Naime, čim se spomene ime Hadži Bajrama Velija prvo što nam padne na um jest da se radi o velikom duhovnom velikanu, naročito upućenom u tanahnosti ljudske duše, te u načine njenog čišćenja i odgajanja u duhu autentične islamske tradicije. Stoga sam i referat koji podnosim na ovom simpoziju naslovio kao: „Čišćenje i odgajanje duše: prikaz nekoliko specifičnih sredstava“ (Fī sebīl tezkijjeti-n-nefsi ve tehzībihā: 'ardun li ba'di vesāil tefsīlijje).

Na početku želimo ukazati na činjenicu da islamski ahlak zauzima posebno mjesto u ukupnosti islamskih teorijskih učenja. Zapravo, Uzvišeni Allah je odgajanje duše u duhu lijepog ahlaka učinio i osnovnim razlogom slanja poslanika i vjerovjesnika. Ovo potvrđuju riječi Uzvišenoga: Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi (Ᾱlu 'Imrān, 164). Poslanik, a.s., je rekao: „Poslan sam da upotpunim plemenitosti ahlaka!“ Prema tome, cilj slanja vjerovjesnikā i poslanika bio je odgajanje ljudske duše na lijepom ahlaku (moralu).

Govoriti o čišćenju i odgajanju duše znači govoriti o centralnom pitanju islamskog svjetopogleda. Ne treba posebno naglašavati da islam na čovjeka gleda kao na Božijeg namjesnika na Zemlji, kao na najodabranijeg Njegovog stvorenja na njoj; kao na biće koje će uređivati život na njoj i okolnosti na njoj podređivati svojoj koristi, te je izgrađivati kako bi se njegovo prisustvo nastavljalo iz generacije u generaciju. Da bi on to valjano mogao obavljati, obdario ga je brojnim dobrima i u odnosu na druga stvorenja odlikovao ga brojnim vrijednostima. Uzvišeni je rekao: A kada Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti" (El-Bekare, 30). Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili (El-Isrā', 70).

Također, islam je pokazao iznimnu pažnju čovjekovoj duši, tretirajući je vlasništvom njezina Gospodara a ne vlasništvom onoga ko je nosi u sebi i ko s njom može raditi šta želi, te joj pridao ogroman značaj i vrijednost, i obavezao je samo onoliko koliko može podnijeti. Uzvišeni kaže: Allah nijednu dušu ne opterećuje preko njenih mogućnosti (El-Bekare, 286). I svoje duše u propast ne dovodite, i dobro činite - Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine (El-Bekare, 195). Poslanik, a.s., je rekao: „Vaša krv i vaš imetak su vam sveti, onako kako su vam sveti i ovaj vaš dan i ovaj vaš mjesec u ovom vašem mjestu!“

Pažnja koju islam poklanja ljudskoj duši (nefs) ogleda se i u tome što zahtijeva da se ona očisti od svega što je vodi u neposlušnost njenom Gospodaru. Naime, priroda čovjekovog nefsa teži prelaženju granice, preferiranju života na ovom svijetu i brojnim srčanim bolestima, kako to jasno proizlazi iz vjerskih pasaža (nusūs). Stoga se Vjerovjesnik, a.s., često Allahu utjecao od nefsanskog zla. Od njega se prenose ove riječi: „Utječemo Ti se, Bože, od zla naših nefsova i loših postupaka...!“ „Bože moj, nadahni me na ono što je ispravno i zaštiti me od zla mog nefsa!“ Također, molio je svoga Gospodara da očisti njegov nefs i utjecao Mu se od svega što bi ga moglo zaprljati. Govorio je: „Bože moj, podaj mome nefsu njegovu bogobojaznost i očisti ga. Ti njega najbolje čistiš, Ti si njegov zaštitnik i njegov Gospodar. Bože moj, utječem Ti se od znanja od kojeg nema koristi, od srca u kojem nema skrušenosti, od nezasitosti nefsa i od dove koja neće naići na odziv!“

Čišćenje duše nije nešto sporedno i beznačajno na tasu islama, već je, zapravo, njegov krajnji cilj i zahvaća velik njegov dio. Dovoljno je to što ga je Uzvišeni Allah naveo kao razlog slanja svojih poslanika i vjerovjesnika. „Čišćenje“ (ar. et-tezkijje) je temeljni kur'anski izraz i pojam i na kur'anskoj pojmovnoj skali zauzima važno mjesto. Predmet čišćenja je čovjek kome je povjereno namjesništvo; drugim riječima – dovođenje u dobro stanje (islāh) ljudske zbilje: pojedinca, društva i čitave zajednice. Čovjek je tijelo i duša, pa čišćenje obuhvata i jedno i drugo. Svako, pak, poboljšavanje vezano je za čovjeka i podrazumijeva njegovo uzdizanje u stepenima očišćenosti. To je i cilj civilizacije, ali i njezino sredstvo. Prema tome, tu se ne radi o emocijama i unutrašnjim mnijenjima ograničenim na poboljšavanje stanja samo pojedinca, već se dotiče same srži ljudske društvene i civilizacijske izgradnje.

Ako podrobnije osmotrimo stanje „središnje zajednice“ danas, uočit ćemo da je jedan njezin dio uzeo aktuelni trend a da se drugi dio odao ljenčarenju, raskoši i dangubljenju. I pored toga, Allahova mudrost je naložila da će se u toj zajednici održavati dobro sve do Smaka svijeta: jedna njena skupina uvijek će biti postojana na istini, ustrajna u pozivanju k njoj i njenom sprovođenju u djelo, u način života. Svaki od nas bi, pak, trebao znati da će Allah dobru dati da se razmaše tek kada shvatimo gdje mu je začetak, odakle počinje. To je, nesumnjivo, čišćenje ljudskih duša, njihovo unapređivanje i ispunjavanje pokornošću. To je put svakog dobra i spasa, akobogda. Uzvišeni Allah je rekao: Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok oni ne izmijene ono što je u njihovim dušama (Er-Ra'd, 11).

U ovom kratkom referatu pokušat ćemo upoznati i istaknuti puteve i sredstva koje islam upotrebljava u čišćenju ljudskih duša, te kako se postavlja spram smetnji koje im stanu na put, kako bi se pokrenule prema gore, uspele se i očistile od duhovnih i fizičkih nečistoća i odjenule odore dostojanstvenog ahlaka i uzvišenih vrijednosti.

Onaj ko se dublje udubi u Kur'an zapazit će da se najduža zakletva odnosi upravo na čišćenje duše: Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori pa je nadahnuo njenim zlom i njenim dobrom, uspjet će samo onaj ko je očisti, a izgubljen će biti onaj ko to zanemari (Eš-Šems, 1-10).

Kako se vidi, Uzvišeni Allah se zaklinje većim brojem svojih stvorenja: stvari, događanja i pojava. On se, pak, zaklinje za nešto golemo, a ono se nalazi u odgovoru na ono za šta je zakletva izrečena – u ovom slučaju odgovor su Njegove riječi: Uspjet će samo onaj ko je očisti, a izgubljen će biti onaj ko to zanemari! Prema tome, bit će spašen, uspješan i postići će svoju težnju samo onaj ko ostvari to čišćenje. Ono podrazumijeva udaljenost od grijeha, koji Allaha srdi, i činjenje mnogih dobrih djela koja čovjeka približavaju Allahu. Time se, naime, podiže vrijednost duše. U suprotnom, čovjek će biti gubitnik, razočaran posljedicom njenog zanemarivanja, tj. svim onim što ga je spriječilo da čini dobra djela, što mu nije dopuštalo da se uspinje, učini više dobra i pokaže veći stepen uzvišenosti.

Otuda u Kur'anu i Sunnetu nalazimo čitav splet iskaza koji ukazuju na značaj i mjesto čišćenja duše u islamu. Riječ duša (nefs) se u Kur'anu navodi trojako: kao smirena (mutmeinna), samokoreća (levvāma) i sklona zlu (emmāra bi-s-sūi). Mi ćemo se ovdje pozabaviti ovom potonjom, sklonom zlu. To je duša koja u sebi sadrži čitav splet nagona, stremljenja i žudnji, koje njenog posjednika vuku prema činjenju određenih grijeha i nepoćudnosti i uvode ga u zonu neposlušnosti Bogu. Uzvišeni kaže: Ta, duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje! To je, dakle, duša koja permanentno traži nepokornost Bogu i činjenje grijeha. Ovo, pak, nalaže čovjeku da se opire svim onim žudnjama i tendencijama koje njegovoj duši sugeriraju i prikazuju joj lijepim ružne postupke.

Mi ćemo ovdje, na jedan sažet način, navesti tek nekoliko razloga zbog kojih je čišćenje duše veoma važno:

  1. Čovjekova duša uvijek je u potrebi za čišćenjem, ma koliko bila pokorna. Huzejfe, r.a., kaže: „Prvo što ćete izgubiti bit će skrušenost (hušū'), a posljednje namaz!“ Prema tome, čišćenje duše se ne tiče samo grešnika i onih koji su podbacili u izražavanju pokornosti Allahu cijelog ljudskog roda.
  2. Brojni izazovi i pometnje s kojima se susreće današnji čovjek čine većom potrebu za održavanjem čistoće duše nego kod ranijih generacija. Aktuelni period u kome su se ukorijenile smutnje, sumnje i strasti naročito je u toj potrebi. Malo ko će u ovakvim okolnostima ostati zaštićen. Bit će to samo pojedinci koje će Allah sačuvati i staviti pod svoju zaštitu.
  3. Dosezanje cilja kojem teži jedan musliman – a to je sreća i na ovom i na budućem svijetu – uvjetovano je čišćenjem čovjekove duše, kako je to očevidno u tekstovima koje smo spomenuli. Stoga je imam El-Gazālī – Allah mu se smilovao! – konstatirao da je čišćenje duše individualna obaveza svakog vjernika, čak i onoga koji pri sebi nema pokuđenog ahlaka. On smatra da je svako obavezan upoznati se sa srčanim oboljenjima i načinima njihova liječenja. To je potkrijepio činjenicom da su Vjerovjesniku, a.s., koji je najbolji pojedinac ljudske vrste, dva puta rasporena prsa i iz njih izvađen jedan crni komad mesa, tj. odstranjen mu je onaj dio u kom se nalazi sjedište tih bolesti u čovjeku. Ako je, dakle, Vjerovjesnik, a.s., bio u potrebi za nečim takvim, onda su drugi u još većoj potrebi.

 

Poimanje čišćenja (tezkijje) kod raznih islamskih škola

Zapažamo da su u prvom vremenu islama neki ashabi naginjali asketizmu i imali karakterističan način društvenog ponašanja i odnosa prema ljudima. Taj vid će se, potom, unaprijediti i transformirati u stanovitu izolaciju. Do toga je došlo onda kada su neke skupine počele pridavati prevelik značaj ovosvjetskim zamamnostima, kad su se umnožile političke intrige. To je učinilo da se asketizam i osama pretvore u nešto što će se označiti kao sufizam. Prema tome, sufizam u svojoj osnovi znači skromnost u pogledu ovosvjetskih užitaka a obilnost djela koja čovjeka približavaju Uzvišenom Bogu, što je, bez sumnje, jedan vid čišćenja duše i opće islamske pobožnosti. No, stvar se nije zadržala na tome, već je poprimila određene oblike okupljanja u male družine čiji se članovi pridržavaju instrukcija određenih autoriteta u pogledu ponašanja ali i u području ibadeta i zikra, te u međusobnim odnošajima. Isto tako, u upotrebu su uvedeni neki izrazi i specifični termini, koji u vanjskoj formi izražavaju jedan a unutar određene družine ili kod određenog šejha drugi smisao. Primjer toga je trinitetni moto nekih sufijskih zajednica: et-teẖallī – et-teḥallī – et-tedžellī (pražnjenje – ukrašavanje – ukazivanje). Tako, ako pražnjenje znači nužno odstranjivanje iz duše svih griješenja, ukrašavanje nužno usvajanje dobrih svojstava, onda „duhovni putnik“ (el-murīd es-sālik) upražnjavanjem tog dvoga se može uzdići do stanovite duhovne transparentnosti i svjesne uzdignutosti, te iskusiti određena Božanska ukazanja (et-tedžellī).

Treba, pak, kazati da su neke sufijske prakse poprimile i devijantne oblike i u opticaj uvele neprimjerene izraze, istovremeno zadržavajući uobičajene vidove asketizma i duhovnog uzdizanja čišćenjem duše. Neke sufijske družine su pokazale i razne vidove borbe protiv neprijatelja vjere i dale velik doprinos širenju vjere u mnogim dijelovima Afrike i Azije.

Zabilježeno je više slučajeva sučeljavanja čišćenja duše ibadetom i čišćenja borbom. Takvi su, naprimjer, stihovi koje je borac Abdullah ibn Mubarek poslao Fudajlu ibn Ijadu, pobožnjaku koji nije napuštao kabenski prostor:

ياعابدَ الحرمين لو أبصرتنا     ------      لعلمتَ أنك في العبادة تلعب

من كان يَخْضبُ خَدَّه بدموعه     ------       فنحورُنا بدمائنا تتخضَّب

أو كان يُتْعبُ خَيْلَهُ في باطل       ------       فخيولُنا يومَ الصبيحة تَتْعَبُ

ريح العبير لكم ونحن عبيرُها     ------       رَهْجُ السنابك والغُبارُ الأطيبُ

O ti koji ibadet činiš u Harema ta dva,

Da nas vidiš, znao bi da to je tek igra!

Onaj ko obraz svoj kvasi suzama svojim

Nek' zna da mi svoja prsa krvlju kvasimo;

Ko svog konja smara besposlicom,

Nek zna da naši se konji smaraju u bici.

Vas zapahne vjetar strijele, al' mi smo njen miris

I oštrice bljesak, i prašina najbolja!

Možemo, dakle, pretpostaviti da je čišćenje duše jedan vid borbe; borbe protiv poriva svoga nefsa: One koji se budu borili za Nas, Mi ćemo na Naše puteve naputiti (El-'Ankebūt, 69), ali i borba svojom dušom: I koji se bore imecima svojim i dušama svojim (El-Enfāl, 72), te borba imetkom: Koji daje svoj imetak da se time očisti (El-Lejl, 18). Kako god, sve to jasno ukazuje da je čišćenje nešto veoma važno u životu svakog čovjeka.

Ono u čemu su sve islamske škole saglasne jest da je čovjekovo čišćenje duše nešto neophodno i po vjerozakonu obavezno, iz više razloga. Mi ćemo ovdje spomenuti samo neke:

  1. Uzvišeni Allah je istina i Njegova riječ je istina. On se u svojoj Knjizi zaklinje s jedanaest zakletvi da će spašen biti onaj ko svoju dušu očisti, a da će izgubljen biti onaj ko to ne učini. Uzvišeni kaže: Tako mi Sunca i svjetla njegova... (Eš-Šems, 1-10).
  2. Nefs je jedan od najvećih čovjekovih unutrašnjih neprijatelja, jer on čovjeka poziva prelaženju granice i preferiranju ovosvjetskog života. Sve druge bolesti srca zapravo dolaze od njega. Stoga se Vjerovjesnik, s.a.v.s., Allahu često utjecao od njegovog zla. Kod Ibn Ebī Hātima nalazimo hadis u kojem Ebu Hurejre kaže: „Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako uči: pa je nadahnuo njenim zlom i njenim dobrom. Onda je rekao: 'Bože moj, podaj mome nefsu njegovo dobro i očisti ga, Ti njega najbolje čistiš, Ti si njegov zaštitnik i Gospodar!'“ U Musnedu i kod Tirmizija se navodi da je Poslanik, a.s., podučio Husajna ibn Ubejda ovoj dovi: „Bože moj, nadahni me onim što je ispravno i sačuvaj me zla moga nefsa!“ Ibn Kajjim kaže: „Duhovni putnici su saglasni, uz svu različitost njihovih puteva i raznolikost ponašanja, da je nefs (duša) prepreka koja stoji između srca i prispijeća kod Allaha; da kod Njega može unići, ili doveden biti, samo onaj ko njega umrtvi i nadvlada!“[1] Stoga su neki stoici govorili: „Putovanje tragalaca završava se pobjedom nad njihovim nefsovima!“[2]
  3. Čišćenje je džennetski put. Uzvišeni kaže: A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno (En-Nāzi’āt, 40). Ono je, dakle, osnovni uvjet za ulazak u Džennet.
  4. Budući da čovjek voli savršenost, on treba raditi i na usavršavanju i odgajanju svoga nefsa. Naime, njegovu dušu zahvataju bolesti koje mu zahvataju i tijelo i ona treba permanentnu pothranu i pažnju. Potrebno ju je, također, navoditi na veće činjenje dobra, onako kako se tijelo navodi da stekne veću sposobnost i umijeće. Zbog toga čovjek treba pratiti razvojne dionice svoje duše; treba znati da je ona posuda njegovog imana, onog najvrednijeg što ima kod sebe, bez čega njegov život gubi smisao. Stoga je neophodno raditi na upotpunjenju tog imana i na njegovom uvećavanju, što se postiže čišćenjem i odgajanjem te duše.

 

Podioci čišćenja duše

S obzirom na rečeno, zapažamo da se čišćenje duše dijeli na dva osnovna dijela: pražnjenje (taẖlijjet) i ukrašavanje (tahlijjet). Taẖlijjet podrazumijeva pražnjenje duše od njenih bolesti i pokuđenog ahlaka, a tahlijjet – njeno ispunjavanje pohvalnim ahlakom namjesto pokuđenog nakon što se isprazni od njega, poput npr. mnogoboštva, prijetvornosti, narcisoidnosti, uobraženosti, oholosti, mržnje, zavisti, škrtosti, sebičnosti, bijesa, pohlepe prema ovome svijetu i zaljubljenosti u nj, te njegova preferiranja nad ahiretom, nametljivosti i neozbiljnosti u životu. Pohvalni, pak, ahlak čini, npr. tevhid, iskrenost, strpljivost, oslanjanje na Allaha, obraćanje Bogu, pokajanje, zahvalnost, strah i nada, lijep odnos prema ljudima, razumijevanje prema njima, navođenje ljudi na dobro a odvraćanje od zla, korištenje njima koliko je to moguće, nenametanje njihovim srcima nečeg što po vjerozakonu nije nužno itd.

Čovjek je, dakle, dužan upoznati se s pokuđenim ahlakom i njegovim faktorima i znati da njih ima i pri njemu kako bi ih se mogao riješiti. Onaj ko bolest ne osjeća i ne upozna se s njenim uzročnicima ne može se ni liječiti. Da bi čovjek mogao pobijediti svoj nefs, mora uspostaviti pravila za odnos prema njemu na tri osovine:

  1. da prema njemu bude objektivan, da ga ne pravda, jer se i Vjerovjesnik, s.a.v.s., pravedno odnosio prema svom nefsu premda je bio bezgrešan i potpomognut Objavom.
  2. da mu ne udovoljava tako što će se svetiti za nj i podržavati ga budući da je on nepravedan i neuk. U slučaju kad se prema njemu učini kakva nepravda, Uzvišeni kaže: Strpljivo podnositi i praštati - tako treba svaki pametan postupiti(Eš-Šūrā, 43). Također kaže: Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati... (Fussilet, 34).
  3. da ga uvijek optužuje, jer ako ga čovjek ne optužuje, on će ga zavesti i odvesti u propast.

Ukoliko se čovjek prema svom nefsu postavi na ovaj način, imat će ga u svojoj ruci i moći ga usmjeravati prema dobru – ako ga pozove ibadetu, on će mu se povinovati i prepustiti mu se, a ako bi bio pozvan nekom zlu, pokazao bi odbojnost i odvratnost prema njemu. Međutim, ako se prema njemu ne postavi tako i ne uloži napor da ga odvrati od onog za čim on žudi i što voli, u tom slučaju: ako ga pozove ibadetu, on će prema tome pokazati odbojnost, a ako vidi da će ga silom upregnuti u neku pokornost, uzjogunit će se.

 

Sredstva za čišćenje duše

Što se tiče sredstava kojim se postiže čišćenje i odgajanje duše, neka od njih su opća a neka posebna. Od općih ćemo spomenuti sljedeća:

  1. Rad na čišćenju duše od pokuđenog ahlaka, čije smo neke dijelove već spomenuli – prijetvornost, bijes, sebičnost, škrtost, pohlepa, požuda i sl.
  2. Ukrašavanje duše lijepim i plemenitim ahlakom nakon njenog pražnjenja od onog niskog. Taj plemeniti ahlak čini: iskrenost, obraćanje Bogu, strah od Boga, zahvalnost, skromnost i sl.
  3. Ustrajnost u obavljanju strogih vjerskih dužnosti (farzova), jer su one najbolje pokornosti kojima se čovjek može približiti svome Gospodaru. „Moj mi se rob ne može približiti ničim boljim od onog što sam mu Ja odredio kao strogu obavezu...“
  4. Činjenje što većeg broja dobrovoljnih oblika ibadeta, shodno riječima Uzvišenoga (u kudsi-hadisu): „A potom Mi se Moj rob nastavi približavati dobrovoljnim ibadetima sve dok ga Ja ne zavolim...“ Na čišćenje duše najveći utjecaj vrše oni ibadeti koji su obavljeni s najvećom poniznošću i skrušenošću pred Allahom.
  5. Razviđanje smislova Kur'ana. To glača srca, a kad se očisti srce, tada se očisti i duša. U hadisu se kaže: „Srca doista hrđaju, baš kao i željezo!“ Prisutni su upitali: „A čime se mogu izglačati?“ „Učenjem Kur'ana“, rekao je Poslanik, a.s., „i mišlju o smrti!“[3] Uzvišeni je rekao: Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili (Sād, 29). A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? (En-Nisā’, 82).

 

Što se tiče, pak, specifičnih sredstava, ona se mogu svesti na sljedeće:

  1. Pokajanje (tevba) je prva stanica duhovnih putnika na postajama ropske potčinjenosti ('ubūdijjet). Njome čovjek osjeća slast prelaska iz stanja pražnjenja duše u stanje njenog ukrašavanja. Uzvišeni Allah, ukazujući na značaj tevbe kaže: O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao (Et-Tahrīm, 8).
  2. Obraćanje Bogu za oprost grijeha i zikr općenito, shodno riječima Uzvišenog: Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati (Ez-Zuhruf, 136). I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole (Ᾱlu 'Imrān, 135). Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv (En-Nisā', 110). I koji se budu u posljednjim satima noći za oprost molili (Ᾱlu ‘Imrān, 17). I u praskazorje oprost od grijeha molili (Ez-Zārijāt, 18). I govorio: “Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta” (Nūh, 10) i drugim ajetima i hadisima.
  3. Postupanje suprotno njenim željama, neprihvatanje njenih zahtjeva i neodazivanje njenim željama, jer ona poziva dokolici i neposluhu Bogu. Imām El-Gazālī kaže: „Znaj da je tvoj najveći neprijatelj tvoj nefs (duša), koji je u tebi. On je stvoren da navodi na loše, da pretjeruje u zlu i da bježi od dobra, a tebi je naređeno da ga čistiš, ispravljaš i vežeš lancima prisile da ibadeti svome Gospodaru i Tvorcu i da ga odvraćaš od njegovih strastvenih poriva i naslađivanja u njima. Ako ga pustiš, postat će neobuzdan i izmaći kontroli i ti ga više nećeš moći ukrotiti!“[4]

Imām Ibn Kajjim kaže: „Ono što nalaže taj nadzor jest spoznaja da ćeš ako se danas potrudiš oko nje, sutra biti na miru, ako je danas zanemariš, da ćeš sutra platiti mnogo veću cijenu. Isto nalaže i spoznaja da će dobitak od te trgovine biti nastanjivanje u Firdevsu i gledanje u Lice Gospodara Uzvišenoga, a gubitak: ulazak u Vatru i zaklonjenost od Uzvišenog Gospodara. A ko stekne potpuno uvjerenje u ovo, lahko će danas svesti obračun. Prema tome, onaj ko bezrezervno vjeruje u Allaha i u Drugi svijet neće zaboraviti da svoju dušu podvodi pod obračun, da je obuzdava u njenim kretnjama i mirovanjima, u njenim razmišljanjima i koračajima.“[5]

  1. Njeno korenje i grđenje s ciljem da se privoli na pokornost. Imām El-Gazālī kaže: „Ako svoju dušu (nefs) stalno koriš, ružiš i grdiš, ona će tada biti samokoreća (levvāma). Njome se kune Uzvišeni Allah, pa ima nade da će jednog dana postati smirena duša (nefs mutme'inna), koja će biti pozvana da se pridruži skupini onih zadovoljnih, kojima se zadovoljno. Stoga ne propuštaj ni trenutak a da je ne opomeneš i ne ukoriš i nipošto ne savjetuj druge dok prethodno ne posavjetuješ sebe!“[6]
  2. Često je savjetovati i podsjećati na smrt i ahiret. Trebalo bi joj se obraćati onako kako joj se obraćao veliki duhovni znalac imām El-Gazālī, koji u svom Ihjāu kaže: „Teško ti se, nefsu! Ne treba da te zavede život na ovome svijetu, niti da te šejtan u Allaha pokoleba. O nefsu, ako nećeš da ostaviš ovaj svijet i posvetiš se ahiretu zato što si neuk i slijep, zašto ga ne ostaviš da bi se uzdigao iznad niskosti njegovih ortaka, da bi se sačuvao mnogih njegovih gadosti i da bi prevladao njegovu brzu prolaznost? Šta ti je pa se ne zadovoljavaš s malo dunjaluka nakon što ti je mnogo bilo malo? O, kako si neuk i kako ti je samo niska ambicija, bijedno stajalište, ako ne želiš biti u društvu onih Allahu bliskih, u društvu vjerovjesnika i iskrenih robova Božijih, u neposrednoj blizini Gospodara svih svjetova, i to zauvijek, već među prostacima, tupavcima neukim i to samo kratko?! O, kakav ćeš, pak, gubitnik biti ako izgubiš i dunjaluk i ahiret! Trzni se, stoga, nefsu, jer evo samo što skončao nisiǃ Smrt se približila, stigao je najavljivač. Teško ti se, o nefsu, imaš još samo nekoliko dana – oni su ti sva preostala roba, pokreni bar sad trgovinu, ako si već ranije toliko proćerdao! Zar si zaboravio, nefsu, da ti je smrt mjesto susreta, da ti je mezar kuća, zemlja postelja, crv sabesjednik a pred tobom veliki strah?! Teško ti se, nefsu, zar te nije stid što si tako ukrasio svoju vanjštinu za ljude, a da se u tajnosti Allahu pokazuješ s velikim grijesima? Zar se stidiš stvorenja a ne stidiš Stvoritelja?! Teško ti se, zar ti je On najmizerniji gledalac?!“[7]
  3. Loše mišljenje o duši kako ne bi bila zadivljena svojim djelom i njime se prema Allahu odnosila neprilično. Naime, lijepo mišljenje o duši onemogućava njeno puno pretresanje. O tome imām Ibn Kajjim kaže: „Duhovni putnik (sālik) ne smije biti zadovoljan svojom pokornošću Allahu. Neka ne gaji lijepo mišljenje o sebi jer je zadovoljstvo pokornošću jedna od lahkoumnosti nefsa i njegovih bedastoća. To zapravo pokazuje da čovjek nema dovoljno znanja o zahtjevima 'ubudijjeta (robovanja Bogu) i šta sve zaslužuje Gospodar Uzvišeni, te kako se treba odnositi prema Njemu. Osim toga, iz čovjekovog zadovoljstva sobom, time i lijepog mišljenja o sebi (svom nefsu), rađa se narcisoidnost, uobraženost i druge duhovne slabosti, što je opasnije od velikih vidljivih grijeha kao što su blud i konzumacija alkohola. Ovo će čovjek u cijelosti shvatiti tek kad se uzdigne iznad toga da svoju braću kritizira zbog nekih njihovih propusta, jer držati sebe nedostojnim bolje je nego kritizirati druge. Tá, možda je tvoje kritiziranje tvoga brata veći grijeh od onog koji on čini, budući da to sadrži tiraniju pokornosti, pretpostavlja vlastitu bezgrešnost, zahvalnost svojoj duši i držanje da je čista od svakog grijeha, dok tvoj brat ostaje samo s onim grijehom. Zato se kaže: „Jecanje grešnika je Allahu draže od jeke onih koji Mu izriču slavu!“[8]
  4. Lišavanje djela nefsovog upliva i primjesa prijetvornosti. Ibn Kajjim je lišavanje djela svih primjesa učinio temeljem iskrenosti u djelu – naime, da djelo ne bude pomiješano ni sa kakvom primjesom nefsove želje, npr. da se njime izazove divljenje kod ljudi, ili njihova pohvala, ili da se izbjegne njihovo kuđenje, ili da se zadobije njihovo poštovanje, imetak, usluga ili naklonost i slični motivi i sastojci koji u svojoj raznolikosti znače da se djelom, ma kakvo ono bilo, željelo (i) nešto drugo a ne Allahovo zadovoljstvo. Stoga je neophodno njeno pretresanje kako bi se otkrili ti nefsovi uplivi i kako bi se pravo Gospodara razlučilo od nefsovog dijela...[9]
  5. Podvođenje duše pod obračun. Na to ukazuju riječi Uzvišenoga: O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio (El-Hašr, 18), te riječi Poslanika, a.s.: „Promućuran je onaj ko svoj nefs podvodi pod račun i radi za ono nakon smrti, a slab je onaj ko slijedi porive svoga nefsa i prema Allahu gaji puste želje!“[10] Imām Ahmed bilježi sljedeću izjavu Omera ibn el-Hattāba, r.a.: „Sami sebi obračun pravite prije nego što vam ga drugi budu pravili, i mjerite se prije nego što vas drugi budu mjerili. Sutra će vam na polaganju računa biti lakše ako danas budete sami sebi obračun pravili!“
  6. Malo spavanja, jedenja i govora. Čišćenju duše doprinosi i mala upotreba ovog troga, odnosno nepretjerivanje u njima. Mnogo govora bez spominjanja Allaha rezultira ogrubljivanjem srca, a od Allaha je najdalji onaj čije je srce grubo. Unošenje obilne hrane pokreće strastvene porive kod čovjeka i proširuje šejtanove prolaze u njemu. Također, obilno unošenje hrane traži više spavanja, rezultira nemoćnošću i lijenošću. Usto, skraćuje život. Neko je rekao: „Ko je mnogo jeo, mnogo pio, mnogo spavao – mnogo je izgubio!“ Da nas Allah sačuva toga!
  7. Ukrašavanje strpljivošću i čvrstim vjerovanjem. Naime, strpljivošću se svladavaju porivi nefsa. Ona mu stoji kao pregrada pred onim zabranjenim i upreže ga u pokornosti. Takvo dvostrano čišćenje duše: pražnjenjem i ukrašavanjem moguće je postići samo strpljivošću. Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni (Ez-Zumer, 10). Allah je sa strpljivima (El-Enfāl, 46). A Allah voli strpljive (Ᾱli 'Imrān, 146) i dr. Što se tiče čvrstoga vjerovanja, njime se zadaje smrtni udarac stabilosti nefsa u šejtanovim dostavama. Prema tome, ko dospije do ova dva nivoa može se smatrati istaknutom figurom u napućivanju ljudi u ovoj vjeri. Sufjān es-Sevri je rekao: „Strpljivošću i izvjesnošću se stječe predvodništvo u vjeri, jer je Uzvišeni Allah rekao: Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali(Es-Sedžda, 24).“
  8. U faktore koji doprinose čišćenju duše spada i dova. Ona je oružje vjernikovo. Čovjek uvijek poseže za njom moleći Allaha da ga sačuva od zla njegovog nefsa i da mu pruži svoju podršku da bude u pokornosti Njemu. Jedna od Poslanikovih dova bila je i ova: „Bože moj, prinudi me, pokreni me i naputi me da činim najbolja djela i da imam najljepši ahlak, jer na najljepša djela napućuješ a od loših odvraćaš samo Ti!“

 

Važni savjeti i ozbiljni, praktični koraci u pravcu čišćenja duše

Budući da vjerujemo da je neophodno raditi na zadobijanju Allahovog zadovoljstva i da to doista i radimo, trebali bismo napraviti neke praktične korake koji bi nam otvorili vrata u tom pravcu. Neki od tih koraka su:

  1. Steći znanje o tome šta je vrijedno i pohvalno, a šta nevaljalo i pokuđeno. Naime, kako god čovjek nastoji spoznati ono što ga okružuje i šta mu je potrebno u njegovim ovosvjetskim stvarima, za život na ovome svijetu, isto tako treba uložiti napor da spozna ono što mu je potrebno za njegov budući život, za tamo gdje će se vratiti. Mogli bismo kazati da mu je ta potreba i veća od one prve. Način da to ostvari je da se upozna sa onim što mu je Allah naredio u pogledu regulacije njegova odnosa prema Gospodaru i prema drugima: roditeljima, prijateljima i društvenoj zajednici, a da se i ne govori o onome što mu je strogo zabranio a što se odnosi na njegovu relaciju s Gospodarom i drugima.
  2. Navikavanje duše na lijep ahlak. Samo upoznavanje s lijepim i ružnim ahlakom nije dostatno da bi se čovjek okitio lijepim a klonio ružnog. Potrebno je poraditi na tome da se duša malo-pomalo upitomi i privikne na to, pa kada stekne naviku da obavlja dužnosti i izbjegava zabrane, to će čovjeku otvoriti put prema čišćenju duše.
  3. Razmišljanje i promišljanje. Čovjek bi trebao o svemu promisliti prije nego što istome pristupi. Ponekad može učiniti nešto ružno samo zato što prethodno nije razmislio i promislio o njemu, što ga je učinio ishitreno pa ga je to odvelo u neposluh Bogu.
  4. Druženje s dobrima i izbjegavanje loših ljudi. Jedna od glavnih prepreka koje stoje pred dušom i njenim čišćenjem jest loše društvo. S druge strane, jedan od najvećih podupirača u njenom odgajanju i čišćenju jest društvo dobrih. Stoga ćemo u tradiciji naći mnogo predaja koje govore o zabrani druženja s lošim ljudima.
  5. Udaljenost od svega što rezultira neposluhom Bogu. Čovjek upada u grijeh nakon što šejtan zavede dušu sklonu zlu (nefs emmāra). Ta činjenica nalaže čovjeku koji radi na odgajanju i čišćenju svoje duše da u njoj nastoji sputati neobuzdanost strastvenih težnji i želja. Naime, ukoliko pred njom otvori vrata, makar i djelimično, ona će htjeti više, željet će još. Od imāma Džafera es-Sādika, r.a., prenosi se sljedeće: „Ovaj svijet je poput morske vode: što je žedni više pije, sve je žedniji. Na kraju ga ubije!“ Čovjek bi se, prema tome, trebao držati podalje od onih mjesta koja su blizu grijeha.
  6. Puna budnost. Samo jedan trenutak nepažnje čovjeka može baciti u grijeh. Duša sklona zlu će iskoristiti taj trenutak čovjekovog nemara prema Allahu, dž.š., i navest će ga da počini grijeh. Stoga je čovjek dužan biti potpuno spreman za ahireta. Nikada ne smije smetnuti s uma da ga na kraju čeka smrt i prelazak s ovog na drugi svijet. U jednoj predaji stoji: „Koliko je samo nemarnih koji šiju odijelo da ga obuku, a zapravo sebi kroje ćefine; koliko li ih je koji grade kuću da bi stanovali u njoj, a to im bude mezar!“
  7. Sklanjanje kod Allaha. Čovjek od Allaha treba iskati da mu pomogne u odgajanju duše. Stoga će pribjeći dovi i skrušeno Mu se obratiti za pomoć u nadvladavanju duše sklone zlu, protiv nevaljalština na koje je svikla. Od Zejnu-l-Abidina, r.a., prenosi se sljedeće dova: „Bože moj, Tebi tužim dušu sklonu zlu, hitru da počini grijeh, pohitnu u neposluhu Tebi!... Puna je opravdanja, jalovo nadanje joj je predugo. Ako je zadesi kakvo zlo, usplahiri se, a ako je zadesi kakvo dobro, uzjoguni se. Plaho voli igru i zabavu, prepuna je dangube i besposlice. Pohitna je odvesti me u grijeh, ali mi sve odgađa tevbu!“

 

Rezultati čišćenja duše

Spomenut ćemo samo neke rezultate čišćenja duše po pojedinca i po društvo:

  1. Rezultati po pojedinca muslimana: dobija očišćeno srce, a to je osnov svake vrline i srčika vjere. Ako je srce prožeto imanom i dobrim djelom, bit će time prožeti i svi drugi organi i on će tada biti u skupini bogobojaznih. Čisto srce pojedinca muslimana najvažnije je sredstvo za njegov popravak i odgoj. Čisto srce se manifestira na mnogo načina, neki od njih su:
  2. a) Osjeća odgovornost prema svojoj duši i udaljava se od svakog vida neposluha Bogu, te od svih grijehova i nepoćudnosti.
  1. Svoju izvornu prirodu štiti od zagađenja i kvarenja. Zagađenje izvorne prirode dešava se kroz isjeđavanje s pokvarenim ljudima i izlaske sa zabludjelima, koji su skrenuli sa Puta istine i ispravnosti. Prema tome, kada čovjek radi na čišćenju svoje duše, on time svoju izvornu prirodu čuva i štiti od kontaminacije i kvarenja.
  2. Osoba koja ne misli na čišćenje svoje duše od fizičke i duhovne nečistoće sebe vidi boljom od drugih bilo po porijeklu, imovinskom stanju ili po nečem drugom, pa se uzdiže i oholi nad njima. Stoga je jedan od najznačajnijih rezultata čišćenja duše za jednog muslimana – skromnost.
  3. Rješavanje prijetvornosti, koja je, nesumnjivo, odvratno oboljenje srca. Mnogi vjerski tekstovi govore o tome. Uzvišeni kaže: I one koji troše imanja svoja da se pred svijetom pokažu, a ni Allaha ni u onaj svijet ne vjeruju. - A kome je šejtan drug, zao mu je drug(En-Nisā', 38). O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili (El-Bekare, 264). U Sunnetu nalazimo predaju Mahmūda ibn Lebīda, koji prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Najviše se za vas plašim maloga širka!“ „A šta je to mali širk, Božiji Poslaniče?“, upitali su prisutni i on je rekao: „To je prijetvornost. Uzvišeni Allah će takvima na Sudnjemu danu, kad ljudima bude uručivana nagrada za djela, reći: 'Idite onima kojima ste se pokazivali na dunjaluku pa vidite hoćete li kod njih naći kakve nagrade!“
  4. Voljeti da se dobro nađe i kod drugih. Ovo je snažan pokazatelj da je duša čista, da je očišćena od zavisti i zlobe i znak je snažnog vjerskog osjećaja u srcu. Enes ibn Mālik, r.a., prenosi sljedeće Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi: „Niko od vas neće imati potpuno vjerovanje sve dok i svome bratu ne bude želio ono što i sebi!“
  5. Poboljšanje stanja društva se postiže poboljšanjem stanja njegovih pojedinaca. Tako, kad se u jednom društvu rašire grijesi, to bude uzrokom da Allah na to društvo spusti svoju kaznu: glad, nesigurnost, mržnju i nepodnošljivost, kako se to već dešavalo s narodima u prošlosti. Portretirajući ih, Uzvišeni kaže: Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah(En-Nahl, 112). I koliko smo samo naroda poslije Nuha uništili! A dovoljno je to što Gospodar tvoj zna i vidi grijehe robova Svojih(El-Isrā’, 17). Kada se u društvu ostvari pročišćenje, ono tada postaje uzorito, društvo ugodnog življenja.

Navest ćemo i neke rezultate čišćenja duše po društvo:

  1. Zadobivanje statusa dobrog društva i prestižnosti. Uzvišeni kaže: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete (Ᾱlu 'Imrān, 110).A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili (El-A'rāf, 96).
  2. Oslobađanje od svih uskih grupisanja i ulazak u prostranstvo islamske vjere.
  3. Rješavanje svih loših recidiva i spona, te nečasnih i ograničenih ciljeva.
  4. Među članovima društva dolazi do uzajamne solidarnosti i empatije.
  5. Sigurnost i zaštićenost o zločina. Naime, kada se duše odgoje da budu u pokornosti Bogu i ljudi shvate šta im je pravo a šta obaveza, tada društvo živi u miru i sigurnosti.

Autor: dr. Safvet Halilović 

Glasnik br. 9-10, 2018

[1] Igāsetu-l-lehfān min mesājid-š-šejtān, II svezak, str. 75.

[2] Ibidem.

[3] Musnedu Šihāb.

[4] Ihjāu 'ulūmi-d-dīn, svezak IV, str. 382.

[5] Igāsetu-l-lehfān min mesājid-š-šejtān, svezak I, str. 80.

[6] Ihjāu 'ulūmi-d-dīn, svezak IV, str. 382.

[7] Ihjāu 'ulūmi-d-dīn, svezak IV, str. 386.

[8] Tehzību Mesāliki-s-sālikīn, uz neznatno odstupanje.

[9] Tehzību Medāridži-s-sālikīn...

[10] Hadis bilježi Ahmed i drugi autori.

[1] Referat je, na arapskom jeziku, podnesen na trećem simpoziju o Hadži Bajramu Veliju, održanom u Ankari, 3. maja 2018. godine. Na bosanski preveo: Mustafa Prljača.