Sa stranica Kurʼāna vidimo kako ljudi Bogu upućuju svoje molitve i zazive, ali vrlo često u  gramatičkoj formi imperativa ili  “zapovijedi“: Sagradi mi, raširi, olakšaj, razveži, daruj, učini, pokaži, daj mi vremena...    

Veliki je broj ovakvih zazivnih ili vapijućih mjesta u Kurʼānu koja odražavaju ljudsku tjeskobu, bol, patnju, očaj... Kao da iz ovih riječi Kurʼāna čitamo čovjekovo stradalništvo na prostranoj Zemlji i u nesagledivo velikom svemiru, s jedne, i čovjekovo ufanje u Boga, Bliskoga i Samilosnoga, s druge strane. U ovim ponekada strašnim zazivima čovjek je gotovo uvijek između velikog i prijetećeg svemira i obećane Božije milosti. U ovom pogledu karakteristične su riječi Ejjuba, a. s., koji, sred svoje bolesti,  iznosi svoje jade kroz svoja čuvena dozivanja Boga: “Zbilja mene šejtan pogađa bolovima i patnjom!“ Ove riječi Kurʼāna podrazumijevaju da se Ejjūb (biblijski Job) usrdno obraćao Bogu koristeći se  “zapovjedno“ u riječima saopćenim u svojim molitvama.  

Upravo o tim  “imperativnim formama“ čovjekovih usrdnih molitvi ili prisnih dȏvā  kažimo još nekoliko riječi u ovoj crtici.

Na stranicama Kurʼāna ima mnogo toga što čovjek u teškoj nevolji traži od Boga, moli to “imperativno“,  “naredbodavno“, reklo bi se neodgodivo. “Moj Gospodaru [Bože], sagradi mi kod Sebe kuću [pribježište, zaklonište, sklonište] u raju!“  - vapi faraonova žena, izgubivši nadu da ima pravde na Ovom svijetu i moleći,  uzgred, da je Bog spasi od faraonova zlodjela. 

Također, i Mūsā, a.s. našao se u strašnome škripcu pred odlazak faraonu i njegovim glavešinama, pa traži: “Gospodaru moj [Bože]! Raširi moje grudi, i olakšaj mi moj zadatak! Uzao s moga jezika mi razveži, da bi govor moj [ljudi] razumjeli.“  Objava Kurʼāna bilježi i Zakarijjāovo, a.s., usrdno zazivanje u poznim godinama svoga života, kada se svode računi i kada se reduciraju želje. Zakarijjāova zazivanja su, također,  data u formi imperativne molbe: “Gospodaru moj! Daruj meni od Sebe čestita potomka!“ 

Nadalje, “Gospodaru moj, učini ovaj grad [Mekku] sigurnim“, molitva je koju Ibrāhīm, a.s. upućuje Bogu, jer on tamo, u tom drevnoarabljanskom gradu i u toj drevnoarabljanskoj zemlji nastanjuje svoju porodicu, prepušta ih Božijoj milosti u rastinjem oskudnom kraju, ostavlja ih kao neku vrstu zavještenja za potonja pokoljenja, za obnovu tog segmenta čovječanstva.

Postoje i one kurʼānske molitve, zazivanja Boga ili dove koje se, uvjetno kazano, tiču samog univerzuma vjere. U ovom su pogledu zanimljivi  “imperativni zazivi Bogu“ od Ibrāhīma, a. s. Tako se on (Ibrāhīm ili biblijski Abraham) jednom prilikom moli: “Pokaži nam [o Bože] obrede naše!“ Ibrāhīm koji je odbio idolopoklonsko obožavanje zvijezda, Mjeseca i Sunca, i koji je povjerovao u Boga svih svjetova, sada ovim zazivom: “Pokaži nam [o Bože] obrede naše!“ – traži da mu i sami obredi budu daleko od idolatrije. 

Dakako, u Kurʼānu su posebno zanimljive molitve Ibrāhīmove i Mūsāove upućene Bogu, opet na  “imperativan način“, a koje se tiču krajnjih pitanja vjere i Tajne vjere kao takve. “Moj Gospodaru! Pokaži mi kako proživljuješ mrtve!“  - glas je Ibrāhīmov,  dok se Mūsā osmjelio pitati još više, ili još dalje, tražeći: “Gospodaru moj! Pokaži mi da Te vidim!“

Mjestimice se u Kurʼānu nalaze i  “molitve“ ili  “imperativna zazivanja“  pobunjenih ljudi i pobunjenih naroda. Njih Kurʼān na jednom mjestu označava “[urotničkim] skupinama“ (al-aḥzāb). Takvi narodi su izazivali Boga riječima: “Gospodaru naš, požuri Ti i nas kazni prije Dana Obračuna!“ Jasno je da se ovdje ne radi ni o kakvim molitvama, već riječima pobune protiv Boga. 

U ovom pogledu zanimljiva je i  “Iblisova imperativna molitva“. Šejtan, sotona, to jest Iblis, zaziva Boga vapijućim glasom:  “Gospodaru moj! Daj mi vremena do Sudnjega Dana [e da bih ljude zavodio na stranputicu]!“

Recimo na kraju da su u Kurʼānu posebno tužne “eshatološke molitve“ koje čovječanstvo upućuje Bogu. Pa iako su te molitve tužne, one su, također, saopćene u “imperativnom“ obliku. Naprimjer, četrnaesta sūra u svome 44. āyatu, u samoj njegovoj preambuli, donosi jednu Božansku prijetnju vremenom ili Danom, u ovom slučaju patnjom na Sudnjem Danu. Prvo što čovječanstvo  tada “imperativno“ moli  jeste odgoda patnje: “Gospodaru naš, daj nam odgodi do roka bliskoga...“

Ali, sve te eshatološke molitve doći će posve dockan.

(...)

Autor: Enes Karić