Bez sumnje, vjernici odgovor na ovo, kao i na sva druga pitanja traže i crpe prvenstveno iz Objave koja je zasigurno najbolji izvor upute. Tako i odgovor na ovo veoma važno pitanje vjernici pronalaze u Objavi, u 24. ajetu sure Junus gdje Uzvišeni Allah kaže: „Život na ovom svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi kišu s neba spustimo, koja se s njom izmiješa, pa se onda njime hrane ljudi i stoka”… 

Zaista zanimljiv odgovor, ali i pomalo čudan opis i usporedba, zato ga možda mnogi ne shvaćaju ili ga ne razumiju.

U slobodnoj interpretaciji, pitamo se zašto Uzvišeni na kraju ovog kazivanja u istom kontekstu kaže: “njime se ljudi i stoka hrani”?

Poznato nam je da ljudi bilje obrađuju, uređuju, kultivišu i oplemenjuju, ali ga istovremeno i koriste, ubiru njegove plodove i njime se hrane. Dok stoka bilje opase, pojede ili ga pogazi. Iza sebe ne ostavlja ništa. Pitamo se da li je tako i sa našim životom na ovom svijetu? 

Svjedoci smo da je čovjekov život gotovo uvijek isprepleten nekim obavezama i zanimanjima za nešto. U djetinjstvu glavna preokupacija mu je igra. U ranoj mladosti to je škola, obrazovanje, izbor zanimanja i osposobljavanje za život. U zrelom dobu se bori da obezbjedi što bolje uslove za svoj život i život svoje porodice. Kako vrijeme prolazi, sve više mu ponestaje snage, interes slabi, tada je jedino željan mira i tišine. Kad ostari ostaje žal za prošlim vremenima i sjećanja. 

I tako se isti proces stalno (kod svakog čovjeka) ponavlja. I svako od nas prolazi kroz spomenute faze života, polazeći od igre kojom smo se igrali kao mali, zatim idući kroz ostale faze svoga života i dolazeći do starosti i umora, kad nam više nije ni do igre niti bilo čega drugog, samo bi malo mira, tišine i odmora. 

I tako, bez obzira koliko dunjalučkim bespućima lutali, uvijek se vraćamo tamo odakle smo i pošli. Vraćamo se tamo gdje smo i započeli svoje putovanje kroz vrijeme. Vraćamo se tamo gdje smo prve korake napravili, gdje smo se nekada kao djeca igrali. I što je najbitnije da shvatimo, vraćamo se uvijek onima od kojih smo i potekli, koji su nas uvijek pomagali, podržavali i svo to vrijeme čekali i iščekivali. 

Tragajući za pojašnjenjem spomenutih kur'anskih riječi (u kojem se čovjekov život  na ovom svijetu uspoređuje sa biljem zemaljskim) naiđoh na jednu  lijepu, poučnu, veoma slikovitu pripovjetku o jednom jabukovom drvetu i jednom dječaku, u kojoj za trenutak prepoznah pojašnjenje spomenutog ajeta. 

Tako se u toj pripovjetci kaže: „Bijaše jednom davno jedno jabukovo drvo, Jedan dječak, koji je tu živio, često je dolazio do njega i s njim se igrao. Peo bi se na vrh drveta, jeo jabuke, malo odmorio (ospavao) u sjenci drveta. I to bi svakodnevno činio. Taj dječak je volio to stablo a i stablo je voljelo njega. 

Vrijeme je prolazilo, dječak je odrastao i nije više tako često dolazio da se igra sa stablom. 

Jednoga dana dječak navrati do stable. Stablo mu reče: - Hajde, igraj se sa mnom! Dječak odgovori: - Nisam više dijete, ne igram se više. Odrastao sam, hoću ići dalje, treba mi neka jahalica.  Treba mi novac da je kupim! 

Stablo reče: - Žao mi je, ali nemam novac da ti dam. Ako hoćeš, uberi moje plodove, moje jabuke pa ih prodaj, i za taj novac kupi jahalicu! Dječak posluša. Ubra jabuke, proda ih i za taj novac kupi jahalicu i ode. Dugo se nije vraćao, a stablo svo to vrijeme bijaše tužno i usamljeno. 

Jednoga dana, onaj dječak, sada već odrastao čovjek, ponovno dođe do stabla. - Dođi, igraj se sa mnom!, opet reče stablo. - Nemam vremena se igrati s tobom, sada imam porodicu, moram se brinuti o njoj, moram nam kuću sagraditi!- treba mi opet novca - odgovori dječak, sada odrastao čovjek.  

Stablo reče: Žao mi je, ali ne mogu ti pomoći. Jedino, ako želiš, uzmi moje grane pa od njih napravi kuću!  Ovaj opet posluša i posiječe grane i ode. Opet dugo nije dolazio. Drvo je ponovno bilo tužno i usamljeno. 

Poslije dugo vremena, ovaj opet dođe, sada malo ostario, osijedio. - Hajde, igraj se sa mnom!, reče stablo.  - Ne mogu se igrati, ostario sam!, Treba mi sada malo mira, tišine, - Želio bih jedan brod pa s njime da jedrim mirnim morem. Možeš li mi pomoći? Stablo odgovori: - Ako želiš, odsjeci dio moga stabla pa od njega napravi brod. Čovjek uze, osječe dio stable i napravi brod i ode. Dugo, dugo vremena više nije dolazio. 

Konačno, čovjek se vrati nakon mnogo, mnogo godina. Stablo reče: - Žao mi je, ali nemam više ništa da ti dam. Nemam više ni jabuka da ti dam – reče stablo.  Svejedno, ostario sam i ne mogu više gristi! - odgovori ovaj. Nemam više niti stabla da se uz njeg penješ! - reče drvo. Neka, prestar sam za to, ne mogu se više penjati po drvetu! - odgovori starac. A zatim drvo zaplaka i reče: - Jedino što imam jeste ovaj moj odumirući panj. Starac na to reče: - Neka, dovoljno je! Ne treba mi sada mnogo, i ja sam umoran od lutanja svih ovih godina. Sada mi treba samo malo mira i tišine, neko mirno mjesto i siguran naslonjač da se naslonim i legnem. 

-Panj reče – dođi! Panj staroga stabla najbolje je mjesto za odmor. Dođi, sjedni kod mene i odmori se! I starac dođe i sjede. I tako svoje putovanje završi, tamo odakle je i krenuo… “

Zašto spominjem ovu pripovjetku? Zato jer je ovo kazivanje o svima nama, priča o nama i našim životima.  

U njoj jabukovo drvo, u prenesenom smislu, predstavlja naše roditelje. Kad smo mali, volimo se igrati s ocem i majkom.  Kada odrastemo, odemo, ostavimo ih i vratimo im se samo kada nam nešto od njih treba. Ali, bez obzira na sve, roditelji su uvijek tu kada ih trebamo i kada smo u nevolji. Roditelji su uvijek tu i dat će sve od sebe, pa čak i dio sebe da pomognu i da ugode svojoj djeci.

Može se, na prvi pogled, činiti da je dječak, odnosno čovjek opisan i spomenut u ovoj pripovjetci, okrutan prema drvetu, ali stvarnost je često baš takva. Veoma često, naročito u ovom (u mnogome iskvarenom, i čisto materijaliziranom) vremenu, djeca su prema svojim roditeljima upravo takva, veoma gruba, okrutna i bezobzirna. 

Ono što je još upečatljivo jeste naša otuđenost, zauzetost svojim putem i rijetko vraćanje mjestu odakle smo potekli i onima koji su nam sve od sebe dali, pri čemu nisu čak žalili ni samih sebe, odnosno rijetko (na)vraćanje i obilaženje roditelja. 

Uvijek ima nešto preče. A i kad se nađe vremena za obilazak, opet se nema vremena za neki duži boravak i razgovor, nastoji se što je moguće brže dići, ustati i otići, jer nedovršenih poslova je mnogo. I tako će biti sve dok nam snage ne nestane, dok se ne potraži onaj sigurni naslonjač i mirno mjesto da se malo prilegne i odmori. Međutim, i tad, ono stablo od kojeg smo krenuli nas čeka i šta god da zatražimo, ono nam nastoji udovoljiti, pružiti, dati. I uvijek se raduje našem dolasku.

 S druge strane, onaj put od malog dječaka koji se nekada igrao pod krošnjama stabla do umorna starca koji bi samo da malo prilegne i odmori je put svakog od nas kojim moramo proći. Istina, nekima taj put bude skraćen, u nekoj fazi njihova života, pa prije starosti završe svoje putovanje kroz prostor, život i vrijeme. Ili u kontekstu spomenutog kur’anskog kazivanja: neko bilje mlado uvehne, ili biva pokošeno ili pogaženo. Ali, većina ipak doživi starost i dođe do kraja, do vremena kad je prestar za igru, kada nema interesa ni želja za bilo čim i kada jedino što želi je mir, tišina i odmor. Neko mirno mjesto i siguran, neki naslonjač da se nasloni i odmori. 

Međutim, stvarnost je takva da mnogi danas i kada se konačno osvijeste i požele vratiti ne mogu naći ni onaj panj od kojeg su nekad otišli, jer ga je nestalo, odumrlo je i nije dočekalo da mu se vratimo. 

Tada taj umorni starac koji je nekada bio dijete koje se pod krošnjama stabla igrao i sam postaje stablo koje svojim granama pravi hlad drugoj djeci. Mala djeca, njegovi unuci dolaze da se igraju u njegovom hladu. Plodove svoje im on daje da sebi uzmu ono što im treba. Daje im i samog sebe samo da im ugodi. I kada god im zatreba odmora, stablo im svoje utočište pruža. 

I tako jedno stablo biva, živi, daje svoje plodove, pruža utočište, ali na kraju odumire, drugo dolazi i nastavlja isto. Onaj dječak koji se nekad igrao u hladu drveta brzo postane onaj  umorni starac koji i sam budućim generacijama pravi hlad i ugođaj za igru. 

Ali, iz spomenutog kazivanja vidimo, a i Objava nam to potvrđuje da život nije samo igra. Ustvari, život je mnogo više od igre. Život je i suviše kratak (kao život one biljke) da bi bio igra. Zato je veoma važno shvatiti suštinu života kako ne bi bili kao ona stoka koja život opase ili ga pogazi i iza sebe ništa ne ostavi.

Autor: Ramo Svrzo