Razvoj naučne i ljudske misli uopće apsolutno je apsurdan u uslovima nedostatka slobode. Sloboda misli i opredjeljenja predstavlja, isto tako, osnovni uslov za potvrđivanje i ispoljavanje čovjeka kao ljudskog bića. Suština čovjekova bića leži upravo u njegovoj slobodi. On se, moglo bi se s osnovom reći, razlikuje od ostalih bića jedino slobodom, jer samo on posjeduje slobodu izbora. Sva ostala stvorenja bez izuzetka imaju u sveopćem sistemu kosmosa svoju strogo određenu funkciju koju savršeno ispravno vrše. Potpuno su uključeni u Božju volju. Njihovo ponašanje se uvijek ispoljava na određen način, koji potpuno odgovara funkciji koju u sistemu kosmosa obavljaju. Ako bismo znanje označili posjedovanjem sposobnosti za određeno ponašanje i obavljanje izvjesne funkcije, ne bismo mogli reći da ono kao takvo nedostaje i drugim stvorenjima. Ali im nedostaje sloboda, jer se drukčije ne mogu ponašati. Jedini čovjek može da bira i prkosi Božjoj volji koja se očituje kroz opći sistem kosmosa.

Kur’an kao izraz istine o svijetu, kao priroda koja govori, gleda stvari onakve kakve one stvarno jesu. Bog je htio da one takve budu, jer samo kao takve odgovaraju svojim funkcijama i mjestu u sveopćem Božjem sistemu svijeta.

"Ako bi razum bio dovoljan, religija ne bi bila potrebna. A koliko je razum dovoljan i koliko je u stanju da spriječi zlo i privoli čovjeka da čini samo dobro, najbolje nam o tome govori savremeni svijet. Sasvim je evidentno da veliki naučni progres i fantastična tehnološka dostignuća nisu ni najmanje umanjili zlo u svijetu. Naprotiv, ono je u porastu."

Čovjeku pripada izuzetno važno mjesto u prirodi. On zauzima posebno značajan položaj i vrši nadasve presudnu ulogu i funkciju u sistemu prirode. Njemu je sve podvrgnuto i stavljeno na raspolaganje. Upravlja i koristi cjelokupnu prirodu.

Nameće se pitanje odakle čovjeku ta prednost? Po kakvom osnovu mu je dat takav izuzetan položaj?

Meleki su prvi postavili to pitanje. Kur'an o tome nedvojbeno izvještava i svjedoči. Njihov prigovor na Božju namjeru da povjeri čovjeku namjesništvo na Zemlji, nije bio, na prvi mah, suvišan, još manje besmislen. Prema informacijama s kojim su raspolagali, imali su, kao se vidi iz prigovora, potrebna znanja o čovjeku i njegovoj prirodi. Znali su da je sklon grijehu. On je to odmah, prije nego je «bačen» u ovaj svijet, dok je još bio u Džennetu, potvrdio. Učinio je grijeh. Pojeo je zabranjeno voće i time prekršio Božju zabranu.

Čini se da je prigovor kojeg su meleki postavili još uvijek aktuelan. Čovjek je nastavio da griješi. Ademov sin Kabil ubio je svoga brata Habila. Zločin je kroz čitavu povijest i sve generacije permanentno nastavljen. On se nesmanjeno nastavlja. Ratovi se vode nesmanjenom žestinom i sve oštrijom grubošću i opasnijim oružjem. Čovječanstvo se iz dana u dan sve više «obogaćuje» raznovrsnim zločinima. Osnivaju se raznovrsne tajne terorističke organizacije, koje se služe najraznovrsnijim oblicima terora i zločina, što do kraja kompromituje, dekvalifikuje i deplasira čovjeka kao Božjeg namjesnika.

Moglo bi se, na osnovu toga, reći da je bitna karakteristika čovjeka grijeh i da mu je, kao takvom, povjerena misija Božijeg namjesnika na Zemlji. Mislimo da ta teza ima svoju osnovu i opravdanje u samom Kur'anu. Sotona (Iblis) se nije pokorio Ademu, i ne samo to, Bog mu je dozvolio i omogućio, zapravo udovoljio njegovoj molbi da zavarava i zavodi čovjeka sve do Sudnjeg dana.

Kako onda shvatiti i pravdati prednost čovjeka i njegov tako važan položaj u svijetu? Izgledalo bi kao da se nagrađuje za grijeh i zlo. Činjenica je da je on jedno biće koje može da prkosi i da se suprotstavlja Božjoj volji, kao što smo to već istakli. On se tako ponašao i još uvijek se ponaša.

Ovaj prkos i suprotstavljanje, što jezikom morala i vjere nazivamo grijehom, čini zaista bitnu oznaku u biću čovjeka. Makar čudno izgledalo, ima osnova tvrditi da grijeh u ovom kontekstu ima pozitivno značenje i igra važnu ulogu u određivanju položaja i uloge čovjeka. Ali ne grijeh, kao grijeh, sam po sebi nego kao izraz slobode. Biće koje ne može pogriješiti i suprotstaviti se Božjoj volji, zacijelo nije slobodno. Meleki ne griješe niti mogu pogriješiti upravo zato što nisu slobodni. Oni su dio Božjeg reda i sistema u svijetu i ni u kojem slučaju ne mogu izaći iz njega. Potpuno su u nj uključeni. Oni u stvari, prema Šejh Abduhuu čine osnov i suštinu toga reda. Oni su taj red i oni ga održavaju.

Moglo bi se ovdje postaviti pitanje spomenutog prigovora meleka na ulogu čovjeka kao Božjeg namjesnika, kao i odbijanje Iblisa da se pokloni čovjeku. Zar takav odnos prema Božjoj namjeri i odluci nije ipak grijeh. Zar meleki i Iblis nisu ovdje nastupili na osnovu slobodne odluke? Zar to nije izraz slobode?

Takva pitanja bi bila sasvim umjesna i imala svoja opravdanja ako bismo kissati Adem (slučaj Adema – njegove misije) kako ga Kur'an tretira u Bekari i drugim poglavljima, shvatili u pravom doslovnom značenju teksta. To je upravo i najuvjerljiviji dokaz da se taj tekst ne može niti smije uzeti u tom smislu. Njemu treba dati metaforički smisao. Bog nam želi u tim ajetima objasniti prirodu ljudskog bića i njegovu misiju na zemlji i to na jedan simboličan način u vidu dijaloga između Njega i anđela kako bi efekat takvog kazivanja bio što efikasniji. Prigovor meleka i odbijanje Iblisa su samo strane ljudskog bića. Tekstovi predmetnih ajeta ne mogu se niti pak smiju shvatiti kao stvarni dijalog. To je samo jedan od načina kur’anskog literarnog kazivanja. Inače, našli bismo se pred gornjim apsurdnim pitanjima.

Čovjek je zaista jedino slobodno biće. Sposobnost znanja nije, kako bi se moglo na prvi mah zaključiti iz kur'anskog teksta, njegova osnovna karakteristika. Znanje je samo element slobode i odgovornosti. Čovjek se, kao što je rečeno, ispoljava kao čovjek aktom slobode a ne aktom znanja, odnosno moralnim činom, a ne činom znanja, aktom volje, a ne aktom razuma, jer znati ne znači i raditi. Čovjek mnogo toga zna što ne radi.

Vjera u stvari i nema drugi smisao, nego da privoli čovjeka da radi ono što zna da mu je korisno, da objedini teoriju i praksu, uspostavi ravnotežu između volje i razuma, duše i tijela.

Nije problem u saznanju. S obzirom da je čovjek potpuno slobodan u izboru, bitno je kako njegovo slobodno ispoljavanje usmjeriti prema onom što je dobro, lijepo i korisno. Očito nije za to dovoljno samo znanje. To je sasvim vidljivo. Grijeh sigurno nije posljedica samo neznanja. Ako bi razum bio dovoljan, religija ne bi bila potrebna. A koliko je razum dovoljan i koliko je u stanju da spriječi zlo i privoli čovjeka da čini samo dobro, najbolje nam o tome govori savremeni svijet. Sasvim je evidentno da veliki naučni progres i fantastična tehnološka dostignuća nisu ni najmanje umanjili zlo u svijetu. Naprotiv, ono je u porastu.

Šta to u stvari znači?

Znači ništa drugo nego to da je čovjek u osnovi duhovno biće i da njegov problem ima moralno obilježje.

Sloboda je duhovna kategorija. Njeno pravilno ispoljavanje i usmjeravanje je stvar srca, duše i volje, a ne stvar razuma i nauke. Ona je dar Božiji svima ljudima kao njihovo neprikosnoveno pravo.

Kur’an je de facto ostavio čovjeku punu slobodu izbora. Bog mu nije htio pravo izbora, odnosno slobodu volje ničim ograničiti. Nije mu, šta više, htio nametati ni svoju volju niti svoju misao. «A da je Bog htio, on bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onom što vam propisuje..» (Maide, 48.) «Da Bog hoće, On bi ih sve na Pravom putu skupio, zato nikako ne budi od onih koji ne znaju» (En'am, 35.) «Da Gospodar tvoj hoće, na zemlji bi doista svi bili vjernici. Pa zašto onda ti da prisiljavaš ljude da budu vjernici» (Junus, 99.)» I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje» (Kehf, 29.)

Ovakav odnos Kur'ana prema slobodi u potpunom je skladu sa položajem i ulogom čovjeka u svijetu. Čovjeku je namijenjen izuzetno velik i složen zadatak. On se uz punu odgovornost prihvatio amaneta kojeg su odbili Zemlja, nebesa i planete. Sam Kur'an navodi da čovjek, primajući ovaj amanet, nije bio svjestan njegove težine i složenosti. (Kane zalumen džehula). Osnovno u amanetu je iskušenje. Misao iskušenja opet zahtijeva punu slobodu, a potom i odgovornost. Ova dva elementa su veoma bitna u izvršavanju amaneta, misiji čovjeka i njegovu životu uopće.

Činjenica je da čovjek može željeti sve što hoće i može slobodno donositi odluke o čemu god hoće. Tu se u stvari očituje njegova sloboda. U sferi želja i odlučivanja ljudska sloboda je neograničena. Sve se može željeti i sve htjeti, bilo ono realno ili nerealno, opravdano ili ne, dobro ili zlo. Želje, htijenja i namjere kreću se u sferi apstraktnog i idealnog. Mogu graničiti pa i prelaziti u običnu iluziju i puku fantaziju. Oblast želja i htijenja nema granica.

U sferi ostvarivanja želja, htijenja i odluka stvar stoji sasvim drukčije. U ovoj oblasti vlada drugi red. Prema tome redu može se ostvariti samo ono što je realno i što je u skladu sa zakonima koji vladaju i koji su apsolutno suvereni i neprikosnoveni u svijetu zbivanja procesa. U pojavnom svijetu, naime u svijetu prirode, sve ima svoj red. Svaka pojedina pojava nastaje u vidu procesa, koji se odvija na osnovu vlastite formule. Ništa se u prirodi ne može dogoditi mimo svoje formule, mimo vlastitog načina događanja.

Isto to za dlaku važi i za zbivanje u ljudskom životu i društvu uopće. I ovdje se ne može dogoditi ništa bez reda i svog vlastitog načina – formule. Može se misliti i htjeti, ali ne i dogoditi. Ljudska misao je potpuno slobodna nasuprot njenog ostvarenja koje je potpuno determinirano.

Postoje naime dvije volje: Božja i ljudska. Već je rečeno da ove dvije volje ne moraju ići u korak. Čovjek je u mogućnosti da se suprotstavlja Božjoj volji i odlukama, ali ne i u činu. Ne može izvršiti ono što nije u skladu sa Božjom voljom. Ovo ne znači da čovjek ne može učiniti ono s čim Bog nije zadovoljan. Tvrdnja da čovjek ne može ništa učiniti što nije u skladu sa njegovom voljom znači samo to da on to ne može učiniti na drugi način mimo Božjeg reda bez obzira bio taj čin iz oblasti dobra ili zla, bio Bog s tim zadovoljan ili ne. Sve pojave u prirodi i svi ljudski činovi predstavljaju zasebne specifične procese, koji nastaju, razvijaju se i nestaju po svojoj vlastitoj formuli, koju je Bog propisao. U stvari to je Božja volja. To je ono što nazivamo sudbinom, kada – i kaderom. Zaista je sve određeno Božjom voljom i ništa se ne može dogoditi mimo Božjeg reda.

Kakva je onda uloga čovjeka, njegove slobode i kakav je smisao njegove slobode? U čemu se napokon sastoji njegova misija hilafet – namjesništva na zemlji?

Čovjek je nesumnjivo najveća zagonetka i najveća proturječnost. Njegova drama počinje od trenutka izdvajanja iz prirode, odnosno, kako kaže najveći savremeni predstavnik egzistencijalističke filozofije Žan Pol Sartr, od trenutka od kada je osuđen na slobodu. U osnovi slobode leži uzrok ljudske drame. Prema Kur'anu prvi akt slobode predstavljao je u povijesti i prvi grijeh. Prvi čovjek Adem bio je smješten u raj da tamo živi u takvim uslovima gdje nama gladi, žeđi, potrebe za odijevanjem itd. U stvari gdje nema povoda za grijeh.

Pokazalo se, međutim, da čovjeku onakvom kakav on jeste, sa onakvim osobinama kakve su u prirodi njegova bića otkrili meleki, nije tamo mjesto. On u osnovi svog bića, nosi elemente grijeha: izopačuje stvari, njihove funkcije, zloupotrebljava ih (ifsad) i prolijeva krv, ruši i ubija (sefkud – dem). Zbog toga mu je kao takvom otkazan «azil» u raju istjeran je iz njega i «bačen» na zemlju gdje će ga pratiti satana (Iblis) do Sudnjeg dana.

Upravo tu počinje čovjekova drama. Njeni korijeni leže stvarno u sukobu dvaju spomenutih volja: ljudske, subjektivne i Božje, objektivne. Još preciznije rečeno motivi i uzroci ljudske drame nalaze se i izviru iz ljudskog Ja. Ono je, na prvom mjestu kao nosilac slobode, a potom kao izvor svih strasti i nagona, u stalnom prkosu i sukobu sa Božjom voljom, (fe asa Ademu ve Gava). U tom Ja sjedište je satane, odakle ona raspiruje strasti i navodi na grijeh. Sva učenja, objave u svim izdanjima i nastojanja Božjih poslanika svode se na to da se bar donekle ukroti Ja i navede koliko toliko na pravi put. U osnovi, Ja je izraz za ono subjektivno i sebično u čovjeku što teži da se na svaki način i pod svaku cijenu iskaže, potvrdi, istakne i nametne. Ono je nezajažljivo, neobuzdano i neukrotivo. Prkosi i izlazi iz okvira općeg reda. Reklo bi se na prvi mah da predstavlja ono što je suštinski negativno u čovjeku. Naprotiv, to je ispoljavanje i potvrđivanje slobode. Ona se upravo u tome iskazuje. Kada čovjek ne bi mogao izaći iz okvira Božije volje, on ne bi bio slobodan, ne bi bilo iskušenja, niti odgovornosti, što predstavlja suštinu njegovog življenja i postojanja.

Sasvim je uočljivo da je ljudsko biće sazdano od proturječnih elemenata. Svaka njegova osobina sadrži u sebi proturječnost. Čovjek je stvarno proturječno biće. On je u istinu čudna kombinacija. U njegovu biću se stiču dva potpuno suprotna i proturječna elementa: duh i materija. Jedan element je nebeskog, a drugi zemaljskog porijekla. Jedan ga vuče ka Zemlji, a drugi Nebu, jedan višem svijetu (melekima), a drugi nižem (životinji). Duh se našao zarobljen i otuđen u materiji. On pokušava da se oslobodi i vine u visine odakle je i došao, da bi se spojio sa svojim izvorom. To je njegova vječna težnja. Materija ga u tome snažno ometa i uspijeva u tome jer je u svom carstvu. Duh mora izdržati kuru iskušenja. Iblisu je, kako smo vidjeli: omogućeno razvijanje aktivnosti zavođenja do Sudnjeg dana, što predstavlja period iskušenja.

Da li je onda prema tome, čovjek na ovom svijetu, gdje je «bačen» i «izgubljen» ostavljen na pučini i prepušten sam sebi, da bi ga valovi uzburkanog mora bacili sad tamo, sad amo, u kom slučaju bi njegov život bio puka patnja, a potom i puka besmisao?

Čovjek u preživljavanju drame ipak nije ostavljen na cjedilu. Njemu je odmah poslije njegova «pada» religija pritekla u pomoć. Bog je prihvatio Ademovo pokajanje (taballahu alejhi) i dao mu uputu pomoću koje može da prevlada sve poteškoće svoje drame i iskušenja. «Ko bude slijedio moju uputu neće mu prijetiti nikakva opasnost niti će biti u krizi» (fe men tebi'a hudaje... Kur'an). Vjera u Boga, u svoju misiju i smisao svoga postojanja predstavlja, očito, najveće pouzdanje čovjekovo, najjači njegov oslonac u životnoj drami. Bez pouzdanja u Boga, bez vjere u Njegovu pomoć i bez Njegove upute čovjek zacijelo ne bi bio u stanju boriti se i savlađivati poteškoće življenja. Nije čudo što se savremeni čovjek, koji je izgubio pouzdanje u Boga, zavarava, u suočenju sa poteškoćama života, drogama i alkoholom, nastojeći na taj način da iz ove drame pobjegne u iluzorni svijet. Redovite su pojave bježanja u mistiku, u razne kultove itd. Zabilježeno je i jedno masovno bježanje u smrt.

Moramo ovdje istaći da tesavufsko shvaćanje ljudske drame zaslužuje svaku pažnju. Tesavufska misao je nesumnjivo najbolje shvatila značaj čovjekova Ja i njegovu lucifersko tragičnu ulogu u ljudskoj drami. Prema tesavufskom učenju, a ono nije za odbaciti, sva ljudska tragedija leži u Ja. U onom sebičnom, egoističnom, nezajažljivom, zatvorenom u sebe i slijepom prema drugom. Jedino rješenje drame, prema tesavufu, jeste u negaciji Ja, naime, u punoj integraciji ljudske volje u opću Božju volju (tefani), utapanje u opći red i rastapanje u njemu.

Bilo bi suviše brzopleto i nepromišljeno jednostavno odbaciti ovo shvaćanje i okvalifikovati ga zabludom. Ono u sebi nosi elemente istine, u najmanju ruku nosi nagovještaj te istine. Možda se ta istina nije mogla u ono doba drukčije izraziti. Mi smo danas, zahvaljujući nauci i sazrijevanju naših saznanja u mogućnosti da termin integracija zamijenimo sa terminom saglasnost. Nama je sada jasno, da rješenje ljudske drame leži u saglasnosti ljudske volje sa univerzalnom Božijom voljom. Za to usaglašavanje bio je potreban čitav niz pretpostavki. Na prvom mjestu trebalo je dovoljno upoznati i jednu i drugu volju. Nauka nam je u tom pogledu pružila izvjesna saznanja. Ali svakako još uvijek nedovoljna.

Proces usaglašavanja ljudske volje sa Božjom, ljudskih htijenja i želja sa općim redom u prirodi, veoma je složen. Ta saglasnost se teško ostvaruje usprkos svih nastojanja religije i otkrića nauke Ja se nije dalo potpuno ukrotiti. Već smo istakli, da Bog nije htio nametnuti čovjeku svoju misao i svoju volju. Dao mu je slobodu i dok je slobode biće i grijeha. Čovjek ne može u potpunosti pravdati sebe. On bez obzira na progres, ostaje u granicama prirode svoga bića. Ne može se na ovom svijetu utopiti u Bogu niti prerasti u viša bića. Duh će ostati da se bori sa okovima materije do kraja svijeta do Sudnjeg dana.

Čini se, što je vrlo karakteristično, da se napretkom nauke i tehnike Ja sve više osiljava i bjesni. Kur'an to nedvojbeno otkriva a iskustvo i povijest povrđuje. Savremeni čovjek vjerujući samo u nauku i oslanjajući se samo na razum niječe sve duhovne oslonce. Misli da su mu materijalne vrijednosti koje proizvodi tehnika dovoljne. Potrošačka civilizacija kakva je sada, izuzetno pogoduje ljudskom Ja. Otuda je ono postalo još prkosnije i bjesnije. Vjeruje samo u silu.

Izgleda da se Ja ne može navesti na red i poštivanje određenih normi bez upotrebe sile. Zaista je rečeno: što se ne može postići Kur'anom, može putem vlasti, ali samo kao krajnjim sredstvom.

Predstavljalo bi, međutim fatalnu zabludu držati da se ljudska misao može šablonizirati i Ja svesti na jedinstvenu mjeru. Svi pokušaji u tom pravcu u toku povijesti ostali su bezuspješni. Totalitarni režimi, iako se nisu ustezali od upotrebe najgrubljih sredstava presije, nisu u tome mogli uspjeti, jer je tako nešto protivno prirodi čovjeka i svijeta. Pluralizam je bitna oznaka ljudskog života i života prirode. Svođenje ljudske misli na jedinstven šablon predstavljalo bi njeno pravo osiromašenje, dekadencu i degradaciju. Najbolje je kada cvjetaju svi cvjetovi. U tome je bogatstvo prirode i misli. Svaki čovjek na svoj način treba da dâ doprinos u razvoju misli kao što svaki cvijet daje svoj udio u ljepoti i bogatstvu prirode. Ništa što nastaje, raste i razvija se nije suvišno.

Zabluda je, isto tako, ali ne manje fatalna, pokušavati da se jedinstvenim mjerilima povijesnog trenutka, njegovim shvaćanjima, sistemom i ideologijom vrši valorizacija ranijih povijesnih zbivanja.

Ovakva metoda ocjenjivanja i vrednovanja prošlosti je posve neobjektivna, nenaučna i daleko od svakog dijalektičkog prilaza problemu. Svaka generacija u okviru jednog naroda, kao i svaki narod u okviru čovječanstva daju svoj doprinos u općem razvoju, koji nije ništa drugo nego zbir ovih doprinosa. Svaki pojedini doprinos je dragocjen i čini kariku u općem kontinuiranom procesu razvoja ljudskog roda. Ničiji doprinos se ne smije obezvrijediti i omalovažiti. Sve su to napori na polju istraživanja i otkrivanja istine o životu i svijetu. Ni malo ne smeta što su putevi ka toj istini mnogobrojni. Svi oni ipak vode k njoj. Ona je u svom totalu neobuhvatna i neiscrpna. Otkriva se u dijelovima, pokazuje i manifestira u raznim vidovima. Svaka naučna disciplina otkriva nam pojedine aspekte njenih vanjskih pojavnih manifestacija.

Pri ocjeni doprinosa pojedinih generacija i naroda moraju se uzeti u obzir povijesni trenutak, njegove mogućnosti i svi drugi mnogobrojni faktori koji određuju djelovanje i ponašanje pojedinaca, generacija i naroda.

Islamska misao je dala, daje i dalje će davati svoj doprinos u razvoju opće ljudske misli. Veoma je karakteristično za ovu misao to što nije nosila u sebi nikakve elemente opterećenja da povijest počinje s njome. Rukovođena je mišlju da nastavlja dalje sa postojeće osnove. Iz prethodnog perioda prihvatila je sve ono što nije bilo prevladano i preživjelo. Tako se ponašala u svom povijesnom hodu prilikom svih suočavanja sa raznim kulturama i shvaćanjima. Bila je otvorena za sve što je imalo općeljudsku vrijednost. U procesu akulturacije služila se grčkim, perzijskim, indijskim i kineskim iskustvom i njihovim saznanjima.

Sudbina je htjela da se islamska misao prenese na naše tlo. Pripadnici Islamske zajednice kao nosioci ove misli u ovim krajevima svojim specifičnim doprinosom obogatili su naše opće duhovno nasljeđe. Islam se ovdje, bez obzira kako je došao, udomio i čvrsto povijesno postavio. Bilo je poteškoća u odnosu na ovo postavljanje i priznavanje vlastitog identiteta upravo zbog načina dolaska islama u ove krajeve. Danas je sve to samo prošlost.

Najvažnije je sada koristiti stečenu poziciju i postojeće mogućnosti. Pogledi moraju biti usmjereni naprijed ali se ne smije zanemarivati ni prošlost s koje se startuje u budućnost. Ne može se bez oslonca koračati dalje, niti iz ništa stvarati nešto.

Biće, vjerojatno poteškoća oko utvrđivanja autentičnosti pojedinih povijesnih faktora i pokretačkih snaga. Ima pojedinačnih pokušaja da se obezvrijede određeni povijesni faktori i da se ranijim događajima dade sasvim drugačiji smisao, da se nekim sadašnjim faktorima pripiše snaga retroaktivnog djelovanja. To je, razumije se moguće samo u željama i mislima, ali ne i u stvarnosti. Povijest se ne može mijenjati. Ona je takva kakva jest. Može se samo tumačiti, ali opet ne po našim željama nego na osnovu stvarnih činjenica. Uostalom, povijest nije rezultat samo želja i htijenja. Može se željeti i htjeti se, ali se ostvaruje samo ono što je realno i što uslovi datog trenutka omogućuju. Čovjek je, kao što je već istaknuto, potpuno slobodan u htijenjima. Može željeti sve što hoće, ali ostvariti može samo ono što Bog hoće, naime ono što dopušta i omogućuje Božji red. Rečeno je čovjek snuje, a Bog određuje što će od toga biti ostvareno.

Suviše je naivno i neznalački prigovarati nekome u prošlosti što se nije ponašao onako kako se to nama čini sada da se trebao ponašati.

Sloboda i nužnost isprepliću se u povijesnim zbivanjima tako da je teško razlučiti jedno od drugog. U svakom događaju su gotovo podjednako prisutni. Otuda su ljudski planovi i predviđanje, bilo u kojoj oblasti života, nesigurni. Naša znanja o faktoru svijesti i podsvijesti, odnosno naše volje, i faktoru Božjeg reda u prirodi – Božje volje, još uvijek su vrlo skromna. Moglo bi se reći da više znamo o redu ponašanja prirode nego o redu vlastitog ponašanja. Sve što više budemo znali o jednom ili drugom redu sve ćemo biti slobodniji.

Autor: Husein Đozo

Takvim, 1980.