Ova naša knjiga ima za svoj glavni cilj da kod onih koji su obrazovani u takvoj kulturi   otkloni ili barem ublaži, koliko god je to moguće,  “kultur(al)na varničenja“ koja se danas javljaju kad god se u svjetovnim ili  sekularnim  društvima Kurʼān   bahato tumači i  nasumično čita,  ili kad sāmi muslimani  sa njegovih stranica   navode redove (āyāt), alineje i stavke kao puko slovo zakona ili, u još težim slučajevima, kao članke državnog ustava ili ratnih pokliča! 

Iako je odmah na početku knjige “Kako čitati Kurʼān - crtice“ nezahvalno sugerirati pravce na kojima se njezine stranice trebaju razumjeti ili razumijevati, vjerujemo da ćemo kod mnogih čitatelja naići na odobravanje razloga zašto su ove naše riječi na samom početku ovog skromnog djela ispunjenje strepnjom i nemirom. Pa ipak, uvjereni smo da će nam poći za rukom da u poglavljima i crticama koje slijede ublažimo te strepnje i nemire.

Pred govorom o Kurʼānu, kojeg tradicionalni muslimani iz svoje vjere islama četrnaest stoljeća priznaju za Božiju Objavu, i u njega vjeruju kao Božiji Govor i Božiju Riječ, te ga time smatraju svojim prvim i glavnim vjerskim izvorom, danas su se ispriječile mnoge strašne smetnje u recipiranju, pa i drsko neznanje koje osujećuje valjano  razumijevanje islamske svete knjige. I za smetnje i za neznanje  ima nekoliko razloga. 

Važna smetnja i teškoća u nerazumijevanju Kurʼāna u tome je što mnogi današnji muslimani, zahvaćeni bijesnim ratovima najrazličitijih vrsta, iskrivljavaju svete poruke i pologe kurʼānskog govora koje je raskrila islamska tradicija unutar svojih glavnih tokova i utemeljiteljskih škola. Razlozi ovog iskrivljavanja kurʼānske poruke počivaju u prezrenim egzistencijalnim (društvenim, političkim, ekonomskim...) stanjima muslimana danas, a ta stanja i prilike umnogome   saodređuju  današnje  tumačenje Kurʼāna  mnogih među njima. Ali i mnogih ljudi izvan   religijske, kulturalne i civilizacijske orbite  koju saodređuju sami muslimani.

Muslimani koji skapavaju pod oružjem, koji umiru u opkoljenim gradovima ili oblastima, koji stradavaju na kopnenim izbjegličkim maršrutama ili po uzburkanim morima, ionako zakrvljeni međusobno prema jasno utvrđenim sektaškim ili drugim linijama razdvajanja – ti muslimani, skoljeni svakim jadom i čemerom, na stranicama Kurʼāna, prije bilo kakve potrage za utjehom i mirom,   traže one stavke i ulomke svete knjige Kurʼāna čije značenje natežu e da bi  tako glas Kurʼāna što snažnije i, rekli bismo što grublje, progovorio kao pobuna protiv današnjeg svjetskog poretka, da bi progovorio protiv “muslimanskih neprijatelja na svim stranama svijeta.“  

Još je teže stanje u oporom pozivanju na Kurʼān među  onim muslimanima koji su zagriženo ideološki okrenuti protiv Zapada, te strane svijeta koju kao   neprijateljsku hemisferu  optužuju za sve svoje nedaće, udese, padove i katastrofe. 

Uvrijeđeni muslimani različitih provenijencija,  njih na milione, imaju svoje neprikosnovene, zapravo krajnje  radikalizirane, glasnogovornike koji  na hiljadama web-siteova nude  svoja tumačenja Kurʼāna, izmještena izvan tradicije islama, izvan cjeline Kurʼāna kakvu su tradicionalni muslimani uvijek u Kurʼānu i u povijesti Kurʼāna pronalazili.  Takozvani “ekstremni muslimanski krugovi“ i  “radikalni muslimanski ideolozi“ nude gole  kurʼānske proklamacije, najčešće nasilno iščerečene i strogo iskružene iz cjeline Kurʼāna i iz cjeline povijesti Kurʼāna, sve zarad toga da im posluže kao najobičniji ratni pokliči i jurišni slogani.  Uzmimo za primjer ove alineje Kurʼāna:

“I ubijajte ih [mnogobošce, nevjernike] gdje god ih stignete,

i protjerujte ih odakle su i oni vas protjerali“

 

“Oni [nevjernici] žele da se vi vratite u nevjernike

kao što su i oni nevjernici, pa da onda budete isti.

I ne prihvaćajte između njih prijatelje

dok se oni [nevjernici] na Božijem Putu ne isele.

A ako leđa okrenu [tj. ne htjednu se iseliti sa muslimanima],

tad ih zarobljavajte i ubijajte gdje god ih nađete!

Nijednog između njih ni za zaštitinika,

ni za pomagača ne uzimajte...“

 

“A kada se sukobite sa nevjernicima,

udarajte ih po vratovima

sve dok ih ne oslabite, a potom ih vežite!“

Doista, ko se u letcima, brošurama i knjižicama susretne sa ovakvim, iz kurʼānskog i povijesnog konteksta istrgnutim, izborom kurʼānskih alineja i stavaka na upravo navedeni način, on će o Kurʼānu suditi i zaključiti da se radi o ratobornoj, gruboj i namrštenoj knjizi. 

Čovjek s takvim informacijama o Kurʼānu o toj će knjizi ponijeti krivu predodžbu, biće uskraćen za spoznaju da upravo tri navedene cjeline Kurʼāna nose pečat jedne teške povijesne situacije u kojoj su živjeli muslimani u Mekki i Medini. Prema tome, navedene kurʼānske alineje: 2:191; 4:89; 47:4., obilježene su posebnim okolnostima prijeke odbrane za goli opstanak muslimanske zajednice u Mekki i Medini, i nipošto ne odražavaju opći stav Kurʼāna prema nemuslimanima, niti nude utvrđena ili stalna načela odnosa Kurʼāna prema drugim vjerama i ljudima.  

 

II.

S druge strane, smatramo da nije najbolji način odbrane Kurʼāna taj kada se, primjerice, navedenim kurʼānskim alinejama 2:191; 4:89; 47:4., kontrastiraju āyāti i kurʼānske alineje   “miroljubivog  sadržaja“. Dakako, mnoštvo je odlomaka Kurʼāna koji nude opći stav te svete knjige prema drugim ljudima i religijama. Evo samo nekih:

“O vjernici! Svi u vjeru mira uđite,

i korake šejtanske ne slijedite!“ 

 

A ti Putu Gospodara svoga pozivaj mudrošću

i savjetom lijepim

i s njima [kršćanima, Jevrejima] ti raspravljaj na način najljepši!

 

I borite se na Božijem putu protiv onih koji se

protiv vas bore,

ali vi boj ne započinjite!

Bog ne voli one koji započinju boj! 

 

Ali ne [smatrajte neprijateljima] one mnogobošce s kojima ste ugovor sklopili

i oni vas pritom ni u čemu nisu zakinuli

niti su nekoga protiv vas pomagali – 

takvima ugovore njihove do roka njihova ispunite,

a Bog voli bogobojazne! 

Ovakvih   odlomaka Kurʼāna, koji njedre   snošljivu ili tolerantnu poruku  ima još, naći će se kao filigrani diljem mnogih poglavlja islamske svete knjige. Ali, kao što smo rekli za odlomke 2:191; 4:89; 47:4. da su istrgnuti kako iz kurʼānskog tako i iz povijesnog konteksta, i za ove odlomke Kurʼāna (2:208; 16:125; 2:190; 9:4. itd), kad ih poredamo kao jednu zasebnu tabelu, može se reći da su istrgnuti i iz kurʼānskog i iz povijesnog konteksta. 

I jedan i drugi način (prvi koji tvrdi da je Kurʼān jedna knjiga neprijateljske poruke,   drugi koji Kurʼān predstavlja na način krupno ispisanih slogana, visoko podignutih na kakvim demonstracijama u prilog miru u svijetu)  ne nude ono što nudi cjelina Kurʼāna kad je posrijedi tematiziranje kurʼānskih  stavova i pogleda  na saradnju čovječanstva različitih vjera, boja, jezika, strana svijeta. 

Naravno, Kurʼān je objavljen u VII. stoljeću po Īsāu, a.s. (Isusu Kristu), nakon islama nije nastala nijedna nova religija svjetskoga formata. Nastajale su nove sekte (protestantizam, naprimjer), ali one se nisu pokazale kao stubokom nove religije. Kurʼān je u VII. stoljeću imao obavezu da oslovi religijsku scenu čovječanstva. 

To je i učinio na način detektiranja  dogmatskih  razlika između islama i njih,  ali i na način sveopćeg proklamiranja da je Bog – jedan i jedini Bog, Bog svih ljudi, svih vjernika, pravaca i puteva. Sa svoje strane, Kurʼān angažirano opominje sve te različite vjernike, predlaže da razmisle da li ih njihova vjerovanja, koja za posljedicu imaju mnoga činjenja, doista vode  ka Bogu, da li ih vode ka širenju dobra na Ovom svijetu. Naravno, prema slovu Kurʼāna, često ni sami muslimani nisu izuzeti iz ovih kurʼānskih opomena.

 Kurʼān izričito tvrdi da čovječanstvo jedne vjere nije njegov projekt (usp. Trpeza/al-Māʼida, 5:48). Utoliko je pogrešno alineje Kurʼāna razvrstavati na način  pukog dualizma (“za“ i “protiv“). Kurʼān nije dualistička knjiga. Mnogo je uputnije osloviti mnoga mjesta Kurʼāna i osjetiti bilo te knjige na različitim stranama, temama, pojedinostima, detaljima mnogih i velikih svjetova o kojima   knjiga Kurʼāna govori u jasnim proplamsajima svojih riječi karakterističnih za njezin stil. 

Pa ipak, naprijed navedeni  “ratoborni“ stavci i alineje Kurʼāna u islamskoj tradiciji tumačenja Kurʼāna bili su uvijek tretirani kao poruke vremenski uvjetovanih iznimaka, a nipošto kao stalna načela, niti kao bezuvjetno važeća poruka Kurʼāna. 

Naime, Kurʼān treba čitati iz njegove cjeline. A cjelina Kurʼāna preporučuje mir (npr. 2:208), mir je osnov i načelo, a rat je iznimka. Pritom treba imati na umu da ni Biblija niti Kurʼān nisu “izmislili“ rat; naprotiv, rat je tu, tik čovjeka, kao ružna i ogavna pojava ljudskog bivstvovanja. To treba imati na umu kad god u Kurʼānu čitamo odlomke i alineje o okrutnostima borbe i ratovanja, ali i o ublažavanju ratnih teškoća i hude sudbine roblja proisteklog iz njih.  Kao da na mnoštvu stranica Kurʼāna nalazimo ono opominjuće Božansko “ali“. Kod tih  “ali“ treba zastati i o njima razmisliti. Recimo, pomislili bismo da Kurʼān samo brani i štiti džamije i  Mekkanski  Sveti Hram.  A onda naiđemo na ono neočekivano Božansko “ali“, nakon kojeg vidimo da Bog uzima u zaštitu i crkve, i sinagoge, i manastire, i džamije. Naprimjer,

...Da Bog ne suzbija ljude jedne drugima,

porušeni bi do temelja bili manastiri, i crkve, i sinagoge,

i džamije u kojima se mnogo spominje Božije ime!

 

K tome, iz kurʼānske poruke da je “Bog stvoritelj i gospodar svih stvorenja i svih ljudi“ (rabbu l-ʻālamîn, usp. prvu suru Kurʼāna ili al-Fātiḥu, 1:1-3) proizilazi kurʼānsko načelo o Bogu kao sveopćoj nadi za sve ljude (usp. npr. 2:62), a ne samo za muslimane. Naime, u Kurʼānu je milost Božija spomenuta na desetke puta. Osim toga, Kurʼān se na nekih dvadesetak mjesta obraća cijelome čovječanstvu (yā ayyuhā n-nāsu – o ljudi, o čovječanstvo!) te je i to dokaz snažne težnje njegove poruke da afirmira univerzalna pozvanja čovječanstva i saradnju među njegovim raznolikim segmentima.

 

III.

Vratimo li se, nakratko,  prijeko angažiranim,  borbenim, pa  i    ratničkim,   posezanjima  za kurʼānskim rečenicama (āyāt), odlomcima i stranicama, treba iznova podsjetiti da za njih znamo danas kako od muslimana, tako i od nemuslimana i njihovih desničarskih medija.  

Kako god antikolonijalni  pokreti, kao i ljudi koji su ih predvodili, nisu puno brinuli da objasne knjiški i povijesni kontekst “ratobornih mjesta“  iz Kurʼāna (2:191; 4:89; 47:4.), tako ni desničarski mediji danas ne pokazuju ni najmanju namjeru da svome ogromnom višemilionskom čitateljstvu objasne da Kurʼān sadrži daleko veći broj alineja koje, egzegetski i hermeneutički, saodređuju one maksime iz Kurʼāna koje oni medijski zlurado koriste u cilju  trajnog onemogućavanja bilo kojeg razumnog dijaloga sa muslimanima i islamom.

Nažalost, oba pravca u  “iskrivljavanju Kurʼāna“ danas, i onaj od strane radikaliziranih muslimana, kao i onaj koji slijedi na hiljade desničarskih medija na Zapadu,  pomaljaju se kao strašna zapreka  da se  o Kurʼānu  razložno progovori   iz krila hiljadugodišnje islamske tradicije koja je tragala za kurʼānskom cjelinom.    

 Na kraju, recimo dvije-tri riječi o tome šta mi mislimo pod “cjelinom Kurʼāna“ za koju mislimo da je danas od mnogih muslimana i nemuslimana tako nepravedno zapostavljena, zanemarena i gotovo zaboravljena. Kurʼān je od dijelova koji grade cjelinu. Samo je cjelina ta koja dijelovima daje smisao, značenje, tonalitet. Ali, cjelini se uvijek zapućujemo preko pojedinačnih dijelova, preko detalja, preko pojedinosti. Dok prolazimo kroz dijelove, detalje i pojedinosti, potrebno je da, što češće,  upravimo pogled na kurʼānske vidike i obzorja  “tamo iznad“,  “tamo ponad“,  “tamo iza“. Kurʼān na neki način,  jednom  svojom sveobuhvatnošću, “obuhvata“ i nas i ono što iz njega čitamo. Kao kad putujemo svijetom, ma gdje da dođemo, mi opet zateknemo nebo iznad našeg tjemena! Upravo tako biva i pri čitanju Kurʼāna: nakon svake oslovljene pojedinosti nalazi se iznad ona kurʼānska sveobuhvatnost, ona kurʼānska cjelina, koja sve kontekstualizira, koja sve u Kurʼānu dovodi u uzajamnu vezu.  

Al-Qurʼānu ḥuğğah laka aw  ʻalayka (الْقُرْآنُ حُجَّةٌ لَكَ أوْ عَلَيْكَ) –  “Kurʼān je dokaz za tebe i protiv tebe“ – kaže jedna arapska izreka. Baš kao što se cijelo putovanje sastoji od mnogih pojedinačnih dionica koje se prelaze i prevaljuju, tako se i cjelina Kurʼāna sastoji od svojih   znakova, znamenja, āyāta, odlomaka. Svi oni nisu lišeni svoje samostalnosti, ali svi oni svoju samostalnost prevladavaju i nadmašuju umještajući se u Cjelinu Kurʼāna. Stoga se nipošto ne smije  dovoditi u svađu  jedan dio Kurʼāna s drugim dijelovima Kurʼāna, niti se Kurʼān treba  dovoditi u svađu  sa ḥadîṯom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. 

Ova naša skromna knjiga pisana je kao jedan pokušaj da se Kurʼān čita iz svoje  cjeline, da se čitatelj Kurʼāna osjeti kao radoznali putnik koji ne zaboravlja ni pojedinačne dionice puta, ali ni prostrano i vedro nebo iznad njih.

(...)

Autor: Enes Karić

Iz knjige Eseji o vjeri u doba digitalizacije Centra za vesatijju