Naredni hadisi tretiraju ovo pitanje uzimajući u obzir različite situacije, okolnosti i osobe koje su se obraćale Poslaniku, s.a.v.s., sa pitanjem da li da poste ili ne poste dok su na putu. Na prvi pogled izgleda da među tim hadisima ima oprečnosti i kontradiktornosti, međutim, kada malo bolje pogledamo okolnosti u kojima su izrečeni ti hadisi uviđamo da nema nikakve kontradiktornosti među njima. 

Aiša, r.a., pripovijeda da je Hamza ibn Amr El-Eslemi, r.a, pitao Poslanika, s.a.v.s., da li da posti na putu, a inače je mnogo postio, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ako hoćeš posti, a ako hoćeš nemoj postiti!“ (muttefekun alejhi) 

Imam Buharija je ovaj hadis naveo nakon podnaslova: „Poglavlje u postenju ili nepostenju na putovanju“ S obzirom da je fikh imama Buharije sadržan u podnaslovima njegovog Sahiha, onda se iz ovog njegovog podnaslova može zaključiti da je dozvoljeno na putu i postiti i ne postiti, te da je vjerniku dozvoljeno da izabere šta hoće od tog dvoga, bez obzira radilo se o postu u mjesecu ramazanu ili van njega. 

Vezano za dio hadisa u kojem se kaže: „a inače je mnogo postio“ Ibn Hadžer, rahimehullah, spominje da se u Muslimovoj predaji navodi da je Hamza ibn Amr ovako rekao: „Allahov Poslaniče, ja se osjećam sposobnim da mogu postiti na putovanju, pa jesam li griješan zbog toga? Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio: „To je olakšica od Allaha, pa ko po njoj postupi uradiće dobro, ako želi da posti, u tome nema grijeha.“ (Fethul-Bari, 4/179)

Iz konteksta ovog razgovora zaključuje se da se ovdje radilo o postu uz ramazan, jer termina ruhsa/olakšica, se koristi kao alternativa onome što je na suprot toga, a to je obaveza - farz. 

Inače je pravilo, kada se navodi neki hadis o određenoj tematici, da se pogleda i obuhvati što više predaja koje se zabilježene o tom hadisu, kako bi se imao što bolji uvid u situaciju i kontekst u kojem je hadis nastao, s obzirom da se u nekim predajama ponekad spominje nešto što u drugima nije spomenuto.

Putovanje bez poteškoća

Takvu situaciju imamo i kod ovog hadisa, pa kada pogledamo predaju koju su zabilježili Ebu Davud u svome Sunenu i Hakim u svome Mustedreku, od Muhammeda, sina ovog ashaba (Hamze ibn Amra, r.a.,) koji je ovako upitao Poslanika, s.a.v.s.: „Allahov Poslaniče, ja posjedujem deve koje koristim za prenošenje robe, često putujem i iznajmljujem ih. Ponekada me mjesec ramazan zatiče u tom poslu (kada sam na putu) i osjećam se dovoljno izdržljivim da mogu postiti i smatram da mi je lakše postiti nego da to ostavljam za kasnije da napostim, kao dug? Tada mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kako god hoćeš Hamza, ti tako uradi.“ 

Kada post na putovanju predstavljao poteškoću zbog vrućine ili drugih razloga onda je dozvoljeno da se ne posti, kao što su postupili ashabi, r.a., u ovoj prilici: 

Ebu Derda', r.a., priča: „Krenuli smo na put sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., uz ramazan, na velikoj vrućini tako da su poneki od nas svojom rukom pokrivali glavu, kako bi se zaštitili od vrućine. Od nas tada nije postio niko osim Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i Abdullaha ibn Revahe, r.a.“ (Muttefekun alejhi)

Vidimo da su ovom prilikom u postu ustrajali samo Poslanik, s.a.v.s, i Abdullah ibn Revaha, r.a.

Ako bi post na putovanju predstavljao veliku poteškoću koja bi se mogla  negativno odraziti na zdravlje vjernika, onda je Poslanik, s.a.v.s., naređivao da se ne posti i one koji su tu njegovu sugestiju prekršili čak je nazvao prestupnicima. Rekao je da post koji rezultira poteškoćama i neželjenim posljedicama nije ono što od nas naš Gospodar traži.  

Džabir, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom bio na putovanju pa je vidio među njima skupinu ljudi i nekog čovjeka kako mu prave hlad. Tada je Poslanik, s.a.v.s., upitao: Šta je s njim? Oni rekoše da posti, našto Poslanik, s.a.v.s., reče: „Nije dobročinstvo postiti na putovanju.“ (Muttefekun alejhi)

Ako su prilike bile povoljne za post, da nije bila velika vrućina i putovanje nije iziskivalo velike napore, onda je vjernicima prepušteno da sami odluče, da li žele postiti ili ne. Ovdje je vrlo bitno napomenuti da nisu jedni drugima zamjerali, ni postači nepostačima niti obratno. Na to ukazuje naredna predaja: 

Enes, r.a., priča: „Bili smo na putovanju sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., pa oni koji su postili nisu zamjerali onima koji nisu postili, niti su oni koji nisu postili prigovarali onima koji su postili.“ (muttefekun alejhi) 

Prema tome, svi spomenuti hadisi su pouzdani (sahih) i u njima nema kontradiktornosti, niti neusklađenosti. Treba ih razumijevati shodno kontekstu i okolnostima u kojima su izrečeni. Ono što se može zaključiti iz navedenih hadisa je da je dozvoljeno putniku da uz ramazan ne posti. 

Putnik može da izabere da li da posti ili da ne posti, uz napomenu da je nepostiti na putu olakšica koju je Allah, dž.š., podario svojim robovima. Praksa ashaba, r.a., je bila, da su neki postili a neki nisu i niko od njih nije zamjerao onome koji je postupio suprotno njegovom mišljenju i praksi. 

Zaključak

Zaključak je da je bolje postupiti po ovoj ruhsi – olakšici i ne postiti na putovanju. Ko se ipak odluči da posti, neće biti griješan osim da mu post bude predstavljao poteškoću, što bi mu onda bilo pokuđeno/mekruh. Upravo zbog toga, kada je Poslanik, s.a.v.s., vidio nekog čovjeka kako mu prave hlad, kojem je post na putu predstavljalo poteškoću, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Nije dobročinstvo postiti na putovanju,“ tj. ovakvoj osobi i u ovakvom stanju nema potrebe da se čovjek obavezuje nečim što ne mora da čini. Tada je sunnet da prekine post. Slična situacija je bila i kada se Poslanik, s.a.v.s., sa ashabima, r.a.,  primakao neprijateljima, prilikom oslobođenja Mekke, u ramazanu, 8. godine po Hidžri. One ashabe, r.a., koji su i dalje ustrajali u postu, on je tom prilikom nazvao grješnicima i prestupnicima, jer nisu poslušali Poslanika, s.a.v.s. 

Ako nema poteškoće, zbog bolesti, starosti, ili sukoba sa neprijateljem, onda će vjernik izabrati ono što hoće, ako hoće postiće, a ako neće ne mora postiti, i ovo posljednje je na putu ispravnije. 

Iz spomenutih hadisa također se zapaža: požrtvovanost ashaba, r.a., u primjeni sunneta i njihova želja da se takmiče u činjenju dobra, pa makar u tome nekada bilo i poteškoća. 

Ashabi, kao i oni poslije njih, i vjernici općenito su različitih sklonosti i predispozicija kod izbora činjenja dobrih djela. Neko se posveti učenju Kur'ana, neko se posveti nauci, neko se posveti džihadu i itd. Zbog toga vidimo su se i Poslanikove, s.a.v.s., preporuke ashabima razlikovale, zavisno od njihovih mogućnosti i situacija u kojima su se nalazili. Vjernik koji dobrovoljno radi neko dobro djelo (nafilu) ima izbor, može u njemu ustrajati, a može ga i prekinuti kada poželi. Ako počne sa postom a krene na put, može prekinuti s postom a može i nastaviti postiti. Ako onaj koji počne postiti dobrovoljni post bude pozvan na neki sohbet (gozbu), neka uči dovu za onoga koji ga je pozvao, jer Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: „Kada neko od vas bude pozvan na gozbu neka se odazove, a ako bude postio, neka uči dovu za domaćina. Ako ne bude postio, onda neka jede.“ (Muslim) Međutim, ako bi čovjek znao da će se domaćin možda zbog toga, što on ne jede, naljutiti i prekinuti kontaktirati s njim, onda mu je bolje da prekine post i da jede u kući domaćina. 

Autor: Fuad Sedić