Jedna od odlika nekih muslimana jeste (ne)svijest o postojanju vlastitih mahana koje treba popravljati. Gospodar u jednom ajetu kaže: „Allah vam je već poslao slavu, Poslanika, koji vam Allahove ajete jasne kazuje, da bi iz tmina na svjetlo izveo one koji vjeruju i dobra djela čine.“ U kakvoj se tmini mogu naći oni koji vjeruju i dobra djela čine? Učenjaci kažu da se ovo odnosi na duhovne bolesti i mahane koje posjeduju čak i oni koji vjeruju i dobra djela čine. Kada bismo te osobine redali u obliku piramide, na samom vrhu te piramide bila bi jedna bolest, od koje su teorijski svi čisti, ali praktično samo oni kojima se Allah smilovao – to je bolest oholosti.

Vjerujemo da većina vjernika zna za hadis Muhammeda, alejhi-s-selam, u kojem kaže da u Džennet neće ući onaj koji bude u srcu imao i trun oholosti. Ovaj hadis ima tumačenje sa dvije strane, prva je da onaj ko bude u sebi nosio trun oholosti, zaista nikada neće vidjeti Dženneta i zato ulema kaže da se oholost, u bilo kojoj formi, ne smije naći kod vjernika; a drugo tumačenje je da neće niko ući u Džennet dok se ne očisti od oholosti. To čišćenje traje i kroz napor na Dunjaluku da se srce odgaja, ali i kroz Allahovu kaznu na Budućem svijetu. Stoga kad govorimo o oholosti, ozbiljna pitanja sebi trebamo postaviti.

Osnova ove bolesti je zadivljenost sobom. Ona kreće onog momenta kada čovjek za neki uspjeh i postignuće u životu smatra da je to rezultat isključivo njegovog rada i pameti, a ne da je to blagodat od Uzvišenog. Zadivljenost sobom je znak slabog srčanog vida; tu nastaje ono sljepilo za Njega, zbog onog “Ja“ u čovjeku. Kada se klica zadivljenosti zasadi u srcu, počinje rasti drvo oholosti u njemu.

Svakodnevne karakteristike ohole osobe

Prvi počinjen grijeh od stvaranja čovjeka je Iblisova oholost. Ona je kulminirala riječima: „Ja sam bolji od njega! Mene si stvorio od vatre, njega od zemlje.“ Iblisa je upropastilo njegovo Ja! Kada neko dođe u poziciju da jezikom sebe uzdiže iznad drugih, u ogromnom je problemu, jer ovoj fazi oholosti prethode dvije: prva je osjećaj prednosti nad drugim u čovjekovom srcu, a druga je manifestacija tog osjećaja kroz pokrete tijela i ponašanje. Dakle, oholost se prvo pojavljuje u čovjekovom srcu kroz primisli koje govore: ti si bolji od drugih. Ako se takvim udarima na naše srce dovoljno ne odupiremo, vremenom će to preći u ponašanje, pa će takav nazivati selam bogatom i uglednom, a neće siromašnom i „nebitnom“. Takav će očekivati da mu se ustaje na noge i pridrži njegov kaput; on će preskočiti da portiru ili čistačici u firmi lijepu riječ kaže smatrajući da je nisu dostojni; ljutit će se kada mu neko uputi dobronamjernu kritiku i savjet; podrazumijevat će Božije blagodati... Ukoliko se ne probudi iz ove faze, čovjek će nužno doći u fazu kada jezikom uzdiže sebe: „Ko je on da mi govori! Zar oni ne znaju ko sam ja! Da mene nije bilo tu...“ „Ja sam bolji od njega!“, Iblis je rekao, a zaista iskren vjernik ne želi da bude njegov sljedbenik.

Oholost je u biti neznanje. Nemoguće je da se spoje oholost i suštinsko znanje, a to je svijest o Allahu. Formalno znanje (diplome, pa čak i odlazak u džamiju i neka dobra djela) može da se spoji sa ohološću, ali onaj ko je svjestan veličine Onoga kome na sedždu pada, neće biti ohol.

 

Sine Ademov

Da bismo liječili ovu bolest, potrebno je uvidjeti čime se ljudi najviše ohole.

- Sa znanjem. Ono će biti dokaz za ili protiv čovjeka. Što više zna, duže će pred Allahom odgovarati da li je po znanju postupao i druge podučavao, pa kako time da se oholi?

 - S ibadetom. Koliko ima vjernika u našim saffovima da klanjaju, daju sadaku, uče Kur'an, ali ne čiste srce od oholosti! Zar smo sigurni da nam je išta od djela kabul kod Allaha? Grješnik se ne smije potcjenjivati, a njegov grijeh da. Ko god se oholi svojim ibadetom i dobrim djelima, pravilo je da će taj ibadet ostaviti.

- S imetkom. Za halal će biti pitan čovjek, a za haram kažnjen. Za svaku stvar će Allah pitati jednom, samo za imetak dva puta: kako je stečen i kako je trošen; pa zar onaj ko imetka ima može da se oholi njime?

- S porijeklom. To samo mogu oni koji pameti nemaju, jer je to uzdizanje sa nečim na što takav nije utjecaja imao. Nismo utjecali ni na prezime ni na porodicu i ko god se time uzdiže znak je nepostojanja plemenitog sadržaja u njegovoj duši.

Lijek za ovu bolest je u znanju i radu. Onaj ko spozna da će svakome doći trenutak kada će mu biti rečeno: „Sine Ademov, u zemlju su te zatrpali, svi su te ostavili i kućama otišli! A da su ostali s tobom ništa ti ne bi mogli pomoći, i nikoga sad nemaš osim Mene, a Ja sam Živi i Vječni koji ne umire!“, takav se neće predati oholosti. Znanje o Allahu čovjeka drži čvrsto na zemlji. Mi se rađamo bez ičega i sa Dunjaluka odlazimo bez ičega, a čitav život se ponašamo kao da nešto posjedujemo! Uzrok tome je nepostojanje istinskog znanja. Kada se to znanje pojavi, onda ono vodi u djela kojima se čovjek okupira. Ta djela, da prvi nazoveš selam, ozbiljno razmisliš o kritici koju si dobio, da ne zaobiđeš siromaha i onoga ko je „ispod tebe“, da očistiš kuću ili džamiju – ta djela će u korijenu rušiti stablo oholosti u srcu. Znati i djelovati – put je onih koji žele do Dženneta, u koji neće oholi stići!

Autor: Hafiz Ammar Bašić