Vremenom su ga počeli oslovljavati Muhjiddīnom – “Oživotvoriteljem religije.” Riječ je o velikom učenjaku i pobožnjaku Ibn ‘Arebīju, prozvanim šejhu-l-ekberom – “Najvećim učiteljem.” Rođen je 1165. godine u Mursiji – u Endelusu. On se 1223. godine nakon mnogobrojnih putešestvija diljem islamskog svijeta trajno skrasio u Damasku gdje je podučavao i pisao. Halka učenikâ služila mu je do preseljenja na ahiret 1240. godine. Turbe će mu dati izgraditi osmanski halifa i sultan Selim I. 

Ibn ‘Arebī se ne može opisati prikladno nijednom od konvencionalnih oznaka koje se daju islamskim učenjacima, kao što su: sufija, filozof, teolog, pravnik, poznavalac Hadisa ili komentator Kur’ana, iako je bio stručnjak u svim ovim oblastima – u jednom spisu spominje imena sedamdeset učitelja iz oblasti kao što su: Hadis, kiraet, tefsir i fikh. Ne izostaje ni njegov društveno-politički utjecaj. Ibn ‘Arebī je bio u dobrim odnosima s mnogim vladarima pa je, tako, bio učitelj ejjubijskog upravitelja Damaska, Muzafferuddīna. Bio je također prijatelj upravitelja Halepa, el-Melik ez-Zāhira – sina čuvenog Salāhuddīna Ejjūbīja, kao što je i jednom sultanu napisao pismo praktičnih savjeta.

Bijaše plodonosan autor, tako se procjenjuje da je sedamsto njegovih djela vjerodostojno, a preko četiri stotine još uvijek postoji. Mnogi ovi radovi su kratke rasprave ali je mnogo više knjiga u punoj veličini. Navodi se da je započeo komentar Kur’ana čija je nedovršena verzija bila duža od Futūhāta, no nije poznato da je opstao ijedan rukopis. Njegove dvije najpoznatije knjige su Fusūsu-l-hikem (Dragulji mudrosti) i el-Futūhātu-l-mekkijje (Mekanska otvaranja). Vijekovima su Ibn ‘Arebījevi učenici prema prvoj iskazivali najviše poštovanje, pa su napisali na nju preko stotinu komentara obilato se koristeći drugom, od kojih je među najboljim onaj što ga napisa naše gore list – Abdullah Bošnjak. Oslanjajući se u velikoj mjeri na kur’anske ulomke i hadise, Ibn ‘Arebī pokazuje kako je svaki od dvadeset i sedam vjerovjesnika, o kojima ovih dana mnogo čitamo u Božijoj knjizi, od Adema do Muhammeda, a.s., obejanio u vlastitoj ličnosti i vjerovjesničkom pozivu mudrost obuhvaćenu jednim od božanskih svojstava.

U skorije vrijeme, tvrdi William C. Chittick, jedan od najboljih poznavalaca Ibn ‘Arebijevih djela, zanimanje za njegove spise se značajno vratilo širom islamskog svijeta, naročito među mladim ljudima koji su razočarani razlikovnim oblicima moderne ideologije. Ovo je samo po sebi dovoljno da objasni uzburkanost koju je izazvao, posebno u modernim vremenima kada ideološki kumiri igraju središnju ulogu u političkim raspravama diljem svijeta.

Djela Najvećeg učitelja u ramazanu

Zbog skučenosti prostora, ovdje nećemo iznositi sve prefinjenosti iz 71. poglavlja Futūhāta o postu koje podsjećaju na one iznesene u el-Gazzālījevom Ihjā’u, već ćemo radije zauzeti općenitiji pristup njegovim djelima. Spomenimo prvo da je razlog zašto je Ibn ‘Arebī nazvan šejhu-l-ekberom bio taj što njegov ogromni korpus sadrži znalačka i produbljena izlaganja značenjâ Kur’ana. Nedavne studije izniješe prisnu vezu između njegovog duhovnog života i njegovog razumijevanja Svete Knjige. Čak Ibn ‘Arebī predstavlja sve svoje spise kao tumačenja Kur’ana, pa ga zato preporučujemo za (iš)čita(va)nje u ovim danima ramazana, jer nam može pomoći da dublje uronimo u okean kur’anske mudrosti kojim sada češće plovimo.

Kaže Chittick da glavna tema Ibn ‘Arebījevih spisa nije, kao što bi mnogi pomislili, vahdetu-l-vudžūd – “jednost bítka” već ostvarenje ljudskog savršenstva što je od izrazitog značaja sada, kada se iz petnih žila upiremo vratiti iskonskoj, što će reći, savršenoj prirodi koju je u naše biće utisnuo Tvorac. Ovaj šejh nikada nije spomenuo izraz vahdetu-l-vudžūd, dočim u više navrata upućuje na Savršenog čovjeka. Njegovo usmjerenje na ljudsko savršenstvo se može jasno vidjeti u samom ustrojstvu njegova dva spomenuta djela. Fusūs počinje s raspravom o Ademu, slici i prilici Savršenog čovjeka, a zatim opisuje različite vidove ljudskoga savršenstva prema njegovim uposebljenjima u vjerovjesnicima. Nimalo ne iznenađuje da Ibn ‘Arebī koristi izraz “Savršeni sluga” naizmjenično s izrazom “Savršeni čovjek.” Što čovjek više služi Bogu, to se više uzdiže na ljestvici savršenstva!

Jednobožačka staza do života srca

Ibn ‘Arebījev osnovni cilj u njegovim spisima jeste pokazati put ka životu srca. On želi razbuditi kod svojih čitalaca svijest o tevhīdu koja leži u korijenu njihova bića. S određene tačke gledišta, duša je Ibn ‘Arebījeva jedina tema. Na nju se naše duhovno oko posebno usredsređuje u ovim danima kada su nam duhovna čula nešto izoštrenija. Također, u ovom mjesecu Božije milosti, osobito u prvoj trećini, korisno je čitati odlomke ovog “neograničenog milosnika” (Stephen Hirtenstein) o Božijoj milosti koji su zapanjujući. Tako, između ostalog, kaže: “Oni koji uskraćuju Božiju milost, uskraćuju je jedino sami sebi.”

Pored toga, iako nas post ne treba odvratiti od ovosvjetskih poslova, ipak je potrebno naglasak staviti u ovom blagoslovljenom mjesecu na Onaj svijet – to je poruka i‘tikāfa, jer zaokupljenost srca ovim svijetom donosi mrtvilo. Zato valja napomenuti i šta Ibn ‘Arebī veli u Fusūsu o imenu Allahova miljenika čiji nam primjer kroz život valja slijediti: “Muhammeda, s.a.v.s., je [Bog] nazvao imenom od slova koja se vezuju i jednog slova koje se ne vezuje, spajajući ga sa Sobom i odvajajući ga od svijeta, sjedinjujući dva stanja u njegovom imenu.” 

Bog je blizu!

Nakon Svoga govora o ramazanskom postu, u Kur’anu nam Bog poručuje da je On blizu, da se odaziva onome ko Mu upućuje dove (II, 186). Istinski vjernik je, prema Ibn ‘Arebīju, onaj koji vidi Boga i sve drugo na oba oka (zu-l-‘ajnejn). Na jedno oko, on Boga vidi kao potpuno udaljenog, uzvišenog i ničemu sličnog. Na ovome nivou, Bog je “strašna tajna” te izvan svih iskaza i opisâ. Jednako tako, isti vjernik vidi Boga na svoje drugo oko, ovdje i sada, vazda prisutnog i prisnog. Ovdje je On Najviši prijatelj, Voljeni svih ašika, Središte prema Kojem se kreću sve stvari. Taj odnos je Ibn ‘Arebī obrazlagao tumačeći jedan poznati kur’anski ajet (XLII, 11) zbog čega bi nam također bilo u ovom mjesecu zanimljivo čitati njegova djela jer nam pruža jednu sasvim novu sliku Božije riječi pa se ima osjećaj, kao što mnogi proučavaoci njegovih djela ističu, da nam je određena spoznaja bila tik pred očima ali jé tek nakon njegovog objašnjenja umijemo u potpunosti (u)vidjeti. Time će nam i čitanje/ učenje Kur’ana biti uveliko osvježeno.

Ovu naročitu prisnost između Boga i čovjeka je Ibn ‘Arebī stalno naglašavao, posebno navodeći hadīs-i kudsī kojeg, imajući u vidu da u ramazanu više obavljamo nafile, treba ovdje spomenuti a u kojem se kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: ‘Uzvišeni je Allah, doista, rekao: Ko uznemirava kojeg od Mojih evlija – Ja sam mu objavio rat. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jest ono što sam mu propisao. Moj će Mi se rob ustrajno približavati nafilama pa ću ga zavoljeti, a kada ga zavolim, postat ću sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom radi, noga njegova, kojom hoda. Ako Me upita, dat ću mu, a ako od Mene zaštitu zatraži, doista ću mu je pružiti…’” (El-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod: Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet, Sarajevo, 2008. sv. 4, str. 622–3, broj hadisa 6502).

Zaista, vidimo da je čovjek, o kojem se već na prvim stranicama Kur’ana govori, velika tajna što smo kadri bolje sagleda(va)ti u ovim mubarek danima. Stoga se zapitajmo stihovima spomenutog bošnjačkog nastavljača Ibn ‘Arebījevih učenja kojima ćemo i završiti:

“Šta je čovjek kao odraz vječne Svjetlosti?

Šta li svijet valovlja u moru Vječnosti?”

 

Autor: Haris Dubravac