Prema Kurʼānu, dvije su vrste Božijih svjetova. Prva, Božiji svjetovi u Njegovim Riječima (kalāmullāh) i druga, Božiji svjetovi kao Božije stvaranje, univerzum, kosmos (ʻālamullāh). 

Svjetovi Božijih riječi su vječni, dok su kosmos i univerzum, ili stvoreni Božiji svjetovi – prolazni! 

U više navrata Kurʼān poručuje: Uz to što se Bog objavljuje   Svojim Riječima, Svojim Govorom, Bog se, također, objavljuje i stalnim ili kontinuiranim stvaranjem svjetova Prirode i Kosmosa.

Prema Kurʼānu, čovjek stupa u oba ova svijeta, kako u svijet Božije Riječi tako i u svijet Božijeg stvaranja,  bez svoje volje.

  Iz 2. sure, stavak 30., jasno se vidi kako se čovjekov početak,  ili njegovo stvaranje, povezuje za priču o čovjekovom početku,  ili za Božansko kazivanje o čovjekovom stvaranju. Iz Kurʼāna se na ovom mjestu posve jasno i  vidi i čuje: Prije čovjeka bilo je uzvišeno “Božansko kazivanje o čovjeku“. 

Ova scena iz Kurʼāna  uprizorava Božije kazivanje upućeno anđelima (melekima), kazivanje u kojem se oglašava Stvoriteljev proglas diljem nebesa i Zemlje:  

“Na Zemlji ću, doista, Ja (Bog) postaviti namjesnika (čovjeka)!“ 

Kao da je čin stvaranja čovjeka, koji je potom uslijedio, bio posljedičan   činu   kazivanja ili uzvišenog Stvoriteljeva govorenja o čovjeku! Naime, iz mnogih proglasa Kurʼāna  jasno se vidi: Božija riječ o čovjeku prethodila je samom čovjeku. I kao da nam ovo mjesto iz Kurʼāna  posve jasno kaže: Čovjek je postao  i tako što mu je  dato da zakorači u Božije kazivanje o samom čovjeku.  

Ali,  kao što je sam čovjek zatekao Božije kazivanje o sebi i u njega stupio, jednako tako je čovjek stupio i u svoje postojanje na Zemlju koja je stvorena prije čovjeka.   Prema Kurʼānu, čovjek se našao u svijetu,  također bez svoje volje.  Čovjek je stupio  u   krajolike svijeta, sa tih krajolika čovjek posmatra mnogolike tajne skrivene u “zvjezdanom nebu nad nama“. 

Prema Kurʼānu, kao što svijet obuhvata čovjeka, i kao što ga opkriljavaju   sveobuhvatna obzorja, tako ga obuhvataju i kazivanja i pripovijedanja o njemu izložena u Kurʼānu, Tawrātu, Zabūru, Inğīlu... 

Kurʼān tako lijepo kazuje i pokazuje da se između njegove dvije korice nalazi mnoštvo Božanskih kazivanja, to jest objava, o čovjeku (ocu ili praocu čovječanstva, Ādamu/Ādemu), da bi potom uslijedili grozdovi i grozdovi Božanskih kazivanja, to jest objavā,  o sinovima Ādamovim/Ādemovim, o djeci Ādemovoj. A to znači – o cijelom čovječanstvu. 

Šta  Kurʼān želi poručiti čovjeku sa ovom obznanom o dvije vrste svjetova, onih u Božijoj Riječi i onih u Božijem Stvaranju? 

Prema Ibn ʼArabīju, velikom mistiku islama, privid je da su to dvije vrste svjetova. Uistinu, postoji samo jedna jedina Zbilja, jedna jedina Krajnja Egzistencija, i jedna jedina Krajnja Esencija, a to je – Bog ili Apsolut.  Ibn ʻArabī kaže: 

“Kurʼān je kosmos koji govori, a kosmos je Kurʼān  koji šuti.“ 

Ovo znači da je Postojanje jedno, samo se ono čovjeku javlja u dva ili više aspekata.

Prema Ibn ʼArabīju, zadaća čovjekova koju oglašavaju stranice Kurʼāna glasi:  Trebamo posvjedočiti Krajnu Egzistenciju i Krajnju Esenciju, a to je Bog, jedan i jedini.  

Zato što je čovjeku objavljena Vječna Božija Riječ i što mu je dato da bude biće svijeta, baš zato čovjekovi koraci na Ovom svijetu nisu uzalud. Kurʼān poručuje da će čovjek biti pitan za svoje korake koje je načinio u svome životu na Ovom prolaznom svijetu.

A iz Božanskih knjiga (Kurʼāna, Tawrāta, Zabūra, Inğīla...) pritječu, i nikad ne presahnjuju, velike rijeke inspiracija za razvijanje kulture riječi. A kultura riječi je, prije svega, kultura lijepe riječi. Ta riječ je najljepši nakit čovjeka i čovječanstva.

(...)

Autor: Enes Karić