj vjeri, pobožnosti i bogobojaznosti, iako slijede, naravno, i druge suštinske odrednice, djelimično sadržane u svemu do sada rečenom.

A to je, kao prvo, ne činiti širk, prihvatiti Allaha, dž.š., kao jednog Jedinog Boga i samo se Njemu klanjati, imati o Njemu najljepše mišljenje i biti Mu zahvalan na svemu, strpiti se u nevoljama, pouzdati se samo u Njega i na Njega se oslanjati. Pomoć isključivo treba tražiti samo od Njega. Istina je da je On stvorio sve ljude, sva stvorenja, pa stoga vjernik treba ispoljavati prema Njegovim stvorenjima ljubav, pažnju, poštovanje, solidarnost, pravičnost, korektnost i poštenje, generalno, s tim što se prema onim koji čine zulum, nered na Zemlji trebaju primijeniti i neke druge, dodatne, strožije mjere. Bog Uzvišeni nam je darovao život, veliki dar, i mi život, i svoj i tuđi, moramo poštovati, biti Njemu uvijek zahvalni na svim blagodatima života koje on sa sobom nosi, ali niko nema pravo gaziti i uništavati živote drugih ljudi, tuđi život.

Vjera treba biti i uvjerenje da čovjek nikada ne može propasti, pa čak ni u najtežim životnim situacijama. Naime, čovjek koji se pokajao, koji ne griješi i pouzda se u Njega, oslanja na Njega, čini dobra djela i u vjeri Mu je sasvim pouzdan postaje siguran, čvrst, pun samopouzdanja da će mu On pomoći i da će uslijediti izbavljenje iz nevolja, spas i na ovom i budućem svijetu. Svjestan je da sve dolazi od Njega, i zato je na svemu zahvalan. Iako se ponekad čovjeku može učiniti da mu ljudi nanose štetu, to je varka, privid, jer sve dolazi od Allaha, dž.š., obično preko ljudi, a ljudi kao Božija stvorenja ne mogu drugima nanositi štetu, niti pribavljati neku korist.

Naravno, ovo navedeno ne isključuje odgovornost ljudi za postupke i njihova djela, jer se naglašava da se djela cijene prema namjerama, a konačan sudbinski rezultat jeste stvar Božijeg djelovanja i Njegovih sudbinskih odredbi. Potrebno je stoga odbaciti strasti, ljutnju, zlobu, zavist, ljubomoru, loše porive svake vrste, da bi čovjek imao potrebnu samokontrolu i da bi sa sebe skinuo teret odgovornosti. Allahovi propisi i zakoni apsolutno su mjerilo pomoću kojeg se sva Njegova stvorenja trebaju mjeriti, po njima ravnati.

Kad je riječ o zlu, čovjek uvijek mora biti na oprezu, budan i spreman na pružanje otpora. Prema ljudima obavezni smo biti korektni, pravedni, pošteni i tolerantni, ispoljavajući i na taj način bogobojaznost, strah i pobožnost. Sve što radimo treba biti u Njegovo ime. A kad je, dakle, riječ o našem odnosu prema Allahu Uzvišenom, preporučuje se, naravno, poslušnost, strahopoštovanje, ljubav, skrušenost, poniznost, potrebno je iskreno i s uvjerenjem priznanje da je On jedan, Jedini Bog, prva i posljednja čovjekova Istina.

Autor: Hajrudin Vrnjak

Glasnik br. 3-4, 2012